„Zašto bi naše hvaljenje i slavljenje, pa čak i slavlje [Svih svetih] išta značilo svetima? Što ih briga za zemaljske časti kad ih Otac nebeski časti ispunjavajući vjerno obećanje Sina? Što im znači naša pohvala? Sveci ne trebaju našu čast; niti naša odanost ne dodaje ni najmanju stvar onome što je njihovo.”

Tko ima koristi od našeg štovanja svetaca?

Sveti Bernard objašnjava da smo mi glavni korisnici štovanja svetaca.

Kad god se prisjetimo svetaca, slavimo njihov blagdan ili čak podignemo spomenik, pomaže nam čeznuti da budemo sjedinjeni s njima na nebu i da oponašamo njihov primjer na zemlji.

Sveci ne trebaju ništa od nas, ali mi trebamo sve što nas može dovesti bliže Nebu, piše portal Aleteia.

Objava Trebaju li sveci naše štovanje? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mučenici – prvi sveci. Kako su prva tri stoljeća zabilježila desetak valova progona koje je protiv krš­ćana pokrenula rimska vlast, mnogi krš­ćani su svoje vjersko uvjerenje platili – glavom. Prema shvaćanju preživjelih, takve se redom smatralo svecima pa se između mučeništva i svetosti stavljao znak jednakosti. U to vrijeme za kanonizaciju se ne vode biskupijske ni vatikanske istrage niti ima svečanih proglašenja kao danas. Dovoljan je bio glas o nečijoj svetosti te štovanje u puku. Mučenicima se pred zatvorima drže bdijenja, a nakon njihove smrti na grobljima se održavaju molitve. Posebno svečano obilježava se dan njihova mučeništva, kao dan rođenja za nebo. Njihovi grobovi postaju mjesta hodočaš­ćenja i gradnje bazilika, dok se ostaci tijela (relikvije) časte kao najveće dragocjenosti.

Ovakvo štovanje svetaca pojavilo se već sredinom 2. st. kada je u Smirni (današnja Turska) krajem veljače 155. ili 156. na lomači spaljen 86-godišnji biskup Polikarp, učenik sv. Ivana, evanđelista i apostola. Iako su se krš­ćani svim silama trudili doći do njegovog tijela, to im nije uspjelo. Polikarpovo tijelo centurion je dao zapaliti pa su krš­ćani uspjeli doći tek do nešto njegovih neizgorenih kostiju koje su im bile „dragocjenije od dragog kamenja i finije od pročiš­ćenog zlata”. Prenijeli su ih potom na neko „prikladno mjesto” te su se povremeno oko njih okupljali na čaš­ćenje, odlučivši, kako su sami zapisali u Polikarpovom mučeništvu, prema Božjem dopuštenju, „u veselju i radosti” slaviti dan njegovog mučeništva.

Prije nego bismo ovakvu praksu, današnjim očima gledano, osudili kao nešto idolopokloničko, može se navesti nekoliko primjera iz Svetog pisma u kojima ljude ozdravlja dodir haljine, prijelaz sjene, znojna maramica, dok mrtvo tijelo oživljava drugog mrtvaca! Primjerice, žena je neka ozdravila od krvarenja dotičući se Kristove haljine (Mt 9,20-22), čovjek u Jeruzalemu je ozdravio kad je preko njega prešla sjena sv. Petra (Dj 5,14-16), a kad su na bolesnike stavljali rupce za znoj ili pregače koje su dotakle tijelo apostola Pavla, bolesnici bi ozdravljali i napuštali bi ih zli duhovi (Dj 19,11-12). U 2. knjizi o kraljevima (13,20-21) opisano je nešto još nevjerojatnije: neki je mrtvac oživio i stao na noge dotakavši se prorokovih kostiju tako što su ga pokapajući u žurbi zbog pljačkaša Moabaca, jednostavno bacili u grob proroka Elizeja (!?).

Naučitelji prve Crk­ve su ovakvo čaš­ćenja mučenika razumjeli pa im je samo bilo stalo da se ono odvija na pravi način. Naš zemljak sv. Jeronim (347-419/420) piše ovako: „Ne obožavamo, iz straha da se ne poklonimo stvorenju umjesto stvoritelju, nego štujemo relikvije mučenika kako bismo bolje obožavali onoga čiji su to mučenici.”

U okrilju štovanja mučenika nastaju opisi njihove mučeničke smrti koji se čitaju prilikom slavlja godišnjica njihovih smrti. Bio je to početak tzv. hagiografske književnosti. Tijekom vremena nastaju svetački životopisi o njihovu životu prije mučeništva (Život Polikarpov /403. g./, Život sv. Ciprijana /258. g./), potom hagiografije (Život sv. Antuna /357. g./), pučke legende, te Martirologiji i kalendari (4. i 5. st.) s kratkim podacima o svecima.

Ne krivovjercima i šarlatanima. Kako su se od 4. st. prilike za krš­ćane bitno promijenile, jer su dobivanjem slobode vjere prestali i njihovi progoni, svetačka čast pripisuje se i „ispovjedaocima”, onima koji nisu umrli za vjeru, ali jesu zbog nje patili ili je svojim krepostima, pokorom i molitvom junački živjeli. Svetačka kruna tako je pripala svecima koji su umrli u 4. stoljeću: sv. Anti Pustinjaku, sv. Hilariju, sv. Atanaziju, sv. Silvestru, sv. Marinu Turskom te sv. Augustinu (†430). Da bi se nekog ispovjedaoca častilo kao sveca, od 6. st. se od njih očekivalo da budu i čudotvorci već za života kao i poslije smrti. Također, u ovo vrijeme kao svojevrsna duhovna elita u prvi plan dolaze monasi koji, iako nisu dali život za Krista, sebe počinju nazivati „nasljednicima mučenika” zato što su se odrekli udobnosti svjetovnog života.

Pučko proglašavanje svetaca vremenom je polako iščezavalo, a u taj proces se s ciljem uvođenja reda sve više uključivao mjesni biskup. Jedan od razloga je bio sprječavanje da se svecima izglasavaju krivovjerci i razni šarlatani. Od 5. st. postalo je pravilom da od onih koji zahtijevaju da se netko uvrsti u kalendar svetih, biskup traži pisani izvještaj o njegovu životu, krepostima, smrti, čudesima te o mučeništvu, ako je tako umro. Biskupi počinju uviđati potrebu da se životi kandidata za oltar moraju dobro ispitati te da se uprava nad štovanjem svetaca mora oduzeti iz ruku pobožnog svijeta. U stoljećima koja su slijedila javno štovanje svetaca dopuštalo se samo za one svete čija su imena ubrojena u službene popise Crk­ve i čije je štovanje odobrila vlast u Crk­vi, kako je i danas.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Svetost u prvim stoljećima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.