Trajnost digitalnoga traga

U kojoj je mjeri, iz perspektive očuvanja privatnosti pojedinca, granica između totalitarnih i demokratskih društava u informacijsko doba postala nejasna i fluidna pokazuje nam, iz prve ruke, Edward Snowden u svojoj autobiografiji Trajni zapisi (Permanent Record). Kao djelatnik NSA (National Security Agency, Nacionalna sigurnosna agencija), jedne od krovnih sigurnosnih i obavještajnih agencija SAD-a, Snowden je 2013. godine tajno prikupio njezine interne dokumente koji jasno pokazuju kršenje temeljnih ljudskih prava na privatnost, predao ih novinarima i tako upoznao čitav svijet sa sustavom globalnoga masivnog nadzora. Kako izneseni dokumenti i Snowdenova autobiografija jasno svjedoče, rad obavještajnih agencija se od ciljanoga nadzora pojedinaca pretvorio u masovni nadzor čitavih naroda: temeljni je cilj prikupljanje podataka koji se pohranjuju za trajno te trebaju biti neprestano na raspolaganju i dostupni za pretraživanje.

U svojoj autobiografiji Snowden upozorava na izmijenjenu narav suvremenoga interneta, tj. njegovu neprepoznatljivost u odnosu na ono što je bio i obećavao u svojim počecima – navodeći da je riječ o svjesnoj i sustavnoj promjeni. Zloupotreba se podataka obavlja tajno, bez suglasnosti ili kontrole pojedinaca i skupina koje su u pitanju, ne samo od strane državnih sigurnosnih agencija nego i od privatnoga komercijalnog sektora. Riječ je o kraju interneta i početku nadzornoga kapitalizma u kojem su glavni proizvod svi ljudi: „Novi proizvod smo bili Mi. Naša zanimanja, naši postupci, mjesta gdje se nalazimo, naše želje – sve ono što smo otkrili o sebi, svjesno ili nesvjesno, nadzirano je i prodavano u tajnosti da bi se odložio neizbježni osjećaj zloupotrebe, kojega mnogi postaju svjesni tek sada.”

Snowden također ističe razliku između prirodnoga identiteta i digitalnoga identiteta – njihove trajnosti i dostupnosti. Dok je naš prirodni identitet, ličnost ograničen prostorom i vremenom, digitalni je identitet globalne naravi jer „ličnost naših podataka živi istodobno na puno mjesta… Naši podaci lutaju nadaleko i naširoko. Naši podaci lutaju beskrajno.” Međutim, naš globalni digitalni identitet ne prelazi samo granice prostora nego i one vremena – spajajući prošlost, sadašnjost i budućnost i odupirući se koroziji prolaznosti: „Počinjemo stvarati te podatke prije nego se rodimo, kad nas tehnologije otkriju u maternici, a naši će se podatci nastaviti množiti i nakon naše smrti… Mi smo prvi ljudi u povijesti planeta koji to mogu s pravom tvrditi, prvi ljudi koji su opterećeni besmrtnošću podataka, činjenicom da bi naši prikupljeni zapisi mogli vječno postojati.”

Upravo ovakva trajnost podataka krije u sebi vrlo zabrinjavajući strateški potencijal nove vrste totalnoga nadzora i borba za podatke poprima trodimenzionalne obrise borbe za budućnost. Ulog je velik jer je riječ o budućnosti sljedećih generacija koja je u pitanju sada, u ovom vremenu. Naime, iako po sebi nepredvidljiva, budućnost se može početi krojiti, aktivno oblikovati sada – učiniti „predvidljivom” putem manipulacije podataka. Snowden dramatično upozorava: „Zbog toga imamo posebnu dužnost. Moramo spriječiti da se ti zapisi naše prošlosti okrenu protiv nas ili protiv naše djece… Ako se sada ne izborimo za svoje podatke, naša djeca to možda neće moći uraditi. Tada će i oni i njihova djeca biti u zamci – svaka sljedeća generacija prisiljena da živi pod utvarom podataka prethodne što pruža odličnu osnovu za masovno prikupljanje informacija čije mogućnosti upotrebe u kontroliranju društva i manipuliranju ljudima nadilaze ne samo zakonska ograničenja nego i granice mašte.”

Nadzorni kapitalizam

Pojam nadzornoga kapitalizma, koji Snowden spominje kao jedan od suvremenih oblika „razvoja” interneta, detaljnije razrađuje Shoshana Zuboff u svojoj knjizi Doba nadzornoga kapitalizma. Kao i Snowden, ona ističe da je početni digitalni san interneta iznevjeren mutiravši munjevito u „nezasitan i dosad posve nepoznat komercijalni poduhvat”. Digitalna budućnost kakvu kroje nadzorni kapitalisti nije skrojena po mjeri čovjeka: korisnici nisu svrha sami po sebi, nego sredstvo za postizanje ciljeva novoga „parazitskoga i samoreferentnoga” ekonomskoga sustava.

Nadzorni kapitalizam, koji se u znanstvenoj literaturi označava i kao tehnofeudalizam, predstavlja pojavu bez povijesnoga presedana: sa svojim specifičnim sirovinama, proizvodima i proizvodnim sredstvima koji su određenom uskom broju poduzetnika (tehnokrata) omogućili neviđenu akumulaciju bogatstva, znanja i moći. Sirovina koja pokreće veliku mašineriju nadzornoga kapitalizma je tzv. bihevioralni višak, tj. digitalni podatci i tragovi o svim aktivnostima koje obavljamo u virtualnom i fizičkom prostoru. Sredstva za proizvodnju na koja se oslanjaju nadzorni kapitalisti su umjetna inteligencija, strojna inteligencija i neuronska mreža koji se koriste za kreiranje tzv. prognostičkih proizvoda, odnosno informacija o tome što ćemo misliti, raditi, osjećati danas, uskoro i kasnije. Riječ je o „drskom tržišnom projektu” koji je preoteo prava na privatnost, znanje i njegovu primjenu, prisvajajući i hraneći se svakim aspektom čovjekova iskustva.

Činjenica da je riječ o presedanu otežava znanstveno-teorijsku legitimaciju i analizu, što je nadzornom kapitalizmu omogućilo neprepoznatljivost te neometano djelovanje i širenje moći nadzora: „Štitila ih je prirodna nerazumljivost automatiziranih procesa kojima vladaju, neznanje njihovih korisnika i osjećaj neizbježnosti koji bude.” Nadzorni kapitalizam proizvodi i novu vrstu moći koju Zuboff naziva instrumentarizam: „Instrumentarna moć upoznaje i oblikuje ljudsko ponašanje za potrebe drugih. Bez oružja i vojske, svoju volju nameće uz pomoć automatizirane i sve rasprostranjenije računalne arhitekture ‘pametnih’ umreženih uređaja, stvari i prostora.”

Pojava i dominacija nadzornoga kapitalizma, međutim, nije samo odraz moći i novine kapitalističke logike i tehnologije, nego je isto tako i pokazatelj pasivnoga stanja duha modernoga čovjeka, tj. mjere u kojoj je dopustio da se posredstvom tehnologije dominira njegovim životom: „Naša je ovisnost u osnovi projekta komercijalnoga nadzora, u kom naša nasušna potreba za lakšim životom stoji nasuprot težnji da se odupremo njegovim osionim nasrtajima. Taj sukob dovodi do psihičke obamrlosti i u tom se stanju privikavamo na činjenicu da nas netko prati i raščlanjuje, po nama kopa i mijenja nas. Priprema nas da to stanje primimo s rezigniranim cinizmom, da iznalazimo izgovore koji djeluju kao obrambeni mehanizmi (‘nemam što kriti’) ili da zabijemo glavu u pijesak, svjesno birajući neznanje iz osjećaja frustracije i bespomoćnosti.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Privatnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nadzor nad čovjekom

U današnjem individualističkom vremenu gubi se smisao razgovora, dijaloga, a postavlja se pojedinac kao mjerilo svega. Iako ljudi i dalje čeznu jedni za drugima, osjećaju potrebu za dijeljenjem i zajedništvom, ipak kao da ne znaju prepoznati što je to što im nedostaje, što ih osamljuje. Švedski kardinal Anders Arborrelius u predgovoru knjige Veliko otkriće podsjeća da je upravo „zajednička potraga za istinom u dijalogu s drugom osobom klasična pojava u kršćanskoj tradiciji”. Je li moguće da čovjek ne vidi koliko mu nedostaje drugo ljudsko biće? Prepustiti slijepo nekim automatima da određuju što je dobro za pojedinca i što mu treba, a što nikako ne smije uzimati, suludo je i zaglupljuje čovjeka stvorena na sliku Božju. „Distopijsko sjedinjenje trgovine i političkog autoritarizma u državi totalnog nadzora ne moramo zamišljati. Ono već postoji, u Narodnoj Republici Kini”, ističe Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži: priručnik za kršćanske disidente. Kina postaje velesila, bogata i moćna, s totalitarnim režimom koji prikuplja podatke o svojim podanicima i njihovim navikama putem različitih tehnologija kako bi ih ometala u bilo kakvim razmišljanjima ili nakanama koje država proglasi štetnima ili nekorisnima. Novinar John Lanchester primjećuje: „Kina je na putu da postane nešto novo: tehnokratska država koju pokreće umjetna inteligencija. Cilj je toga projekta stvaranje ne samo novog tipa države već i nove vrste ljudskoga bića koje je do kraja internaliziralo zahtjeve države i sveobuhvatnost njezina nadzora i kontrole. Ta je internalizacija glavni cilj: državna tijela neće morati intervenirati u ponašanje građana jer će građani to unaprijed obaviti za njih.” Dakle, umjesto reperkusija, prijetnji i fizičkoga razračunavanja i trpanja u tamnice, sada se radi sofisticiranije. Ljudi sami pristaju da im njihovo lice bude ulaznica u svijet potrošnje i konzumiranja određenih usluga, opravdavajući to uštedom vremena i novca, ne uviđajući da su postali zamorčad. „Kineski sustav socijalnog kreditiranja automatski prati riječi i postupke svakog kineskog građanina, na internetu i izvan njega, te mu, prema kriteriju poslušnosti, dodjeljuje nagrade ili kazne.” Ukoliko učine nešto što ne odgovara postavljenim smjernicama države, odnosno ako se kreću u smjeru suprotnom od ostalih, sustav to bilježi i upozorava policiju. Ako se javno kazalo nešto nepodobno ili se npr. ušlo u crkvu, smanjuje se kreditni rejting pojedinaca. Uskraćuju im se povlastice, ne mogu putovati, ulaziti u određene restorane, djeci se zabranjuje studiranje, ostaju bez posla, odbačeni i izolirani od svih. Ako im netko pokuša pomoći, prolazi iste faze ucjene i gubljenja osnovnih prava na život. Država od svakoga može napraviti izopćenika jer su svi digitalno uvezani i ukoliko algoritamski sustav ukaže na prijestupe, biva odbačen od svih, nepoželjan čak i u obitelji. „Kineski dužnosnici na prikupljene podatke primjenjuju softver za predviđanje kako bi otkrili potencijalne buduće vođe i moguće neprijatelje države prije nego što ti pojedinci postanu svjesni vlastitog potencijala”, izvješćuje Dreher. Vratiti u sklad znači neutralizirati građanina koji predstavlja prijetnju društvu i državi. Sve je ovo donekle poznato nama koji smo odrastali u komunističkom režimu, čija indoktrinacija je trajala sve vrijeme i pokrivala sve sfere čovjekova života. Država je sve bila propisala i samo je postojala jedna istina, ona službena. Mislili smo da smo se riješili takvih viđenja stvarnosti a ovo što nam budućnost donosi, zapravo je strašnija slika istoga scenarija.

Zatočenici virtualnoga svijeta

Orwell se, toliko često spominjan u ovim vremenima, bojao da će doći vrijeme u kojemu će biti zabranjeno čitati knjige. Danas smo svjedoci da mladi sve manje čitaju i da zaziru od knjiga. Do svega dolaze nekim kraćim putem jer im čitanje predstavlja tlaku. S druge strane konzumerizam i društvene mreže ih toliko okupiraju da to već počinje prerastati u prijetnju. Svjedoci smo danas da se mladi na fakultetima nakon pandemije ne znaju nositi sa stvarnim zahtjevima studiranja, nesvjesni da je to proces nego sve žele postići isti tren. Nemaju razvijeno kritičko mišljenje i stvarnost ignoriraju fokusirajući se na tehnologiju i njezine zamamne ponude te su izgubljeni za stvarne potrebe i nesvjesni vlastitih mogućnosti. Zasjenjeni su nekim idolima i utjecajima koji nemaju doticaja s kulturom iz koje oni dolaze i zemljom u kojoj jesu, a možda upravo zato i teže nečemu što je izvan njih, što ih omamljuje poput sirenskoga zova. Kako objasniti ovu težnju djevojaka i mladića da izgledaju umjetno i poput lutaka? Kako objasniti da je originalnost nešto što pripada svakom pojedincu i da izgledati isto i ponašati se isto utječe na razmišljanje i poimanje svijeta?! Čak i pokreti postaju umjetni jer nije lako kandžama/noktima koji su dužinom sve izazovniji i šarolikiji tipkati ili raditi neki drugi posao. Valja ruku postaviti tako da jagodicama dodiruju površinu a da pri tom obave posao. Čovjek sam sebe osakaćuje i pri tome uživa ne postavljajući pitanja o svrhovitosti ali i praktičnosti svega. Tolika izloženost vlastite privatnosti javnosti nepoznata je njihovim roditeljima i oni se najčešće ne znaju nositi s ovim izazovima. Otkako postoje pametni telefoni, mladi oblikuju svoje živote u skladu s instagramskim pravilima a ne vlastitim potrebama. Nastoje se svidjeti svojim vršnjacima, vjerujući da oni žive aktivnijim životom, zanimljivijim, a zapravo su svi zatočenici društvenih mreža i onoga što one nameću. Kako drukčije razumjeti da mladi dijele osobne podatke, čak i najintimnije, nepromišljeno a sve da bi ostavili dojam koji će popraviti brojem lajkanja. Prate jedni druge i žele biti jedni s drugima, a unutar samih sebe osjećaju stalnu prazninu i nezadovoljstvo. Otuda i toliki postotak depresije i samoubojstava mladih ljudi odraslih uz pametne telefone. Psihologinja Jean Twenge za ove mlade ljude kaže da se nalaze „pred najgorom krizom mentalnog zdravlja posljednjih desetljeća” koja se može pripisati njihovoj ovisnosti o društvenim mrežama. Osjećaju se izoliranima iako imaju više prijatelja/pratitelja nego u stvarnom životu. Njihova ranjivost čini ih lakom metom oglašivača i tako ih uvodi u moderno ropstvo. Kako Kundera veli: „U trenutku kad netko počne pratiti ono što radimo, počinjemo se, htjeli ili ne htjeli, prilagođavati očima koje nas gledaju i ništa od onog što radimo nije više istinsko. Imati publiku, znači živjeti u laži.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Znakovi vremena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.