Rodio se u mjestu Parzham, kao pretposljednji od dvanaestoro djece u pobožnoj obitelji bavarskih seljaka. U dobi od 16 godina ostao je siroče. Odrastao je u zdravom katoličkom duhu sudjelujući u brojnim pučkim pobožnostima. Životopisci vele da je poznavao sve crk­ve i svetišta u okruženju i još kao dijete prevaljivao je dugački put da sudjeluje na svetoj misi.

Iako je po bavarskoj tradiciji – kao najmlađi sin u obitelji – trebao baštiniti obiteljsku kuću i nastaviti raditi na zemlji, on u dobi od 30 godina ulazi u samostan kapucina u Altöttingu sa željom da bude časni brat. Konrad se po naravi nije razbacivao riječima, nego je volio tišinu i samozatajni rad. Već prije ulaska u samostan od Gospodina je jedino molio da u samostanu dobije službu u kojoj neće trebati biti u kontaktu s drugima. No, Bog u svojoj providnosti ponekad se našali s ljudskom sudbinom i daruje nam upravo ono od čega bježimo. Tako je i brat Konrad u samostanu upravo dobio ono što je najmanje želio: biti vratar i svakoga dana susretati ljude i biti dio njihovog života. Taj križ koji je s ljubavlju prihvatio bio je put kojim je dosegnuo svetost.

Desetljećima je strpljivo i s ljubavlju primao hodočasnike i siromahe na vratima samostana Sv. Ane u Altöttingu. Očevici svjedoče kako ga nitko nije vidio neraspoloženog i ljutoga. Za svakoga tko je pokucao na vrata samostana našlo se uvijek nešto. I korica kruha za siromaha i lijepa riječ koja je iz usta brata Konrada nevoljnima i ojađenima bila kao melem za dušu.

Možda će dvije posve jednostavne zgode iz njegovog života najbolje opisati kako čovjeku koji je posve uronio u Božje otajstvo i najmanje stvari mogu donijeti najveću radost. Životopis ovoga sveca pripovijeda kako je jednoga dana, čudeći se kako ništa ne traži za sebe, otac gvardijan upitao brata Konrada ima li on kakvu želju. Neobični redovnik je imao samo dvije: molio je poglavara za dozvolu da oko podne može otići do Marijine kapelice u crk­vi udaljene od porte desetak metara kako bi pozdravio nebesku Majku i druga želja: ako je moguće da mu se iz porte, naslonjene na zid crk­ve, probije mali otvor kako bi svakoga trenutka mogao gledati Isusa u svetohraništu! Gvardijan mu je sa smiješkom ispunio obje „molbe”! I danas kada dođete u ovaj samostan vidjet ćete sobicu brata Konrada i otvor na zidu kroz koji se vidi unutrašnjost crk­ve.

U jednom pismu svome prijatelju Konrad piše riječi koje ocrtavaju svu ljepotu njegove duše: „Moj život je Boga ljubiti, trpjeti te u zanosu i molitvama diviti se ljubavi koju Bog pokazuje nama, bijednim stvorenjima. Njegova ljubav nema kraja. U mojim obavezama ne postoji ništa što me odvaja od jedinstva s Bogom. Križ je moja knjiga. Dovoljno mi je pogledati u njega da znam što trebam činiti.”

Velikani svetosti nisu veliki samo u životu, nego i u trenutku smrti. Takav je bio i brat Konrad. Kada su ga na samrtnoj postelji pitali kako mu je, sa smiješkom i nekom svetačkom ironijom je odgovorio: Kako ću biti? Onako kako Bog hoće!

Iscrpljen od molitve i rada blago je u Gospodinu preminuo godine 1894. Iako je zbog rata dokumentacija o njegovom svetačkom liku u Rim poslana tek 1919. godine postupak njegove kanonizacije bio je veoma brz. Papa Pio XI. ga je 1930. proglasio blaženim, a od istog pape je 1934. uvršten i u popis svetaca Katoličke crk­ve.

Objava Sveti Konrad iz Parzhama: Križ – jedina knjiga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

            Klarina duhovna avantura u ranoj mladenačkoj dobi započela je iz zadivljenosti prema Franji koji je, raskrstivši sa svijetom, odlučio živjeti evanđeoske savjete iz ljubavi prema Kristu. I ona je kao Franjo naišla na žestoko protivljenje svoje plemićke obitelji, ali ništa ju nije moglo odvratiti od puta kojim je krenula, niti ugasiti žarku ljubav koja je buknula u njezinu srcu. Budući da je izniknula iz Franje, cijeloga života će za sebe govoriti da je Franjina biljčica.

            Prebogat je Klarin život, njezina duhovnost, stoga ću izvući samo nekoliko crta iz njezina života koje smatram poticajnima za reformu franjevačke karizme u srcima današnjih redovnika i redovnica te vjerodostojniji život svakoga vjernika. Najvažnije je reći da je Klara posve kristološki usmjerena svetica. Njezin život je zagledanost u Krista i duboka sjedinjenost s Njime.

            Svjetlo riječi se odlučilo ovoga mjeseca pisati o internetu, odnosno – kako to sama riječ kaže – o umrežavanju kojim je omogućeno povezivanje ljudi i prijenos informacija na način o kojemu su naraštaji prije nas mogli tek sanjati. Ovo spominjem iz jednostavnoga razloga što je Klara stoljećima prije pronalaska interneta – doduše kao i mnogi sveci prije i poslije nje – shvatila ono što današnji čovjek uz svu postojeću tehniku i mogućnosti komuniciranja ne razumije i ne želi razumjeti: u životu je najvažnije umrežiti se s Onim koji je Put, Istina i Život. Klara je savršeno shvatila na koji način se događa to čudesno umrežavanje ili povezivanje s Kristom, koje nadilazi sva ljudska dostignuća i ruši zakonitosti prostora i vremena.

            Ono se ponajprije događa po euharistiji. Stoga je prva i najvažnija karakteristika Klarina života upravo neizmjerna ljubav i pobožnost prema Oltarskom Sakramentu. Nije bez razloga nazvana euharistijskom sveticom. Prikovana za postelju u teškoj bolesti utjehu je pronalazila predući oltarske tkanine, a o načinu primanja pričesti u njezinu životopisu stoji: „A kada je imala primiti Gospodinovo tijelo, najprije bi se natopila vrelim suzama i, pristupivši s drhtanjem, bojala se Sakrivenoga ništa manje nego onoga koji upravlja nebom i zemljom.”

            Nadalje, mistična povezanost s Kristom u Klarinu životu se očituje u ljubavi prema Raspetome. Neprestano je mislila na križ, a povlašteno vrijeme molitve bilo je između šestoga i devetoga časa kada je uranjala u svetu patnju duboko proživljavajući otajstvo muke Gospodnje. Novakinje je poučavala ovoj pobožnosti, a ispod habita je, po riječima životopisca, nosila pojas s trinaest privezanih kamenčića, tajnim podsjetnikom na Spasiteljeve rane. Poradi tolike ljubavi prema otajstvu križa brojni bolesnici su ozdravljali od različitih bolesti kada bih ih svetica samo dodirnula i obilježila svetim znakom križa.

            Nadalje, Klara je bila velika zaljubljenica u Božju riječ. U tekstovima Svetoga pisma pronalazila je hranu za redovnički život. Napose slušajući evanđeoske izvještaje, osjećala je živu Isusovu prisutnost. Pisana svjedočanstva vele da je „u slušanju svete propovijedi bila preplavljena tolikim zanosom da je uživala u spominjanju svojega Isusa”. Koliko je cijenila hranu evanđeoskoga navještaja svjedoči zgoda kada je papa Grgur na neko vrijeme zabranio da braća odlaze propovijedati u samostanima redovnica. Klara se silno ražalostila i rekla: „Neka nam onda oduzme svu braću, kad nam je oduzeo one koji su nas posluživali životnom hranom!”

            Kada je netko zaljubljen u Krista, tada ga želi nasljedovati u svemu. Slično kao i Franjo, u Klarinu srcu se razbuktala ljubav prema siromašnom Kristu. Ne imati ništa osim Krista – uzvišena ludost svetačkoga života – posve je obuzela i Klaru. Spomenuti papa koji je jako cijenio Klaru htio je ipak da ona i njezine sestre imaju neki posjed i ponudio joj odrješenje od zavjeta siromaštva. Njezin odgovor je bio: „Sveti Oče, ne želim nipošto nikada biti odriješena od nasljedovanja Krista!”

            Molitva svete Klare bila je posve neobična. U trenucima uronjenosti njezino tijelo kao da je bilo teleportirano u evanđeoske prizore. O takvoj molitvi Legenda svete djevice Klare Asiške pripovijeda ovako: „Najčešće je, prostrta ničice na molitvu, zemlju natapala suzama i milovala poljupcima te se činilo da uvijek drži u rukama svojega Isusa na čije noge su tekle njezine suze i na koje je utiskivala cjelove.”

            Na koncu, kada razmislimo da je Gospodin ovoj svetici udijelio milost da je stoljećima prije otkrića televizije i interneta – daleko od crkve sv. Franje u kojoj su braća slavila otajstvo Božića – iz svoga bolesničkog kreveta pratila prijenos uživo, ne iznenađuje što ju je papa Pio XII. 1958. godine proglasio zaštitnicom televizije.

Tekst je objavljen u knjizi “Na svetost pozvani”. Kliknite ovdje i nabavite svoj primjerak.

Objava Sveta Klara Asiška – Umrežena s Kristom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Veronika Giuliani – krsnoga imena Uršula – rođena je u mjestu Mercatello, u srednjoj Italiji, kao posljednja od sedmero djece (u dobrostojećoj obitelji). Od šest sestara koje je imala dvije su umrle nakon poroda. U dobi od četiri godine izgubila je majku. Prije svoje smrti majka je pozvala svojih pet kćeri i ostavila im neobičnu „baštinu”: svakoj je darovala po jednu od pet Isusovih rana! U njima su imale tražiti utočište i pomoć tijekom života. Najmlađa Uršula od majke je na štovanje primila ranu na Kristovom boku. Dirljivo je da su kasnije sve postale redovnice!

Mistična sjedinjenost s Gospodinom, slično kao i u životu sv. Terezije od Djeteta Isusa, započela je još u njezinom djetinjstvu. Na dan Prve pričesti njezino srce je bilo u tolikoj mjeri zapaljeno unutarnjim žarom božanske ljubavi te je misleći da je to uobičajena pojava, pitala svoje najbliže koliko će trajati ta neizmjerna vrućina u njezinom srcu? Od toga dana neizmjerno se radovala svakoj pričesti u kojoj je osjećala Isusovu živu prisutnost u svome srcu. S vremenom je rasla i njezina želja napustiti svijet i stupiti u samostan. Nakon što su njezine sestre stupile u red klarisa na koncu je i ona, uzevši ime Veronika, u osamnaestoj godini ušla u red sestara kapucinki.

U svome redovničkom životu, od samoga početka, trudila se oko jedne jedine stvari: ostvarenja svetosti. Ta je misao u njoj sazrijevala još od odgoja u obiteljskoj kući, gdje se svaku večer čitao životopis nekoga sveca. Iako ovo zvuči poput pobožne priče iz nekih davnih vremena, nije li ovo jasan putokaz kakav bi trebao biti krš­ćanski odgoj u današnjim obiteljima te zašto nam nedostaje redovničkih zvanja?

U samostanu se predala pokorničkom životu i uvijek je bila spremna na patnju i odricanje. U kasnijim mističnim ekstazama i viđenjima uvijek je sačuvala poniznost i savršenu poslušnost poglavarima i svome duhovnom vođi. Mnoge mistične milosti ipak je nisu spriječile da obavlja sve povjerene dužnosti. Pune trideset i tri godine bila je odgojiteljica novakinja i jedanaest godina poglavarica.

Put njezinog mističnog sjedinjenja s Raspetim bio je stupnjevit. Najprije joj je Gospodin pokazao da se za tajanstvene zaruke s Njime treba pripremiti kroz patnju. Zatim je u ekstazi ugledala Gospodina pokrivenog bezbrojnim ranama koje su isijavale neobičnom svjetloš­ću. U Isusovoj rani na boku vidjela je prekrasni dragulj za kojega je dobila pojašnjenje da označava njezinu patnju koju je svojevoljno prihvatila. Na Cvjetnicu se Veroniki ponovno ukazao Gospodin. Ovaj put s trnovom krunom na glavi. Kada je zamolila Isusa da joj pokloni trnje, na svoju glavu primila je trnovu krunu i strašnu glavobolju koju je nosila cijeloga života. Uoči Božića Veroniki je Gospodin objavio svoju tešku bol koju osjeća zbog ljudske nezahvalnosti prema žrtvi koju je podnio na drvetu križa te joj je pokazao svoje srce zapaljeno ljubavlju. Svetica je predala svoje srce Gospodinu i početkom 1697. godine na svome vlastitom tijelu primila je ranu na boku. Na Veliki petak iste godine utisnuti su joj i biljezi Isusovih rana na rukama i nogama.

Slično kao i druge stigmatizirane osobe, Veronika mnogo trpi prolazeći kroz velike kušnje i sumnjičenja od strane crk­venih vlasti. Ipak se ponizno podvrgava sudu Crk­ve. Na koncu se njezina viđenja i rane proglašavaju vjerodostojnima. Veliko blago za cijelu Crk­vu su njezini rukopisi koje je ostavila iz poslušnosti prema svome duhovnom vođi. Među njima su Autobiografije i Dnevnici koje je brižno vodila sve od 1693. godine. S pravom se već podižu glasovi u Crk­vi da sv. Veronika bude što prije proglašena i crk­venom naučiteljicom.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Sv. Veronika Giuliani (1660. – 1727.): Raspeta s Gospodinom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.