Ovaj pad povjerenja rezultat je dugotrajnog procesa u kojem su se osnovni novinarski standardi žrtvovali na oltaru klikabilnosti, senzacionalizma i vanjskih interesa. Mediji su postupno napustili ulogu nepristranog promatrača i preuzeli ulogu agilnog aktera društvenog preodgoja. U tom novom poretku caruje klasični fake news ili što je još opasnije rafinirano iskrivljavanje istine pri kojem se uzme tek mrvica točne informacije, a potom se na njoj sagradi agresivni medijski spin usmjeren na obmanjivanje javnosti.

Inženjering straha i pandemijska represija

Prekretnica u ovom procesu postala je bjelodana u trenucima globalnih kriza, ponajprije tijekom pandemije koronavirusa, kada su mediji u potpunosti napustili svoju analitičku i preispitujuću ulogu. Umjesto da javnom prostoru ponude smirenost, nepristranost i otvorenu znanstvenu argumentaciju, naslovnice su svakodnevno pretvarane u dnevne biltene straha i prebrojavanja smrti.

Medijski prostor postao je poligon za moralno ucjenjivanje i polarizaciju društva. Svaki kritički glas, stručna sumnja ili legitimno pitanje o djelotvornosti vakcina unaprijed su se diskreditirali i etiketirali, dok su se prema pojedincima otvoreno zagovarale drastične mjere izolacije, ukinuće temeljnih sloboda, izbacivanje iz društvenog života i prisilna vakcinacija. Kada medijska mašinerija prijeđe put od nepristranog informiranja do direktnog pritiska i prijetnji građanima, ona trajno gubi svoju etičku legitimaciju i pretvara se u instrument nasilja.

Vlasnički monopol i regionalni ideološki diktat

Jedan od ključnih uzroka ovakvog stanja na našim prostorima leži u samoj vlasničkoj strukturi medijskog prostora. Znatan dio vodećih medijskih kuća na ovom prostoru (posebno u Hrvatskoj), bilo da je riječ o tisku, televizijskim kanalima s nacionalnom frekvencijom ili utjecajnim portalima, danas se nalazi pod izravnom ili posrednom kontrolom srbijanskog kapitala i regionalnih medijskih konglomerata.

Takva vlasnička pozadina neminovno se preslikava na uređivačku politiku i svakodnevni izbor tema. Dnevni informativni prostor preplavljen je zbivanjima, estradom i političkim previranjima iz susjedstva, pri čemu se sustavno stvara privid kao da javnost i dalje živi u nekakvom zajedničkom, postjugoslavenskom medijskom prostoru. Kroz takav okvir nameću se specifične ideološke teme u kojima se vlastita država, njezina povijest, suverenost i njezine temeljne vrijednosti kontinuirano preispituju, minoriziraju i prikazuju u negativnom svjetlu.

Medijska anatema vjere i dvostruki aršini

Ta se pristranost najvidljivije očituje u odnosu prema Katoličkoj crkvi i vjerskom identitetu naroda. Mediji funkcioniraju po principu potpunog prešućivanja dobra i maksimalnog napuhavanja negativnosti. Tihi, svakodnevni rad Crkve, onih tisuća svećenika, časnih sestara i volontera koji neumorno djeluju kroz Caritas, koji svakodnevno obilaze bolnice, tješe umiruće, hrane siromašne i pomažu najranjivijima za vodeće urednike jednostavno ne postoji. Takve priče ne donose klikove i ne uklapaju se u zadani narativ. Zato se svaka pogreška ili incident pojedinca iz crkvenih redova izdvaja, preuveličava i mjesecima drži na naslovnicama kako bi se stvorila slika o sustavnoj iskvarenosti.

Posebno su poražavajući dvostruki aršini pri tretmanu vjernika u javnom prostoru. Građani koji koriste svoje osnovno demokratsko pravo i svake subote mirno mole na trgovima izloženi su najprimitivnijem medijskom linču. O njima se snimaju huškački dokumentarni filmovi nagrađivani u medijskim krugovima i na festivalima a u kojima ih se prikazuje kao ekstremiste, i opasne mračnjake, a u javnosti ih se posprdno naziva “klečavcima”. Istovremeno, ti isti mediji nikada neće snimiti dokumentarni film o stvarnom vjerskom ekstremizmu ili islamističkim skupinama koje vrše nasilje po europskim metropolama. Dok se miroljubiva molitva vlastitih građana demonizira, stvarni sigurnosni rizici u Europi se opravdavaju ili svjesno prešućuju.

Sličan poučak vrijedi i za unutarnju crkvenu dinamiku. Svećenici i teolozi koji čvrsto stoje uz tradicionalni kršćanski nauk, koji javno brane prirodni zakon, obitelj i pokazuju zdravi patriotizam, u pravilu su pod stalnim udarom medijskih oštrica te ih se sustavno proglašava retrogradnima, zaostalima, proustaškim desničarima.

S druge pak strane, medijska vrata i reflektori širom se otvaraju onim rijetkim pojedincima iz crkvenih redova koji se uklapaju u zadane medijske okvire. Oni koji redovito progovaraju o navodnom “ustaštvu” među Hrvatima, koji problematiziraju domoljubne simbole ili pjevače ili pak koji otvoreno zagovaraju LGBT i proimigrantske agende preko noći postaju omiljeni sugovornici i medijski miljenici. Takvi se pojedinci uzdižu kao “prosvijetljeni glasovi”, isključivo zato što služe kao korisno oruđe medijskih spin majstora.

Kolektivni amnezijski inženjering: Prešućivanje komunističkih zločina

Ova selektivnost u potpunosti ogoljuje svoj cinični karakter na terenu povijesnog pamćenja. Zločini partizanskog režima i poslijeratni komunistički teror nakon 1945. godine u mainstream medijima sustavno se minimiziraju, ignoriraju ili pak beskrupulozno opravdavaju. Dok se o partizanskim akcijama i ustancima pišu hvalospjevi i gradi mitologija o “borbi za pravdu”, stotine tisuća žrtava bačenih u tenkovske rovove, jame i masovne grobnice ostaju na samim marginama medijskoga interesa.

Najočitiji dokaz tog potpunog izostanka ljudskog pijeteta i medijske sućuti bio je nedavni dostojanstveni pokop stotina ekshumiranih žrtava, vojnika i civila na Macelju. Umjesto s pijetetom i civilizacijskim poštovanjem prema nedužno stradalima, dio razvikanih medijskih ličnosti i kolumnista obrušio se na taj čin najprimitivnijim izrazima, porugama i ideološkim blaćenjem. Kada mediji izgube kapacitet za empatiju prema kostima vlastitih predaka samo zato što se ne uklapaju u njihov povijesni narativ, tada je jasno da se radi o potpunoj moralnoj havariji novinarske profesije.

Negiranje stvarnosti

Dok dokazane činjenice lako ustupaju mjesto ideološkom inženjeringu, medijska pristranost doseže tragikomične razmjere kada se stvarnost direktno sudari s vladajućim progresivističkim dogmama. Izvrstan primjer takvog svjesnog obmanjivanja javnosti jest izvještavanje o zločinima u kojima su počinitelji pripadnici radikalnih aktivističkih ili LGBT krugova.

U slučajevima kada je biološki muškarac, član LGBT pokreta, izvršio ubojstvo svog partnera, domaći medijski prostor svjesno lansira naslove poput “Žena u Zagrebu ubila muškarca”. Unatoč jasnim biološkim i pravnim činjenicama, mediji dotičnog muškarca izravno oslovljavaju ženskim imenom i rodom, žrtvujući elementarnu točnost radi održavanja ideološke naracije i zaštite šireg aktivističkog pokreta od negativnog publiciteta. Kada su mediji spremni negirati osnovnu biologiju i pretvarati brutalno ubojstvo u poligon za rodnu akrobatiku, postavlja se pitanje postoji li uopće granica do koje su spremni ići u prekrajanju stvarnosti.

Hibridne dezinformacije

Sličan obrazac manipulacije činjenicama primjetan je i kod izvještavanja o izvanrednim situacijama, poput ljetnih požara na Jadranu. U trenucima koji, osim prirodnih nepogoda, otvaraju i opravdane sumnje u oblike hibridnog djelovanja, medijski su naslovi požurili identificirati počinitelje kao “hrvatske državljane” ili “kanadske turiste”.

Pritom su mediji svjesno izostavili ili zamaglili ključne biografske podatke  poput činjenice da se u pozadini radi o osobama srpske nacionalnosti ili srpskim državljanima s prebivalištem u inozemstvu. Kada se u prvim satima nakon izbijanja požara stvaraju naslovi koji skreću pažnju s prave pozadine i identiteta osumnjičenika, javnost to s pravom prepoznaje kao namjernu manipulaciju informacijama. Takva “friziranja” ne štete samo istini, nego izravno podrivaju povjerenje u sigurnosni sustav i službena izvješća.

Globalni ratni narativi i propagande bez pokrića

Ova metodologija manipulacije, međutim, nije rezervirana samo za lokalne prilike; ona preslikava globalne uzorke medijske pristranosti. Desetljećima unazad, od rata u Siriji pa sve do aktualnih sukoba u Ukrajini i na Bliskom istoku, mediji su iz izvještavanja izbacili objektivnost i postali obični glasnogovornici jedne od ratnih strana ili vojno-industrijskih kompleksa.

Tijekom sukoba u Siriji gledali smo inscenirane i neprovjerene materijale koji su služili za geopolitičke pritiske, dok se u suvremenim sukobima u Ukrajini i na Bliskom istoku terensko provjeravanje činjenica u potpunosti izgubilo. Ratna propaganda, neprovjereni snimci s društvenih mreža, pa čak i izmišljene priče lansiraju se na naslovnice kao apsolutne istine. Kada se kasnije ispostavi da su te informacije bile lažne ili izvučene iz konteksta, mediji ne izdaju isprike niti ispravke, nego jednostavno prelaze na sljedeću senzaciju. Istovremeno, svaki pokušaj dubinske analize uzroka sukoba ili ukazivanja na složenost geopolitičkih odnosa odmah se sječe u korijenu i etiketira kao “neprijateljska propaganda”.

Nije čudo što je narodna izreka “tko se jednom opeče, i na hladno puše” postala glavno pravilo pri konzumiranju medijskih sadržaja. Mediji su se u potpunosti odrekli svoje trajne vrijednosti: beskompromisnog traganja za istinom bez obzira kamo ona vodila te su postali oruđe jednokratnih dnevnopolitičkih, ekonomskih i ideoloških obračuna. Povratak kredibiliteta neće biti moguć sve dok se profesija ne oslobodi vanjskih financijsko-ideoloških utjecaja i ne vrati svojim osnovnim temeljima: objektivnosti, nepristranosti i dubokom poštovanju prema čitatelju koji definitivno odbija biti objektom manipulacije. Iskreno sumnjam da će se to ikada više dogoditi.

Objava Sunovrat jedne profesije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.