Dijete koje ne može učiti

Svaki dan gledam djecu koja sjede na zemlji i uče pisati po podu. Gledam njihovu upornost, znatiželju i iskrenu želju da nauče nešto više. Naš vrtić danas pohađa oko 150 djece, a prva skupina uskoro bi trebala krenuti u prvi razred. No u cijelom selu postoji samo jedna državna škola, u kojoj se stotine djece pokušavaju smjestiti u svega nekoliko učionica. Mnoga od njih nikada ne dođu na red.

U takvim trenucima Kristove riječi iz Evanđelja postaju stvarnost, a ne samo zapisani tekst: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Ovdje te riječi imaju lice, ime i pogled djeteta koje želi učiti. Korizma nas poziva da stvarnost gledamo bez uljepšavanja. Bez škole dijete ovdje nema izbora. Bez obrazovanja ostaje zatvoreno u krugu siromaštva iz kojega se teško izlazi. Najveća nepravda nije siromaštvo samo po sebi, nego uskraćena prilika. Dijete koje ne može učiti, ne može ni sanjati.

Zato je pred nama danas jasan zadatak: izgradnja osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli. To nije samo građevinski projekt nego čin vjere i odgovornosti. Jer vjera koja se ne pretvori u konkretno djelo ostaje samo riječ. Zemlju imamo. Teren je pripremljen. Projekt je završen. Ono što nedostaje jesu sredstva i ljudi koji su spremni reći: odreći ću se nečega svoga kako bi netko drugi imao budućnost. Plan je jednostavan i realan. Do početka sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograđivati nove, kako djeca budu rasla. Škola će rasti zajedno s njima – polako, ali sigurno. Kao i sve što ovdje gradimo.

Izbor i uskraćenost

U korizmi često govorimo o postu i odricanju. Ovdje se jasno vidi razlika između onoga čega se mi odričemo i onoga što djeci nedostaje. Nama je post izbor. Njima je uskraćenost stvarnost. Zato korizma ovdje postaje put na kojem se susreću molitva i djelo, tišina i konkretna ljubav. Ne gradimo školu zato što je to lijepo ili humano. Gradimo je zato što je nužna. Jer dijete koje dobije znanje, dobiva i dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, zajednici i društvu. Na tom putu mi ne činimo nešto „za druge”, nego ispunjavamo ono na što nas Evanđelje poziva.

Ono što danas sanjamo u Mwakapanduli nije nepoznat put. Taj smo put već prošli. U Ruandi je, zajedno s istim onim dobrim ljudima koji danas prate i ovaj projekt, u samo nekoliko godina izraslo nešto što je tada mnogima izgledalo nemoguće. Tamo smo, korak po korak, izgradili cijeli školski kampus Centra Otac Vjeko: vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, dva učenička doma, kuhinju s blagovaonicom, dvije školske knjižnice, radionice za praktičnu nastavu, sportsku dvoranu i vanjske sportske terene.

Ni tamo nije sve nastalo odjednom. Gradilo se u etapama, onoliko koliko su sredstva dozvoljavala. Bilo je trenutaka kada se činilo da se neće moći dalje, kada su planovi morali čekati, a radovi stati. No pokazalo se da strpljenje, ustrajnost i vjera često donesu više ploda nego brzina. Svaka nova učionica bila je odgovor na konkretnu potrebu i plod povjerenja koje se gradilo s vremenom. Sve je započelo jednako skromno – s djecom koja su sjedila na tlu i s pitanjem koje se ponavljalo iz dana u dan: hoće li biti škole i za nas? Danas u Ruandi tisuće djece prolaze kroz učionice koje su nastale iz vjere, strpljenja i zajedništva. Taj je školski centar u Ruandi proglašen uzor-školom i postao mjesto na kojem se ne prenosi samo znanje nego se odgajaju ljudi.

Dar koji traje

To iskustvo uči nas jednoj važnoj istini: kada se znanje spoji s vjerom, a molitva s konkretnim djelom, plodovi ne izostaju. Bog od nas ne traži da činimo nemoguće, nego da budemo vjerni u onome što nam je povjereno. A kada ljudi odgovore srcem, i ono što se činilo dalekim – postaje blizu. Zato s pouzdanjem gledamo prema Mwakapanduli. Ne zato što smo jaki, nego zato što smo već vidjeli kako dobro raste kada mu se pruži prilika. I zato vjerujemo da će i ovdje, kao i u Ruandi, učionice postati mjesta na kojima se rađa budućnost – tiho, postojano i s pogledom uprtim dalje od samih zidova.

Često kažem da misija nije spašavanje ljudi, nego dijeljenje života s njima. Kada dijeliš njihovu svakodnevicu, tada i evanđelje postaje vidljivo. Učionica, klupa i knjiga postaju znak da Bog nije daleko, nego prisutan u konkretnom dobru.

U ovom korizmenom vremenu pozivam vas da razmislite o daru koji traje. Možda o manjoj potrošnji, a većoj solidarnosti. O manje prolaznoga, a više onoga što ostavlja trag. Jer upravo po tim „malim” djelima ljubavi mjeri se naša vjernost evanđelju. Svaka donacija, bez obzira na iznos, postaje dio zida učionice i dio nečijega djetinjstva. Korizma nije vrijeme tuge, nego priprave za novi život. Ako zajedno uspijemo izgraditi ovu školu, bit će to znak da odricanje ima smisla, a nada budućnost.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

KAKO POMOĆI?

Uplate iz Bosne i Hercegovine

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA. 

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank: 
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.

Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Škola kao put dostojanstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Ivica je upoznao domaćine, nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela BiH mons. Luku Tunjića i djelatnicu u Misijskoj središnjici s. Davorku Šarić sa svojim misijskim radom: gradnjom crkve, samostana, mlinova za mljevenje uglavnom kukuruznog brašna, preša za ulje, postavljanjem panela za solarnu energiju, zasijanim poljima te naravno navještaju Radosne vijesti što mu je primarna zadaća.

Spomenuo je otvorenost i privrženost domaćih ljudi za vjeru što je dobra podloga za navještaj Kraljevstva nebeskoga. Ljudi u Zambiji su vrlo pristupačni i zahvalni. Za najmanju sitnicu zahvaljuju što je također dobra podloga za uspostavu dijaloga iz kojeg se rađa prva kateheza i priprava za krštenje.

Fra Ivica uspješno spaja navještaj Radosne vijesti i konkretna djela ljubavi dajući ljudima s kojima se susreće i živi mogućnost da i sami svojim radom doprinose boljitku svojih obitelji. Kaže da bez vjernika iz Hrvatskog naroda ne bi mogao tako uspješno vršiti evangelizaciju. Stalno mu dolaze volonteri koji pomažu na svoj način njegovim vjernicima, a ti volonteri postaju ambasadori i promicatelji misijskog djelovanja Crkve. Volonteri su veliki dar Crkvi. Njihovo svjedočenje vraća Crkvu na njezine početke koji su utemeljeni na djelotvornoj ljubavi gledajući na sve ljude kao na braću i sestre.

Dao nam Bog dobrih i svetih misionara, volontera i vjernika kojima će služenje Bogu i bližnjima biti osobna karta vjere.

Objava Misionar fra Ivica Perić posjetio Misijsku središnjicu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mladima iz cijelog svijeta koji su pristigli iz 71 zemlje svijeta fra Ivica je govorio o svom djetinjstvu, životu i misionarskom iskustvu, čestitavši najprije svojim Bolivijcima koji su slavili 200 godina samostalnosti od španjolske krune.

Na početku svog svjedočanstva kazao je kako je rano ostao bez majke Kate, koja je poginula u prometnoj nesreći, kada je imao svega dvije godine. Brigu o njemu tada je preuzela njegova baka, također, Kata, kako je kazao, druga mu majka, a kasnije je otkrio i treću majku – Blaženu Djevicu Mariju.

„U djetinjstvu sam često znao Isusu reći kako je jako sebičan jer on je imao svoju majku kraj sebe, a moju je majku oduzeo. I to mi je bilo jako teško, to me je proganjalo, pogotovo u djetinjstvu dok nisam došao u jednu zreliju dob i onda sam shvatio kako to uopće nije tako, da sam bio u krivu… Jer Gospodin Isus, u trenutku kada je bio razapet na drvo križa – i onda kad bi netko baš htio da majka bude u tom najgorem i najkritičnijem trenutku uz njega – ne gleda sebe, ne gleda svoju patnju, nije sebičan nego gleda ljubljenoga učenika. I tom ljubljenom učeniku koji je žalostan zbog skoroga odlaska svog najboljeg prijatelja, Isus daje svoju majku za majku. I u tom trenutku kad Isus najviše želi svoju majku, treba ju, on kaže: ‘Sinko, evo ti majke’, a Mariji kaže: ‘Ženo, evo ti sina’. I upravo tu sam shvatio da svi mi koji se prepoznajemo kao ljubljeni učenici, oni koji prepoznaju tu Božu ljubav za sebe, zapravo dobili su i Mariju za majku“, kazao je fra Ivica pa pojasnio kako nesvjesno optužujemo Boga za mnoge stvari koje se događaju, a da nismo ni svjesni koliko nas Bog ljubi. Dodavši kako mi ne prepoznajmo Njegovu ljubav.

„I možda zapravo i Međugorje, i svi ti susreti s Gospodinom i s Gospom probudili su u meni svijest prema Blaženoj Djevici Mariji kao majci, i kao majci – mojoj pravoj majci, ne samo ono da kažemo kako je Marija majka svih nas, nego moja majka“, kazao je fra Ivica naglasivši mladima i kako „Bog daje razne kušnje kroz koje ćemo s njime proći, kako bismo onda upravo drugima mogli svjedočiti što je Bog radio, i kako je koračao s nama, i kako je bio zajedno s nama“.

Podsjetio je kako Bog ne odgovara uvijek u trenutku kad mi hoćemo, nego u trenutku kad treba odgovoriti. Također, spomenuo je i svoj strah od smrti bliskih osoba te Božju providnost „koja nas nikad neće ostaviti same, samo se u nju trebamo pouzdavati i vjerovati“.

Kazao je kako je još od pete godine želio biti svećenik, te je ušao u sjemenište, postao franjevac kapucin i djelovao u zagrebačkoj Dubravi, ohrabrivši sve – koji osjećaju duhovni poziv – da se Gospodinu ne boje reći „da“.

Dalje je, osvrćući se na svoje misionarsko desetljeće – što smatra posebnim darom Božjim, kazao kako je misionarstvo poziv unutar poziva. „Zahvalan sam mnogim primjerima svetaca poput Majke Terezije, poput naših hrvatskih misionara Ante Gabrića, ali isto tako jednog mučenika koji je završio svoj život tragičnom smrću u Ruandi fra Vjeke Ćurića za kojega vjerujem da će jednoga dana biti proglašen blaženim i svetim. I upravo me njihov primjer ‘gonio’ biti poput njih i donijeti Isusa ovome svijetu“, istaknuo je fra Ivica.

„Zato sam molio moje poglavare da me puste u misije. I taj put je dugo trajao jer kad netko hoće ići u misije onda ti uvijek kažu: ‘Pa misije su i ovdje, ne trebaš ići na drugi kraj svijeta govoriti o tome’. Ali u meni je bila živa ta želja ipak otići u misije. Inzistirao sam uvijek na tomu i nisam se smirio dok nisam dobio tu dozvolu. I kada sam došao u Rim kod generalnog ministra on me je  pitao: ‘Gdje želiš ići?’ A ja sam rekao: ‘Ne želim ići gdje ja želim, nego gdje me Gospodin šalje i zato se Vama dajem na raspolaganje. Možete me poslati u Južnu Ameriku ili Afriku, ali ne želim reći u koju zemlju bih htio ići, jer onda bi to bila moja, a ne Božja volja’. I u tom trenutku mi je rekao: ‘Bolivija!’ Tada ništa nisam znao, ni jednu riječ na španjolskom jeziku, niti gdje je točno Bolivija, ni kakve su potrebe tamo…

Ali sam znao da me Gospodin šalje u tu misiju i s njime idem i On će me uvijek pratiti. Tako sam onda u siječnju 2016. dobio dozvolu poći u misije i tamo naviještati Uskrslog Krista“, posvjedočio je fra Ivica te napomenuo kako ih Isus u misijama poziva na četiri stvari, a to je bolesne liječite, gubave čistite, zloduhe izgonite i mrtve uskrisujte.

Podsjetio je da kada Isus šalje svoje učenike, onda im ne govori „pričajte, nego nas poziva i šalje konkretno raditi na širenju Kraljevstva nebeskoga dijelima ljubavi, konkretne ljubavi i djelovanja“. „I zato kad sam otišao tamo u misije, odmah sam počeo skupljati darove, donacije, tražiti mogućnosti kako pomoći mladima, kako pomoći djeci koja su često bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kako pomoći svim bolesnicima koji su u potrebi i onda malo po malo, Gospodin mi je uvijek otvarao nove putove i nove situacije kako bih mogao drugima pomoći. Nikada, u ovih devet i pol godina, nisam gledajući teške situacije zaplakao, zato što vjerujem da od plača nema ništa. Ali u tom trenutku kad vidiš tešku situaciju u kojoj se ti ljudi nalaze i u kojoj žive, Gospodin bi mi uvijek dao ideju, što mogu napraviti i kako mogu djelovati za dobro tih ljudi koji su u misijama“, kazao je fra Ivica poručujući kako je svjestan da ga je Isus poslao u misije i da je to Njegovo djelo te kako je on samo radnik na njivi Gospodnjoj.

Objava Misionar fra Ivica Vrbić: Znao sam samo da me Gospodin šalje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U ime Provincije Bosne Srebrene, predvođeni fra Jurom Tokalićem i fra Zoranom Mandićem, svetoj misi je prisustvovala skupina vjernika jajačkog kraja.

Od vjernika iz župe Kiwumu saznali smo veličinu fra Vjekinih djela, i koliko je volio i pomagao narod Rwande kad im je bilo najpotrebnije. Njegov rad i danas nakon 27 godina je vidljiv, opipljiv, a ljubav župljana Kiwuma za pokojnog fra Vjeku osjeti se na svakom koraku. Svi mi koji smo danas bili na svetoj misi iz propovjedi kustoda Theornesta, upoznali smo našeg susjeda fra Vjeku Ćurića.

Ovo je samo dio iz prigodne propovijedi: “Otac Vjeko bio je čovjek iz naroda, koji je volio bez ikakve diskriminacije, bio je blizak djeci, mladima, siromasima svake vrste. Njegova prisutnost u Kiwumu bila je pravo svjedočanstvo riječi sv. Pavla, gdje on potiče svoju braću i sestre da žive u jedinstvu u jednom duhu i umu, kako i nalaže evanđelje. Danas molimo za njegovu dušu, molimo za one koji su mu oduzeli život i molimo za sve one koji osjećaju prazninu koju je njegova odsutnost ostavila u njihovim životima. Neka mu Gospodin udijeli milost da bude ubrojen u njegove blaženike u Crkvi i Njegovom kraljevstvu.”

Na koncu svete mise na grob fra Vjeke položeno je cvjeće. U popodnevnim satima djeca i mladi iz škole koja nosi njegovo ime upriličili su prigodan program povodom godišnjice smrti fra Vjeke.

(Stipan Jezerčić)

Objava Obilježena obljetnica smrti fra Vjeke Ćurića u Kiwumu – Ruanda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pozdravljam vas iz Zambije, koja je i dalje, kao i prije osam mjeseci kad sam vam se zadnji puta javio, pogođena velikom sušom, najvećom u zadnjih 40 godina, donosi mrežna stranica bosnasrebrena.ba

Prije svega, želim vam se svima zahvaliti na izuzetno brzoj reakciji kad sam potkraj ožujka, putem web stranice bosnasrebrena.ba i naše Humanitarne udruge Srce za Afriku, zatražio vašu pomoć kako bismo ljudima u Mwakapanduli, selu u kojem služim zadnje dvije i pol godine, osigurali hranu i vodu.

Naime, 28. ožujka objavljen je tekst u kojem sam vas pozvao da pomognete svojim donacijama za bušenje bunara i za nabavku hrane, a već 18. travnja smo, zahvaljujući vašim donacijama, počeli bušiti bunar. Vodu smo, 20. travnja, pronašli na 69 metara dubine, ugradili pumpu i uredili mjesto na kojem svi mještani mogu doći po vodu, dok je sve napravljeno tako da se svaka kapljica iskoristi – sva voda koja padne na tlo, dok se toči, malim kanalom se slijeva u nekoliko metara udaljeno betonirano korito na koje ljudi mogu dovesti stoku na napoj.

Ovaj je bunar donio veliko veselje u selo i uvelike je pomogao ljudima. No, suša je poharala i sve poljoprivredne urode, pa smo morali početi dijeliti i hranu. Također zahvaljujući vašim donacijama, do sada smo već podijelili gotovo 20 tona kukuruznog brašna od kojega si oni ovdje prave palentu, što im je i inače svakodnevna hrana.
Međutim, hranu ćemo morati dijeliti i dalje, jer posljedice katastrofalne suše i dalje se itekako osjete, uroda nema, a ljudi su gladni.

Ovo je najveća suša koja je pogodila jug afričkog kontinenta u zadnjih 40 godina, a rezultirala je uništenim usjevima i velikim nedostatkom hrane. Prema izvješćima Svjetske zdravstvene organizacije, šest južnoafričkih zemalja – Zambija, Malawi, Zimbabve, Namibija, Lesoto i Botswana morale su proglasiti izvanredno stanje zbog gladi i suše. Zambija je na vrhu liste, sa 5,8 milijuna ljudi koji se suočavaju sa gladi, a zbog suše su također pogođeni i nestašicom vode. U ovih šest zemalja, navodi se, dva milijuna djece pati od akutne pothranjenosti…

Kako stvari stoje, morat ćemo i dalje nabavljati brašno kako bismo pomogli ljudima, jer mnogi od njih preživljavaju od poljoprivrede i trenutno su bez uroda, pa nemaju niti hrane, niti novca koji bi dobili od prodaje onoga što proizvedu. Prava kiša nam nije pala od sredine siječnja. Sad je već trebala početi prava kišna sezona, a nama je prije nekoliko dana pala tek prva manja kiša. Nije bilo nešto puno, tek toliko da malo smoči suhu zemlju, ali je dalo veliku nadu našim suseljanima da će kišna sezona ipak krenuti i natopiti presušenu zemlju.

No, sam dolazak kiše samo nam može donijeti nadu da će nagodinu biti nekoga uroda. Do tada, ljudi se moraju snalaziti, ili gladovati. Žetva se očekuje u travnju sljedeće godine. Zato vam se ponovo javljam sa velikom molbom, da nam i dalje pomažete s donacijama za nabavku hrane. U ovo predblagdansko vrijeme, bili bismo vam i više nego zahvalni ukoliko nam pomognete da barem malo ublažimo posljedice ove suše te omogućimo ljudima barem nešto hrane.

Kako biste dobili uvid u cijene, jedna vreća kukuruznog brašna od 25 kg košta 12 eura.

Svi iz BiH koji nam žele i mogu pomoći, donaciju nam mogu uplatiti na naš račun u ASAbank:1340011130054150.

U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.

Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA (hrana).

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju nam mogu uplatiti naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3.

(Oni koji uplaćuju iz inozemstva, trebaju još upisati i SWIFT adresu / BIC: HAABHR22).

Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.

Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA (hrana)

Unaprijed zahvalan,
fra Ivica Perić 

Objava Apel za pomoć fra Ivice Perića, misionara Bosne Srebrene u Zambiji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ostvarenje jednog takvog koraka nije rezultat neke trenutne pogodne prilike, nego mu je prethodilo dugotrajno razlučivanje i promišljanje o našem poslanju koje je potom u naše dane urodilo vidljivim plodom.

Isusov poziv

Isusov nalog koji će uputiti svojim učenicima i koji će ostaviti čitavoj Crkvi je poziv na propovijedanje evanđelja širom svijeta. Taj nalog Crkva je na različite oblike, u vremenima koja su ponekad pogodovala, a ponekad bila veoma nepovoljna, nastojala vjerno izvršavati. Petar naših dana, papa Franjo, više puta je pozivao na izlazak Crkve i to na periferije. Naravno, nisu to samo periferije u smislu predgrađa gradova već i daleki krajevi kao i ona područja života koja su na najrazličitije načine marginalizirana.

Izlazak iz uhodanog načina života i početak nečega novog uočavamo i kod mnogih utemeljitelja redova te brojnih svetaca. Oni, čuvši Božji glas, izlaze iz sigurnosti vlastitoga života i kreću u nove, nepoznate situacije upravo vođeni evanđeoskim motivima. Sveti Franjo je bio sin bogatog trgovca od kojeg je naslijedio veliko bogatstvo. Jedno vrijeme to ga je bogatstvo ispunjalo i živio je raskošno, ali kada je u jednom susretu s gubavcem doživio obraćenje sve je postalo drugačije. Franjo ostavlja bogatstvo, a prianja uz siromaštvo i želi služiti onima koji su na rubu. Za sve mještane je to bilo veliko iznenađenje, ali se u njegovom srcu dogodila preobrazba koja ga je posvema promijenila. On je postao novi čovjek. Napušta sigurnost vlastitoga doma i izlazi u nepoznato, izlazi služiti potrebnima i siromasima jer je spoznao volju Božju.

Naš odaziv na Isusov poziv

I našoj zajednici je bio upućen poziv na izlazak u nepoznato, poziv za odlazak u misije. Izrazito mi je drago da se naš odaziv na ovaj izazov i poziv ostvario u prigodi obilježavanja 75. obljetnice od osnutka naše Provincije (1942. – 2018.) i 150. obljetnice naše Družbe (1869. – 2019.) kao želja da o tim obljetnicama napravimo jedan novi iskorak. U duhu naše utemeljiteljice Majke Margarite Pucher i mi smo odlučile posvetiti se siromašnima i napuštenima. Majka Margarita je osjećala sućut prema siromašnoj djeci. Prihvatila je to kao izazov na koji se osjetila pozvanom odgovoriti, uvjerena da je to za nju Božja volja. Naša utemeljiteljica obuzeta Kristovom ljubavlju pošla je za njim. Potaknuta ljubavlju i samilošću prema siromašnoj i napuštenoj djeci i puna pouzdanja u Božju providnost, hrabro je započela plodonosan rad na odgajanju mladeži.

Slijedeći njezin primjer, i mi trebamo iskazivati sućut ponajprije djeci, mladima, najpotrebnijima današnjice kao i mnogim drugima koji su zahvaćeni različitim siromaštvima. Ljubav nas Kristova potiče da prepoznamo gubavce našega vremena i idemo im ususret. Iskustvo izlaska iz sebe i odlaska drugima doživio je i Franjo Asiški u susretu s gubavcem. To ga je iskustvo potaknulo da Kristovom ljubavlju ljubi braću i sva stvorenja.

U Konstitucijama naše Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja stoji:  „Karizma Družbe jest: živjeti evanđelje u sestrinstvu iz ljubavi prema Bogu, ujtelovljujući, svjedočeći i navješćujući Kristovo kraljevstvo, u franjevačkome duhu trajnoga obraćenja u službi Crkvi i čovjeku, posebice na odgojnome području.” (Čl. 2).  Tu je u kratkim crtama opisano što karakterizira naše poslanje i što mi kao franjevke u duhu sv. Franje želimo slijediti svojim životom. On je za sve Bogu zahvaljivao i rado naviještao i  propovijedao evanđelje svakom stvorenju.

U skladu s takvim Franjinim stavom na 15. redovitom Vrhovnom kapitulu koji je slavljen u Asizu 2017. godine pod geslom Ljubav nas Kristova obuzima (2 Kor 5,14) u Zaključnom dokumentu smo posvijestile samima sebi da: „Briga za ljude i njihove potrebe od nas traži neprestan povratak vlastitim korijenima, ali i poznavanje onoga što Crkva danas predlaže pred brojnim izazovima. Kao zajednica posebnu pozornost trebamo posvetiti raznim i mnogim vrstama siromaštva današnjice.

Da bismo uspješno ostvarivale svoje poslanje, potrebno je, s jedne strane, posvijestiti temeljne oznake naše samobitnosti i čuvati duhovnu baštinu sestara koje su nam prethodile; s druge strane, zapitati nam se na koji način u ovom trenutku odgovaramo karizmi Družbe, na osobnoj i zajedničkoj razini. Naša je zadaća upoznati karizmu, živjeti je i prenositi, osobno i kao zajednica. Ne smijemo zaboraviti da je karizma dar Crkvi i da nas to poziva na odgovornost.“ (Br. 25). Nalog Kristov i poziv na propovijedanje, naša karizma kao i potreba u svijetu, rodile su ideju koja je, potaknuta molitvom i popraćena milošću sazrijevala i rasla te se ostvarila našim odlaskom u misije.

Vidimo dakle da naše poslanje i odaziv započinje najprije u redovničkoj zajednici gdje svjedočimo Evanđelje onima s kojima dijelimo svakodnevicu, a zatim nas zajednica šalje naviještati Radosnu vijest osobnim i zajedničkim životom (Konstitucije, čl. 49). Svjedočanstvo života prethodi djelovanju, stoga je uvijek potrebno težiti skladu između molitve, zajedničkog života i apostolata.

To znači više se pouzdavati u Božju providnost i odgovarati na znakove vremena hrabro razlučujući, kako su to činile naša Utemeljiteljica i prve sestre. Imati hrabrosti prihvatiti žrtvu i prilagoditi se različitim situacijama. Služiti Gospodinu u radosti i poniznosti poput sv. Franje Asiškoga koji osvjetljava naše danas i pokazuje nam nove putove kojima nam je hoditi da bismo svjedočile njegovu sućut i milosrđe.

Odlazak u misije

Kada je sv. Franjo sklapao sveti savez s gospođom Siromštinom onda je ona zatražila da joj pokaže samostan. „Odvedoše je na jedan bržuljak i pokazašte joj cijeli svijet, koliko ga se moglo vidjeti, pa rekoše: ‘Gospođo, ovo je naš samostan.’” (Sgs 30,63). I Franjo je tako braći pokušao dočarati da je to prostranstvo da je cijeli svijet njihov samostan. Slijedeći te prekrasne Franjine alegorijske riječi i mi sestre franjevke odlučile smo biti raspoložive za potrebe ljudi bez obzira gdje se nalazili jer cijeli svijet je široko polje rada za one koji to žele.

Naša priprema za odlazak u misije je trajala dvije godine: od poziva fra Ivice Perića, misionara iz Ruande da dođemo u Afriku kao i usmenog, a potom i pisanog poziva mons. Paula K. Bakyenge, nadbiskupa Mbarare (Uganda) do našega odlaska 25. listopada 2018. godine. Prije nego što smo išta odlučile napisala sam molitvu za misije i poslala svim sestrama u Provinciji kako bi molile na tu nakanu vjerujući da će nam sve drugo dragi Bog providjeti. Svakodnevno smo molile i Gospodin nam je podario sestre koje su se odazvale krenuti na taj novi put.

Konačnom odlasku sestara prethodilo je nekoliko putovanja u Ugandu tijekom kojih sam tražila mjesto gdje bi se mogle nastaniti. Zajedno sa sestrama iz provincijske uprave odlučile smo se za mjesto Rwentobo u Ugandi i župu sv. Franje Asiškoga Rushooka pri čemu smo imale i suglasnost nadbiskupa Mbarare mons. Paula K. Bayenge. Očigledno je to da smo  takvu odluku donijele tek nakon što su nam se javile sestre koje su bile spremne poći u misije. Dok smo mi za njih pripremale mjesto i prostor, one su se također spremale za polazak. Njihova priprema se pak sastojala od pohađanja tečaja engleskog jezika u Dublinu, duhovne pripreme u našoj provincijalnoj kući u Sarajevu te primanja misijskog križa u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Nakon svih tih priprema 25. listopada 2018. godine tri sestre naše provincije Bosansko-hrvatske Prečistog Srca Marijina i jedna sestra Mariborske provincije u mojoj pratnji krenule su za Afriku, za Ugandu. Bili su to dirljivi i milosni trenuci koji će nam zasigurno kao pojedincima, zajednici, Provincijama i Družbi ostati duboko zabilježeni u povijest.

Oko tri mjeseca boravila sam u Ugandi i pomogla sestrama da se prilagode u svemu onome što je na samim počecima neophodno. Kapelu i kuću smo blagoslovile 10. siječnja 2019. godine. Boravak u misijama je jedno neponovljivo iskustvo koje je vrijedno prenositi drugima jer se isplati život dati za druge, za siromašne i potrebne. Neka taj rad urodi plodovima i Božjim blagoslovom, a na nama je da molimo Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju kako bi se širilo Kraljevstvo nebesko po cijelom svijetu. Sve vas molim da pratite ovaj naš misijski iskorak molitvom, a na poseban način naše sestre misionarke.

(Svjetlo riječi: Nakon što je 2022. godine s. Kata Karadža završila službu provincijske predstojnice, odmah se pridružila sestrama u Ugandi gdje i danas radi.)

(s. Kata Karadža, godišnjak Kalendar sv. Ante 2020.)

Objava Franjevke misionarke u Ugandi: Cijeli svijet je naš samostan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bio je vrlo jednostavan čovjek, pravi manji brat sv. Franje Asiškog, svećenik Katoličke Crkve u srcu i u duši, misionar, navjestitelj radosne vijesti Isusa Krista riječju i djelom – osobito u Albanskom narodu, kako na Kosovu (26 godina u Đakovici), tako i u Albaniji (9 godina u Bajzi kod Skadra i 8 godina u Laçu), ali i na Cetinju, gdje je posljednje dvije i pol godine svoga zemaljskog života proveo kao duhovnik časnih sestara Franjevki od Bezgrešnog Začeća, od kojih su opet apsolutna većina bile Albanke.

Ne govorimo o nepoznatom fratru, ali je ipak manje poznat u svojoj rodnoj Bosni, nego među Albancima. Što je sve učinio tijekom više od 45 godina svog pastoralnog rada u tri velike albanske župe, mogu donekle shvatiti samo oni koji su se i sami bavili sličnim poslom. Da je fra Anđelko samo u Đakovici za 26 godina krstio gotovo 2 000 djece, da je vjenčao preko 430 bračnih parova, te da je sahranio preko 250 vjernika – dovoljno govori o njegovoj silnoj zauzetosti za dobrobit svojih vjernika. A što tek reći za stalnu vjersku pouku djece i mladih i za druge redovne svećeničke obveze, a da i ne spominjemo sve ono što je učinio u Albaniji, gdje je uglavnom bio jedini pastoralni djelatnik u župi, jer su mu i suradnici bili više angažirani u okolnim župama, nego u samom centru!

Ovo ne pišemo kako bismo dali precizne podatke o našem pokojnom fratru, nego kako bismo omogućili čitateljima da steknu pravi dojam o osobi toga samoprijegornog, tihog, jednostavnog i krajnje dobrohotnog misionara. Koga ipak zanima da sazna nešto više o njemu, neće mu to biti teško, jer je „Svjetlo riječi” u veljači 2011. god. objavilo jedan poduži razgovor s fra Anđelkom, pod naslovom „Među Albancima – među svojima” (god. XXIX, br. 335, str. 24-28), a i sam fra Anđelko je 2012. god. izdao svoju autobiografiju „Život i uspomene”. Uz to, njegov brat Nikola je 2000-te godine izdao knjigu o svom pokojnom bratu: „Fra Anđelko Kamenčić. – Ponos i dika Jelašaka”, gdje donosi svjedočanstva mnogih njegovih prijatelja: počevši od biskupâ, svećenikâ i časnih sestara, pa do njegove rodbine, suradnika i poznanika – njih preko 40.

Najvažnije dijelove te knjige upravo smo izdali i na albanskom jeziku, pod naslovom: „P. Engjëlli – Fra Anđelko Kamenčić. Kujtimet tona!” (Fra Anđelko Kamenčić. – Naše uspomene). Ta će knjiga biti od koristi upravo onim vjernicima kojima je fra Anđelko tijekom cijeloga svog svećeničkog života služio. Nek i njima bude na pouku i poticaj da nasljeduju svoga svećenika i svog vjeroučitelja.

Ovo pišemo prije svega da na neki način zahvalimo našem dragom fra Anđelku na njegovoj ljubavi, žrtvi i dobrom primjeru, da mu na neki način odamo dužno priznanje za sve što je učinio za Kristovu Crkvu i za izgradnju Kraljevstva Božjega na zemlji te da potaknemo dobre ljude da mole za našeg dragog pokojnika, da bolje upoznaju tog našeg vrijednog misionara i da slijede njegov primjer, koji nije nedostižan, ali malo ga tko dostigne. Jer ljudi se uglavnom brzo umore i svime se začas zasite, pa ostavljaju tek napola obavljen posao. A Isus je jasno rekao: „Tko ustraje do svršetka, bit će spašen!” (usp. Mt 10, 22). – Fra Anđelko je ustrajao do svršetka, pa vjerujemo da je već dobio svoju nagradu na nebesima. Dao Bog da ustrajemo i mi!

Objava Sjećanje na dragog nam misionara fra Anđelka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kada ste prvi put krenuli u misije i što Vas je potaknulo da se posvetite službi u najsiromašnijim državama svijeta?

Dugo je u meni tinjala želja da budem fratar. Unatoč tome, nakon srednje škole upisao sam ekonomski fakultet. Negdje u proljeće 1978. godine, sveta Majka Terezija posjetila je Sarajevo, gdje sam studirao, te je s misionarom slugom Božjim Antom Gabrićem iznijela svoje svjedočanstvo u prepunoj katedrali Srca Isusova. Nakon tog susreta, još sam više i češće razmišljao o fratarskom pozivu. Dok konačno na trećoj godini ekonomije nisam prelomio i odlučio – idem na teologiju i u fratre. A sve to je nekako vodilo mome misionarskom pozivu, pomaganju siromašnima, djeci, nemoćnima. Kad je, nakon završene teologije, ređenja, odrađenih priprema i učenja engleskog jezika, došlo vrijeme da krenem u Afriku, nisam htio ništa čitati o Africi jer sam želio sve to doživjeti, onako, u originalu. Znao sam da ću, ako bilo što budem čitao, otići s nekim stavom koji će mi biti ‘nametnut’. A moja je želja bila upoznati Afriku onakvu kakva jest. Na licu mjesta. Kao jedan od Afrikanaca.

Kako su izgledali prvi misionarski dani? Prvih trinaest godina proveli ste u Ugandi?

Tako je. Moja prva misija bila je u Ugandi, ali kad sam sletio u Afriku, prvo sam otišao u Ruandu posjetiti fra Vjeku Ćurića i fra Peru Vrepca, koji su tada bili u Kivumuu te dom Sebastijana Markovića koji je bio u Kigaliju. Vrijeme će pokazati kako će upravo moje prijateljstvo s velikim fra Vjekom uvelike utjecati na moj misionarski put.

Uganda i Ruanda bitno su se promijenile u odnosu na vrijeme kad sam došao. Rado se prisjetim tih mojih prvih misionarskih dana, kad u selu oko sebe vidiš samo par kolibica. A kad padne noć, nigdje svjetla, osim malih vatrica pred kolibicama gdje se kuhala večera i to kod onih koji su imali što za skuhati. Danas kad pogledaš oko sebe u selu, teško je vidjeti zemljište bez kućice, a na večer gori svjetlo, jer sad već brojne kuće imaju i struju. U Africi sam bio 21 godinu bez struje i iako nije bilo lako priviknuti se na takav život, sad ga se prisjećam sa sjetom. Teško sad možete vidjeti svjetlo od vatre kad se sprema večera, a i pjesme se ne čuju kao što su se nekada čule kad nije bilo struje i kad se kuhala večera. Uz pripremu večere mogla se čuti pjesma sa svih strana. Došla struja, nesta pjesme.

Na mome putovanju sa fra Tomom Anđićem, koji je tada bio u Ugandi, od aerodroma iz Entebbea do Mbarare, što je nešto više od 300 kilometara, mogle su se vidjeti samo kuće ispred kojih su se prodavali mrtvački lijesovi. U Europi se u to vrijeme tek počelo govoriti o AIDS-u, dok je u Africi to već naveliko bila stvarnost i bolest od koje se svakodnevno umiralo. Uganda je u to vrijeme bila još dobro uništena od 40-godišnjeg rata, koji je završio četiri godine prije moga dolaska.

Prva župa u kojoj sam radio bila je Kashekuro, udaljena 50 kilometara od Mbarare. Lijepo je bilo raditi na selu, ljudi su bili susretljivi, otvoreni i opušteni i sve ih je zanimalo. Dosta su propatili u vrijeme rata i nama je bilo puno lakše raditi s njima jer smo bili stranci, pa su imali više povjerenja u nas nego u domaće svećenike. Najviše smo tada radili u pastoralu, jer je to bilo dosta zapostavljeno zbog rata, a i nedostatka svećenika. U to sam vrijeme radio s jednim Amerikancem, koji je prije dolaska u Ugandu bio misionar 25 godina u Brazilu. Župa nam je bila dosta prostrana, imali smo 25 filijala. Pokrenuli smo i dosta katoličkih grupa: Marijina legija, Klanjatelji srca Isusova i razne katoličke udruge za mlade. Isto tako smo imali dosta dobre pjevačke zborove i razne sportske klubove.  

Tu sam ostao do veljače 1995. godine, nakon čega sam prešao u selo Rushooku. Novo mjesto, novi izazovi. U ovome novome mjestu trebalo je opet sve pokrenuti ispočetka. Izgradili smo župnu kuću, crkve, ambulantu, a istodobno nismo smjeli zapostaviti pastoralni posao. Došlo nas je pet fratara i posao je bio podijeljen tako da su oni radili s raznim grupama, a ja najviše s katehistima, jer ih je trebalo spremiti za nedjelje za one filijale na koje nisam mogao doći. I u ovoj smo župi imali 25 filijala. Mnogi dijelovi bili su jako zapušteni, tako da u nekim filijalama nisu vidjeli svećenika godinama. Posebno je bilo lijepo kad su se pripremale neke procesije ili slično, a najsvečanije je bilo za Veliki petak kad je put križa išao od jedne od filijala do crkve – u njemu su svi sudjelovali, katolici, protestanti, muslimani – svi su nosili križeve i sve se završilo na misnom slavlju u župnoj crkvi.

U Ruandu ste došli na mjesto ubijenoga hrvatskog misionara o. Vjeke Ćurića?

Dok sam još bio u Kashekuru, u travnju 1994. godine izbio je krvavi rat u Runadi. Trajao je kratko, ali je u četiri mjeseca pobijeno milijun ljudi. Posljedice su bile strašne i neshvatljive. U tom bezglavlju strahota, naš fra Vjeko Ćurić ostao je cijelo vrijeme u Ruandi. O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću trebalo bi stalno govoriti, jer njegova djela bila su nevjerojatna. Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja, što je postala njegova ratna misija.

Često sam dolazio k njemu dok je bio živ. Nedjeljom završim mise, sjednem na motor te ravno za Ruandu kod fra Vjeke. Jednu večer, oko tri sata ujutro, budi on mene i govori mi –  Odvedi ovog momka u bolnicu. Momak je bio prostrijeljen na tri mjesta, s desne strane trbuha. Bježao je od vojske koja ga je gonila. Kad sam odvezao momka, na povratku pitam fra Vjeku što će reći ako saznaju da pomaže nekome iz plemena koje je činilo genocid, a on mi kaže – Ja samo pomažem čovjeku u potrebi.

I tako je to trajalo do njegova ubojstva 1998. Svoj život nesebično je posvetio služenju drugima no, na žalost, u tom teškom razdoblju ruandskog poraća fra Vjeko je ubijen u 41. godini života ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Pokopan je u Kivumuu, u crkvi koju je izgradio zajedno s vjernicima.

 Osim što ste ga naslijedili, nastavili ste i njegov rad. Sigurno ste nailazili na brojne izazove i opasnosti…

Nakon fra Vjekine smrti, župa Kivumu ostala je bez čovjeka koji ih je učio kako graditi bolji život, a njegov san o izgradnji škola i školovanju siromašne djece u župi Kivumu ostao je nerealiziran. Vrijeme kao da je stalo. Nitko nije imao hrabrosti doći i preuzeti župu Kivumu, pa sam se ja prijavio. U toj poslijeratnoj situaciji čuo sam mnoge priče. Ljudi su imali potrebu pričati o onome što su vidjeli i doživjeli. Vidjeli su puno zla, mnogima su stradale cijele obitelji, ali nisu zbog straha to imali s kim podijeliti. Zato su na nas strance gledali kao potencijalne sugovornike kojima su mogli otvoriti dušu.

Moj cilj bio je u Kivumuu nastaviti slijediti san našeg fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu barem jedan topli obrok. U to vrijeme u Ruandi je bio policijski sat i nakon šest na večer nije bilo kretanja, samo je danju bilo sigurno putovati. Policija je stajala na svakom koraku, naoružani kalašnjikovima. Često se događalo da čujemo pucnjavu, tako da smo zalijegali na pod. Nije bila rijetkost da je onaj ili ovaj župljanin ‘samo’ nestao. Poštovao sam pravila tako da nisam dolazio u neke posebno opasne situacije…

U devetnaest godina djelovanja u Ruandi puno ste toga dobroga napravili na duhovnom, humanitarnom, obrazovnom i kulturnom planu.

Prvo sam, nakon dolaska u Kivumu i preuzimanja župe, pokrenuo strukovnu školu Centar „Otac Vjeko“ koja je imala samo tri odjeljenja – za krojače, zidare i stolare. Želja mi je bila izgraditi i opremiti moderan školski centar, no znao sam da je riječ o golemom ulaganju. Trebalo je zatvoriti financijsku konstrukciju, naći donatore, pronaći ljude koji će pratiti naše projekte i to ne jednokratno, nego dugoročno. Jer, nije trebalo samo izgraditi školu, nego i osigurati školi pokrivanje redovitih troškova: za školsko osoblje, za školski pribor, materijale za praksu, za hranu za učenike, za funkcioniranje školske kuhinje.  

A onda su u siječnju 2007. godine u Kivumu prvi put došli Maja i Željko Garmaz, bračni par iz Osijeka. Njihov dolazak donio nam je veliko prijateljstvo, a oni su se u Kivumu počeli vraćati svake godine tražeći najbolji način kako animirati ljude da pomognu u provedbi naših projekata. Iz toga našeg prijateljstva izrodila se Humanitarna udruga „Srce za Afriku“, putem koje su počeli skupljati donacije za Centar „Otac Vjeko“, a krajem 2011. godine izdali su i knjigu o mome misionarskom radu „Naš čo’ek u Africi“, koja je prodana u nevjerojatnih 6000 primjeraka i donijela nam, jer su se odrekli čitave zarade od knjige, prva veća sredstva za izgradnju naše moderne srednje škole. Nakon toga Željko je napisao i knjigu „Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba“ od koje je prihod također namijenjen za naš školski centar, a istodobno su stalno poticali ljude da pomognu našoj misiji brojnim drugim projektima u Hrvatskoj, BiH te drugim europskim zemljama.

Od tada do mog odlaska iz Ruande izgradili smo brojne objekte, u Centru „Otac Vjeko“ u Kivumuu izgradili smo i opremili dvije srednje škole – strukovnu i tehničku, vrtić i osnovnu školu, zatim sportsku dvoranu, kao i kuhinju s blagovaonicom od 1000 mjesta, jer za sve je učenike osiguran i topli obrok. Izgradili smo i opremili učeničke domove za djevojke i mladiće iz udaljenih mjesta, kuće za učitelje, potpuno smo opremili radionice za stolare, zidare, krojače, električare i informatičare, knjižnice za srednju i osnovnu školu, terene za košarku i odbojku, dvoranu za stolni tenis te kustodijalnu kuću i Centar „Sv. Franjo za mir i pomirenje“. Uveli smo struju i osigurali vodu, izgradivši tri velike podzemne cisterne za vodu.

Dok sam bio u Kivumuu, odškolovali smo nešto više od 3000 mladih ljudi koji su primili državne diplome i kojima smo obrazovanjem omogućili bolju budućnost. Naime, prije samo deset godina većini djece u Kivumuu srednja škola bila je nedokučiv san. Tri stotine eura, koliko tamo treba godišnje izdvojiti za srednjoškolsko obrazovanje, većini je roditelja nezamisliv novac tako da je većina djece, nakon osnovne škole, ostajala bez obrazovanja i mogućnosti da nešto postignu u životu.

Učinili smo da naš školski Centar „Otac Vjeko“ postane jedna od najmodernijih obrazovnih ustanova u Ruandi. Država Ruanda prepoznala je sve to što je napravljeno u Kivumuu i našoj školi dodijelila, u konkurenciji između njih 290, status „uzor škola u Ruandi”, dok smo u Hrvatskoj Željko, Maja i ja primili nagradu – Ponos Hrvatske.

Nakon što ste u Kivumuu (Ruandi) izgradili sve što je bilo potrebno, od sredine 2022. godine djelujete u Zambiji. Znači li to da ponavljate opet sve ispočetka?

Upravo tako. Jesam li tako nešto planirao kad sam odlučio biti misionar? Nisam. Prepustio sam se u Božje ruke, pa neka me On vodi. Moj subrat, fra Aloys Hakizimana, koji je iz našeg Kivumua u Ruandi premješten u selo Mwakapandula u Zambiji da pripremi dolazak fratara, jer je ovo prva naša zajednica u Zambiji, preminuo je od posljedica koronavirusa. Nakon njegove smrti razgovarao sam s provincijalom i budući da smo u Kivumuu izgradili cijeli školski centar te ga postavili na noge, došli smo na ideju da prijeđem u Zambiju postaviti još jednu zajednicu ‘na noge’. Smatram da imam dovoljno volje, snage, a nakon toliko godina rada u Africi i potrebnog iskustva, da još jednu župu podignem od nule. Centar „Otac Vjeko“ u Kivumuu predan je u najbolje ruke i sad njime upravlja moj dugogodišnji zamjenik, gvardijan samostana Innocent Harelimana.

I tako sam u ljeto 2022. godine stigao u Mwakapandulu gdje me dočekalo 56 hektara praznog zemljišta, tek jedna mala kućica koju je fra Aloys uspio izgraditi prije smrti. I eto, još sam jednom, u još jednoj afričkoj zemlji, krenuo od nule – bez struje i vode, odnosno ikakve infrastrukture.

Situacija u Zambiji je puno drukčija od one u Ugandi i Ruandi. Manje je napetosti, narod je otvoreniji, jer ipak nisu iskusili onakva ratna zla. Zemlja je jako bogata rudama, ali narod po selima je dosta siromašan. Kuće i dalje grade od blata, a krovovi su im od trske, dok se prijevoz obavlja volovima, koji im služe i za oranje.

Veliki problem su im školstvo i zdravstvena skrb. Kako je zemlja golema i narod je dosta raštrkan, tako djeca do škola moraju svaki dan pješačiti i desetke kilometara. Mnogi zbog toga odustaju i jako veliki broj djece ne ide u škole. Žalosno je vidjeti djevojčice od 13, 14 godina koje su već i same majke, a većina njih nije završila niti osnovnu školu.

Humanitarna udruga „Srce za Afriku“ nastavila mi je pomagati i nakon prelaska u Zambiju, Željko i Maja te njihova djeca, a moja kumčad Grga i Greta, došli su u Ruandu u ljeto 2022. te su mi pomogli u preseljenju u Zambiju.

Do sad smo u Mwakapanduli, u nepune dvije godine, uspjeli napraviti višenamjensku dvoranu u kojoj smo pokrenuli vrtić te školu krojenja i šivanja za žene iz sela. Izgradili smo i samostan kako bismo mogli dovesti još fratara koji bi pomogli u radu, a u tijeku je i izgradnja crkve. Nabavili smo mlinove za žitarice i stroj za izradu ulja kako bismo pomogli narodu. Doveli smo struju, osigurali vodu.

Kada završimo izgradnju crkve, u planu nam je izgradnja školskog centra, kao u Ruandi, jer seoska škola koju imaju u Mwakapanduli je takva da djeca sjede na prašnjavom podu, ili na cigli, ili na gumi od automobila, a nekoliko uzrasta ide u isti razred. Planiramo izgraditi sve – od vrtića do srednje škole, školske domove za učenike iz udaljenijih mjesta, sportska igrališta, kuhinju i blagovaonicu, smještaj za učitelje. Također, u planu nam je i izgradnja ambulante. Planova je puno. Ali idemo dan za danom.

Možete li usporediti ove tri države? Sigurno svaka ima svoje specifičnosti…

Da, svaka ima svojih specifičnosti, nešto sličnosti, dosta razlika. Slično je u Ugandi i Ruandi bilo nakon njihovih ratova, jer su ljudi bili dosta zatvoreni, oprezni i morali su paziti što pričaju. Pa bi im razgovori s nama strancima dobro došli, jer su se mogli barem malo opustiti.

Ruanda je, recimo, iznimno čista i uredna zemlja. Rijetko gdje ćete vidjeti smeće, puno se pažnje usmjerava na to da sve bude uredno. Čak se svaku zadnju subotu u mjesecu održava radna akcija ‘umuganda’. Na umugandu su se obvezni odazvati svi punoljetni Ruanđani, a samo dobri učenici pošteđeni su te obveze. U vrijeme umugande, a to je od sedam sati ujutro do podneva, u Ruandi ništa ne radi, auti se ne smiju kretati cestama, čak se ne smije ni besposleno šetati. Ljudi su angažirani na čišćenju ulica, plijevljenju trave, kopanju kanala, sadnji stabala. Uvedene su i kartice u koje se evidentiraju oni koji dolaze na umugandu i zahvaljujući kojima ti savjesni i lojalni građani kasnije sebi ostvaruju olakšice u probijanju državne birokracije.

U Ugandi je puno opuštenije što se toga tiče i poprilično neurednije. Čim prijeđete granicu možete vidjeti smeće po ulicama. Ni približno uredno kao u Ruandi.

Uganda i Ruanda su puno izgrađenije od Zambije, jer u ruralnim dijelovima Zambije ljudi i dalje žive u malim kućicama prekrivenim trskom. Gradovi su dosta dobro organizirani, ali sela su još dosta u ‘zaostatku’. U Zambiji je narod puno otvoreniji, veseliji i slobodniji. Za prijevoz i obradu zemlje i dalje se koristi volovska zaprega. U Zambiji ima još naših Hrvata i često se posjećujemo, pa je i u tom pogledu ljepše.

 Postoji li hrvatska zajednica, kako se snalaze i čime se bave Hrvati u Zambiji?

U Zambiji ima određeni broj Hrvata, koji ovdje žive već drugu, treću generaciju. Njihova djeca i unuci rođeni su u Zambiji. Svi imaju svoje uspješne privatne poslove i sa svima sam u kontaktu, rado se nađemo i podružimo, iako sam dosta udaljen od njih. Morate znati da je Zambija 15 puta veća od Hrvatske, raštrkani smo na više strana, ali nađem vremena da ih posjetim, kao i oni mene. Tu je i misionar don Boris Dabo, no njegova je misija stvarno jako daleko od moje, pa se još nismo susreli. Jedina hrvatska zajednica za Hrvate u cijeloj Africi postoji u Južnoafričkoj Republici.

 Kako ste se uspjeli prilagoditi različitim kulturama i tradicijama tijekom godina boravka na Crnom kontinentu? Kojim jezikom komunicirate?

Sada u Zambiji komuniciram engleskim jezikom, koji je službeni, u Ruandi je do 2010. godine službeni bio francuski, pa nakon toga engleski, a oni imaju i svoj jezik kinyarwandu, dok sam u Ugandi solidno svladao njihova dva plemenska jezika.

Kako u samome početku nisam imao nikakva očekivanja, sve sam učio na terenu. Svako pleme ima svoje običaje. Kada dođete u drugo pleme, treba se prilagoditi i tu znaju biti dosta velike razlike iako geografski nisu daleko jedni od drugih. Imao sam par svećenika u posjetu i kažu oni meni – Ja ne bih mogao ovdje raditi, jer ne mogu gledati ovu bijedu. A ja im kažem – Nemoguće je pomoći svima, ali ako pomognem i samo nekolicini, to je veliki pomak. Najbolji je primjer iz Ruande gdje je više od 90 posto učenika koji su završili našu školu našlo posao i danas žive jedan bolji život. Ne treba ljude sažalijevati, nego im pomoći da stanu na svoje noge, a ključ je u obrazovanju.

Uz pastoralni rad, dosta sam toga naučio u Africi te sam razbio mnoge predrasude o afričkim vjerovanjima. Učili smo da je afrička religija animizam, što znači vjerovanje u sve objekte, pa čak i da svemir ima dušu. No, u svim tradicionalnim afričkim religijama vjeruje se u vrhovno biće. On je tu i sve drugo je usmjereno prema tom biću. Religije nisu univerzalne već su plemenske. Isto tako, religija ovisi i o zanimanju plemena. Nije isto jesu li stočari ili ratari, žive li na brdu ili ravnici. Same religije su sveobuhvatne u svim oblicima društvenog života, sve ima religiozno obilježje, ne postoji razlika između svetog i profanog. Afrička vizija života je spiritualistička jer sve određuje prema transcendenciji. Život je u harmoniji sa svijetom. Žele harmoniju s čovjekom, životinjskim i biljnim svijetom, sa zemljom i elementima prirode.

Htio ja ili ne, to je dosta utjecalo i na moju vjeru. Rekao bih da je dosta pročišćena i puno više evanđeoska. U zapadnoj kulturi religija je opterećena pravom, etikom i moralom te na neki način nije slobodna.

 Možete li podijeliti neku posebnu priču ili iskustvo koje Vam je ostalo u sjećanju tijekom Vašega misijskog rada u ovim zemljama?

Ima ih dosta, ali posebno mi je ostalo urezano u srcu i duši kada sam našao bebu umotanu ispred vrata samostana…. kao Mojsije iz Biblije. O bebi su brigu preuzele naše časne sestre.

Isto tako, par puta su mame donosile izgladnjelu djecu da ih nahranim. Vjerujem da će se to sada događati i u našoj novoj misiji u Zambiji. Naime, kišna sezona je potpuno zakazala, suša je poharala sve poljoprivredne usjeve i već se osjeća glad. U planu nam je nabavka kukuruznog brašna, koje bismo podijelili mještanima, a od kojega oni ovdje prave palentu i to im je i inače svakodnevna hrana. Kako biste dobili uvid u cijene, jedna vreća kukuruznog brašna od 25 kg košta 12 eura. Također, želimo instalirati jednu pumpu za vodu u selu kako bi narod mogao doći barem do vode za piće. Jedna pumpa koštala bi nas oko 3500 eura.

 Na koji način gradite mostove između hrvatske kulture i kultura zemalja u kojima djelujete?

Sam rad nas misionara učinio je mnogo toga da narod u mnogim afričkim zemljama zna puno o Hrvatskoj. Tu nam pomaže i golemi uspjeh naše nogometne reprezentacije, o kojoj u Africi svi sve znaju. Prije petnaestak godina na spomen Hrvatske svi su vikali – Šuker, a danas je to rezervirano za Luku Modrića.

Vrlo često, kad odlazim na odmor u BiH i Hrvatsku, povedem nekoga od subraće s Crnog kontinenta kako bi ih upoznao s našom kulturom i običajima, znali smo dovoditi i učitelje iz naše škole, a prije godinu i pol dana uspio sam dovesti četiri bogoslova iz Ruande, Burundija, Ugande i Malavija da studiraju teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Da vidite kako su dobro svladali jezik!

Više od pola života ste u Africi. Koliko često dolazite u Hrvatsku, odnosno u rodnu Bosnu i Hercegovinu?

U početku misionarskog rada dolazio sam svake 3-4 godine. Kako je svjetsko zanimanje za Afriku raslo, tako se povećao i broj letova koji su postali povoljniji i brži, pa od 2010. godine dođem i češće od toga, ovisno o događaju i potrebi.

Dugogodišnji ste primatelj našeg časopisa – Matice. Na koji način zajedno s našim čitateljima možemo podržati Vaš rad i pridonijeti radu misije?

Zahvaljujući hrvatskome narodu već smo doista puno toga učinili, a učinit ćemo i još više, jer nam se i dalje ljudi javljaju i žele pomoći. Tu se vidi dobrota hrvatskoga naroda, jer narod koji je prošao svoje patnje uvijek je spreman pomoći drugome u potrebi. Maja i Željko su i dalje ‘motor’ cijeloga projekta, tako da se sve donacije mogu uplatiti preko naše Humanitarne udruge „Srce za Afriku“.

Udruga se ove godine prijavila i na Javni poziv za financiranje projekata međunarodne razvojne suradnje organizacija civilnog društva Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, te je naš projekt „Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost” odabran među ostalih jedanaest. Ovim ćemo projektom u sljedećih godinu dana opremiti i pokrenuti školu za krojenje i šivanje za žene koje nisu imale mogućnost završiti školu i steći osnovno obrazovanje. Na ovaj ćemo im način pomoći da izuče barem jedan zanat i tako im omogućiti bolju budućnost.

Neizmjerno hvala svima onima koji nam pomažu, kao i onima koji će se priključiti ovome našem lancu dobrote. Želim vas sve, koji ste u mogućnosti, pozvati da nam se priključite i pomognete u provedbi naših projekata. Sve informacije možete dobiti na mailu srce.za.afriku@gmail.com ili na Facebook stranici Srce za Afriku.

(Razgovarala: Snježana Radoš, časopis “Matica” HMI)

Objava Veličanstveno djelo i čin milosrđa u bezgraničnoj ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iz ove i okolnih župa odžačkog kraja postoji tridesetak kumstava za djecu u Ugandi. Dodatna poveznica je vlč. Gabrijel, koji je nekada kao mladi svećenik djelovao u ovoj župi. Kroz projekt kumstava malim crncima, vjernici žele pomoći djeci u školovanju i odgoju.

Na susret se okupilo osamdesetak osoba, kako bi pozdravili misionara, čuli kakvo je stanje u zajednici Morulem i Adea, gdje Gabrijel djeluje. Na početku je sve pozdravio župnik domaćin Ilija Orkić. Potom je o svom pohodu Africi ispričao priču gosp. Brane Vrbić. On se u listopadu prošle godine sa časnom sestrom vlč. Gabrijela -s. Jelicom uputio u Ugandu, gdje je proboravio tri tjedna. Iznio je svoje svjedočanstvo o ljudima stanju u tom dijelu svijeta. Neobično je bilo čuti kako po nekoliko dana tu nema struje, ceste su jako loše, a ljudi su ipak poprilično nasmijani i vedri – kako se to može vidjeti i na fotografijama.

Drugi dio susreta je bilo obraćanje misionara Jukića. Govorio je o crkvi kao Znaku! Za vjernike u toj misijskoj zajednici, kojih ima preko 40 tisuća, crkva je svjetlo i ohrabrenje, znak nade i podrška. A bijeli ljudi su dobrodošli. Posebno želi pomoći djeci i mladima u obrazovanju i odgoju. A oslonac i svjetlo je Isus Krist, kojeg najprije žele navijestiti i u njegovo ime djelovati. Već su neki od te djece završili školu, te se primjećuju plodovi misionarskog rada.

Nakon govora, bila je mogućnost pitanja i osobnog razgovora. Vlč. Pavo Brajinović potakao da i sami budemo dodatno angažirani misionari i pronađemo druge koji će podupirati molitvom i djelima ljubavi i milosrđa misionarsku djelatnost.

(Ilija Orkić)

Objava Večer s misionarom Gabrijelom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije uzašašća Ocu nebeskome Isus je apostolima dao nalog da idu po svem svijetu propovijedati evanđelje svemu stvorenju, tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se (usp. Mk 16,15-16). U evanđelju po Mateju 28,18-19 Isus kaže: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.” Napunjeni Duhom Svetim apostoli su pošli po cijelome svijetu propovijedati ono što su vidjeli, čuli i doživjeli družeći se s Isusom tri godine. Upravo te riječi iz Djela apostolskih 4,20: „Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” papa Franjo uzeo je kao geslo za poruku ovogodišnjega Svjetskog dana misija. Zadaća naviještanja Isusa Krista svim narodima je pregolema i nerazmjerna ljudskim snagama. Duh Sveti je protagonist misija. Svima nam je potrebna otvorenost tom Duhu i apostolska srčanost. Traži se hrabrost i spremnost poslušati glas Duha Božjega i obnavljati lice zemlje. Od samih početaka Crkve misija je briga zajednice i odgovornost mjesne Crkve, ali od početka se držalo normalnim da je misija plod: kršćanskoga života, briga svakoga vjernika kroz osobno svjedočenje i izričit navještaj kad god je to moguće. Papa Franjo nas stalno upozorava i potiče da je svaki vjernik odgovoran za stanje u Crkvi te da svaki od nas mora unijeti novu snagu, zanos vjere, želju da se upravo u Crkvi nađe življeno evanđelje. Rimski biskup kao Petrov nasljednik prvi je odgovoran za evangelizaciju naroda i misijsku djelatnost Crkve. On je tu zadaću povjerio Kongregaciji za evangelizaciju naroda. U sastavu ove Kongregacije postoje četiri Papinska misijska djela, koja su na neki način kao operativno tijelo širenja Radosne vijesti po cijelom svijetu. Prvo je Papinsko misijsko djelo za širenje vjere, zatim Papinsko misijsko djelo svetoga Djetinjstva te Papinsko misijsko djelo svetoga Petra apostola i Misijska zajednica. Osnivači ovih važnih Djela su karizmatične osobe koje su dale novi dinamizam Crkvi, posebno njezinoj misijskoj djelatnosti. Izrasla su spontano iz Božjega naroda i pokazala nam moć osobne vjere i duhovnosti pojedinih vjernika koji su dopustili da ih prožme Duh Božji.

Glavni cilj Djela za širenje vjere je promicati svijest o evangelizaciji u obiteljima, župama, školama, društvima, pokretima… na način da cijeli Božji narod postane svjestan svoga misijskoga poziva. Papa Pavao VI. još je 1968. godine kazao: „Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21). Treba sudjelovati u naviještanju evanđelja primjerom vlastitoga života i doprinosom vlastitih profesionalnih sposobnosti, što se pokazuje i u novčanim darovima. Prepoznato i priznato od Crkve za službu misijama Papinsko misijsko djelo za širenje vjere ima naziv „papinsko”, ali ono je također dio mjesne Crkve (biskupije) koja ima pravo i dužnost „učiniti učenicima sve narode” (usp. Mt 28,19). Duboka je istina da su sva četiri Papinska misijska djela „iako Papina djela, također djela svih biskupa i cijeloga Božjeg naroda”.

Papinsko misijsko djelo svetoga Djetinjstva je specifično misijsko Djelo jer je u misijsko djelovanje Crkve izravno uključilo djecu. Prvo su djeca Pariza i Francuske molila i prikupljala sredstva za djecu Kine koja su umirala od gladi i bez krštenja. Zatim se ta uključenost djece u evangelizaciju proširila na cijeli svijet i na sve misijske zemlje. Geslo ovoga djela je: „Djeca pomažu djeci”. Na 160. obljetnicu postojanja ovoga Djela papa Ivan Pavao II. izrekao je najljepšu pohvalu i priznanje ovom djelu riječima: „Malim sjemenjem koja su djeca posijala izraslo je veličanstveno djelo. Na jugu naše planete čuje se plač djece koja su osuđena na glad i bolesti i koja su povezana bijedom. I taj vapaj postaje sve glasniji i tiče se svih nas… Draga djeco svetoga djetinjstva, vi ste prvi koji ste odgovorili na taj vapaj. Vi ste lanac solidarnosti preko pet kontinenata i dajete mogućnost bogatima da nešto daju siromašnima. Budite trajni nositelji uzajamnog darivanja koje neprestano doprinosi kako bi se stvorila bolja budućnost za sve.”

Papinsko misijsko djelo svetoga Petra apostola ima za glavni cilj zalagati se za duhovna zvanja u misijama i gradnju odgojnih ustanova: sjemeništa, bogoslovija, novicijata… Crkva je od samoga početka svjesna da plodova i budućnosti misijskoga djelovanja nema bez domaćih zvanja. Prigodom stote obljetnice ovoga Djela papa Ivan Pavao II. dao je posebno priznanje ovom djelu: „Koliko su samo prekrasnih stranica povijesti na raznim kontinentima napisali članovi Papinskog misijskog djela svetog Petra apostola! Koliki samo broj svećenika, redovnika i redovnica može zahvaliti ovom Djelu za ostvarenje svoga zvanja.”

Papinska misijska zajednica svećenika, redovnika, redovnica i posvećenih laika ima za glavni cilj poticanje misijske formacije i svijesti među svećenicima, članovima ustanova posvećenoga života, posvećenim laicima, kandidatima za svećenike i redovnike u svim njihovim oblicima kao i svim ostalim osobama koje su uključene u pastoralnu službu Crkve. Dakle, ovo Djelo kaže da je evangelizacija primarna dužnost Crkve. Ova četiri Papinska misijska djela su srce Kongregacije za evangelizaciju naroda.

U sustavu Kongregacije za evangelizaciju naroda na svoj način su i Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela pojedine države koje imaju svoga nacionalnog ravnatelja. Te Nacionalne uprave osnivaju se dogovorom ove Kongregacije i Biskupske konferencije pojedine zemlje. Sjedište Nacionalne uprave PMD BiH je u Sarajevu, a od prije ima naziv i Misijska središnjica. Prema Statutu Papinskih misijskih djela svaka nad/biskupija mora imati i dijecezanskoga ravnatelja Papinskih misijskih djela. Osnovna zadaća Nacionalne uprave i dijecezanskih ravnatelja je širenje i produbljivanje misijske svijesti u toj mjesnoj Crkvi. Koordiniraju misijski pastoral i misijsko djelovanje prema sva četiri Papinska misijska djela u Rimu te prema mjesnim biskupima, župama i drugim ustanovama. Uz ovaj rad, zadaća Nacionalne uprave je pomagati misije i rad misionara. Crkveni dokumenti kažu da se vjera i život jedne mjesne Crkve ogleda i prema misijskoj svijesti te misijskim zvanjima. Do prije dvadesetak godina BiH je bila pod skrbi Kongregacije za evangelizaciju naroda pa se često među svećenicima može čuti da smo i mi misijska zemlja te da treba i nama pomagati što usporava produbljivanje misijske svijesti među hijerarhijom i među vjernicima. No ipak se može reći da misijska svijest iz dana u dan raste bez obzira na ekonomsko stanje i različite pandemije. Materijalno smo obvezni potpomagati misije spram mogućnostima, a moliti za širenje Radosne vijesti i spasenje svih ljudi je također naša svakodnevna obveza. Crkveni dokumenti nas pozivaju na molitvu i prikupljanje milodara za potrebe misija, na što nas stalno potiče i papa Franjo. On kaže da to trebamo osjećati kao privilegiju, a ne kao obvezu. Misije trebaju biti u srcu kršćanske vjere jer je milosrđe srce evanđelja. Navještaj evanđelja treba biti naš životni i radni program.

Ohrabruje također činjenica što misijska zvanja u našem hrvatskom narodu nisu stvar prošlosti jer skoro svake godine odlaze mladi svećenici, redovnici i redovnice u misijske zemlje. Ove godine s. Ivančica iz Zagreba je otišla u Benin, a spremaju se poći vlč. Stipica i s. Kata u Ugandu. U zemljama koje su pod skrbi Kongregacije za evangelizaciju naroda imamo 55 misionarki i misionara i još 21 misionarku i misionara koje nisu pod skrbi Kongregacije, a mi ih ubrajamo među naše misionare jer djeluju u vrlo teškim i složenim uvjetima. Završit ću poticajem iz misijske enciklike Evangelii Nuntiandi: „Prenošenje Evanđelja za Crkvu nije nešto neobavezno. Po Kristovoj naredbi to je njezina dužnost da bi ljudi mogli vjerovati i da bi se mogli spasiti… U tome nema mjesta ravnodušnosti, sinkretizmu ni preudešavanju jer je u pitanju ljudsko spasenje.”

(Msgr. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Misije su naš životni i radni program pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.