Dok se u mislima vraćam u Bjelorusiju, u pamet mi dođoše riječi: Ex oriente lux, ex occidente luxus, varijacija jedne stare klasične izreke koja znači da s Istoka dolazi svjetlost, a sa Zapada raskoš. Bio sam ugodno iznenađen kada sam prvi i jedini put kročio na tlo ove krasne zemlje. Zadivila me čvrsta vjera bjeloruskoga naroda i njihova odlučnost ne dopustiti olako da ih preplavi bujica zapadnih vrijednosti. Uživao sam ulazeći u njihove crkve i promatrajući pobožne žene prirodnih i lijepih crta lica kako s maramom na glavi i djecom u naručju pale svijeće ispred ikonâ Bogorodice i preporučuju svoje obitelji Onoj koja ih je tijekom stoljeća majčinski pratila kroz strašne nevolje i ulijevala novu snagu za život.

Posebno me veselilo što sam imao priliku posjetiti nacionalno marijansko svetište Budslau (na bjeloruskom Будслаў), koje se nalazi sjeverno od glavnoga grada Minska. Zahvaljujući svome zemljaku iz rodnoga grada Vareša, koji je u to vrijeme radio u Minsku, dobio sam i prijevoz do svetišta. Bog neka mu uzvrati stostruko! Danas je Budslau tek malo selo, ali s veoma bogatom poviješću. Naime, godine 1504. litavski veliki knez i poljski kralj Aleksandar Jagelović darovao je zemljište franjevcima opservantima, po samostanu sv. Bernardina u Krakowu poznatijima i kao Bernardinci. Ondje će od skromnih početaka s vremenom nastati nadaleko poznato Gospino svetište. Prva franjevačka braća bila su iz Vilniusa.

Glas o ovom mjestu nadaleko se proširio 1588. Naime te godine zbio se sljedeći događaj. U zimsko vrijeme jedan se franjevac, nakon nadgledanja samostanskoga posjeda, u noćnim satima vraćao kući. Noć je bila mračna, a ledeni vjetar mu je šibao lice dok je u daljini slušao zavijanje vukova. Drhteći od hladnoće i straha i ne znajući više gdje se nalazi, preporučio se Bogu i zavapio za pomoć. U jednom trenutku primijetio je kako kroz drveće sja nešto poput vatre. Silno se obradovao i krenuo u tom smjeru. Izišavši na čistinu, veoma se iznenadio kada se našao pred skromnom samostanskom kapelicom. Iznad nje u žarkom svjetlu lebdio je lik Majke Božje, posve identičan liku s poznate ikone koja se nalazila na glavnom oltaru jedne crkve u njegovu rodnom Vilniusu. Zadivljen onim što je vidio, potrčao je i brzo probudio ostalu braću te su svi mogli vidjeti isti prizor. Svi su kleknuli i molili se dok konačno svjetlost i lik Majke Božje nisu nestali ispred njihovih očiju. Isti događaj ponovit će se još nekoliko puta idućih dana. Redovnici su zaključili da je Djevica Marija na poseban način zaželjela da ju se časti na ovom mjestu. O svemu su obavijestili svoje poglavare u Vilniusu. Nakon što su sva braća pod prisegom izjavili da su govorili istinu, spomenuta ikona iz crkve u Vilniusu prenesena je u Budslau, gdje se već stoljećima časti na poseban način.

Odmah godinu nakon ovoga čudesnog događaja izgrađena je prostranija drvena kapela za brojne hodočasnike koji su pristizali u milosno mjesto i u koju je smještena ikona Djevice Marije. Budući da je broj vjernika neprestano rastao, franjevci su odlučili graditi zidanu crkvu. Tako je uz pomoć dvojice ktitorâ plemićkoga podrijetla i drugih dobročinitelja, u kasnom renesansnom stilu, u obliku križa izgrađena jedna od najljepših crkava u tom dijelu Europe, u kojem je Gospa pronašla svoj novi dom. Ikona Djevice Marije je malih dimenzija, u srebrenom okviru, s krunom koja je ukrašena dragim kamenjem. Oko ikone nalaze se cvjetni ornamenti i ljudski likovi, a na četiri strane je tekst iz Matejeva evanđelja: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju”(Mt 11,5).

Navedeni tekst nije bez razloga ispisan pokraj Gospine ikone. Brojna čudesa i ozdravljenja događala su po ovoj čudotvornoj ikoni. Čuvar ovoga svetišta po imenu Eleutherius samo je u prvoj polovici 17. stoljeća zabilježio četrdeset i dva čudesna ozdravljenja od različitih bolesti i nesreća po zagovoru Gospe Budslavske kojima je sam bio svjedok. Navest ću samo neka. Petogodišnji dječak Jozafat Tiškevič oslijepio je na oba oka i cijelu godinu ništa nije vidio. Kada su ga žalosni roditelji 1617. doveli u svetište, progledao je čim je prekoračio prag crkve. Ostao je u samostanu kao živi svjedok čuda i poslije je postao poznati svećenik karmelićanin i prior samostanâ u Vilniusu i Varšavi. Polonija Jagalska bila je hroma, ležeći godinama nepokretna na postelji. Kada je izgubila svaku nadu da će ozdraviti, u snu joj se 1634. ukazala Blažena Djevica Marija riječima: „Zašto ne dođeš do moje ikone u Budslau? Tamo ćeš ozdraviti.ˮNakon buđenja, čim je dala obećanje da će hodočastiti u Budslau, istoga trenutka je ozdravila. Godine 1638. jedna sluškinja imenom Barbara Džiaginianka teško se razboljela. Nakon što je primila svetu pričest odmah je umrla, ne stigavši konzumirati tijelo Kristovo. Tek idući dan svećenik je primijetio posvećenu hostiju i, smatrajući ženu mrtvom, neraspadnutu hostiju izvadio iz njezinih usta. Njezina gospodarica je zamolila svećenike da mole za nju, a i sama je molila pred čudotvornom Gospinom ikonom moleći povratak života za svoju sluškinju. Četvrtoga dana, poput nekoć Lazara kojega je Isus uskrisio od mrtvih, sluškinja koja je bila na mrtvačkom odru iznenada je oživjela i podigla se kao da se ništa nije dogodilo. Godine 1992. crkvi je dodijeljen naziv Male bazilike, a 1998. čudotvorna ikona okrunjena je papinskom krunom. Godišnja proslava u čast Gospe Budslauske koja se održava 2. srpnja okuplja velik broj vjernika i zbog bogatih i raskošnih svečanosti upisana je 2018. na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva

Objava Majka Božja Budslavska: Brižna Majka bjeloruskoga naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.