Na početku 28. zajedničkog zasjedanja dviju biskupskih konferencija, nakon zaziva Duha Svetoga i molitve Trećega časa, pozdravnu riječ uputili su predsjednici biskupskih konferencija, apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Francis Assisi Chullikatt te domaćin susreta, banjolučki biskup Željko Majić, prenosi KTA.

U kontekstu predstojećih izbora u Bosni i Hercegovini, predviđenih u listopadu ove godine, izražena je nada da će konačno zavladati pravda i poštivanje ljudskih prava svakog čovjeka te da će prestati zlouporaba loših izbornih zakona i ponižavanje dostojanstva u obliku preglasavanja onih kojima, zbog demografskih razloga, na raznim razinama vlasti nije osigurano pravo birati vlastite predstavnike.

U radnom dijelu zasjedanja podneseno je izvješće o radu Vijeća HBK-a i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Uz izvješće koje je podnio vlč. Tomislav Markić, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, predstavljeni su i određeni izazovi u pronalaženju novih dušobrižnika za hrvatsku inozemnu pastvu, kao i migracije hrvatskih vjernika unutar različitih zemalja Europske unije. Budući da se tijekom 2026. godine navršava 60. obljetnica Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, 80 godina hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji te 100 godina od osnutka Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji za SAD i Kanadu, najavljeno je obilježavanje tih obljetnica svečanom sjednicom Vijeća HBK-a i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu koja će se održati 13. travnja 2026. u Zagrebu.

U nastavku sjednice varaždinski biskup Bože Radoš, predsjedatelj Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, izvijestio je o službenom pohodu Zavodu u siječnju 2026. godine. U Zavodu trenutno borave 24 svećenika studenta koji studiraju na različitim crkvenim učilištima u Rimu.

Mons. Bože Radoš, predsjednik Hrvatskog Caritasa, predstavio je korizmenu akciju Hrvatskog Caritasa Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, čiji je središnji događaj ove godine bilo euharistijsko slavlje na Treću korizmenu nedjelju, 8. ožujka, u crkvi sv. Nikole Tavelića u Župi sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.

Uslijedilo je izvješće krčkog biskupa Ivice Petanjka, predsjednika Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij, o dosadašnjim postignućima u radu Komisije, kao i izvješće porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje, predsjednika Vijeća HBK-a za misije, o djelovanju Ravnateljstva Papinskih misijskih djela.

Biskup Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski i Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, predstavili su okupljenim biskupima tekst dokumenta Ratio nationalis o svećeničkoj formaciji, istaknuvši kako je riječ o dokumentu koji na kvalitetan i ozbiljan način pridonosi promišljanju svećeničke formacije, uvažavajući posebnosti koje obilježavaju crkveni i društveni kontekst dviju konferencija.

Nadalje, nadbiskup Zdenko Križić, splitsko-makarski nadbiskup metropolit i zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, predstavili su okupljenim biskupima dosadašnji rad na hrvatskom prijevodu Misala.

Posebnu pozornost biskupi su posvetili i pitanju reguliranja javnih nastupa voditelja karizmatskih skupina i voditelja duhovnih vježbi.

Okupljenim biskupima je predstavljen program Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži, koji će se održati 2. i 3. svibnja u Požegi, kao i Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna u Osijeku i Aljmašu, navodi se u priopćenju tajništva BK BiH i HBK.

Objava Priopćenje s XXVIII. zajedničkog zasjedanja BK BiH i HBK-a pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Komemoracija je počela pored jame svetom misom zadušnicom koju je predvodio zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša u koncelebraciji nekoliko hrvatskih biskupa i više svećenika. Nazočne su bile i redovnice iz nekoliko redovničkih Družbi, više bogoslova, kao i rodbina i potomci ubijenih na Jazovki i drugim stratištima Hrvata. Uslijedila je procesija od jame do grobnice i spomen-obilježja, blagoslov grobnice te sprovodni obredi. Spomen-obilježje je rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića; podsjeća na otvorenu ranu i uzdignutu molitvu, a na njemu stoji natpis: „U spomen na 814 hrvatskih žrtava koje su partizani, Jugoslavenska armija i komunistički režim ubili tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata – Jama Jazovka – Republika Hrvatska 2025.“

Program koji su vodili Sanja Brajković i dramski glumac Pere Eranović završio je prigodnim obraćanjem govornika, predajom 16 zastava zaslužnim pojedincima, vrhovnim poglavaricama Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog i Družbe sestara Maloga Isusa čije su članice također ubijene i bačene u jamu, predstavnicima institucija, udruga i obitelji te polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća.

Prigodnu propovijed nadbiskupa zagrebačkoga mons. Dražena Kutleše, izrečenu u svetoj misi zadušnici na Jazovki, donosimo u cijelosti:

„Draga braćo i sestre u Kristu, danas vam progovaram ne iz ljudskog sjećanja, nego iz tišine ove jame. Govorim iz dubine zemlje koja mi je bila grob, ali i s visine neba koje mi je postalo dom. Ja sam duša hrvatskog vojnika, moje tijelo ovdje je počivalo više od 70 godina, a za moje ime nikada niste čuli, nitko ga nije zapisao na spomen-ploču, o njemu se nije učilo u školi, ali danas, po Božjoj volji, mogu vam ispričati svoju priču. Bio sam hrvatski vojnik. Nisam bio bezgrešan. Nosio sam svoje slabosti i kajao se za svoje grijehe, ali bio sam odan Bogu koji me stvorio, majci koja me odgojila i domovini koju sam volio više od vlastita života. Moja je vjernost bila jednostavna: držati se istine i čuvati čast.

Moje rane još su krvarile kada su me izveli iz bolnice. Osjetio sam da nešto nije onako kako su govorili, ali nisam mogao pobjeći. Lagali su da me vode na liječenje, a vodili su me u smrt, bez suda, bez obrane, bez oproštaja. U tom času, na putu prema nepoznatom, u srcu su mi odjekivale riječi Psalma: „U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.“ I dok su me vodili prema kraju, znao sam da istine ne umire ni s jednim čovjekom, pa također ni sa mnom. Nevidljivi smo bili kada su nas odvodili. Te noći kad su došli po nas, svjetla u hodnicima bila su prigušena, kao da su i zidovi bolnice znali da se događa nešto što ne smije izići na svjetlo dana. Miris lijekova miješao se s teškim mirisom vlage i straha. Na hodnicima su odjekivali samo kratki, strogi glasovi i tvrdi udarci vojnih čizama po pločicama. Nije bilo pozdrava, nije bilo objašnjenja. Ruke koje su me nosile bile su hladne, bez riječi i bez pogleda.

Ranjenike poput mene, još sa zavojima natopljenima krvi, iznosili su na plahtama i nosilima kao teret, a ne kao ljude. Nismo bili bolesnici koje treba liječiti, nego višak koji treba ukloniti. Kamioni su čekali pred bolnicom, motori su brujali u noći, a vožnja u nepoznato bila je obavijena sablasnom tišinom, ispunjenom tek tihim šapatom molitve onih koji su mogli moliti. Nitko nije znao kamo idemo, ali svi smo osjećali da se nećemo više nikada vratiti.

Mi nismo bili zarobljenici pred sudom, nismo imali pravo na istinu ni na obranu, bili smo nevidljivi ljudi čiji je spomen trebalo ukloniti, izbrisati ga iz slike novoga svijeta. Imena mnogih od nas nisu ni upisana u bolničke dnevnike i nitko se nije usudio upitati kamo nas odvode. Naša krivnja nije bila toliko u oružju koje smo nosili, nego u srcu koje smo imali. Voljeli smo Boga više nego Partiju, Hrvatsku više nego novog čovjeka bez Boga i bez domovine. U njihovim očima to je bila smrtna presuda.

I dok su kotači kamiona lomili šumsku tišinu, znao sam da mrak u koji nas vode nije samo mrak noći, nego i mrak zaborava. Ipak, u srcu mi je tinjala nada iz Evanđelja: „Ali ni vlas vam s glave neće propasti“ (Lk 21,18). Znao sam: ljudi mogu zatrti naše ime, ali Božji pogled ostaje vječno uprt u nas.

Dovezli su nas do ruba ponora. Noć je bila gusta poput katrana, a šuma tiha. Bila je to tišina koja boli jer u njoj sve čeka spasenje koje ne dolazi. Zrak je bio hladan i težak, miris zemlje miješao se s mirisom straha. Činilo se da i drveće zadržava dah.

Jedni su stajali na rubu jame, drhtavih koljena i ukočenih ruku, a oni koji nisu mogli hodati poput beživotnih vreća bacani su u ponor. Čuo sam zvuk – tup udarac tijela o stijene – i jauk koji se brzo utapao u mraku. Najstrašnije je bilo čuti vapaj boli, a znati da nema ruke koja bi pomogla.

Nekima su pucali u potiljak, kratko i bez riječi. Druge su žive bacali u bezdan dok su im u grlu ostali nedovršeni zazivi imena Isusova i Marijina. Iz tame se čulo udaranje kostiju o kamen i plač koji se pretvarao u šapat, a onda – tišina. Ni križa, ni molitve, ni svećenikova odrješenja. Samo kratak prasak naredbe: „Bacaj!“ – i ljudsko biće, stvoreno na sliku Božju, nestajalo je iz svijeta. Nije bilo ni imena ni pogrebne pjesme ni onih koji bi poljubili čelo pokojniku. Samo mrak, zemlja i zaborav. Tako su nas pokušali izbrisati, kao da nikada nismo postojali. Ubili su tijelo, ali nisu mogli ubiti dušu niti ugasiti molitvu koja je u nama živjela do zadnjega daha.

Riječi Psalma same su mi od sebe navirale dok su me vodili prema rubu: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“ (Ps 23,4).

U tom času, dok se tlo pod mojim nogama pretvaralo u prazninu ponora, a srce u grudima kucalo posljednjim otkucajima, znao sam: ovo nije kraj. Jer Gospodin je bio ondje. I dok su me ljudi bacali u tamu, On me primao u svoje svjetlo.

Nakon što je posljednje tijelo palo u jamu, ljudski je svijet za nas stao. Nije bilo sprovoda, nije bilo vijenca ni svijeća. Samo tišina, ona teška, nametnuta tišina koja se nastavila desetljećima. U danima koji su slijedili naši su domovi ostali prazni. Naše supruge i majke čekale su na vratima, gledale na cestu, prisluškivale svaki zvuk nadajući se da ćemo se vratiti. Neke su godinama kuhale više juhe „za slučaj da se odnekud pojavimo“. Naši očevi nisu govorili puno, ali njihova su ramena klonula sve više, a oči su im bile stalno vlažne. Djeca su rasla bez očeva učeći u školama povijest koja nam je izbrisala spomen.

Mi nismo samo bačeni u jamu, mi smo izbrisani iz priča, iz knjiga, iz molitvi koje su se morale šaptati. Oni koji su pokušali saznati istinu riskirali su slobodu, a ponekad i život. Komunistički režim nije zabranio samo naše ime, nego i samu pomisao na nas. Oni pak koji su nas ubijali, kao i oni koji su im to naredili, kretali su se slobodno, primali odlikovanja, sjedili u državnim uredima. Njihova su se imena izgovarala s počašću, a naša se nije smjelo ni šaptati.

Draga braćo Hrvati, obistinile su se riječi blaženoga Alojzija Stepinca: „Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti“. Komunizam je umro, ali posljedice štete koju je nanio osjećate i vi danas. Komunistički režim dobro je znao da se nasilje može pokriti samo lažima, a da se laž može održati samo nasiljem. Naša je smrt iznikla iz te laži, a to se nasilje hranilo našom krvlju.

Dok je svijet na našem tlu promatrao parade, radne akcije i crvene zastave, duboko ispod njega ležala su naša tijela. Nižući parole o bratstvu i jedinstvu, gradili su mostove pod kojima su tekle rijeke naše krvi. Mi nismo bili heroji nove države. Bili smo „neprijatelji“, „izdajnici“, „kamen spoticanja“ za njihov plan „novoga čovjeka“ bez Boga. I Bog, koji vidi u skrovitosti (usp. Mt 6,6), pamtio je naša grobna mjesta. On je očuvao naše ime u svojoj Knjizi života. Dok su ljudi zavedeni zlom gradili carstvo na našim kostima, On je strpljivo čekao trenutak kada će istina probiti zidove šutnje.

Prolazile su godine. Padale su zastave pod kojima smo ubijani, propadao je režim koji nas je osudio na nevidljivost i šutnju. Došao je novi vjetar, vjetar slobode. Govorilo se o demokraciji, o lustraciji, o istini, o povratku dostojanstva. Mislili smo, sada će se sve razotkriti, sada će naši grobovi progovoriti. I doista, neki su progovorili. Pojavili su se hrabri ljudi – speleolozi, povjesničari, svećenici, istraživači – koji su pronalazili jame, zapisivali svjedočanstva, skupljali kosti.

Godine su prolazile, a nad mnogim jamama nije bilo mjesta ni za križ ni za spomen-ploču. Mnoga su naša imena i dalje ostala nepoznata, jer su arhivi spaljeni ili zatvoreni, a dokumenti namjerno uništeni. Još uvijek ima majki koje nikada nisu saznale gdje su im pali sinovi. Još uvijek ima djece koja nikada nisu vidjela grob svoga oca. Mi, nevidljivi iz Jazovke, gledali smo kako se povijest ponavlja i s Domovinskim ratom shvaćajući da je i više hrvatskih sinova koji još čekaju glas pravde i trenutak istine. Duga šutnja, čak i u slobodnoj Hrvatskoj, mnoge je od nas zauvijek učinila nevidljivima i dopustila da naši zločinci ostanu neprocesuirani i štoviše nagrađeni.

Nakon Domovinskoga rata govorilo se o pomirenju – i to je dobro, na tome treba još mnogo raditi. Ali, pomirenje bez istine nije mir, to je samo privid. I zato, braćo i sestre, čak i danas, nakon trideset godina slobode, mnogi od nas čekaju da im se izgovori ime, da im se upali svijeća, da Hrvatska država i narod priznaju ono što je neprijatelj htio zauvijek sakriti: da smo postojali, da smo voljeli, da smo bili živi ljudi s obiteljima, snovima i srcima punim vjere. Stoga budi nadu ovaj dan i trud državnih tijela i dužnosnika koji prepoznaju važnost sustavnog istraživanja naših grobnih mjesta. Hvala svima koji u tome prepoznaju svetu ljudsku, vjerničku i domoljubnu dužnost.

Budući da ste odlučili naše kosti pokopati danas, kada u vašim kalendarima stoji da je to Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, želimo vam reći jasno i glasno: i fašizam, i nacizam, i komunizam bili su zločinački sustavi, plodovi bezbožnih ideologija koje su prezrele Boga i gazile čovjeka. No, postoji razlika. Fašizam i nacizam osuđeni su pred poviješću, a njihovi su zločinci barem djelomično procesuirani i kažnjeni. Ali komunizam, iako je ubrao najviše ljudskih života, naših života, nikada nije službeno osuđen, a njegovi počinitelji nikada nisu odgovarali. Živo svjedočanstvo toga jest i ovaj ponor, jama u koju je bačeno i usmrćeno 814 nevinih duša: ranjenika, civila i redovnica. A ipak, nitko za to nije odgovarao. Njihova krv, naša krv, i dalje vapi Bogu s ovoga mjesta (usp. Post 4,10). Ta istina peče i danas, jer je mnogi ne žele čuti. No, ona je poput sjemena, zakopana duboko, ali kad jednom nikne, nitko je više neće moći iščupati.

I zato vas, braćo i sestre, mi iz ove jame molimo: nemojte nas prepustiti šutnji i zaboravu. Nemojte nas svesti na brojke. Nemojte nas učiniti fusnotom povijesti. Učinite nas dijelom svoga pamćenja, svojih molitava, svoje vjere. Jer kad se narod odrekne svojih mrtvih, odrekao se i svoje duše.

Zli ljudi učinili su nas nevidljivima, ali nikada nismo bili nevidljivi Bogu. On nas je vidio kad su nas nosili hodnicima u tišini. On je brojio naše korake do ruba ponora. On je čuo svaki krik iz tame. On je primao naše zadnje molitve, tako tihe da su ih čuli samo naši anđeli čuvari. On je znao svaku našu suzu, i svaku suzu naših majki, supruga i djece. Sve smo to prikazivali za spasenje svoje duše, dobro svoje obitelji i slobodu naše Domovine.

Mi smo urezani u Božje dlanove (Iz 49,16) i nitko nas iz njegovih ruku ne može istrgnuti (usp. Iv 10,28). Na Posljednjem sudu, kad Krist, koji je sama Istina, otvori Knjigu života, sve će biti razotkriveno. Svaki zločinac vidjet će što je učinio. Svaka žrtva primit će puninu pravde. Tada će se ispuniti riječi iz Otkrivenja: „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti“ (Otk 21,4).

Naš život nije nestao, on je „skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3). A vi, živi, imate poslanje: čuvati istinu, biti narod koji pamti svoju povijest, ne dopustiti da se ikada ponovi vrijeme u kojemu su ljudi bacani u jame samo zato što su vjerovali i voljeli. Oprostite, ali ne zaboravite nas. Jer zaborav je drugo ubojstvo. Gradite mir, ali na temeljima istine. Jer samo istina oslobađa (Iv 8,32). Budite narod koji se ne boji pogledati u lice svojoj prošlosti jer tako se jača budućnost. Naša Domovina neće pronaći potpuni mir dok ne pokopa sve svoje mrtve i dok za svakoga ne zasja svijeća sjećanja.

I znajte – mi, koje su htjeli učiniti nevidljivima – sada stojimo pred licem Božjim, u svjetlu koje nikada ne gasne. Mi, koje su bacili u tamu, sada hodamo u svjetlu Jaganjčevu. Mi, koje nisu mogli zatomiti lažima, sada pjevamo pjesmu istine. Ne bojte se tame ovoga svijeta jer svjetlo dolazi. Jednog dana svi ćemo se naći na strani gdje nema ni ponora ni smrti ni nepravde, nego samo mir i radost u Bogu.

A kad jednom svane dan Božje pravde i uskrsnuća, tada će nas naši najbliži opet prepoznati. Tada ćemo zajedno gledati rane naše domovine kao znakove pobjede. Svaka jama postat će vrelo bistre vode, svaka prolivena suza zasjat će poput bisera u riznici nebeskoga Kraljevstva. Do toga časa ostaje vam hoditi u vjeri i ustrajnosti. Na vama je čuvati uspomenu i ne dopustiti da zaborav proguta istinu. U svakoj svijeći koju palite na grobovima pokojnika prepoznajte i znak nade da smrt nema posljednju riječ.

Zato, molimo Gospodina da u svome Kraljevstvu podari pokoj svakoj duši čiji je život nasilno prekinut. Neka ih obasja vječno Svjetlo, neka im Krist, koji je Alfa i Omega, bude nagrada i vijenac. A vama, koji ostajete u povijesnom hodu, neka On bude snaga da živite kao narod zahvalna spomena svojih mrtvih, spomena iz kojeg se rađa budućnost živih. I zato: neka im je vječni pokoj, i neka svima Krist, Uskrsli Gospodin, bude jedina nada i jednina sigurnost. Amen.“

Do otkrića jame Jazovke došao je Karlovčanin Mladen Kuka, speleolog, planinar i alpinist koji se dao se u potragu za njom još 1975. godine kada je prvi put za nju čuo u jednoj gostionici u Sošicama na Žumberku, dakle točno prije 50 godina. To mu nije dalo mira te je Jazovka postala njegova životna misija.

Uporno je tragao za tim jezivim mjestom, ponekad i u društvu svojih kolega, a kad su drugi odustali od potrage, on se nije predao. U siječnju 1989. godine, već dobro umoran od potrage, sjeo je na jedno mjesto kako bi se odmorio. Osjetio je lagan povjetarac, što ga je ponukalo da malo bolje pogleda oko sebe. Primijetio je kako jedan veliki kamen stoji neprirodno, nije izgledao kao da je „niknuo“ iz zemlje, nego kao da je navaljen na otvor. I bio je u pravu. Bacao je kamenčiće u otvor promjera oko pola metra i čuo kako odzvanjaju, to je bio znak da je jama duboka. Kako nije mogao sam maknuti kamen, otišao se po kolege koji su već bili odustali od potrage i sišli s brda. Vratili su se i odvalili kamen s otvora. „Bio sam sretan kao malo dijete“, pripovijeda. Kad se spustio i ugledao hrpu kostiju, ostao je skamenjen, osjećaji su ga preplavili te je pomislio: „Što god da su ovi ljudi učinili, nisu zaslužili ovakav svršetak.“

Tada je još bila Jugoslavija i nije se smjelo o tome slobodno govoriti, ali se uvijek iznova vraćao na to mjesto koje mu nije dalo mira. Nije znao što bi drugo pa je „dolje izmolio Očenaš i smatrao da je to to, da je to krajnja stvar, da netko dođe među te duše dolje i pomoli se. Mislio sam da je to kraj priči, no, došla je Hrvatska“, prisjeća se.

Sprijateljio se s krašićkim župnikom vlč. Ivanom Vučakom kojemu je otkrio svoju „tajnu“: „Izmolio sam Očenaš i moje prve riječi su bile da nijedan čovjek na svijetu takav kraj ne zaslužuje.“ Spustili su se obojica i obavili molitveni obred nad tim pokojnicima. Kuka se potrudio da se postavi pokrov na ulaz u jamu. U međuvremenu je snimio dva dokumentarna filma o Jazovki i napisaoknjigu „Pakao se zove Jazovka“ čije će drugo izdanje uskoro izaći.

Tek 2020. godine dogodila se dugo čekana ekshumacija. Kuku je nazvao ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade Tomo Medved koji je, prema njegovim riječima, jedini među svim dosadašnjim političkim strukturama koji je Jazovku maknuo s mrtve točke.

Posmrtni ostatci 814 žrtva komunističkoga, partizanskoga i jugoslavenskoga režima bačenih u jamu Jazovka ekshumirano je u srpnju 2020. godine te je utvrđeno kao su žrtve bacane u jamu u više navrata. Prva veća likvidacija zbila se u siječnju 1943. godine, kada su pripadnici Narodnooslobodilačke vojske u Sošicama pogubili oko 220 zarobljenih pripadnika Oružanih snaga NDH. Drugu seriju ubojstava počinila je Jugoslavenska armija u svibnju 1945. godine, kada su iz zagrebačkih bolnica Sveti Duh, Sestre milosrdnice i Vrapče nasilno odvedeni ranjenici, medicinsko osoblje, redovnice i civili koji su potom bačeni u jamu. Jazovka je time postala simbol poslijeratnih stradanja, obilježenih represijom i ideološkim nasiljem.U jamu je bačeno 13 ženskih osoba i 801 muškarac. Od njih je troje djece ispod 16 godina te 96 žrtava u dobi od 16 do 20 godina. Najviše ih je – 645 – bilo u dobi od 20 do 35 godina, a tek 70 u dobi od 35 do 70 godina.

Ekshumacija posmrtnih ostataka iz Jazovke provedena je temeljem Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnoga razdoblja i sudskoga naloga izdanoga od nadležnoga Županijskog suda u Zagrebu. Nakon provedene ekshumacije, jama je još jednom detaljno pregledana kako bi se utvrdilo da su svi posmrtni ostatci izvađeni. Dno jame dokumentiralo Ministarstvo hrvatskih branitelja i Ministarstvo unutarnjih poslova.

Objava Jazovka: Sveta misa zadušnica i ukop 814 nevinih žrtava pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zagreb, 13. svibnja 2025.

 PROGLAS

Kauza beatifikacije sluge Božjega kardinala Franje Kuharića

Sukladno čl. 3. Upute Kongregacije za kauze svetih Sanctorum Mater (dalje: Uputa), nakon što je 17. travnja 2012. godine dobiven pristanak Hrvatske biskupske konferencije (usp. čl. 41, §1 Upute), kao i Nihil obstat Dikasterija za kauze svetih (usp. 45, §1 Upute), očekujući službeno otvaranje Kauze za beatifikaciju sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, ovime obavještavam vjernike Zagrebačke nadbiskupije, kao i sve ljude dobre volje da je ova inicijativa od interesa za našu mjesnu Crkvu i za Crkvu u hrvatskom narodu.

Kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup u miru, rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945. godine, a za biskupa je posvećen 3. svibnja 1964. godine. Svjedočeći i propovijedajući o Bogu koji je ljubav te živeći kršćanske kreposti, okrijepljen svetim sakramentima, umro je na glasu svetosti dana 11. ožujka 2002. godine u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu.

Na temelju svega navedenog pozivam vjernike i sve druge osobe da mi izravno priopće sve vijesti iz kojih se na bilo koji način mogu iščitati elementi povoljni ili suprotni glasu svetosti Sluge Božjega.

Prema kanonskim odredbama koje se odnose na ovaj slučaj, svi oni koji posjeduju spise (rukopise, dnevnike, pisma i sl.) ili kakvu drugu vrstu dokumentacije (video, audio i dr.) o sluzi Božjem kardinalu Franji Kuhariću pozvani su dostaviti ih Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, Kaptol 31, s naznakom: za Kauzu beatifikacije kardinala Franje Kuharića.

Ujedno određujem da ovaj Proglas bude pročitan u Župi sv. Siksta u Pribiću, u Župi Presvetog Srca Isusova u Rakovom Potoku, u Župi sv. Anastazije u Samoboru, u svim župama i ustanovama Zagrebačke nadbiskupije, da bude tri mjeseca izvješen na oglasnoj ploči Nadbiskupskog duhovnog stola (usp. čl. 1, §3 Upute) te objavljen na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije, kao i drugim prikladnim sredstvima javnog priopćavanja.

NADBISKUP:
✠ Dražen Kutleša, v. r.

Objava Kauza beatifikacije sluge Božjega kardinala Franje Kuharića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Draga braćo i sestre!
Ako postoji nešto u našoj osobnoj ili nacionalnoj povijesti što nas može vratiti pravim vrijednostima, probuditi u nama snagu ljubavi i podsjetiti nas na uzvišene ideale radi kojih smo spremni žrtvovati vlastite živote, tada je to sjećanje na sve ono čega je ovaj grad Vukovar postao simbolom. Gdje god se ovih dana nalazili, osjećaji su isti: duboko poštovanje, zajedništvo, ponos i odlučnost da se unatoč svim poteškoćama nastavi dalje – s istom hrabrošću i istim zanosom kojima se Hrvatska branila 1991. godine.

Žrtva naših poginulih branitelja ima duboku sličnost s Kristovom žrtvom, što je dojmljivo prikazano u kenotafu zavjetne crkve Svete Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu. Na južnoj stijeni kenotafa stoje uklesane riječi s potpisom naših poginulih branitelja: „Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati.“[1] Ove riječi označavaju snagu žrtve, bude ponos i pozivaju na trajnu odgovornost za ideale čestitosti i domoljublja za koje su naši branitelji dali svoje živote. Oni nas i danas pozivaju na vjernost istini, pravdi i slobodi, s porukom da njihova žrtva ostaje trajna potpora u nošenju s izazovima čestita života.

Draga braćo i sestre,  Krist nas je naučio dubokoj istini: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24). Upravo su te riječi nade, prožete vjerom i ljubavlju, bile usađene u srca naših branitelja. Znali su da smisao njihove žrtve postaje vidljiv tek u svjetlu njezina dovršenja. Jer vrijedi umrijeti samo za ono za što vrijedi i živjeti, za stvarnosti koje našem postojanju daju ljepotu i puninu. Te nas istine uče razlikovati ono što je doista važno od onoga što na kraju gubi svoju vrijednost. Samo s takvom jasnoćom možemo ispuniti život pravim smislom i trajnim nadahnućem.

Dok danas promišljamo o vrijednostima za koje vrijedi položiti život, osvrćući se na rane i ožiljke ovoga grada i drugih mjesta gdje se Hrvatska branila u Domovinskom ratu, prepoznajmo u tim tragovima pretrpljena zla četverostruko značenje. Prepoznajmo u njima: svjedočanstvo našeg identiteta, znamenja pobjede, znakove spasonosne patnje te izvor ozdravljenja i budućnosti našega naroda.

1. Rane kao dokaz identiteta
U ljudskom iskustvu rane i ožiljci neizbježan su dio života, duboko utkani u identitet pojedinca i naroda. Evanđelja svjedoče da je Isus, čak i nakon uskrsnuća, na svome proslavljenom tijelu nosio preobražene rane razapinjanja i ponižavajuće smrti. Upravo su te rane, nakon uskrsnuća, postale znakovi po kojima su ga učenici prepoznali kao Uskrsloga – onoga s kojim su jeli i pili, u čijoj su blizini učili. Toma je povjerovao tek kada je vidio Isusove rane. Isusove rane postale su jedini siguran znak prepoznavanja, i čini se da je upravo to htio. Nije uskrsnuo bez rana jer je želio da ga poistovjetimo s njima – tim trajnim pečatom ljubavi i žrtve koju je za nas podnio. Jedino su rane izdržale oganj smrtne kušnje.

Kao što je Krist podnio fizičke rane razapinjanja te emocionalne rane izdaje i odbacivanja, tako i pojedinci, ali i čitavi narodi prolaze kroz vlastite križeve, patnje i izdaje. Povijest Hrvatske obilježena je brojnim ranama koje su oblikovale identitet i duh našeg naroda. Među njima, Vukovar se ističe kao simbol tih rana, svjedočanstvo naše povijesti i našeg dostojanstva.

Rane Vukovara opominju nas i podsjećaju na to tko smo i za što se zauzimamo. Mi nismo agresori, nego žrtve; nismo napadači, nego branitelji; nismo narod koji prisvaja tuđe, nego narod koji brani svoje. Pokušaji da nam se nametne drukčiji identitet, da nas se odvoji od naših korijena i vrijednosti, nisu prestali ni danas. U vremenu općeg idejnog, zakonodavnog, jezičnog, vrijednosnog i moralnog meteža pozvani smo zastati i zapitati se: za što smo spremni položiti svoj život?

Odgovor je jasan: vjera, obitelj i domovina. Te vrijednosti čine srž našeg osobnog i narodnog identiteta. One nas pozivaju da se odupremo, u svijetu u kojem je sve prisutniji gubitak vjere u Boga stvoritelja, uzdržavatelja i sudca i ujedno gubitak želje za prenošenjem života, najvećega Božjeg dara na zemlji. S istom odvažnošću s kojom su naši branitelji stali u obranu života, domova i slobode, pozvani smo zauzimati se za budućnost utemeljenu na Božjoj istini, ljubavi i otvorenosti životu. Samo ćemo tako ostati vjerni svomu i religioznom i nacionalnom identitetu.

2. Rane kao znamenja pobjede
U antičko doba ožiljci su bili znakovi vrline i snage. Svaki heroj s ponosom ih je isticao kao tragove pobjeda o kojima su se pričale zgode i prenosila svjedočanstva o junaštvu i izdržljivosti.

Rane i ožiljci Vukovara postali su trajan simbol našega kolektivnog sjećanja. Svjedočanstva o vrlinama vukovarskih heroja – o njihovoj izdržljivosti i neslomljivoj vjeri u ideale slobode i života – ostala su duboko ukorijenjena u našoj svijesti. Njihovi ožiljci govore o nadljudskoj snazi duha, snazi zajedništva i otpora pred bičem zla.

Njihovu herojstvu pridružujete se i vi, dragi Vukovarci i Vukovarke, koji ste s istom hrabrošću, u godinama nakon rata, nastavili zaustavljati „tenkove“ osvete u svojim srcima te gasiti plamen osporavanja i oganj obezvrjeđivanja podnesene patnje. Heroji ste svi vi koji ste ovdje odlučili ostati ili se vratiti unatoč svemu što vam je otelo snove. Heroji možemo biti svi mi živeći ideale za koje su naši branitelji položili svoje živote.

Ovo mjesto posebna pijeteta poziva nas na molitvu – molitvu za oproštenje zbog naše nepostojanosti, ljudske nezahvalnosti i nedostatka razumijevanja. Često smo svojom ravnodušnošću ili nerazumijevanjem nanosili nove ožiljke onima koji su već bili ranjeni nepravdom i mržnjom.

Danas vas, dragi branitelji, očevi i majke Vukovara, ali i svih mjesta na kojima se branio život, molimo za oproštenje i za vašu pomoć. Nismo uvijek bili svjesni onoga što vi već odavno znate: kad god smo dopustili da se osjetite poniženima ili zapostavljenima zbog vašeg otpora kulturi smrti, odrekli smo se vlastita mira i blagoslova. Vi ste u svojim bolima nosili boli svih slabih i ranjivih, svih onih koji su trebali i još uvijek trebaju zaštitu – kako pojedinaca, tako i institucija ove zemlje.

Ljubav kojom ste to činili daje nam nadu da za nove početke nikad nije kasno. Ona nas uči da je moguće oduprijeti se smrti i snagom duha osmisliti svaku patnju.

3. Rane kao simboli spasonosne patnje
Duboko čašćenje Isusovih rana zauzima središnje mjesto u srcu kršćanske vjere. Te rane nisu samo fizički tragovi njegovih patnjâ; one su božanski simbol njegove beskrajne ljubavi i otkupiteljske žrtve. Isusov odgovor na naša pitanja o smislu patnje nikada nije apstraktan. On i danas supati s patnicima svakoga vremena i prostora.
Zato i Vukovar, u crkvi sv. Filipa i Jakova, ima i štuje svojeg ranjenog Isusa. Ranili su ga isti oni koji su i vas ranjavali i ubijali. On ne dopušta da se zlo zaboravi kao činjenica, ali nas istodobno poziva da u podnesenim ranama prepoznamo „milost pomazanja njegovih supatničkih rana“.[2]

Krist je nakon uskrsnuća mogao biti bez rana razapinjanja, ali zar bi se odrekao tih sjajnih odličja svoje ljubavi? Kad pred Ocem moli za svoj narod, ne treba izreći ni jednu riječ; dovoljno je da pokaže svoje ruke, noge i otvoren bok. Uči nas da postoji čudesna jednostavnost zagovorne molitve onih koji pate. Dovoljno je uzdignuti srce k Bogu i svoje patnje sjediniti s njegovima za spas svijeta.

Sveti Ivan Pavao II. govorio je da u svakome čovjeku prebiva „svijet patnje“, ali da se on „u naše doba možda više nego ikada preobražava u naročitu ‘patnju svijeta’, svijeta koji je više nego ikada promijenjen napretkom ljudskog rada, a istodobno je kao nikad prije ugrožen ljudskim zabludama i grijesima“.[3]

Draga braćo i sestre, u ovom vremenu, kada patnjama svijeta pridonose mnoge zablude i grijesi, potrebna nam je mudrost naših branitelja koji su se u svojoj slabosti otvarali djelovanju Božjih spasonosnih snaga. Potrebna nam je njihova ustrajnost u podnošenju onoga što zbunjuje i što je uzrok zla.[4]

Oni koji otkriju spasenjsko značenje trpljenja u stanju su nadvladati osjećaj da je patnja beskorisna. Pretrpljena patnja naše je branitelje trajno povezala s ranama svijeta koje i danas krvare. Naša se kultura teško nosi s osjećajem beskorisnosti patnje koji je sve više prožima i vodi u beznađe. Trebamo svjetlo mudrosti i snagu Duha Svetoga da bismo shvatili kako patnja pripada otajstvu čovjeka, jer rasti možemo samo u onoj mjeri u kojoj se duhovna snaga usavršava u patnji (usp. 2Kor 12,9).

U kontekstu hrvatske povijesti još uvijek se suočavamo s bolnom stvarnošću neprocesuiranja pa čak i nagrađivanja onih koji su svojim zločinima nanosili nepravdu našem narodu. Takva situacija nije samo društveni izazov, već i duboko teološko pitanje koje zahvaća samu srž pravde, oproštenja i pomirenja. Bog nas poziva da se s tim ranama suočimo otvorena srca, spremna na oproštenje onima koji ga iskreno i skrušeno traže. To oproštenje, međutim, ne smije značiti zanemarivanje istine i pravde. Istina i pravda temelj su iscjeljenja i izgradnje novoga povjerenja i mira, dok oproštenje omogućuje duhovno oslobođenje i obnovu zajedništva.

4. Rane kao izvor ozdravljenja
Dragi sinovi i kćeri Vukovara, trideset i tri godine nakon nezamislivih razaranja, vaša srca i dalje govore glasnije od vaših rana. Dolazimo u Vukovar jer to ovdje možemo doživjeti. Na ovom svetom mjestu dopuštamo da naše osobne i kolektivne rane progovore u tišini, da nas dotaknu u dubini srca, umjesto da o njima samo razglabamo u svojim mislima, za radnim stolovima ili u sabornici. Na svim tim mjestima analiziramo, tražimo uzroke i tražimo riječi kojima bismo izrazili ono što nas boli. Sve je to potrebno, ali nije dovoljno. Jedino na ovom mjestu pijeteta naše rane mogu početi zacjeljivati, jer ovdje dopuštamo da nas dirnu u srž i da kroz njih živimo.

Kristova žrtva, koju danas slavimo za duše i u spomen na naše branitelje, podsjeća nas na duboku istinu: rane, ako im to dopustimo, mogu postati izvor života i iscjeljenja drugima. Na ovom svetom mjestu prepoznajemo tu radosnu vijest trpljenja koju nastavljaju živjeti „svi oni što trpe zajedno s Kristom sjedinjujući svoja ljudska trpljenja s njegovom spasiteljskom patnjom“.[5]

Otpor naših branitelja agresiji kojoj su bili izloženi svjedoči da snaga patnje i duhovna veličina koju ona skriva neusporedivo nadvisuju naše ljudske snage. Tako je bilo 1991., a tako je i danas. Ako nas plaši nesrazmjer naše krhkosti i izazova koji su pred nama, svjedočanstvo onih koji su branili Vukovar govori da nemoguće postaje mogućim onima koji vjeruju u ideale za koje vrijedi živjeti i umrijeti. U svakoj rani koju nosimo skriven je potencijal za nešto veće od same boli.

Ovaj grad Heroj svjedoči o tome jer dopušta da nam rane naše daleke i bliže povijesti progovore i otkriju i naše današnje ranjivosti. I kao pojedinci i kao društvo smo krhki; mnogo toga u nama i među nama nije dostojno dara mira i slobode za koje su mnogi dali svoje živote. No, Vukovar nas, u svom mirnom i dostojanstvenom trpljenju, poziva da u njegovim ranama dotaknemo i vlastite slabosti te pođemo naprijed, ohrabreni nadom u snagu života.

Svatko od nas, iako ranjen, može postati iscjeliteljem ako s vlastita križa pogleda i osjeti svijet onako kako ga je Isus s križa gledao i osjećao. Promatrajući vukovarskog ranjenog Isusa, lako ćemo otkriti zašto je bio spreman podnijeti križ. Njegovim pogledom promatrajmo sve koji pate: od rana usamljenosti, depresije, bolesti, zlostavljanja, zaborava, siromaštva. Neka nas njegova ljubav vodi da u vlastitim ranama prepoznamo izvor nade i snage, ne samo za nas, nego i za one koji traže naše suosjećanje i pomoć.

Draga braćo i sestre, neka nas ovaj spomen-dan i ovaj misni spomen-čin Kristove žrtve otvore nadi i perspektivi jedne životvornije budućnosti u kojoj ćemo i preko svojih rana osjetiti obnoviteljsku snagu Božje milosti.

Stijeg čestitosti ne smije nam biti težak, a ako nam je težak, oslonimo se na Isusove rane i na rane naših branitelja koje nas obvezuju. Pozvani smo ponijeti taj stijeg odavde u nove izazove, s obnovljenom sviješću da se treba žrtvovati i živjeti za one vrijednosti za koje nam ni u jednom trenutku ne bi bilo teško položiti svoje živote.
Dragi Vukovarci i Vukovarke, ne očekujte da će vas današnji svijet razumjeti, jer on ne može i ne želi shvatiti dubinu vaše patnje. Jedini koji doista može razumjeti dubinu vaših boli jest ranjeni Isus. U njemu je vaša najveća utjeha i snaga, jer on dijeli vaše trpljenje i nudi nadu u uskrsnuće.

Nama ostaje veliko i važno pitanje: za što smo spremni dati svoje živote? Što volimo više od samoga života? Jesmo li danas spremni žrtvovati se za domovinu, za obitelj, za svoju vjeru? Već postavljanje ovog pitanja može biti velik čin hrabrosti u zapadnom društvu koje više ne prepoznaje vrijednosti za koje bi vrijedilo umrijeti a time, dugoročno gledano, ništa za što bi vrijedilo živjeti. Odgovoriti na to pitanje s uvjerenjem u besmrtne vrijednosti, znači biti spreman na neprihvaćanje, izolaciju i, često, na osudu.

Zdrava društva i kulture poštuju i čuvaju svoju prošlost prenoseći povijest i tradiciju na mlade naraštaje. Takva društva nadahnjuju ljude na žrtvu za zajedničko dobro, za ideale i moralne vrline koje daju smisao životu. Nasuprot tome, društva i kulture koje to nisu sposobne činiti nemaju budućnost. Ta tužna sudbina čeka i nas, ako u srcima ponovo ne zapalimo plamen ljubavi i žrtve za ono što je doista vrijedno umiranja.

Zaključimo podsjećanjem da su prije gotovo četrnaest stoljeća naši očevi u ovoj zemlji stvorili svoj dom, zasijali sjeme kršćanstva koje i danas donosi plodove. Danas se nalazimo u posebnom razdoblju naše povijesti, u vremenu koje će pokazati jesmo li u stanju svjetlo vjere i slobode nositi na duge staze i prenijeti ga novim naraštajima.

Opstali smo i stojimo danas na ovom povijesnom tlu drevne Hrvatske. Ovdje smo da iskažemo poštovanje onima koji su utkali svoje živote u povijesni tijek naše domovine kako bi očuvali vjeru, nacionalni identitet i dostojanstvo, omogućivši ovom narodu da živi uzdignute glave.

Njihova žrtva daleko nadilazi naše skromne mogućnosti da tome nešto dodamo ili oduzmemo, ali dostojno je i pravedno da im to priznanje iskažemo. Ugledajmo se stoga na one koji su slavno živjeli i umrli „za križ časni i slobodu slavnu“, i preuzmimo na sebe zadaću za koju su oni dali najveći dokaz ljubavi i odanosti. Danas ovdje jasno potvrđujemo: oni nisu živjeli i umrli uzaludno. Njihova žrtva obvezuje nas na zauzimanje za to da ova zemlja, vođena Božjom providnošću, doživi novo preporođenje slobode, poštenja i dobrote.[6]

Neka nam u tome pomogne zagovor Majke Božje Kraljice Hrvata, svetoga Josipa, zaštitnika Hrvatske, blaženoga Alojzija i tolikih mučenika i svjedoka vjere našega naroda. Amen.

[1] Autor teksta je B. Prosenjak.

[2]Iz Molitve pred likom „Ranjenog Isusa“ koji je izložen na javno štovanje u crkvi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru.

[3] Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Salvifici doloris, 11. veljače 1984., br. 8.

[4] Usp. Salvifici doloris, 23.

[5]Salvifici doloris, br. 26.

[6] Odlomak je nadahnut slavnim i svevremenskim govorom A. Lincolna u Gettysburgu, SAD, 1863. godine.

Objava Homilija nadbiskupa Kutleše prigodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prigodom susreta fra Zdravko Dadić poklonio je nadbiskupu Kutleši komplet monografija Priroda Bosne i Hercegovine, čiji je izdavač Franjevački medijski centar Svjetlo riječi.

Objava Provincijal Bosne Srebrene susreo se s nadbiskupom Kutlešom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.