Što to nedostaje mukama Kristovim?

Njima ništa ne nedostaje, jer Krist je svojom krvlju platio otkupninu nebeskom Ocu za sve grijehe cijelog čovječanstva. Jedina stvar koja još nedostaje jest da čovječanstvo prepozna ovo spasonosno Kristovo djelo i povjeruje u Isusa, svog Otkupitelja, jer bez vjere u Isusa Krista nema spasenja. Naša poveznica s plodovima spasenja, s plodovima Isusove muke, smrti i uskrsnuća jest naša vjera u raspetog i uskrslog Krista. To, dakle, nedostaje Kristovu djelu spasenja. Zato je Bog pozvao svetog Pavla i povjerio mu misiju: da jednom zauvijek obznani Riječ Božju: – „otajstvo pred vjekovima i naraštajima skriveno” … da je Krist u nama, kao naša nada slave, nada našeg vječnog spasenja.

Sv. je Pavao, dakle, suradnik Isusa Krista – za dobro Crkve. On nastavlja Kristovo djelo u ovom svijetu: svojim patnjama, svojim primjerom života i propovijedanjem Evanđelja.

Isto tako i svaki od nas treba biti posrednik između Krista i ljudi koji Ga ne poznaju i ne vjeruju u Njega, ili između Krista i onih ljudi čija je vjera još uvijek malena, slaba i nezrela. Vršeći tu misiju, posvećujemo svoj život i stječemo zasluge, kako bismo i mi postali sudionici Kristove sreće u Njegovom nebeskom Kraljevstvu.

Iz iste perspektive gledat ćemo i poruku Evanđelja _{(Lk 10, 38-42).} Marta i Marija su sestre od istih roditelja, sestre Lazara iz Betanije, Isusova prijatelja. Obje vole Isusa i Isus voli njih. Marija sjedi do nogu Isusovih i sluša njegove riječi, dok Marta poslužuje gostima.

Je li bilo potrebno da netko ostane s Isusom i razgovara s njim?

– Svakako da jest!

Je li trebalo i da netko posluži hranu i piće?

– Da, i to je bilo potrebno.

Dakle, Marija je ispunila ono što Marta nije uspjela. Marta je ispunila ono što Marija nije mogla učiniti, ostajući uz Isusa. Isus cijeni i nagrađuje obje te usluge: duhovnu i tjelesnu – ali daje prednost duhovnoj službi! Materijalne stvari može vidjeti i cijeniti svatko, dok duhovnu službu ljudi teško vide i ne znaju je cijeniti, ali Gospodin je vidi i cijeni više od one vidljive službe, koja svakome upada u oči.

Tako je i s nama. Starci ne mogu mnogo raditi, ali mogu mnogo moliti. Ako mole iskreno, svjesno i predano za sve članove obitelji – oni nadopunjuju ono što drugi članovi rade manje, ili ne rade dovoljno. Drugi članovi obavljaju poslove koje starci više ne mogu raditi, jer su stari i umorni, ili čak bolesni. Bog i njih nagrađuje za njihov rad, ali daje prednost molitvi onih koji se bave Božjim poslom – više nego fizičkom radu, jer ponekad zaboravljamo da i taj posao treba raditi s Božjom pomoći i na slavu Božju.

Sličan je i posao svećenika, redovnika i redovnica, koji se potpuno posvećuju duhovnoj službi: molitvi, propovijedanju i vjeronauku – što nedostaje drugim vjernicima, dok drugi vjernici materijalno uzdržavaju one koji se mole u njihovo ime i za njih, te ih poučavaju da uvijek vjeruju u Krista Gospodina i da se oslanjaju na njegovu milost u svakoj životnoj situaciji.

I prvo čitanje _{(Post 18, 1-10)} govori nam o suradnji Boga i čovjeka. Abraham, i ne znajući da pred njim stoji Presveto Trojstvo u liku trojice putnika – nudi im ono što zna da putnicima treba: treba im odmor u hladu, treba im voda da operu noge od prašine i znoja nakon dugog putovanja na žegi dana, a treba im i kruh, jer je došlo vrijeme ručka. Gosti sa zahvalnošću prihvaćaju Abrahamovu ponudu. Na kraju i oni njemu obećaju ono što je njemu najpotrebnije: obećaju mu da će za godinu dana njegova žena Sara steći sina. – I tako se i dogodilo!

Dakle, čak i kad uopće ne znamo kome činimo dobro, Bog nam nagrađuje stostruko našu dobru volju i našu žrtvu, i to vrednuje kao suradnju s Bogom na spašavanju svijeta.

Nikad nemojmo štedjeti sebe, kad imamo prigodu učiniti nekome neko dobro, jer Bog svako dobro nagrađuje mnogo više nego što mi zaslužujemo. Amen.

Objava 16. nedjelja kroz godinu: Dopunjam u svome tijelu… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.