Svečanim euharistijskim slavljem, uz asistenciju župnih ministranata i framaša, a uz glazbenu animaciju prof. Marine Kovač i prof. Melise Marije Zerdo uz župni zbor, predsjedao je dr. fra Robert Jolić, arhivar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM uz koncelebraciju sutješkog gvardijana i župnika fra Bone Tomića, vikara fra Danijela Lukića i dr. fra Marka Karamatića.

U nadahnutoj propovijedi, fra Robert Jolić potaknuo je vjernike na hrabro svjedočenje vjere i istine u svakodnevnom životu, osvrnuvši se na evanđeosko pitanje koje Isus postavlja učenicima: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?”, te istaknuo kako i danas vjernici trebaju poput Petra odgovoriti na to pitanje svojim životom i djelima.

Nakon misnog slavlja uslijedio je kulturni događaj koji će zasigurno ostati zabilježen u samostanskoj kronici – predstavljanje knjige Osmanske isprave sutješkog samostana autora prof. emeritusa dr. Michaela Ursinusa i magistre Ane Papić.

Premda je prva prezentacija ove vrijedne publikacije održana još 10. svibnja u okviru dvodnevnog međunarodnog znanstvenog simpozija, kada se u Kraljevoj Sutjesci okupilo 7 renomiranih svjetskih znanstvenika osmanologa, zbog ograničenog broja dostupnih primjeraka knjige tada, odlučeno je da se predstavljanje održi ponovno kada svi tiskani primjerci knjige budu dostupni. To se ostvarilo upravo uoči svetkovine sv. Ivana Krstitelja.

Pred okupljenim pukom, knjigu su predstavili dr. fra Marko Karamatić – profesor povijesti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik brojnih znanstvenih izdanja, dr. fra Robert Jolić – arhivar Hercegovačke Franjevačke provincije te suautorica i prevoditeljica knjige mag. Ana Papić, profesorica hrvatskog i engleskoga jezika i književnosti.

Predstavljanje je upotpunjeno glazbeno-umjetničkim programom: zbor Kraljice Katarine iz Kraljeve Sutjeske izveo je pjesmu „Bobovcom se šetala, Katarina mlada”, a članice Hrvatske folklorne skupine „Bobovac” iz Čatića pjesmu „Oj Sutjesko dok ti ime traje”. Večer je dodatno obogatila i mlada framašica Petra Subašić koja je izrekla tekst Nacionalni spomenik Kraljeve Sutjeske te svojom interpretacijom i prisustvom, naspram knjige koja se bavi poviješću, pogled prisutnima usmjerila prema vedroj budućnosti ovoga kraja koju Petra, uz sve mlade ovoga kraja, predstavlja.

U nastavku programa rečeno je i nešto više o samoj knjizi – dvojezičnom izdanju na engleskom i hrvatskom jeziku – koja na više od 400 stranica donosi regeste i prijevode gotovo 600 osmanskih dokumenata koji se već stoljećima brižno čuvaju u arhivu sutješkog samostana. Knjiga, namijenjena ponajprije međunarodnoj stručnoj javnosti, daje dragocjen uvid u povijest bosanskih franjevaca i katoličkog puka tijekom osmanskog razdoblja, donoseći brojne povijesne podatke, toponime i svakodnevne izazove vjerničkog života u 15., 16. i 17. stoljeću.

Posebnu zahvalnost okupljeni su izrazili mag. Ani Papić, koja je svojim prevoditeljskim radom omogućila široj javnosti uvid u ovaj dragocjeni korpus dokumenata.

Večer je završena potpisivanjem knjiga te toplim riječima zahvale svima koji su sudjelovali u organizaciji i izvođenju programa.

U ozračju prirodne ljepote Kraljeve Sutjeske, povijesnog značaja njenog franjevačkog samostana i vjere njezina puka, drugi dan trodnevnice u Kraljevoj Sutjesci ostavio je snažan dojam i potvrdu duboke ukorijenjenosti i isprepletenosti duhovne i kulturne baštine ovog svetog mjesta.

Knjigu „Osmanske isprave sutješkog samostana”, čiji je nakladnik Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja Kraljeva Sutjeska, a Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene i FMC Svjetlo riječi sunakladnici, možete naručiti pozivom na broj telefona 033 726 200; e-mailom na adresu prodaja@svjetlorijeci.ba; ili na web knjižari Svjetla riječi.

Objava Svečana misa i predstavljanje knjige u Kraljevoj Sutjesci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije mise pročitana su imena 21 ubijenog svećenika i bogoslova čiji su posmrtni ostaci pronađeni u maceljskim šumama i sahranjeni u zajedničku grobnicu pored crkve Muke Isusove zajedno s još 1226 žrtava, te imena ostalih ubijenih franjevaca na Križnom putu čije mjesto stradanja i grob nisu poznati.

Na početku mise provincijal fra Zdravko je podsjetio: “Okupili smo se danas u Macelju, na ovom tragičnom mjestu sjećanja čije tlo čuva tužnu istinu o stradaju tolikih nevinih ljudi. Ovdje odajemo počast žrtvama komunističkog režima, posebno franjevcima naših dviju provincija, Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije, kao i svim drugim svećenicima i vjernicima koji su pobijeni ovdje i na svim križnim putevima diljem bivše države.”

U svojoj homiliji fra Zdravko je naglasio: „Došli smo danas ovdje da bismo se pomolili za duše stradalih i za sebe izvukli poruke iz prošlosti. Krist nas uči da opraštamo, ali oprostiti ne znači zaboraviti čestit život i stradanje svojih predaka. Mi se sjećamo i pamtimo kako bismo gradili bolju budućnost utemeljenu na istini, pravdi i poštovanju ljudskog dostojanstva.” Potaknuo je također  prisutne: „Neka nas njihova žrtva podsjeća na vrijednost slobode savjesti i vjere. Neka nas njihova vjernost nadahne da i mi ostanemo postojani u svojim uvjerenjima i dosljedni u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Molimo danas za vječni pokoj svih žrtava totalitarnih režima, a posebno za duše svećenika i redovnika. Neka njihova žrtva donese plodove mira i pomirenja u našem društvu, a njihov primjer vjernosti neka nas vodi kroz izazove današnjice.” Potom je fra Zdravko zaključio: „U evanđelju Gospodin nas uči: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Oni koji su ovdje stradali svjedočili su upravo tu najveću ljubav, ostajući uz svoj narod i svoju vjeru do kraja. Neka svjetlo njihove žrtve obasjava naš put i neka počivaju u miru Božjem.”

Na kraju mise fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, poručio je da ne smijemo zaboraviti žrtvu koju su podnijeli mnogi ljudi u nedavnoj prošlosti, to nam je obveza da se sjećamo. A jednu stvar je fra Jozo posebno naglasio govoreći: „Svi mi činimo neke kompromise u životu. Ali, u mojoj ljestvici vrijednosti, jedan kompromis je zabranjen učiniti, a to je kompromis istine. Zbog ove naše ubijene braće mi smo danas ovdje, i moramo ovu istinu prenositi sljedećim generacijama.”

Poslije mise, ispred križa i zajedničke grobnice, prisutni franjevci i članovi udruge Macelj 1945. izmolili su molitvu opijela i zapalili svijeće za duše svih ubijenih a posebno za one čija tijela počivaju u zajedničkoj grobnici. Nažalost, od 1247 žrtava ukopanih u zajedničku grobnicu, samo su potvrđena i identificirana imena 21 svećenika i bogoslova zahvaljujući jednom preživjelom svjedoku. Ostalim žrtvama nije bilo moguće utvrdit identitet ni mjesto odakle dolaze jer su ubijani putpuno goli, bez nakita, dokumenata ili bilo kakvih drugih osobnih stvari, vezani samo žicom. Kod nekoliko žrtava pronađena je jedno krunica u rukama.

Nakon molitve kod zajedničke grobnice i zajedničkog fotografiranja, svi prisutni obišli su i obljižni lokalitet Lepa Bukva te izmolili opijelo i zapalili svijeće. Inače na tom lokalitetu pronađene četiri tri jame – masovne grobnice, a u jednoj od njih su pronađeni posmrtni ostaci spomenutih 21 svećenika i bogoslova. Upravo na tom lokalitetu prvu misu za žrtve Bleiburga i Križnog puta slavio je kardinal Franjo Kuharić na današnji dan, 7. lipnja 1991. još prije bilo koje ekshumacije.

Na kraju komemoracije ugledni član udruge Macelj 1945. predstavio je prisutnima ukratko rad udruge ali i probleme i izazove s kojima se udruga neprestano suočava. Zabrinjavajuća je apsolutna nezainteresiranost državnog vrha Republike Hrvatske, ali i tihi glas Crkve, da se ovo područje potpuno istraži i sve žrtve ekshumiraju te da ovo područje proglase spomen-područjem i izgrade dostojan komemorativni centar. Oko svega ovoga istinski se trudi udruga Macelj 1945.

Važno je podsjetiti da se nakon završetka Drugoga svjetskog rata maceljskom dolinom kretalo prema Krapini više tisuća hrvatskih vojnika i civila, zarobljenika koji su preživjeli tragediju Bleiburga i mnogobrojna stratišta po Sloveniji (Huda Jama, Tezno i dr.), i koji su se nadali povratku svojim domovima. Umjesto povratka domovima za njih je počeo Križni put, krvava osveta Titove vojske i bešćutno iživljavanje nad zarobljenim civilima i vojnicima. Na ovom prostoru bila su formirana tri sabirna logora, dva u Mirkovcu pored Sv. Križa Začretja i jedan u Oroslavju. Odatle su ih izvodili u manjim grupama i strijeljali na brojnim lokacijama u šumama u blizini Macelja i Đurmaneca.

Tako su krajem svibnja i tijekom lipnja 1945. u maceljskim šumama kod Krapine pripadnici partizansko-komunističkih postrojbi, bez ikakvoga suđenja i dokazivanja bilo kakve krivice, pobili više od 12 000 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima su bili i neki svećenici, bogoslovi i sjemeništarci. Nakon toga strašnog zločina maceljska je šuma proglašena državnim (Titovim) lovištem, kojem je potom bio zabranjen pristup, a spominjanje bilo kakvih informacija o tim događajima bilo je strogo kažnjivo. Taj zločin ima sve karakteristike genocida. Do danas od strane hrvatskoga pravosuđa nisu pokrenute istrage, optužnice ili sudski postupci protiv odgovornih osoba i zločinaca koji žive u Republici Hrvatskoj, i od kojih su neki sami govorili o svojem sudjelovanju u zločinima.

Vjeran dokaz toga strašnog vremena je kronika franjevačkoga samostana u Krapini u kojoj tadašnji gvardijan fra Ostijan Ostrognaj, riskirajući vlastiti život, svjedoči istinu za ubijene svećenike i bogoslove koji su se sklonili u samostan, popisujući imena i prezimena, godine i mjesta rođenja i crkvenu pripadnost, kao i okolnosti odvođenja u smrt, te jasno piše: „XXI. veri martyres pro fide et patria” (lat. 21 pravi mučenik za vjeru i Domovinu). Iz samostana su odvedeni na ispitivanje i potom u smrt. U kronici je ostalo zabilježeno: Svi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prijepodne, a neki poslije zbog „saslušanja”. Morali su ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. (…) Navečer u 10 sati ugasila se sva električna rasvjeta, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio putem Maclja, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja. Svećeničke žrtve su iz četiri biskupije: Vrhbosanske, Đakovačko-osječke, Krčke i Zagrebačke te iz dvije franjevačke provincije iz BiH: Bosne Srebrene i Hercegovačke provincije.

Crkva Muke Isusove i grobnica maceljskim žrtvama trajni je spomenik mučenicima koje su protivno Ženevskoj konvenciji nakon završetka Drugoga svjetskog rata okrutno pogubili partizansko-komunistički zločinci. Za ovaj zločin nitko nije odgovarao.

Popis ubijenih svećenika i bogoslova prema Kronici franjevačkoga samostana u Krapini

IZ FRANJEVAČKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE

• fra Ante Katavić, župnik, r. 1902.
• fra Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912.
• fra Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.
• fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.
• fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.
• fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.
• fra Paškal Vidović, brat laik

IZ HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE

• fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.
• fra Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.
• fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.

IZ VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

• don Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.
• don Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.
• don Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.
• don Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.
• don Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.

IZ ĐAKOVAČKE BISKUPIJE

• don dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.
• don Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.
• don Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.

IZ KRČKE BISKUPIJE

• don Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

IZ ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE

• don Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915.
• don Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.

Drugi ubijeni svećenici franjevci Bosne Srebrene na Bleiburgu i Križnom putu – većinom u Maceljskim šumama, Sloveniji i Zagrebu:

Fra Dobroslav Božić

Fra Anđeo Ćurić

Fra Berislav Glavadanović

Fra Tvrtko Gujić

Fra Ignacije Idžotić

Fra Zvonko Lipovac

Fra Pavao Radoš

Fra Anto Tepeluk

+21 svećenik na drugim mjestima u BiH i Hrvatskoj za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata

Drugi ubijeni studenti bogoslovi Bosne Srebrene na Križnom putu na nepoznatom mjestu, većinom u Maceljskim šumama, a ne zna se gdje im je grob:

Fra Bartol Barišić

Fra Mladen Čaja

Fra Krešimir Krnjić

Fra Eugen Ljubas

Fra Tomislav Petrušić

Fra Vladimir Vuković

Drugi ubijeni đaci sjemeništaraci Bosne Srebrene na Križnom putu na nepoznatom mjestu, većinom u Maceljskim šumama, a ne zna se gdje im je grob:

Danijel Briševac

Ivan Kozina

Jozo Kurtušić

Franjo Ljubas

Franjo Marić

Nikola Perković Mato Zovkić (Zovko)

POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE!

POČIVALI U MIRU.

Objava Misa za ubijene franjevce u Macelju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

To su bili nalazi nedavnog izvješća talijanskog Nacionalnog instituta za statistiku, koji je istraživao stope posjećenosti mise u Italiji od početka 21. stoljeća. U posljednja dva desetljeća posjećenost mise u Italiji pala je sa 36,4% na 18,8% u tradicionalno jednoj od najkatoličkijih zemalja u Europi. Nadalje, smanjenje između 2001. i 2019. bilo je samo malo veće od onog od 2020. do 2022. godine.

Prema Nacionalnom katoličkom registru, velik dio krivnje pripisuje se pandemiji, koja je zatvorila vrata crkve i onemogućila ljudima osobno bogoslužje tijekom te dvije godine. Ljudi se jednostavno ne vraćaju u crkvu otkako su naredbe o izolaciji završile, a gotovo trećina (31%) katolika ne ide u crkvu ni na što drugo osim na vjenčanja, krštenja ili sprovode. To je velika suprotnost u odnosu na 16% koji su takve navike prijavili 2001.

Mlađe generacije su se najsporije vraćale bogoslužju, s procjenom od dvije trećine (66%) onih u dobi između 14 i 24 godine koji rijetko idu u crkvu, ako uopće idu.

Glavni urednik talijanske katoličke mrežne stranice La Nuova Bussola Quotidiana („Novi dnevni kompas”), koji je primijetio da visoke stope onih koji se još uvijek nazivaju katolicima u Italiji (oko 70%) mogu biti objašnjena prisustvom Vatikana na tom području. Italija se oduvijek smatrala iznimkom u europskom trendu sekularizacije, budući da se u njoj nalazi srce kršćanstva – Vatikan. Međutim, kako se generacije mijenjaju, tako se mijenja i samopercepcija Talijana kao katoličke nacije.

Dok se predviđanja za Italiju čine mračnim, novinar John Allen ml. ustvrdio je da situacija nije baš onakva kakvu podaci sugeriraju. Allen je primijetio da 18,8% prisutnih talijanskih katolika predstavlja impresivnih 11,28 milijuna ljudi od ukupnog broja stanovnika koji se svaki tjedan mole na misi. Allen podupire svoj argument osobnim razmišljanjima o vremenu koje je proveo u Italiji, gdje je promatrao vjerske navike ruralnih talijanskih katolika, kao i onih u urbanim područjima.

Objava Italija: Posjećenost misi manja nego ikada prije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

– Gospina haljina koju je prema tradiciji nosila u noći kada je rodila Isusa
– Platno u koje je Gospa umotala Isusa kada ga je rodila
– Platno u koje je bila umotana glava Ivana Krstitelja nakon pogubljenja
– Platno kojim je Isus bio pokriven oko bokova na križu

Relikvije se nalaze u Aachenskoj katedrali i pohranjene su u zlatnoj škrinji. Od 1349. godine započinje tradicija iznošenja relikvija svakih sedam godina, a Aachen postaje veliko europsko hodočasničko mjesto. Zabilježeno je primjerice kako krajem 15. stoljeća dnevno hodočasti čak 140.000 ljudi. U to doba Aachen broji samo 10.000 stanovnika. Tada se hodočasnici penju čak i po krovovima kako bi vidjeli relikvije prilikom iznošenja. Ovom prigodom nastaje i fenomen takozvanih Aachenskih zrcala, gdje su hodočasnici mala zrcala okretali prema relikvijama kako bi u njima ogledali Božju milost za koju su vjerovali da se nalazi u tim dragocjenostima.

Veliko Aachensko hodočašće bilo je jedno od središnjih događaja u Europi, brojalo je i milijun posjeta. Bivalo je otkazano samo u vrijeme ratova i pandemija. Tako se 2014. godine zadnji put obilježilo, a uslijed pandemije, preskočen je sedmogodišnji turnus. Godine 2023. ponovno je upriličeno iznošenje relikvija pod geslom „Što vi kažete tko sam ja? (Mt 16,15)”.

Središnje misno slavlje i iznošenje relikvija održalo se na platou između katedrale i gradske vijećnice. Misu je predvodio apostolski nuncij u Njemačkoj msgr. Nikola Eterović, uz koncelebraciju mjesnog biskupa i velikog broja svećenika.

Na misi su sudjelovali također vjernici iz hrvatske zajednice u Aachenu uz hrvatska obilježja.

Hrvatska katolička misija Aachen pod vodstvom fra Ivice Radića, započela je svoj hodočasnički put u nedjelju, 11. lipnja, u crkvi svetog Petra uz molitveno-meditativni program. Potom su se hodočasnici u procesiji i uz pjesmu zaputili na svetu misu. Na početku misnog slavlja, u procesiji, iznesene su sve četiri relikvije i izložene na vanjski oltar.

Crkva sv. Petra bila je središnja crkva u kojoj su se održavala euharistijska slavlja od samog osnutka Hrvatske katoličke misije Aachen, još davne 1967. godine.

Potkraj 2020. godine zbog prenamjene crkve u dnevni boravak za beskućnike, hrvatska zajednica premještena je u crkvu Svetog Križa. Tri godine kasnije donesena je odluka o prodaji crkve sv. Petra. Ovim molitveno-meditativnim programom vjernici se se na neki način i oprostili od crkve u kojoj su se dugi niz godina okupljali i slavili svete mise na hrvatskom jeziku.

Objava Veliko Aachensko hodočašće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.