Nadzor nad čovjekom

U današnjem individualističkom vremenu gubi se smisao razgovora, dijaloga, a postavlja se pojedinac kao mjerilo svega. Iako ljudi i dalje čeznu jedni za drugima, osjećaju potrebu za dijeljenjem i zajedništvom, ipak kao da ne znaju prepoznati što je to što im nedostaje, što ih osamljuje. Švedski kardinal Anders Arborrelius u predgovoru knjige Veliko otkriće podsjeća da je upravo „zajednička potraga za istinom u dijalogu s drugom osobom klasična pojava u kršćanskoj tradiciji”. Je li moguće da čovjek ne vidi koliko mu nedostaje drugo ljudsko biće? Prepustiti slijepo nekim automatima da određuju što je dobro za pojedinca i što mu treba, a što nikako ne smije uzimati, suludo je i zaglupljuje čovjeka stvorena na sliku Božju. „Distopijsko sjedinjenje trgovine i političkog autoritarizma u državi totalnog nadzora ne moramo zamišljati. Ono već postoji, u Narodnoj Republici Kini”, ističe Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži: priručnik za kršćanske disidente. Kina postaje velesila, bogata i moćna, s totalitarnim režimom koji prikuplja podatke o svojim podanicima i njihovim navikama putem različitih tehnologija kako bi ih ometala u bilo kakvim razmišljanjima ili nakanama koje država proglasi štetnima ili nekorisnima. Novinar John Lanchester primjećuje: „Kina je na putu da postane nešto novo: tehnokratska država koju pokreće umjetna inteligencija. Cilj je toga projekta stvaranje ne samo novog tipa države već i nove vrste ljudskoga bića koje je do kraja internaliziralo zahtjeve države i sveobuhvatnost njezina nadzora i kontrole. Ta je internalizacija glavni cilj: državna tijela neće morati intervenirati u ponašanje građana jer će građani to unaprijed obaviti za njih.” Dakle, umjesto reperkusija, prijetnji i fizičkoga razračunavanja i trpanja u tamnice, sada se radi sofisticiranije. Ljudi sami pristaju da im njihovo lice bude ulaznica u svijet potrošnje i konzumiranja određenih usluga, opravdavajući to uštedom vremena i novca, ne uviđajući da su postali zamorčad. „Kineski sustav socijalnog kreditiranja automatski prati riječi i postupke svakog kineskog građanina, na internetu i izvan njega, te mu, prema kriteriju poslušnosti, dodjeljuje nagrade ili kazne.” Ukoliko učine nešto što ne odgovara postavljenim smjernicama države, odnosno ako se kreću u smjeru suprotnom od ostalih, sustav to bilježi i upozorava policiju. Ako se javno kazalo nešto nepodobno ili se npr. ušlo u crkvu, smanjuje se kreditni rejting pojedinaca. Uskraćuju im se povlastice, ne mogu putovati, ulaziti u određene restorane, djeci se zabranjuje studiranje, ostaju bez posla, odbačeni i izolirani od svih. Ako im netko pokuša pomoći, prolazi iste faze ucjene i gubljenja osnovnih prava na život. Država od svakoga može napraviti izopćenika jer su svi digitalno uvezani i ukoliko algoritamski sustav ukaže na prijestupe, biva odbačen od svih, nepoželjan čak i u obitelji. „Kineski dužnosnici na prikupljene podatke primjenjuju softver za predviđanje kako bi otkrili potencijalne buduće vođe i moguće neprijatelje države prije nego što ti pojedinci postanu svjesni vlastitog potencijala”, izvješćuje Dreher. Vratiti u sklad znači neutralizirati građanina koji predstavlja prijetnju društvu i državi. Sve je ovo donekle poznato nama koji smo odrastali u komunističkom režimu, čija indoktrinacija je trajala sve vrijeme i pokrivala sve sfere čovjekova života. Država je sve bila propisala i samo je postojala jedna istina, ona službena. Mislili smo da smo se riješili takvih viđenja stvarnosti a ovo što nam budućnost donosi, zapravo je strašnija slika istoga scenarija.

Zatočenici virtualnoga svijeta

Orwell se, toliko često spominjan u ovim vremenima, bojao da će doći vrijeme u kojemu će biti zabranjeno čitati knjige. Danas smo svjedoci da mladi sve manje čitaju i da zaziru od knjiga. Do svega dolaze nekim kraćim putem jer im čitanje predstavlja tlaku. S druge strane konzumerizam i društvene mreže ih toliko okupiraju da to već počinje prerastati u prijetnju. Svjedoci smo danas da se mladi na fakultetima nakon pandemije ne znaju nositi sa stvarnim zahtjevima studiranja, nesvjesni da je to proces nego sve žele postići isti tren. Nemaju razvijeno kritičko mišljenje i stvarnost ignoriraju fokusirajući se na tehnologiju i njezine zamamne ponude te su izgubljeni za stvarne potrebe i nesvjesni vlastitih mogućnosti. Zasjenjeni su nekim idolima i utjecajima koji nemaju doticaja s kulturom iz koje oni dolaze i zemljom u kojoj jesu, a možda upravo zato i teže nečemu što je izvan njih, što ih omamljuje poput sirenskoga zova. Kako objasniti ovu težnju djevojaka i mladića da izgledaju umjetno i poput lutaka? Kako objasniti da je originalnost nešto što pripada svakom pojedincu i da izgledati isto i ponašati se isto utječe na razmišljanje i poimanje svijeta?! Čak i pokreti postaju umjetni jer nije lako kandžama/noktima koji su dužinom sve izazovniji i šarolikiji tipkati ili raditi neki drugi posao. Valja ruku postaviti tako da jagodicama dodiruju površinu a da pri tom obave posao. Čovjek sam sebe osakaćuje i pri tome uživa ne postavljajući pitanja o svrhovitosti ali i praktičnosti svega. Tolika izloženost vlastite privatnosti javnosti nepoznata je njihovim roditeljima i oni se najčešće ne znaju nositi s ovim izazovima. Otkako postoje pametni telefoni, mladi oblikuju svoje živote u skladu s instagramskim pravilima a ne vlastitim potrebama. Nastoje se svidjeti svojim vršnjacima, vjerujući da oni žive aktivnijim životom, zanimljivijim, a zapravo su svi zatočenici društvenih mreža i onoga što one nameću. Kako drukčije razumjeti da mladi dijele osobne podatke, čak i najintimnije, nepromišljeno a sve da bi ostavili dojam koji će popraviti brojem lajkanja. Prate jedni druge i žele biti jedni s drugima, a unutar samih sebe osjećaju stalnu prazninu i nezadovoljstvo. Otuda i toliki postotak depresije i samoubojstava mladih ljudi odraslih uz pametne telefone. Psihologinja Jean Twenge za ove mlade ljude kaže da se nalaze „pred najgorom krizom mentalnog zdravlja posljednjih desetljeća” koja se može pripisati njihovoj ovisnosti o društvenim mrežama. Osjećaju se izoliranima iako imaju više prijatelja/pratitelja nego u stvarnom životu. Njihova ranjivost čini ih lakom metom oglašivača i tako ih uvodi u moderno ropstvo. Kako Kundera veli: „U trenutku kad netko počne pratiti ono što radimo, počinjemo se, htjeli ili ne htjeli, prilagođavati očima koje nas gledaju i ništa od onog što radimo nije više istinsko. Imati publiku, znači živjeti u laži.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Znakovi vremena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne biti rob okolnosti

U ovom virtualnom svijetu koji otuđuje, prepoznavanje potreba drugoga i poniznost postaju nešto o čemu se ne govori ili se na njih gleda s čuđenjem pa čak i ismijavanjem. „Poniznost nam pomaže da se oslobodimo potrebe da budemo izvrsni”, ističe Jennie Allen – autorica knjige Izbaci to iz glave. Nažalost, mediji nas zasipaju poluvijestima i bombastičnim naslovima šireći paniku i priklanjajući se jednoumlju ne propitujući doista koliko su informacije koje prenose kvalitetne i koliko štete nanose onima koje navodno zastupaju i štite. Stoga se moramo jačati i odbijati postati robovima okolnostima. Loši postupci drugih, neodgovorni i huškački nastrojeni često pojedinca zbune, oslabe i tjeraju na uzmak. Ljudi postaju pesimistični, nevoljki i nesretni. Postaju robovi svojih strahova i vjerovanja da su bespomoćni i prepušteni sami sebi. Možda se zato i događaju ovolike ovisnosti i nepoželjna ponašanja jer se zaboravlja otkuda smo došli i kamo idemo. Kako teolog D. A. Carson primjećuje: „Ljude ne nosi struja prema svetosti. Izuzevši napore koji su rezultat milosti, ljudi ne gravitiraju prema božanskosti, molitvi, vjernosti Pismu, vjeri i uživanju u Gospodinu. Struja nas nosi prema kompromisu, a mi ga nazivamo tolerancijom, nosi nas prema neposluhu, a mi ga nazivamo slobodom, nosi nas praznovjerju, a mi ga nazivamo vjerom. Cijenimo nedisciplinu izgubljene samokontrole i nazivamo je opuštanjem; udaljavamo se od molitve i zavaravamo se time da smo izbjegli legalizam; klizimo prema bezboštvu i uvjeravamo se kako smo slobodni.” Olako prihvaćamo nametnute trendove bez propitivanja i ikakvoga kritičkog osvrta. Pristajemo na neke samozvane stručnjake i njihova učenja, a udaljavamo se od Onoga koji je za nas život dao. „Mit o napretku poučava kako će znanost i tehnologija osnažiti pojedince da, neopterećeni ograničenjima koja im postavljaju vjera i običaji, ostvare svoje želje”, upozorava Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži. Otpadništvo od vjere sve je prisutnije pa čak i među onima koji sebe nazivaju vjernicima. Cijela njihova pojava oslikava čemu se odaju i u što vjeruju, ovozemnom od kojega se uzalud nadamo sreći i zadovoljstvu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim! (Kol 3,2)

Zamke modernoga života

Današnji čovjek je nezadovoljan ako ne dobije sve odmah i sad. Ako svoj uspjeh ne može ostvariti u kratkom roku i ne podnosi poraz ni slabost. Često u tim svojim nastojanjima za vlastitim probitkom povrjeđuje druge a da to i ne opazi. Zapitajmo se očekuje li suvremeni čovjek vječni život ili o tome nema vremena razmišljati. Tek kad ga snađu nevolje, stane propitivati mogućnosti i traži izlaz iz nevolje. Ponekad upravo te nepovoljne okolnosti učine da promijeni svoja gledišta. C. S. Lewis otvoreno priznaje u svojoj knjizi Kršćanstvo nije iluzija: „Moj dokaz protiv Boga svodio se na to da je svijet okrutan i nepravedan. Međutim, kako sam uopće došao do zamisli o pravdi i nepravdi? Čovjek nikada neće crtu nazvati svinutom ukoliko nema predodžbu o tome kako izgleda ravna crta. S čime sam uspoređivao svijet kada sam ga nazvao nepravednim?” Čovjek vjernik zbunjuje vrijeme u kojemu živi. Raduje se, moli, sretan je sa svojim bližnjima i sjeća se svojih predaka s ponosom i zahvalno zbog odgoja koji ih je zadojio vjerom i učvrstio da nastave slijediti taj put. „Možemo priznati svoju bol a da se ne odreknemo radosti. Možemo se boriti za pravdu, ali iz pozicije mira. Jer mi se ne poistovjećujemo sa svojom borbom, sigurni smo u to tko smo u Isusu”, ističe Jennie Allen.

Prestati biti žrtva i hrabro podnositi kušnje i nevolje, zahvaljivati Bogu na ljubavi, jer sve što nam se događa ima svoju svrhu, važno je i vrijedi. Samo kroz oganj postajemo jači i svjesniji sebe i drugih. Sv. Pavao je rekao: „Hoću da znate, braćo: ovaj se moj udes pače okrenuo u napredovanje evanđelja tako da se moji okovi u Kristu razglasiše u svem pretoriju i među svima drugima, a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ…” (Fil 1,12-14). Upravo je ovo Pavlovo svjedočenje uputa koja razotkriva zamke našega vremena koje obiluje usamljenošću i izolacijom a sve pod krinkom zajedništva u virtualnom svijetu. Isto je i s ponudama koje nam se nude kao nove a zapravo je sve davno otkriveno i kazano. Moderni čovjek je tjeskoban, ranjiv, udaljen od drugih. Ne razumije zbivanja oko sebe i osjeća da gubi kontrolu i tlo pod nogama. „Oslobođen” spona religije ne osjeća se ništa sretniji. Dapače, izgubio je svrhu i smisao te osjećaj zajedništva što ga je dijelio s drugima, ističe sociolog Emile Durkheim. Kako primjećuje fra Ante Vučković: „Mi sve teže razlikujemo što spada na nas, a što ne. Sve manje ostavljamo stvoritelju, sve više pripisujemo sebi. Tako naše brige rastu. A s njima i tereti.”

Opiranje nametnutim trendovima

Stalno smo izloženi nekim neprirodnim zahtjevima i nametanjima uvrnutih ideja postavljenima od nekih „woke” pojedinaca koji sve „nemislećeisto” kao oni trpaju u koš neprijateljstva, zaostalosti, ogorčenih i nepotrebnih. Međutim, postoje i anti-woke pojedinci, ali njih se ne spominje jer kazuju jasno, realno i ne buncaju o odlasku u budućnost kad je stvarnost daleko zanimljivija i korisnija od pustih tlapnji. Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! (1 Sol 5,16-18). Postoje ljudi koji se bore, koji svojim životima svjedoče pozitivnost i vrijednost življenja na pošten i iskren način. A postoje i oni koji sve rješavaju na način koji druge obvezuje i koji su često na granici dopuštenoga, u novim pravovjernostima i nametanju bezvrijednih i ispraznih postavki, iz kojih, kad se samo zagrebe po površini, iskoči tama i prezir prema dostojanstvu i podrijetlu čovjeka. Ako nismo u stanju oduprijeti se nametnutim trendovima, sigurni smo gubitnici koji se nemaju čemu nadati. Naravno da ne možemo sami protiv zla i podvala ovosvjetskih, „no trajna radost nastupa tek kada je Bog u središtu; ne kada sam ja osnažen, već kada se oslanjam na njegovu snagu”, zaključuje Jennie Allen. George Orwell, kojega mnogi danas spominju zbog njegovih romana u kojima prepoznajemo današnja događanja, podsjeća: „Ako sloboda uopće nešto znači, ona je pravo da ljudima kažeš jasno ono što ne žele čuti.” On je vlastitim primjerom svjedočio život prezrenoga čovjeka, odbacivši dobro plaćen posao i živeći sa siromašnima i obespravljenima u Burmi, o čemu je kasnije pisao u svojim romanima. Kako dalje pita se običan čovjek? Anselm Grün u svojoj knjizi Knjiga o umijeću življenja nudi rješenje: „Spoznaja samoga sebe oslobađa nas od vlastitih iluzija i time nam omogućava jasan i nepristran pogled u sasvim drukčiju stvarnost. Bog tada više ne ostaje slika duše, nego se pojavljuje kao onaj pravi koji nam stoji nasuprot.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Vječnost suvremenoga doba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.