Marijo, molimo te, u svoje Bezgrešno i Prečisto Srce uzmi sada sve one supružnike koji čeznu za djetetom. Sjeti se radosti svoje trudnoće, sjeti se iščekivanja i slatke nade u svojemu blagoslovljenom stanju. Sjeti se svih molitava kojima si poput poljubaca obasula nerođenoga Isusa pod svojim srcem. Izmoli onima koji žele djecu taj Božji dar stvaranja, taj Božji poseban blagoslov.

Sveti arkanđele Gabrijele, koji si donio radosnu vijest svijetu i Mariji iz Nazareta, moli za nas i moli za one koji s vjerom sada primaju taj dar. Sveta Ano, sveta Elizabeto, sveti Josipe, sveta Rito, sveti anđeli čuvari… molite s nama na ovu nakanu, poduprite našu usrdnu molbu!

Blažena Djevice Marijo, molimo te da svrneš svoj milostiv pogled i sve osjećaje svojega majčinskog Srca na one koji žele začeti i roditi djecu, na supružnike koji s tolikom čežnjom očekuju tu nebesku milost. Mir i blagoslov u njihova srca! Mir i snaga Duha Svetoga u njihove osjećaje, zajedništvo, molitvu! Majko, usliši! Majko, pomozi! Majko, zagovaraj! Majko, prikaži sve te drage nam supružnike pred licem svojega Sina, pred prijestoljem Nebeskoga Oca! Sjeti se radosti svoje rođakinje Elizabete. Sjeti se svojega puta u judejsko gorje. Sjeti se svih onih neopisivih osjećaja svetoga Josipa. Sjeti se čuda koje se dogodilo Zahariji, čuda koje se zove sveti Ivan Krstitelj. Izmoli dječicu onima koji već toliko dugo i sami mole, budi im oslonac na tom putu molitve, na putu veličanja njihovih duša Gospodinu i klicanja njihova duha u Bogu, njihovu i našem Spasitelju.

Majko Isusova i naša preljubljena majko, molimo te da svojim svetim i moćnim zagovorom kod Sina isprosiš milost začeća i poroda supružnicima koji su nam poznati i koji su nam nepoznati. Onima koji sada mole s nama, onima koji su nam se preporučili i onima za koje drugi mole. Molimo te da posreduješ kod Sina za taj neprocjenjivi dar, molimo te za proboj Božje milosti u njihov život. Ohrabri ih! Budi posrednica te veličanstvene milosti između Nebeskoga Oca i tih supružnika.

Blagoslivljamo ih svakim blagoslovom nebeskim u Kristu, prizivamo sveti Očev blagoslov po tvojem Bezgrešnom Srcu, Marijo, na njihov dom, na njihov brak, na njihove razgovore i osjećaje, na njihovu ljubav, na njihove susrete, poslove, na njihovu svakodnevicu. Stavljamo te supružnike u tvoje Bezgrešno Srce, znajući da će ga ono prinijeti Srcu tvojega Sina, koji se rodio za nas sve.

Sjeti se, Marijo, svoje radosti kad si uzela u naručje Maloga Isusa. Sjeti se onih očiju i onoga pogleda. Sjeti se onoga plača, onoga slatkog lica, onoga svjetla kojim je bio okružen, one neusporedive radosti. Sjeti se onih ručica i nožica. Sjeti se s kakvim si neopisivim divljenjem, žarom i veseljem prihvatila svojega Jedinorođenca u zagrljaj. Molimo te, zbog tih osjećaja i zbog te časti koju si dobila kao jedina između svih ljudi svih vremena, premilostiva Djevice Marijo, usliši nam ovu žarku, goruću molbu.

Želimo svim srcem svojim blagoslivljati i podržati ljubavlju i molitvom srca supružnika željne djece. Želimo ih sada prikazati i nikada ne prestati povjeravati Nebeskomu Ocu. Želimo posvetiti Ocu Stvoritelju, u Isusu Kristu, po snazi Duha Svetoga i po moćnom zagovoru Bezgrešnoga Srca Marijina, sve supružnike koji cijelim svojim srcem mole, poste, čine dobra djela, hodočaste i zavjetuju se, sudjeluju u sakramentima Crkve, tražeći od Gospodina milost da postanu roditelji.

U tvoje majčinsko Srce, naša Gospo i Kraljice, Marijo, stavljamo njih i njihovu silnu želju. Podupiremo ove supružnike svojom molitvom, svojom pokorom, prikazivanjem svojih žrtvica i svojih svakodnevnih križeva.

Neka na njih siđe mir, mir u sva njihova razmišljanja i djelovanja, mir s neba po zagovoru Kraljice Mira. Zazivamo ponovno i ustrajno sve svece i anđele, kao i duše u čistilištu da s nama mole za milost roditeljstva. Sjeti se, Gospo, sjeti se, sveti Josipe, onih neopisivih osjećaja ljubavi, miline i veselja dok ste Nebeskomu Ocu prikazivali i zahvaljivali za Isusa. Sjetite se svojih osjećaja i slavljenja Božje dobrote pred oltarom u Hramu, u svetištu njegova Imena. Sjetite se Šimuna i proročice Ane. Sjetite se svih onih riječi, blagoslivljanja i molitava hramskih svećenika. Sjetite se svoje žrtve koju ste učinili i prinijeli Bogu. Sjetite se i onoga što je prorečeno Mariji: „I tvoju će dušu probiti mač boli.”

Znamo, Gospodine, da ne postoji život koji nije proboden nekim mačem boli, da ne postoji život bez križa, muke, trpljenja, životnih razočaranja, kušnja i kriza. Ne postoji savršen život osim vječnoga života u savršenstvu. Stoga te sada molimo i zaklinjemo, Prežalosno Srce Marijino, probodeno mačevima tuge i patnje, da upravo po zaslugama svojih boli i svojih suza i svoje supatnje koju si podnijela sa svojim Sinom Isusom izmoliš onima koji čeznu za darom djeteta tu veliku milost i da budeš s njima u svakom trenutku njihova zajedničkoga života, u svim protivštinama i trudu njihova života.

Marijo, naša Majko i Isusova Majko, preljubljena Gospo, molimo te nadahni one za koje molimo, reci njihovu srcu, kao Majka, da traže tu milost u Crkvi, da ne nasjedaju onomu što nudi svijet, da ne slušaju šapat neprijatelja, da budu vjerni i poslušni vodstvu Duha Svetoga. Objasni ovim supružnicima kako se Božja mudrost objavljuje u Crkvi i u njezinim zakonima – ne u kompromisima sa svijetom.

Molimo te, Majko, stavi svoje prečiste ruke na sva bolna mjesta njihove duše i duha, na sve teške uspomene, sjećanja, pamćenje, na sve nevolje, na sve traume i na sve odnose s njihovim bližnjima, s njihovim roditeljima, s njihovom rodbinom, susjedima, onima s kojima rade. Svojim zagovorom donesi mir srcima i savjestima. Svojim svetim zagovorom ojačaj što je slabo, okrijepi što je umorno, vrati ono dobro što je možda nestalo. Svojim svetim zagovorom, Marijo, dovedi Isusa, svojega Sina, istinski i postojano u njihov život. Izmoli im potomstvo. Izmoli im da se sjete u trenucima padova pod križem gdje će Isusa naći i da će ga sigurno naći ako će ga srcem tražiti. Molimo te da ih sada zatvoriš u svoje majčinsko Bezgrešno Srce, o Marijo, i da svojim zagovorom ozdraviš, iscijeliš sve ono što je u njihovu životu krhko, nesigurno, ono gdje ih udara duh neprijatelja duša, ono gdje je napadnuto njihovo zajedništvo, ono što nije po Božjoj volji za njih.

Vjerujemo u tvoj sveti zagovor, u tvoju majčinsku ljubav. Svjedočimo mir koji smo po tvojem Srcu dobili kroz molitvu i djela milosrđa i njegujemo taj mir u nama. Tako sada primamo u vjeri i blagoslov začeća i rođenja za one supružnike za koje molimo.

Presveta Bogorodice, Majko Božja, moli za nas i moli s nama! Puna milosti, Djevice Marijo iz Nazareta, blagoslovljena si ti zauvijek među svim ženama i blagoslovljen je plod tvoje prečiste utrobe, Gospodin Isus Krist. Amen.

Oče naš, 10 x Zdravo, Marijo, Slava Ocu, O moj Isuse.

(pater Marko Glogović, Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Molitva za obitelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bože Oče, zahvaljujem ti za dar života.

Zahvaljujem ti što si me pozvao u svijet ovoga vremena, među ove ljude.

Zahvaljujem ti, premda se tvomu pozivu ne odazivam uvijek i u svemu; premda ne polazim spremna srca ususret svakomu komu me upućuješ.

Objava Molitva za biserje koje sam rasuo na putu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mlakost i nevjernost u obavljanju vjerskih dužnosti redovito dovodi do suhoće u molitvi. Ako mlako i nemarno obavljamo svoje svakodnevne dužnosti ili zanemarujemo darove i karizme ili ako koketiramo s napastima ili se prepuštamo svjetovnom duhu i zabavama, onda se u nama smanjuje žeđ za Bogom. To dovodi do suhoće u molitvi. Izlaz iz toga jest pokajanje i povratak duhovnom (raspo)redu koji smo zanemarili. Važno je da se držimo ispravnoga duhovnog „tempa i ritma” u svakodnevnici.

Drugi razlog suhoće u molitvi može biti tjelesni ili emocionalni umor ili bolest. Budući da smo i tjelesna bića, skloni smo umoru i bolestima. Stoga moramo paziti i na svoje zdravlje. Iskustvo nas uči da je zdrav duh u zdravom tijelu. Ako smo izmoreni i bolesni, moramo se odmoriti i liječiti pa će i suhoća u molitvi prestati. Ako se suočavamo s dugotrajnom iscrpljenošću ili bolešću, bilo bi nam od velike koristi da što češće razmatramo Kristovu muku, koja je neiscrpivi izvor spoznaje i motivacije, utjehe i snage.

Treći razlog suhoće u molitvi jest tamna noć osjetila. Ivan od Križa koristi ovaj naziv „tamna noć”. To je iskustvo Božje namjerne odsutnosti kako bismo imali priliku da sami sazrijevamo u vjeri, nadi i ljubavi. Vjera je, u svojoj biti, uvjerenost u zbiljnosti koje ne vidimo. Zato Isus kaže: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Ako bismo stalno imali Božje blagoslove i osjećali Njegovu prisutnost, onda bi nam vjera bila manje potrebna. Isto vrijedi za nadu i ljubav. Lako je ljubiti Boga i bližnjega kad osjećamo i primamo njihovu ljubav. Iskrena i duboka ljubav jest bezuvjetna i slobodna. Upravo iskustvo tamne noći čisti nam dušu od svake uvjetovanosti i priprema je za sjedinjenje s Bogom. Bog namjerno vodi dušu kroz tamnu noć osjetila da je prvo očisti kako bi je kasnije ispunio svojim svjetlom i ljubavlju.

Važno je da uočimo da samo suhoća u molitvi koja dolazi od Boga (tamna noć), a ne od mlakosti ili bolesti, jest korisno sredstvo duhovnoga rasta. Dakle, za vrijeme tamne noći nismo u stanju pronaći utjehu u stvarima koje su manje od Boga. Zato se tada u nama povećava čežnja za Bogom, koji je izvor svake utjehe i radosti.

U ranim etapama duhovnoga razvoja uskraćivanje osjećaja Božje prisutnosti pomaže duši da se ispravno usredotoči na samoga Boga, a ne na njegove utjehe. Ova kušnja joj pomaže da donosi dublje i iskrenije odluke predanja Bogu. Dakle, prolazeći kroz tamnu noć osjetila, duša se čisti od pretjeranih navezanosti na osjetilne užitke i svjetovne stvari, čime raste njezina čežnja za Bogom. U kasnijim etapama duhovnoga hoda Bog vodi duše iz tamne noći osjetila kroz tamnu noć duha. Prolazeći kroz ove kušnje tamnih noći, naša duša i duh se korjenito čiste od sebičnosti i grijeha, odnosno naša volja suobličuje se Božjoj volji. A Božja volja jest mir naš.

Objava Put čišćenja – suhoća u molitvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jednom smo mi djeca shvatili da nastavljamo za njih moliti i nakon što su ozdravili. Pitali smo o tome oca, a on nam je uz osmijeh rekao: „Neće škoditi. Ni njima ni nama neće škoditi.”

Prisjetio sam se toga kada sam bio u prigodi osvjedočiti se o molitvenom životu prijatelja svećenika – franjevca. Znao sam da poslije ručka redovito, kad god mu životne prilike dopuste – a trudi se da to bude gotovo uvijek – odlazi u šetnju i tijekom šetnje izmoli tri krunice: radosnu, žalosnu i slavnu. Bez obzira na vremenske prilike, šetnju ne završava dok ne izmoli sve tri krunice.

Svojedobno, kada je doznao da je jedna osoba iz našega zajedničkog prijateljskog kruga teško oboljela, redovito je, sve do njezine smrti, uz ove tri krunice, molio i krunicu svjetla. Pritom nije mislio da radi išta osobito. Bila je to, jednostavno, potreba njegova srca. Govor njegova srca.

Nekom je prigodom spomenuo molitvu za pokojnu subraću. Nisam bio siguran da sam ga dobro razumio. Kad sam ga o tome pitao, odgovorio mi je potvrdno: da, on svakoga dana moli za svu svoju pokojnu subraću iz njegove franjevačke provincije, koja su preminula tijekom njegova franjevačkoga života, i to poimence za svakoga od njih. Nijedno ime ne propušta. Ne zaboravlja. I kako se popisu onih koji odlaze pred njim, pred nama, pridružuju nova imena, on ih pridodaje svom molitvenom popisu. Smireno, sa zahvalnošću i s pouzdanjem, on preda mnom poluglasno izgovara njihova imena, njih zasigurno nekoliko desetaka, neka meni neznana, neka itekako znana.

Naravno, Bogu su svi oni dobro poznati, njemu ih nije potrebno posebno spominjati. Ali srcu jest, jer je bratsko. A bratsko srce pamti. I po tome živi. Dok ga slušam, razumijem – točnije: tek slutim – koliko se on prepoznaje jednim od njih i da nema potrebe izdvajati se na bilo koji način iz toga molitvenog popisa. Oni su bili i nastavljaju biti braća. U tome se ništa ne mijenja. Njihov franjevački hod traje. I nastavlja se.

Objava Molitveni popis pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Biblija: nalaziti veselje u presvetim riječima Gospodnjim (Opom 20)

Onaj tko čita Franjine spise ostane iznenađen učestalošću biblijskih citata. Iako moramo priznati da su neke citate dodali pisari ili prepisivači, ostaje činjenica da Franjo citira često pojedine riječi ili čitave rečenice iz Staroga, a posebno iz Novoga zavjeta. Činjenicu da je dobro poznavao Novi zavjet potvrđuju i njegovi biografi. Toma Čelanski tvrdi da je Franjo doista imao dobro pamćenje. Njegovo poznavanje najvažnijih odlomaka Biblije dolazi kako iz njegovoga aktivnoga sudjelovanja u liturgijskim slavljima, tako i iz osobnoga čitanja. Biblija je za njega bila neiscrpan izvor molitve i meditacije.Posebnu ulogu u njegovu životu imali su biblijski psalmi, pomoću kojih je Franjo u školi u Asizu naučio čitati i pisati. Budući da je psaltir služio i kao školska knjiga, naučio ih je napamet. To pojašnjava kako je uspio sastaviti vlastiti psaltir, to jest Časoslov muke Gospodnje, koji se na prvi pogled ne čini originalnim, jer je gotovo isključivo sastavljen od stihova uzetih iz psalma. Međutim, kad se malo pobliže pogleda ovaj časoslov, otkriva se da Franjo služeći se psalmima i drugim citatima iz Novoga Zavjeta stvara originalnu sliku Muke Kristove i doslovno Put križa. Znanje o psalmima i ljubav prema Raspetom pretočili su se tako u divnu meditaciju o Kristovom otajstvu.

Da se usredotočimo na Sveto pismo u našoj meditaciji potiče nas i Drugi vatikanski sabor u svojoj glasovitoj enciklici Dei Verbum kao i postsinodalno Apostolsko pismo Benedikta XVI. Verbum Domini (2010.) te Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii gaudium (2013.). Proučavanje Biblije ne znači automatski ući u kontakt s Bogom. Izučavanje ne treba biti samo iz znatiželje ili još gore zbog hvalisavosti, nego u duhu slušanja i spremnosti da se učini ono što Riječ poučava. Franjo je želio da fratri radije budu „dobri u ljubavi nego neznalice željne znanja” (OgSav 69). Iz ovoga razumijevanja božanske Riječi, koja se događa u molitvi i u svetom djelovanju Duha, izvire iz Franjina srca duboko poštovanje prema riječima Gospodnjim.

I u ovom slučaju poštovanje prema svetim knjigama ne ostaje samo na mentalnoj razini, već rezultira stavom i svakodnevnom praksom. U istoj Oporuci Franjo inzistira na moljenju časoslova, ne samo zato što ujedinjuje zajednicu s cijelom Crkvom, nego i zato što ga dovodi u kontakt s nadahnjujućim izvorom: Božanskom Riječi. Časoslovom odgovaramo Bogu njegovim vlastitim riječima i meditiramo njegovu volju izraženu na poseban način u životu i riječima Isusa Krista. Stoga sigurno možemo govoriti o Lectio divina Franje Asiškog. Razumijemo Riječ toliko bolje koliko smo u stavu slušanja i molitve, tj. koliko od njegove Riječi učinimo da bude Riječ koja se moli i meditira.

Muka: čitati knjigu Kristova križa

Franjo je imao veliko strahopoštovanje prema „riječima našega Gospodina Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječima Duha Svetoga, koje su duh i život” (2PVj 3). U tom pogledu temeljna je za njega bila slika križa. Po njoj je, kao iz pisane knjige, iznova prolazilo cijelo otajstvo spasenja. Jedan od događaja koji je najviše obilježio njegov život bio je susret sa slikom Raspetoga u crkvi sv. Damjana. Taj trenutak, osim što mu je otkrio njegovu zadaću, učinio je Franju čovjekom obilježenim križem iznutra, čovjekom koji će kasnije na gori La Verna i na izvan postati slika Raspetoga – alter Christus kako će ga nazvati kasniji hagiografi.

Njegova ljubav prema raspetom Otkupitelju izražena je na poseban način u molitvi povezanoj s nastankom prve zajednice – bratstva: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, …jer si svojim svetim križem otkupio svijet” (Opor 5). Značajno svjedočanstvo o važnosti ove molitve vidi se iz onoga što Bonaventura izvještava o prvoj zajednici: kada su fratri bili u Rivotortu i još nisu imali liturgijske knjige kako bi mogli pjevati kanonske časove, „čitali su … knjigu Kristova križa, poučeni primjerom i riječju oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu križu” (1Bon IV, 3). Dobro znamo kako je franjevačka duhovnost obilježena križem, i da gotovo nema slike nekog franjevačkog blaženika ili sveca koji nije prikazan s križem ili simbolima muke. Štovanje križa stvorilo je kasnije mnoge oblike kršćanske pobožnosti: klasični Put križa sv. Leonarda Portomauricijskog, bratstvo pet rana, žalosna otajstva krunice i druge pobožne prakse. Ovakva franjevačka duhovnost utjecala je i na umjetnost, posebno u prikazivanju Krista na križu. Do vremena sv. Franje na slikama i raspelima uglavnom je prikazivan proslavljeni Krist, dok kasnije prevladava prikazivanje Krista koji pati na križu.

Sve stvoreno: radovati se stvarima koje postoje na svijetu

Franjo se rado povlačio u samoću, običavao je cijele noći provoditi u napuštenim kapelama i određeno vrijeme živjeti u samotištima u planinama. Unatoč tome on nije bio čovjek koji je prezirao svijet. Već od samih početka Reda postoji određena bipolarnost, napetost između propovjedaonice i pustinje, između grada i samoće. Mislim da se može tvrditi da ta napetost karakterizira cjelokupnu povijest Franjevačkog reda i djelomično objašnjava teškoće, podjele i pokušaje reformi u Redu. Napetost između fuga mundi i osvajanja svijeta urođena je već kod Franje koji se „žurio da iziđe iz svijeta kojim je prolazio kao prognanik, ali se služio svim onim što je na svijetu. Protiv knezova tmine naime njime se služio kao borilištem, a Boga je promatrao kao zrcalo dobrote” (2Čel 165), piše Toma Čelanski vrlo metaforičnim jezikom, shvaćajući dobro duh razlučivanja koji je djelovao u Franji. S jedne strane udaljavao je sebe od svijeta, a s druge je uživao u svijetu kao prirodi stvorenoj od Boga. Pa tako Toma Čelanski nastavlja: „U svakoj umjetnini veličao je Umjetnika. Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku; uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega.”(2Čel 165)

Što Toma Čelanski govori lako se provjeri u spisima svetoga Franje. U Hvalama Bogu višnjemu poziva sve čitatelje, čak štoviše sva stvorenja, da slave Boga. Pred kraj svoga života ovaj je poziv upućen čitavom svemiru, a što je nabolje izrazio u svojoj Pjesmi brata Sunca. Čak je i priroda za Franju objekt meditacije. U svakom stvorenju iščitava Božji rukopis, zbog čega poziva sva stvorenja da se ujedine u hvaljenju Boga. Prema Franji jedinstvo s kozmosom nema samo opći odnos s Bogom, nego iznad svega s Kristom po kome je sve stvoreno i po kome sve postoji.

Franjo doživljava jedinstvo svemira kao poziv Stvoritelja da obrađujemo zemlju s poštovanjem i osjećajem odgovornosti. Otuda i naša ekološka zauzetost u svijetu u kojem danas prevladava neviđena eksploracija dobara i konzumizam pod motom kupi i baci. Franjo zna i po kojoj cijeni se svijet pomirio s Bogom, i zato upućuje „pozdrav u Onome koji nas je otkupio i oprao nas svojom predragocjenom krvlju” (PRe 3). Tako se uživanje u lijepim stvarima u svijetu ujedinjuje sa sviješću da nas je spasonosno Kristovo djelo vratilo u prijateljstvo s Bogom i da nismo otkupljeni samo mi ljudi, nego i cijeli svijet. Stoga iz više razloga svako stvorenje postaje izvor meditacije. Na kraju, vidimo da je Franjo pravi učitelj svim ljudima, a napose članovima velike franjevačke obitelji. Svatko bi trebao s više pažnje nadahnjivati se na istim izvorima meditacije: Svetom pismu, muci Kristovoj i svemu stvorenom. Tako ćemo i mi postati plodni za nove duhovne izričaje i vlastite molitve. A molitve svetog Franje, lijepe u svom stilu i bogate svojim teološkim sadržajem, izvor su stalnog nadahnuća te beskonačne interpretacije i meditacije za sve ljude i sva vremena. Bogu hvala, danas imamo Franjevačke izvore prevedene na hrvatski jezik. Stoga, posegnimo češće za njima i napojimo se duhovno na tom izvoru.

Objava Izvori Franjine meditacije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

sva u bijelom pod zvjezdanim plamom ove zimske noći

otvorit ću dušu uhu Neba

i priznati; malena sam, odveć krhka

da se nemiru mora vraćam.

Brige ovijam velom nade i molim

da mi duša o Nebu pjesmom progovori.

Možda jesen ploda neće dati,

možda će šume mukom jutra mahati,

sva u bijelom, sa šeširom na glavi

plesat ću, plesati uz plamičak svijeće

i loviti valove duhovnog mira.

Pod prozorom šumit će kiša,

već sutra Božja ruka rasut će mekoću sunca,

a ja ću s osmijehom loviti ostatke života

i slaviti uz riječi: Hvala ti, živote!

Zahvaljivat ću, zahvaljivati:

Bože, hvala za oči duše, hvala za novi dan,

za priliku, za riječ, za kišobran,

Bože, na svemu Ti hvala.

Objava Prstohvat zahvalnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Postoje mnoge vrste i mnogi načini molitve, za svako vrijeme i svaku situaciju.

• Kad smo sretni, naša molitva je štovanje i hvala Bogu za njegovu slavu i veličanstvo.
• Kad smo zdravi i kad nam je dobro, molitva je zahvaljivanje za Božju dobrotu i darove.
• Kad smo zabrinuti, naša je molitva osloniti se na ljubav, brigu i snagu našeg nebeskog Oca.
• Kad smo u nevolji, molitva je zahtjev za pomoć i spasenje.
• Kad su naši dragi u nevolji, naša molitva je ponizno zauzimanje za njihovo dobro i spasenje.
• Kad padnemo u grijeh, molitva je izraz pokajanja i nade u oproštenje.
• Kad nam Bog oprosti, molitva je radost duhovnog preporoda i zahvaljivanje za njegovu milost…

Dakle, ne postoji situacija u kojoj ne moramo ili ne bismo trebali moliti. Trebamo moliti u svakoj situaciji, ali uvijek onako kako to životne okolnosti zahtijevaju.

Vrlo lijep primjer moći i važnosti molitve čuli smo u prvom čitanju _{(Izl 17, 8-13)}: dok je Mojsije molio tijekom bitke Izraelaca s Amalečanima, Izraelci su napredovali; kad se Mojsije umorio i odmarao, Amalečani su napredovali. Konačno, budući da je Mojsije ustrajao do kraja, Izraelci su izašli kao pobjednici. – Ne zato što su bili jači od neprijatelja, već zato što im je Bog bio pomoćnik. Zbog toga je ovaj događaj zabilježen u Svetom pismu, kako se nikada ne bi zaboravio i kako bi uvijek bio poticaj vjernicima da se uvijek oslanjaju na Božju ljubav i vjernost, a ne na vlastite ograničene ljudske snage.

Isus u Evanđelju _{(Lk 18, 1-8)} nudi nam još jedan primjer: moć molitve čak i u slučaju kad je u pitanju nepravedni sudac. Nepravedni sudac se ne obraća pažnju na molbe, pogotovo ne za siromašnu udovicu, od koje nema nikakve koristi. Ali u svom vlastitom interesu, kako ga ona ne bi stalno uznemiravala svojim molbama, on joj ispunja želju. Bog nije nepravedan sudac, već dobri, blagi, pravedan i milosrdni Otac. On uvijek rado sluša molitve svojih vjernika, koji traže njegovu pomoć.

Međutim, Isusovo pitanje na kraju današnjeg Evanđelja vrlo je uznemirujuće: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”

– Naša generacija je u takvoj situaciji, da je ovo Isusovo pitanje danas aktualnije nego ikad prije. U današnjem svijetu nalazimo malo vjere, malo povjerenja u Boga i malo molitve. Ne da ne mole oni koji kažu da ne vjeruju u Boga, ali danas vrlo malo mole čak i oni koji kažu da vjeruju, štoviše i oni koji kažu da su pravi i dobri kršćani. – Nedostatna molitva otkriva slabu vjeru današnjih vjernika.

Obično se kaže da mladi ne razumiju važnost molitve i ne mole. Mladi ljudi provode sate i sate s telefonima u rukama i gube uzalud vrijeme na internetu, a dosadno im je moliti 10-15 minuta!

Ali, nažalost, nije to samo problem mladih. Danas čak i odrasli, posebno muškarci, vrlo malo mole. Njihova odrasla dob i tjelesna zrelost ne pomažu im puno da shvate da bez Boga nema života, a pogotovo da bez Boga nema sretnog života i da takav prazan život nema smisla.

Oni koji razumiju da samo Bog daje smisao našim životima, nikad se ne umaraju moleći. Zapravo, uvijek im se čini da premalo mole. Doista, čak i u ovoj dubokoj krizi vjere, čak i danas postoje mnogi muškarci i žene, kao i mladići i djevojke, koji iskreno mole, ne samo za svoje osobne potrebe, već i za druge.

Hvala Bogu što prihvaća naše molitve za druge, u dobru i u zlu! Stoga moramo moliti za sve one kojima su potrebne naše molitve, posebno za obraćenje grešnika i za ljude koji sami nikada ne mole ili mole rijetko, jer nisu svjesni važnosti molitve.

Trebamo posebno moliti za svoje roditelje, braću, sestre i rodbinu, za sve žive i pokojne dobročinitelje, za prijatelje i ljude dobre volje, kao i za naše neprijatelje – da naša molitva i njima pomogne da se obrate i spase po bezgraničnom Božjem milosrđu. Takve su molitve vrlo drage Bogu i Bog ih rado uslišava.

Razumije se da je uz molitvu potrebno i još mnogo štošta drugo, bez čega ne možemo živjeti. Ali uvijek moramo biti svjesni da bez Božjeg blagoslova nijedan posao nam ne donosi radost, uspjeh ili blagoslov.

Svako dobro dolazi nam od Boga. Stoga svaki posao započinjemo molitvom za Božji blagoslov, a završavamo molitvom zahvale za uspjeh djela i za darove koje nam je Bog dao.

Nek mu je čast i slava u vijeke vjekova! Amen.

Objava 29. nedjelja kroz godinu: Snaga molitve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Smatra se da je ovu molitvu molio u vrijeme svoga duhovnoga traženja, odnosno na počecima svoga puta obraćenja. Vjerojatno je bila rezultat meditacije pred raspelom koje je bilo izloženo u crkvici sv. Damjana, nedaleko od gradskih zidina njegova rodnog grada Asiza. Predlažu to i neki od ranijih franjevačkih dokumenata iz srednjega vijeka. To je raspelo danas poznato u cijelom svijetu i nerijetko se čuje da je to „Križ svetoga Franje”. No ako će biti nazvano vlastitim imenom, bolje ga je zvati „Križ iz sv. Damjana”. Nad tim je raspelom doista moguće satima meditirati, posebno jer je riječ o srednjovjekovnom ikonografskom prikazu, s mnoštvom osoba koje su prikazane uz središnji lik Isusa Raspetoga. Sadržaj i vrijednost ove ikone / raspela može se opisati u zasebnom članku i teško ga je sažeti u dvije rečenice.

Ipak, posebno se ističe jedna stavka. Raspeti Isus na ovom je raspelu, kao i na drugim prikazima iz toga i drugih vremena kršćanske sakralne umjetnosti, prikazan u svojoj slavi, kao da je već uskrsnuo. Njegovo Presveto tijelo doduše ima rane, ali nije krvavo, niti je zauzelo stav boli. Nadalje, umjesto trnove krune koju su Isusu stavili na glavu, rugajući mu se da je kralj Židova, Isusovu glavu okružuje slavna aureola. A njegove ruke, pribijene na križ, kao da su odignute od drva dok Krist već uzlazi u nebo. Taj se stav doista može protumačiti kao da je prikazano slavno Uzašašće Gospodinovo. Taj stav po svemu sudeći promatrao je i sveti Franjo, pa je svoju Molitvu pred Raspetim započinje zazivom: „Višnji i slavni Bože!”

Dakako, postoje različiti prijevodi i redakcije ove molitve, ali svima je zajedničko ono bitno. Početne riječi svetoga Franje ukazuju na slavu i veličanstvo Krista, unatoč ponižavajućem načinu njegova umiranja na križu. A ipak, Franjine riječi nisu – jao meni, Kriste, u smislu duševne tjeskobe i nelagode zbog danih okolnosti, nego on koristi riječi hvale koje uzdižu čovjeka i molitelja iz stava bojazni i straha te ukazuje na veličinu Božje ljubavi. U hrvatskom izdanju Franjevačkih izvora (lat. Fontes franciscani) stoji napomena da sličnim riječima započinju i pojedini dijelovi Franjine Pjesma brata Sunca: Hvaljen budi, Gospodine moj.

Trostruka molitva

Franjin životopisac sv. Bonaventura, koji je također bio franjevac i pisao je dakle o životu svoga utemeljitelja, opisao je jedno Franjino viđenje. Naime, dok je molio u osami, ukazao mu se Krist koji mu je s križa uputio tako snažan pogled ljubavi da mu se duša topila. Vjerojatno je svaka Franjina meditacija imala sličan ishod – da je budila u njemu osjećaj izlijevanja Božje neizmjerne ljubavi u njegovo srce. 

I upravo je srce spomenuto u prvomu zazivu koji sveti Franjo moli od Gospodina. On glasi: „Rasvijetli tmine moga srca”. Znakovito je kako on ne moli da Gospodin rasvijetli njegov um, da razumije što mu je činiti, ili da spozna što Bog zapovijeda. On moli neka njegovo srce zasja. Sveti Franjo zna da je za vjeru i ljubav srce potrebnije od uma. Tek kad budu uklonjene tame njegova srca čovjek može biti sposoban na primanje neizmjernoga Božjega dara ljubavi.

Drugi je zaziv svetoga Franje: „Daj mi pravu vjeru.” Što bi prema Franji mogla biti prava vjera? U bilješkama u Franjevačkim izvorima stoji kako je 20 godina nakon nastanka ove molitve, koju je sveti Franjo vjerojatno rado molio pred križem, on konačno primio pravu vjeru. Naime, u Oporuci (I,4-5) stoji: „Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve da sam ovako jednostavno molio i govorio: ‘Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim svijet otkupio.’” A već u sljedećim recima piše: „Potom mi Gospodin dade i daje takvu vjeru u svećenike koji žive po uredbi svete Rimske Crkve zbog njihova reda, te se hoću njima uteći i da me progone. Pa da imam toliku mudrost koliku je Salomon imao i da nađem siromašne svećenike ovoga svijeta, neću u župama u kojima oni borave propovijedati protiv njihove volje.”

Prava vjera koju od Gospodina moli sveti Franjo sigurno nije bila limitirana na crkve i svećenike, ali su oni već odraz Franjina potpunog predanja u Božju volju. I upravo se u tomu ogleda vjera. Da prihvaćamo Božju neizmjernu ljubav koju nam daje upravo u takvima kakvi zapravo jesmo, sa svim našim grijesima. Jer Gospodin nas voli istinski i nepatvoreno. Uronjeni u tu ljubav možemo nazreti Božju volju za sebe i početi živjeti u vjeri koja rasvjetljuje srce. Tako ulazimo u zatvoreni krug i živimo u vječnoj komunikaciji između vjere i ljubavi.

Sveti je Franjo molio nadalje za „čvrsto ufanje”, koje dolazi iz prave vjere. A gdje se takvo ufanje može vidjeti jasnije nego u događaju Uskrsnuća Kristova? Učenici koji su se bili razbježali na prvi znak Isusove smrtne muke bili su u strahu. Kad eto Isusa uskrsloga, koji im govori: „Mir vama!” Premda je ufanje ili nada stanje nepredvidivoga iščekivanja, ipak se ona ostvaruje konačno tek u trenutku kad se ostvari ono čemu se čovjek nada. U tom svjetlu apostoli su u Isusu vidjeli ispunjenje svoje nade. I ponovno, svojom pojavom i riječima uskrsli Isus rasvjetljuje srca svojih učenika, posebno svetoga Tome koji najprije nije bio s učenicima. On u trenutku kad vidi Isusa kliče: „Gospodin moj i Bog moj!” Možemo zamisliti da je slično postupio i sveti Franjo kad je uvidio svoju grešnu slabost i priznao se malenim, a istovremeno je rasla njegova svetost.

Konačno sveti Franjo moli za „savršenu ljubav”, kakvom nas je Krist uzljubio kad je sebe predao u smrt radi našega spasenja. Samo savršena ljubav koja se dijeli može učiniti da drugi ljubi istom ljubavlju. S molitvom za savršenu ljubav sveti Franjo zaključuje niz triju bogoslovnih kreposti koje su od samih početaka imale posebno mjesto u kršćaninovu životu. O bogoslovnim ili teološkim krepostima pisao je i naučitelj Crkve sv. Ambrozije u jednomu kratkom traktatu o misli svetoga Pavla. Tada je skovao trostruki izraz fides recta, spes firma, caritas perfecta, koji na svoj način preuzima i sveti Franjo.

Najveća ljubav

Ranije smo spomenuli kako sveti Franjo nije tražio da Gospodin rasvijetli njegov um, kako bi spoznao što mu je činiti, nego prvenstveno moli za ljubav. To odgovara zaključku Himna ljubavi koji je u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima spjevao sveti Pavao: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13,13).

A ipak, sveti Franjo na kraju svoje kratke molitve od Raspetoga moli još dvije važne stvari, a to su razum i znanje. No odmah Franjo ističe zašto to traži. Ne za ovozemaljska razmatranja o uzvišenim stvarima, o ljepoti, povijesti, pa ni budućnosti, kako su to zasigurno željeli njegovi suvremenici. Nego za to da može vršiti svetu i istinitu zapovijed Božju. A najveću Božju zapovijed prenio nam je Isus Krist kad je poručio da treba ljubiti bližnjega. To ističe i sveti Pavao, kad Galaćanima prenosi da je sav Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi – Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga (usp. Gal 5,14). Premda je ljubav u Staromu zavjetu bila shvaćena drukčije nego nakon dolaska Isusa na svijet, ipak je i u Levitskom zakoniku zapisano: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” (19,18).

Sveti se Franjo dakle opet vraća na ljubav. On od Krista, vječne i savršene ljubavi zapravo moli jedino da može ljubiti, iskreno i istinito. Za njega jednostavno ne postoji ništa preče od ljubavi. On je ozbiljno prihvatio Isusove riječi koje prenosi Ivan evanđelist: „Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti” (Iv 4,20). Vjerojatno je to imao na umu i kad su mu se spontano pridružila prva subraća koju mu je Bog dao te je u njima i u svemu stvorenju gledao odraz Boga. Živeći takvu nesebičnu i nepatvorenu ljubav sveti je Franjo s pravom nazvan Drugi Krist.

(Danijel Stanić)

Objava Molitva pred Raspetim svetoga Franje Asiškoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz Franju Asiškog vežu se različiti naslovi kao na primjer: brat svih ljudi, glasnik mira, zaštitnik ekologije, zaštitnik međureligijskoga dijaloga i ekumenizma. Sve su te tvrdnje istinite jer naglašavaju po jedan važan aspekt Franjine osobnosti. Činjenica je da ovaj svetac pobuđuje sve veće zanimanje i u ovo naše doba. Razlog tomu zapravo je njegovo životno zalaganje za mir između ljudi, za mir između Boga i ljudi, njegova neizmjerna ljubav prema prirodi i svakom stvorenju, njegova sloboda od ovozemaljske težnje za moći i uspjehom. Međutim, tajna njegova života je dublja i temelji se na potpuno osobnoj vjeri i na neizmjernom povjerenju u Boga. Službene biografije (Prvi i Drugi životopis od Tome Čelanskog, Veći i Manji životopis od Bonaventure) kao i one neslužbene, poput Asiškog zbornika i Legende trojice drugova, izvještaju o Franjinu načinu moljenja i o tome koliku je važnost u životu pridavao molitvi.

Hvale i molitve

Franjina ljubav prema molitvi i zajedničkoj liturgiji, za koju se posebno brinuo, iščitava se iz svih njegovih spisa, među kojima su najljepše i veoma poetične upravo hvale i molitve. One nam omogućuju da pristupimo najdubljoj tajni njegova jedinstvenoga ljudskog i kršćanskog iskustva.

U tim tekstovima prevladavaju molitve hvale i zahvaljivanja kao u Poticaju na hvaljenje Boga, u Hvalama uz svaki čas, u Hvalama Bogu višnjemu sastavljene nakon primanja svetih rana na La Verni te u Pjesmi brata Sunca. U tu kategoriju spada i Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji te Pozdrav krepostima. Osim toga tu su i meditativni tekstovi o misteriju Kristova otajstva poput Časoslova muke Gospodnje te njegova proširena molitva Očenaša, obično zvana Tumačenje Očenaša. Ova molitva nije objašnjenje ili komentar Očenaša, već istinska molitva, vjerna onoj koju je izrekao Isus i koju su poučavali njegovi učenici. Dakle, imamo molitve nadahnute liturgijom i formulirane prema poznatom tekstu.

S druge strane, molitva prošnje, tj. molitva u kojoj on nešto prosi je rijetka i javlja se samo u dva slučaja: u Molitvi pred Raspetim i u onoj kojom završava Pismo cijelom Redu. U njima Franjo traži samo duhovne darove: vjeru, nadu, ljubav, osjećaje i znanje kako bi ispunio zadatak koji mu je Bog povjerio u nasljedovanju Kristovih stopa.

Osim samih molitava i drugi tekstovi svetoga Franje vođeni su duhom svete molitve i pobožnosti. Tako njegovo Nepotvrđeno pravilo sadrži veliku katehezu o molitvi (NPr 22). Čak je i kasnije Potvrđeno pravilo nastalo u ozračju molitve i posta i veoma je prožeto tim duhom. Snažni pozivi na molitvu definirani su kao najveća obveza svakoga manjeg brata koji „nada sve moraju čeznuti za tim da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek čista srca mole i budu ponizni” (PPr 10, 8-9).

Pisma

Još su više iznenađujuća Franjina pisma, koja obično sadrže neke naredbe i ozbiljne moralne zahtjeve, ali često naglo mijenjaju ton postajući tekstovima blaženstava, hvalospjeva ili, jednostavno, molitava. Takav je slučaj u Drugom pismu vjernicima, u kojem Franjo detaljno govori o životu pokore, navodeći u mnogim rečenicama što treba ili ne treba činiti. Na kraju različitih opomena Franjo zaključuje svoj tekst s pouzdanjem: svi oni koji djeluju na ovaj način sinovi su nebeskoga Oca, zaručnici, braća i majke našega Gospodina Isusa Krista (usp. 2PVj 54-56).

Ako, nadalje, obratimo pozornost na početak istoga pisma vjernicima, ne možemo ne primijetiti da ono započinje u znaku križa, tj. u ime Presvetoga Trojstva, i da se jednako tako završava blagoslovom, zazivajući sve tri božanske Osobe. Unatoč tome što je sadržaj pisma poticajan, duh molitve dominira u njemu na početku i kraju pisma.

Još jedan ilustrativan primjer je poznato Pismo jednom ministru u kojem bratu koji je patio pod težinom svoje službe, Franjo na početku pisma kaže prvo: „Gospodin te blagoslovio!” Tako i u ostalim svojim spisima Franjo prije svega upućuje „pozdrav i sveti mir u Gospodinu” (2 PKu 1; PUn 1).

Pismo koje je ipak najviše prožeto molitvenim duhom zasigurno je ono upućeno svim fratrima – Pismo cijelom Redu. Ono je vjerojatno njegovo posljednje, diktirano 1225. godine, a odlikuje se i dobrom književnom formom. Pismo započinje svečanom formulom u kojoj Franjo ispovijeda svoju vjeru u Trojstvo i jedinstvo Boga. Tada Franjo imenuje sve ministre Reda i obraća im se na poseban način. Međutim, pismo je upućeno i svim ostalim fratrima „od prvog do posljednjeg” (dakle i nama danas!). Sve fratre, posebno one koji su svećenici, on moli da se prema euharistiji odnose s najvećim poštovanjem i da je slave čistim srcem. Iako je upozorio, čak i nakon što se jako požalio da se neki svećenici više bave zemaljskim stvarima (npr. plaćom!) nego s Onim koji sebe čini tako opipljivim u euharistiji, Franjo izražava svoje neizmjerno veselje. Pred Božjom poniznošću u oltarskom sakramentu on ne može ostati hladan i izraziti se apstraktnim formulama, već se pretvara u pjesnika, izražavajući tako slobodno svoje osjećaje čuđenja i divljenja neizrecivoj Božjoj ljubavi:

O divne li uzvišenosti i čudesna dostojanstva! O uzvišene poniznosti!

O ponizna veličanstva, da se Gospodin svemira, Bog i Sin Božji, tako ponizuje te se radi našega spasenja skriva pod prilikom malo kruha. (PRe 27)

Upravo u središtu ovoga pisma koje opominje, nalazi se pjesma radosti, zadivljujuće klanjanje! Nakon poticanja da dostojanstveno sačuvaju Božju riječ i sakralne predmete, pismo donosi Franjinu ispovijed, vrlo sličnu liturgijskom obliku Ispovijedam se. Pred svim fratrima otvoreno priznaje svoj grijeh obraćajući se prije svega Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom, a zatim „blaženoj Mariji vazda Djevici i svim svetima na nebu i na zemlji” (PRe 38). Iznova, dakle, pronalazimo molitvenu formulu unutar pisma.

Kao i obično, pismo završava obećanjem blagoslova za one koji će ispuniti ono što je rečeno u njemu.Međutim, za razliku od ostalih pisama, ovdje se nakon završnoga blagoslova donosi i njegova vlastita molitva, dobro sastavljena i strukturirana u klasičnom obliku. Započinje svečanim zazivom, nakon čega slijedi molba:

Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, daj nama bijednima da poradi tebe uvijek činimo ono što znamo da ti želiš i da uvijek želimo što je tebi milo. Daj da unutra očišćeni, unutra rasvijetljeni i Duhom Svetim raspaljeni mognemo slijediti stope tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista i jedino po tvojoj milosti doći k tebi, Svevišnji, koji u savršenu Trojstvu i jednostavnu Jedinstvu živiš i kraljuješ i slavan si, Bog svemogući u sve vijeke vjekova. Amen. (PRe 50-52)

Izvor radosti

Čitajući Spise sv. Franje može se primijetiti da Franjina radost izvire iz Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17), koju je Franjo uvelike koristio u svojoj katehezi o molitvi u Nepotvrđenom pravilu (NPr 22). On je bio uvjeren da je njegova molitva ujedinjena i da ima udjela s onom Isusovom molitvom upućenoj Ocu prije svoje muke.

Kao što se Isus molio za svoje učenike, tako se i Franjo moli za svoje učenike. Njegova radost zbog toga što ima brata na nebu proizlazi iz sigurnosti vjere da se njegov Učitelj molio za njega i za sve učenike. I kao Dobri pastir dao je svoj život i zagovarao nas te još uvijek nas zagovara kod Oca. Oproštajna molitva koju je Isus izrekao prije svoje muke nije bila upućena, prema Franji, samo za 12 apostola, već i za njega i za nas danas. Odatle proizlazi i Franjin poziv svim kršćanima da žive u jedinstvu s Bogom, kao i njegova molitva za sve koji će mu se pridružiti u njegovu pokretu (sva tri Reda sv. Franje).

Ovo je još jedan dokaz da su svi Franjini spisi prožeti duhom molitve i pobožnosti. Pa sam Franjo je postao živa molitva, pretvorivši tako sve što čini i piše u molitvu.

Objava Molitva u Spisima sv. Franje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kao što i naši međuljudski odnosi (prijateljstva, brakovi) zahtijevaju da im posvetimo vrijeme i pažnju, tako i naš odnos s Bogom. O tome nam svjedoče svi sveci. Oni kažu da je molitva u svojoj biti jednostavno iskazivanje pažnje Bogu. Da bismo što bolje uspostavili kontakt s Bogom molitvom, meditacijom i kontemplacijom, poslušajmo šest savjeta Franje Saleškog.

– Prvo se stavimo u Božju prisutnost. Posvijestimo sebi da nam je Bog blizu, a ne daleko, da se nalazi u dubinama našega srca i našega duha.

– Zatim zamolimo Boga da nam pomogne da usmjerimo svoju pozornost na Njega, da se otvorimo Njegovoj Riječi i prisutnosti.

– Onda odaberimo neki ulomak iz Biblije ili neko otajstvo vjere ili ulomak iz duhovnoga štiva za razmatranje. Ako sadržaj teksta dopušta, zamislimo sebe u toj situaciji, koristeći maštu.

– Nakon toga razmišljajmo o tome tekstu u svjetlu rasta u ljubavi prema Bogu ili krepostima. Primarna svrha razmatranja nije stjecanje znanja, nego rast u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

– Ako se pojave pozitivni osjećaji – primjerice zahvalnost, strahopoštovanje, kajanje, čežnja za vjernošću – onda im se prepustimo.

– Potom donesimo praktične odluke glede promjena koje bismo htjeli postići kao odgovor na te pozitivne osjećaje. Na primjer, da ćemo redovitije moliti, da ćemo spremnije praštati, da ćemo se odlučnije opirati grijehu, da ćemo više postiti.

– Na koncu, zahvalimo Bogu za primljene darove tijekom molitve, prinesimo sami sebe Bogu sjedinjujući se s Kristovim prinosom, te molimo zagovornu molitvu za sebe i za druge.

Iako Franjo priznaje da je moljenje krunice, litanija i sastavljenih molitava jako korisno, ipak prednost daje misaonoj molitvi (meditaciji i kontemplaciji) i vodstvu Duha Svetoga. Ta vrsta misaone molitve, odnosno razmatranja naziva se lectio divina („božansko čitanje”).

Što se tiče vremena molitve, Franjo preporučuje vjernicima (laicima) da razmatranje ne treba trajati duže od sat vremena, a najkorisnije ga je obavljati ujutro dok smo svježiji. Najbolje mjesto i ozračje za molitvu i razmatranje jest crkva ili kapelica, posebno gdje ima trajna adoracija, inače molimo u svojoj kući ili stanu u kutku koji je uređen za molitvu i razmatranje.

Na koncu, istaknimo da su ovo samo savjeti za pomoć, a ne neka kruta pravila kojih se moramo držati. Terezija Avilska naglašava da je molitva uspostavljanje odnosa s Bogom a ne vježbanje tehnike. Kršćanska molitva je jednostavna. Bogu se molimo i klanjamo u duhu i istini.

Objava Put čišćenja – važnost molitve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.