Sakrament svetoga reda čini posvećenoga službenika odvojenim i izuzetim od profanoga ili svjetovnoga te ga čini sposobnim služiti Božju riječ i sakramente Crkve u ime Isusa Krista, jedinoga svećenika u punom smislu te riječi. Sakrament ženidbe ne odvaja i ne izuzima supružnike od svjetovnoga na identičan način, nego im daje milost nasljedovanja Krista u svijetu. Oni ne dobivaju milost vlasti u Crkvi, nego u svojoj obitelji; nije im dana milost posvećivanja, nego primanja milosti; nije im povjerena učiteljska služba u Crkvi, nego eventualno u crkvenim ustanovama, i to vrlo malom broju laika.

Postoji dakle bitna razlika između sakramenata svetoga reda i ženidbe. Ali bilo bi pogrešno reći da postoji bitna razlika između klerika i laika kada je riječ o ostalim sakramentima. Ako je đakonima, svećenicima i biskupima dano posvećivati ​​sveta otajstva, poučavati i upravljati u ime Isusa Krista, svima nama, i klericima i laicima, dano je primiti ta ista sveta otajstva, nauk i zapovijedi. I to je ono što je bitno kod sakramenata, taj dar milosti koji po njima primamo. Jer posvetnu milost ne dobivamo vršenjem svećeničkih čina u ime Isusa Krista, nego primanjem svetih sakramenata, vjernošću crkvenom nauku i poslušnošću Božjim zapovijedima. To prihvaćanje, vjernost i poslušnost nisu samo pasivni, nego zahtijevaju od nas najvišu duhovnu aktivnost kojom postajemo najsličniji Bogu. To je prvenstveno motrenje ili kontemplacija Boga, ali i svega onoga što to motrenje za nas ljude uključuje: molitva, sabranost, predanje, odricanje od sebe, uzimanje svoga križa, nasljedovanje Krista. Biti aktivan laik u župi ne znači dakle vidljivo činiti nešto tijekom slavlja sakramenata, nego dopuštati da nas primljena milost posvećuje, preobražava u Sina Božjega i postane u nama izvor za druge ljude. Inače svoju vjeru svodimo na aktivizam, a nadu u Božje djelovanje na materijalizam. Činjenica da kao laici i obiteljski ljudi nismo pozvani služiti kao svećenici na ambonu i na oltaru ne znači, dakle, da smo od njih udaljeniji od euharistije i drugih izvora milosti. I jednima i drugima je dano živjeti od svetih otajstava u njihovoj punini, ako to samo želimo.

Božja milost

Euharistijski Isus silazi s neba i daje nam se po rukama svojih posvećenih službenika kako bismo shvatili koliko je Bog svet, čist, odvojen od svakoga traga profanoga, svjetovnoga, grešnoga. On nam se daje preko svećenika kao Zaručnik zaručnici da shvatimo da ne možemo mi svojim djelovanjem doći do Boga, nego da je sve njegov dar, njegova milost. S druge strane, Isus daje svoje tijelo kao hranu za sve nas, daje se kao kruh siromaha, kao onaj koji hrani duše vjernika kako bi živjele božanskim životom. No, da bi nam bio dan pod prilikama kruha i vina, Bog traži od vjernika laika i kršćanskih obitelji da se žrtvuju i prikazuju svoj rad. Taj rad uključuje i naš posao i naše roditeljstvo. Isus traži da uzmemo plod svoga rada i prinesemo ga na njegov oltar kako bi ga on preobrazio u svoje tijelo i krv, u tijelo i krv Sina Čovječjega i Sina Božjega. Rad muškarca i žene obilježen je patnjom i boli koje su posljedice grijeha, a Bog se koristi plodom njihova rada da bi nam dao istinski kruh koji ljudima daje život vječni. Stoga možemo reći da svećenik tijekom mise djeluje u Kristovo ime i poput Krista, dok laici djeluju poput Marije koja je pružila ono materijalno ili tjelesno potrebno za silazak Sina Božjega.

Milost ili plod koji je svojstven sakramentu euharistije je bratska ljubav, gorljiva bratska ljubav. Euharistija nam jasno pokazuje mjeru naše bratske ljubavi i što ona od nas traži. Kao što je Isus sve predao Ocu, tako je sve predao i nama, sve što mu je najdraže, najintimnije, najosobnije. A on, koji nam se u svojoj ljubavi daje kao kruh naš i kao vino naše, zapovjedio nam je da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. Perući noge svojim apostolima, Isus nas uči da volimo jedni druge tako da im budemo sluge, da odgovaramo na njihove potrebe, da im budemo na raspolaganju, da im pomažemo, da ih podupiremo – i one dobe i one zle, kao što je Isus oprao noge Judi. Biti kruh svoje braće znači ne zadržavati ništa za sebe, dati se potpuno ponad svake učinkovitosti, ne gledajući na rezultate, iz čistoga dara ljubavi. Darujući se u poniznosti svojim ukućanima i bližnjima, darujemo se Isusu.

Bratska ljubav

Imperativ Duha Svetoga na bratsku ljubav, ne živimo više u zemaljskom raju, nego bačeni u perfidnu i podmuklu bitku. Pali anđeli po naravi su inteligentniji od nas ljudi, ali postoje karakteristični znakovi taktika zavođenja koje koriste u našem vremenu i slabosti prema kojima nas naša pala ljudska narav na poseban način vuče. Većina demonskih taktika djeluje manipulirajući našim ograničenim razumijevanjem odnosa ljubavi i slobode. Vjera nam daje jedinstven i eminentan osjećaj istine, ali budući da naš um može biti jako ili djelomično deformiran raznim ideologijama ili jednostavno lošom intelektualnom formacijom, lako upadamo u pogrešna tumačenja istina vjere i morala. Kao vjernici, stavljamo svoje umove u službu objavljene istine, ali krivo oblikovani um lako ugrađuje svoje pogreške i zablude u vjeru.

Pa pokušajmo identificirati tri od onih pogrešnih shvaćanja bratske ljubavi koja nas sprječavaju da rastemo u svetosti u našim obiteljima: zabluda da u ime bratske ljubavi pokušavamo demokratizirati obitelj, da pokušavamo izokrenuti božanski poredak i da pokušavamo slobodu staviti ispred ljubavi i istine. Danas se često susrećemo s tumačenjem da obiteljska hijerarhija ili autoritet ne predstavlja sudjelovanje u božanskom autoritetu, već društvenu funkciju koja je možda u prošlosti imala svoje značenje, ali je danas više nema. Prava bratska ljubav, koju crpimo iz sakramenta euharistije, trebala bi nam, naprotiv, dati još više poštovanja prema poretku koji je naš Otac u svojoj mudrosti osmislio za nas, trebala bi nam dati još veći osjećaj za božansku hijerarhiju koje je Krist uspostavio u kršćanskoj obitelji. Što više volimo, više poštujemo one koje volimo. Ljubiti članove svoje obitelji bratskom ljubavlju znači ljubiti ih kao što ih ljubi Isus, u svjetlu Očeve mudrosti, poštujući Očevu volju i plan za obitelj. To ne znači voljeti na temelju ovoga ili onoga političkog sustava ili ideologije, koliko god nam se činile inteligentnima. Nikakva ideologija ili političko uređenje ne može izravno odrediti ili preoblikovati bratsku ljubav. Naprotiv, bratska ljubav trebala bi postupno pročišćavati naše ideje i učiniti da spoznamo njihovu ograničenost i relativnost. Želja za demokratizacijom obitelji ili preokretom poretka autoriteta ili liberalizacijom obitelji djelo je ideologijȃ i stoga ne može biti djelo bratske ljubavi.

Pitanje autoriteta i prioriteta

Demokratizacija obitelji znači negaciju bilo kakvog autoriteta, kada svi članovi obitelji ravnopravno sudjeluju u donošenju važnih odluka. Ljudski gledano, takav se dogovor može činiti inteligentnim odrazom međusobne ljubavi i poštovanja, iako se i na toj ljudskoj razini očituju mnoge poteškoće, posebice kada se postavi pitanje odgovornosti za pogrešne odluke. Ali kada je riječ o kršćanskoj obitelji, ako u svojim odlukama tražimo Božju volju za svoju obitelj, a ne ljudsku, onda ćemo je tražiti na način na koji je Bog obećao da će se njegova volja očitovati, a to je po muževljevom i roditeljskom autoritetu.

Izokretanje poretka autoriteta znači da se obitelj više ne vodi razboritim odlukama muža i oca obitelji, već se vodi dječjim željama, interesima i prohtjevima, dok se žena, odbijajući poslušnost mužu, pokorava djeci dok u isto vrijeme teži preuzimanju autoriteta nad mužem. Autoritet koji je Bog uspostavio u obitelji djelo je njegove mudrosti i ljubavi. Slavlje crkvenih sakramenata pomaže nam shvatiti da, kao što je na svećeniku zatajiti ​​se pred Kristom u čije ime djeluje, tako je i na mužu zatajiti ​​se pred autoritetom Krista čiju volju on traži i čiju ljubav očituje; da je na ženi da se zataji pred muževim autoritetom; da je na djeci da se zataje pred roditeljskim autoritetom, bez kojega gube teologalnu nadu i priliku za stjecanje moralnih kreposti. Jer muž je glava obitelji u poslušnosti Kristu, a žena, u poslušnosti mužu i zajedništvu s njime, ima autoritet nad djecom.

Liberalizacija obitelji znači izobličenje istinske slobode, kada ona više ne proizlazi iz ljubavi i istine i ne vodi do njih, nego postaje suvereno ljudsko dobro. U takvim je obiteljima, u ime bratske ljubavi i iz poštovanja prema drugima, zabranjeno suditi o tuđem mišljenju i mora se, ne samo što je zdravo i normalno, poštovati ​​njihova osoba nego i sve njihove riječi i sva njihova djela. Drugim riječima, moraju se poštovati ​​svaka zabluda, laž, grijeh ili zloba. Više se ne traži istinsko dobro bližnjega, dobro milosti, božanske ljubavi prema bližnjemu, dobro po Kristovoj volji; prioritet se više ne daje njegovu posvećenju, nego njegovoj slobodi. Ovo stavlja slobodu ponad ljubavi, a ne ljubav ponad slobode. No sloboda ne može postojati bez ljubavi jer ljubav je čuvar istine. Kad nekoga volimo, želimo samo njegovo dobro, i to njegovo najduhovnije dobro, i pazimo da nikakav otrov zablude ne zatruje njegovu dušu. Priopćavamo mu samo istinu ili ono što nam se čini da je istina, a ne poluistine, laži ili nejasnoće.

Rast u ljubavi

Bratska ljubav koju živimo u svoj obitelji stoga je najučinkovitiji čuvar istine, dok sloboda tražena radi same sebe ne može biti čuvar istine. Ona nam je radije dana kako bismo mogli rasti u toj istoj ljubavi, kako bismo mogli pronalaziti nove i kreativne načine da živimo svoje obiteljsko zajedništvo. Sakrament euharistije je najizvrsnije božansko sredstvo koje nam je dano da ne izgubimo osjećaj za prvenstvo ljubavi prema Bogu i kontemplacije Boga. Kontemplacija Boga nam zauzvrat omogućuje da u bratskoj ljubavi koju živimo u svojoj obitelji ne vidimo samo njezin psihološki aspekt i da ne unosimo političko-filozofske zablude. Euharistija na svoj šutljivi način poučava kršćanske obitelji i daje im milost bratske ljubavi koja je neodvojiva od ljubavi prema Bogu, daje im sve veći osjećaj Božje uzvišenosti i blizine, sve veće međusobno poštovanje i ljubav prema istini. Tu istinu prenose na svoj diskretan način: ne namećući je nikome i ne prisvajajući učiteljsku poziciju u Crkvi i na društvenim mrežama, već svjedočeći je svojim životom. Na taj je način čine dostupnom i privlačnom svojim bližnjima. Euharistija nas dakle uči i osposobljava ne samo da pasivno primamo Božju ljubav nego je ona naš kruh i naše vino na putu do kršćanske zrelosti, kada i sami postajemo izvori ljubavi za druge ljude, za svoje bližnje. Suprotstavljanje ili izjednačavanje sakramenata svetoga reda i ženidbe u konačnici znači suprotstavljanje ili izjednačavanje štovanja Boga i bratske ljubavi, znači suprotstavljanje ili relativiziranje onoga što je Bog sjedinio u različitosti, znači svođenje teologije na psihologiju. Prihvaćajući, u vjernosti svom pozivu, njihovu povezanost u različitosti, proslavljamo otajstvo Kristova dara života na Križu i mudrosnoga Božjeg plana u našim životima.

Objava Obitelj i euharistija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedan takav primjer pronalazimo u starijem sinu iz Lukine prispodobe (15,11-32). Stariji sin pokazuje svoju pravednost. Nije to toliko njegova osobna pravednost koliko pravednost koju baštini iz svoje tradicije; ista ona pravednost zbog koje je Mojsije morao donositi zakone – zbog Izraelove tvrdoće srca. Stariji sin nije kadar otarasiti se takve pravednosti i prihvatiti povratak i status mlađega brata, a time ni njegovu promjenu života, stavova, misli, razumijevanja sveukupne stvarnosti, ukratko, njegovo obraćenje. Mlađi je sin do „svoje pravednosti” došao težim putem, proživljavajući iskustvo ozbiljne egzistencijalne izgubljenosti, napuštenosti i nezaštićenosti. Stariji sin nam otkriva svu tvrdoću našega srca kad treba prihvatiti promjenu nabolje kod drugoga. Tako brzo i jednostavno prihvatimo promjenu nagore: malo se začudimo i idemo dalje. No kad se radi o promjeni nabolje kod drugih tada se s njom teško mirimo.

Ponekad nam, u našoj gorljivosti za pravdu, opraštanje postaje tek nepoželjna alternativa. Mislimo kako je potrebno vršiti pravednost i gotovo. Zbog takva stava teško prihvaćamo i opraštamo, te nerado ne uspijevamo prihvatiti činjenicu da i drugi mogu biti opravdani, da Bog opravdava i one koji odlaze iz zemaljskoga raja i očeve kuće. Nerijetko, nažalost, mislimo kako Bog samo nama gleda kroz prste, a prema drugima bi morao biti strogo pravedan. Znajući za nepravednost drugih (o, Bože tko je pravedan pred tobom!), teško se mirimo kad vidimo kako su drugi zauzeli mjesta na kojima smo i mi, kako idu u istu crkvu, mole iste molitve, članovi su iste zajednice. Gledamo ih sa sumnjom, ne vjerujemo u istinsku mogućnost promjene njihova života i u to da čak mogu postati boljima od nas. Ima nešto u nama duboko neopraštajuće što nas tjera da u drugima i malu nepravednost vidimo kao neoprostivu.

Iako smo svi u svojoj naravi izgubljeni sinovi, ipak kad se radi o drugim izgubljenim sinovima kod nas proradi narav starijega sina. Tada se hvatamo propisa i osuđujemo pogrešne korake mlađega sina, te smatrajući sebe pravednima mislimo samo kako ne učiniti pogrešan korak. Takva naša opreznost uzrokovana je najčešće kalkulantskim mentalitetom, a ne toliko ljubavlju prema zapovijedima, pa i onim Božjim. Ponekad, umjesto da se veselimo, teško se mirimo s povratkom drugih na pravi put. Nepomirenost se očituje u tome da im stalno prigovaramo ono prošlo lišavajući ih sadašnjosti, te ih ne prihvaćamo kao one koji su rame uz rame s nama na putu spasenja. Kao da ne vjerujemo u mogućnost njihove promjene i obraćenja. Poput starijega sina ne prihvaćamo da se oni koji su jednom odlutali mogu i vratiti, da im iskustvo te nesretne daleke zemlje može, po Božjoj promisli, pomoći da postanu drukčiji, zreliji i bolji nego prije te da sada više razumiju i bolje cijene, pa i mrvice u očevoj kući.

Stariji sin nije nikada iskusio što znači biti bez očeva doma, nego je živio (slijepo) opslužujući zapovijedi koje mu je namrla tradicija, ne uživajući u njima. On se srdi, jer sada shvaća da otac daje više od zapovijedi, da svoju milost nije vezao samo uz zapovijedi. On vidi oca kao strogoga zakonodavca, ne opaža njegovu brižljivost, izvor oproštenja, zaštitu pod svaku cijenu, pa i pod cijenu vlastitoga života.

Mlađi sin, koji je na trenutak otišao u daleku zemlju, pokazuje nam da naš život na trenutak može izgubiti smjer. No on je i na toj stranputici, ako ne racionalnim znanjem onda možda intuitivnom logikom, otkrio sliku oca koji ima raširene ruke, zna se ganuti, zna prirediti iznenađenje te koji je milosrdan koliko i pravedan. Mlađi sin na koncu otkriva sliku povjerljivoga i vjerodostojnoga oca. On se nije bojao uprljati ni riskirati kako bi došao sebi. Mlađi je sin uistinu sazrio. Vraćajući se u očevu kuću, ponovno opslužuje zapovijedi od kojih se udaljio, ali ih više ne vrši hladno i bez volje ne uživajući u njima, nego ih ovoga puta prepoznaje kao izraz Očeve milosrdne brige, njegova povjerenja i vjerodostojnosti. Stariji sin još nije došao do toga stupnja razumijevanja i zaključivanja. Njemu su zapovijedi tlaka, opslužuje ih često ni sam ne znajući zašto (da bi se mogao proveseliti s prijateljima?!). Ne prepoznaje ih kao izraz Božje brige za njega, pa ih zato podnosi, a „ne isplati” mu se odustati od njih. Zbog toga i ne prepoznaje bratov povratak kao povratak zbog kojega se treba veseliti. Nije shvatio da u očevu domu zapovijedi nisu prepreka nego milost.

Objava Prsten onkraj pravednosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Schneiderovo metafizičko beskućništvo

Za okrunjene je glave Schneider imao posebno literarno zanimanje. Njegova osobita domena bila je povijesna novela. U tome žanru on uz patetične reminiscencije oslikava prolaznu veličinu i propast kraljeva i carstava.

U svome posljednjem stvaralačkom stadiju postao je Schneider ispovjedalac kršćanske vjere koji je pružio utjehu i orijentaciju nebrojenim osobama. I mnoštvo obrazovanih se preko njegove književnosti ponovno vratilo vjeri. Pri kraju života bio je, međutim, veoma osporavana ličnost jer se činilo kako je sam izgubio vjeru.

U autobiografskim zapisima otvoreno iznosi svoje vjerske sumnje i osobna „krivovjerja”, kako ih je običavao nazivati. Tada je živio u Beču, a Beč nije bio samo grad izblijedjele carske slave već i mjesto njegova osobnoga pada u metafizičko beskućništvo. Mnogi su se pitali kako je moguće da taj neumorni tješitelj bezbrojnih malodušnih ćudi, taj potporni stup vjerski klimavih, taj uzorni javni priznavalac vjere faktično umre kao nevjernik. Neki su ga pokušali opravdati na isti način kako je Miguel de Unamuno pravdao Pascala. „Vjeruje li Pascal”, pitao je Unamuno i odgovorio: „Pascal je želio vjerovati. Njegov um to nije uzmogao, ali srce da.” No, možda je najbolje tu dvojbu razriješio sam Schneider: „Moliti onkraj vjere, protiv vjere, protiv nevjere, protiv sebe samoga, svakoga dana s potajnom grižnjom savjesti odlaziti u crkvu – protiv sebe samoga i protiv svoga vlastitog znanja – i dokle god se osjeća da se to mora, tu zacijelo postoji još milost: postoji i nevjera koja stoji u redu milosti…”

Moć i milost

Svaki teizam pokušava nekako opisati Boga. Polazeći od objave i razumskih uvida govori se onda o tzv. božanskim atributima ili Božjim osobinama. Kaže se da je Bog duh, tj. nematerijalan, da je On osoba, vječan, svet, transcendentan, sveprisutan, sveznajući, apsolutna dobrota i milosrđe, da je pravedan itd. Jedan od božanskih atributa jest i svemoć. Stoga apostol Pavao i tvrdi: Jer nema vlasti doli od Boga (Rim 13,1). Izvor vlasti, vladanja, moći je, prema svetomu Pavlu, dakle Bog.

Moć i milost dvije su glavne teme gotovo svih Schneiderovih djela. Odnos prema moći je u njegovim djelima gorući problem naše ljudske, ali i kršćansko-povijesne egzistencije. I kao što postoji tragika života zbog grijeha, tako postoji i tragika moći. Tragika moći se događa onda kada se ona emancipira od Boga, kada se za nju ne zahtijeva više nikakvo opravdanje, kada moć postane sama sebi svrhom i tako izgubi svaki smisao. Istina, Schneider moć nikada ne poistovjećuje automatski sa zlom. Ljudsko zajedništvo bi bez poretka moći bilo nezamislivo. Stoga je za autora moć ne samo osobina Božja već i sveti nalog Božji čovjeku da uzme udjela u njegovoj vladavini svijetom. Moć niti treba obožavati, niti je se potpuno odreći. Ali, ako je se pokuša emancipirati od Boga, ona postaje demonska.

U svojim djelima Schneider prikazuje razne oblike moći: moć sakramentalnoga, moć molitve, moć vladara, moć Crkve, moć demona, moć djelovanja milosti Božje, moć odreknuća od moći. Postoji i određena dijalektika moći koja uvijek iznova budi autorovo zanimanje: vršenje moći može navući na čovjeka tešku krivnju, ali isto tako i odreknuće od moći. U drami Der große Verzicht (Veliko odreknuće) papa Celestin se odriče papinske vlasti i skida sa svoje glave tijaru – znak papinske moći – jer je uvjeren kako samo tako može posvetiti moć. Ali, upravo to njegovo odreknuće omogućuje da na papinsko prijestolje zasjedne „papa diabolicus” – Bonifacije VIII. Celestinovim odreknućem razočarani kardinal Rosso kaže: „Čeznuli smo za svecem, ali za jednim koji ima moć. Jer samo svetac koji vrši moć kadar je spasiti svijet.” Kršćanska problematika moći može se razriješiti samo u svetosti i žrtvi. U povijesnome romanu Philipp II. oder Religion und Macht na jednome mjestu kaže: „Budući da je Kralj svijeta bio razapet, tako i svaki kralj koji u nj vjeruje mora biti razapet. Vladati može samo onaj koji je žrtvovan.”

„Moćni” papa i „nemoćni” redovnik

Tema moći i milosti daje tematsko jedinstvo Schneiderovu djelu. Posebno je ta tema zanimljivo obrađena u djelu Inozenz und Franziskus (Inocent i Franjo). Misli se na papu Inocenta III. i svetoga Franju Asiškoga. U pontifikatu pape Inocenta III. (1198. – 1216.) jednako su i oni koji su mu se divili kao i oni koji su mu se protivili vidjeli vrhunac papinske svjetovne i duhovne moći. Svjetovna moć se tomu Papi činila kao neizostavni temelj svake duhovne veličine. Dječji križarski pohod 1212. godine, koji je potpuno izmaknuo Papinoj kontroli, albigenški križarski rat, koji je Papa objavio 1209. godine krivovjernim katarima na jugu Francuske, zabrana osnivanja novih redova na IV. lateranskom koncilu, 1215. godine, zbog onodobnoga pokreta siromaštva na najjasniji su način očitovali granice Papine moći, zapravo njegovu nemoć. Upravo tu postaje u povijesnoj drami Inozenz und Franziskus upitnost papinske moći vidljivom. S crkvenom moći u pitanje se dovodi i svjetovna moć koju u drami utjelovljuje car Otto IV. On zakazuje u tome što njegova vladalačka odgovornost protuslovi spasu njegove duše. Ni svijet ni Crkva ne uspijevaju prihvatiti radikalnost franjevačkoga nasljedovanja i to čini njihovu tragiku. Zato ni caru ni Papi nije dano donijeti spasenje njihovu vremenu. Najmoćniji Papa u povijesti kršćanstva ne može spriječiti urušavanje Crkve. Nemoćni redovnik to, međutim, uspijeva, jer se oslanja na moć nasljedovanja Isusa Krista.

Sveti Franjo Asiški je u Schneiderovim djelima vrlo često tipski protupol moći, on utjelovljuje princip milosti, a milost je skrivena sila čovjeka i povijesti. Jedna od najdirljivijih scena povijesne drame Inocent i Franjo nalazi se u četvrtome činu u kojemu Schneider papi Inocentu III. stavlja ove riječi u usta: „Inocent […] ali to je epitaf. Taj sam si nadgrobni natpis postavio onda kada su me kardinali izabrali ondje na Palatinu. Ispod njega se nalazi pokopano jedno drugo ime, moje stvarno ime: Lotario Segni. Lotario Segni, kada bih samo mogao sada ući u tvoju hladnu samicu, ja papa Inocent III.: neizmjerna bol bi me spopala zbog tebe. Jecajući bih ti se bacio oko vrata i zagrlio te.” A neposredno pred svoje izdahnuće Inocent III. razgovara sa svetim Franjom i govori mu sljedeće riječi: „Evo sada vidim rane na tvojim rukama i krv iz rane boka tvoga. Ti si carstvo i moć. Jedino ti.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Reinhold Schneiderov “Sveti Franjo” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koja je veza između mira i Duha Svetoga? Prvo što uočavamo jest činjenica da je golub simbol i mira i Duha. Golub je glasnik mira i pomirenja nakon grijeha, borbe, potopa, čišćenja. Za razliku od svjetovnoga, prividnoga mira, Kristov mir je plod Duha koji primamo nakon duhovne pobjede (usp. Mt 10,34). Čovjek čezne za rajskim mirom koji je izgubio zbog istočnoga grijeha. Samo nam Mesija može vratiti izgubljeni rajski mir jer je on pobijedio dušmana (napasnika) u pustinji i na Golgoti. Zato nas Himan potiče da molimo Duha da ostvari u nama ono što je učinio u Kristovu životu. Naime, molimo ga da nam pomogne u borbi s napastima da bismo već ovdje na zemlji imali predokus vječnoga mira koji nas čeka u Nebu. Mir Božji ili mir Kristov počinje ovdje na zemlji. Po Kristovoj Krvi pomireni smo s Bogom (usp. Ef 2,14-15). Po milosti Duha Svetoga dobivamo mir u srcu, u obitelji, u društvu.

U Novom zavjetu mir se najčešće predstavlja kao „plod Duha” (usp. Rim 8,6; 14,17; Gal 5,22). Mi smo u stalnoj duhovnoj borbi koja se odvija u nama, u borbi između „tijela” i „duha”. Ako živimo „po tijelu”, po tjelesnim strastima i požudama (bludnost, nečistoća, razvratnost…), nećemo se spasiti (usp. Gal 5,19-21). Ako živimo „po Duhu”, onda donosimo plodove Duha (ljubav, radost, mir…) i postižemo spasenje (usp. Gal 5,22-23). U nama se vodi duhovna borba između „staroga čovjeka” koji želi živjeti po „djelima tijela”, po „djelima tame” i „novoga čovjeka” koji živi „po Duhu” i donosi plodove Duha. Dobro stablo donosi dobre plodove, a zlo stablo rađa zlim plodovima (usp. Mt 7,16-20). Ovdje je korisno da uočimo razliku između karizmi i plodova Duha. Dok su karizme (izvanredni darovi) isključivo djelo Duha, koji ih daje kome hoće i kako hoće, plodovi su rezultat suradnje Božje milosti i čovjekove slobode. To su plodovi koje zemlja naše slobode proizvodi kada prima rosu Duha Svetoga. Plodovi su, poput kreposti i vrlina, isti za sve, dok su darovi različiti od osobe do osobe. Ne možemo svi biti pastiri, proroci, čudotvorci…, ali svi trebamo biti ljubazni, strpljivi, čisti, mirotvorci itd.

Osim što je mir dar Božji (milost) i plod Duha (krepost), on je i naša dužnost. Naime, Isus nas poziva da budemo mirotvorci (usp. Mt 5,9). Kako postajemo mirotvorci? Prvo, trudimo se sačuvati mir u srcu, ne vraćajmo zlo za zlo, ne ogovarajmo i ne osuđujmo bližnje. Zatim, aktivno se borimo za pravdu i mir u društvu, govorimo i pišimo o miru. Povežimo se i surađujmo s mirotvorcima oko sebe. Ugledajmo se, pored ostalih, u sv. Franju Asiškoga koji je živio i propovijedao mir i dobro svim stvorenjima. Konačno, molimo za mir u obiteljima, župama, narodu i cijelom svijetu. Važno je da otkrivamo putove mira, da koračamo stazama mira (usp. Lk 1,79), ali zapamtimo da je potpuni mir dar Božji koji se ostvaruje tek u nebeskom Jeruzalemu. Zato stalno molimo Duha da daruje Božji mir i nama i Crkvi i cijelome svijetu.

Oče nebeski, počelo i uzore pravoga mira, daruj nam smireno djelovanje, želje bez strasti, revnost bez uzrujanosti. Ne dopusti da nam zavist neprijatelja, uznemirenost tjelesnih strasti i skrupuli savjesti umanje ili ukradu taj dragocjeni dar. Ispuni nas darovima i plodovima svoga Duha da bismo postali oruđe i kanali tvoga mira za Crkvu i svijet, poput asiškoga Siromaška. Hvala ti za mesijanski mir koji nam dolazi po Kristu u Duhu Svetom. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nam dariva veliki Božji mir pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.