Prije samo deset godina, ovakva priča bila bi nezamisliva. Smatra se da velik utjecaj na mlade i njihovu potragu za duhovnošću ima poznati kanadski autor Jordan Peterson. Porast prodaje u 2025. podudara se s rastom posjećenosti crkava u Engleskoj i Walesu, pokazuju istraživanja. Čini se su mlade generacije ipak otvorene za istraživanje Božje riječi i za kršćanstvo.

Objava Rekordna prodaja Biblija u Velikoj Britaniji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dvadeset godina nakon tih rasprava, pitanje duhovnog identiteta Europe i dalje je ključno iz perspektive Rima. Papinstvo izražava zabrinutost zbog udaljavanja od temeljnih europskih ideala. Nema mira bez „zajedničkih istina” U poruci upućenoj 23. siječnja na europskoj konferenciji u Luxembourgu, papa Lav XIV pozvao je na promicanje „uloge katoličkih vrijednosti u izgradnji pravednijeg i mirnijeg europskog kontinenta”. U tonu sličnom svojim prethodnicima, upozorio je na „snažan otpor raspravi o univerzalnim vrijednostima koje religija ili bilo koji sustav uvjerenja mogu pridonijeti općem dobru društva”. „Nijedna zajednica, a kamoli kontinent, ne može živjeti u miru i napredovati bez zajedničkih istina koje oblikuju njezine norme i vrijednosti”, upozorio je Papa, kritizirajući širenje relativizma i svođenje istine na osobno mišljenje. „Predaja koju ste primili od svojih otaca dragocjeno je blago”, poručio je Papa tisućama hrvatskih hodočasnika 7. listopada 2025., pozivajući ih da ostanu povezani s kršćanskim korijenima i svjedoče ljubav prema Kristu i Crkvi. U susretu s izaslanstvom europske parlamentarne skupine Europskih konzervativaca i reformista 10. prosinca, papa Lav XIV naglasio je da se „europski identitet može razumjeti i promicati samo u odnosu na njegove judeo-kršćanske korijene”. Istaknuo je „kulturna blaga zapadne civilizacije”, poput katedrala, umjetnosti i glazbe, ali i znanstveni napredak koji je bio potaknut kršćanskim zajednicama. „Ova postignuća stvaraju neraskidivu vezu između kršćanstva i europske povijesti – povijesti koju treba čuvati i slaviti”, rekao je Papa.

Tijekom božićnog blagoslova „Urbi et Orbi” pozvao je Europu da njeguje duh zajedništva i solidarnosti „u vjernosti svojim kršćanskim korijenima i povijesti te u brizi za one koji su u potrebi”. U apostolskom pismu nekoliko tjedana kasnije naglasio je važnost kršćanske arheologije za razumijevanje europskih „korijena”, podsjetivši na riječi Ivana Pavla II iz 1981.: „Europi je potreban Krist.”

Papa Franjo – oprezan, ali jasan Papa Franjo ponekad se distancirao od političke instrumentalizacije teme kršćanskih korijena Europe, upozoravajući na „trijumfalizam” i nedostatak pluralizma u tumačenju tog pojma. Ipak, i on je o toj temi govorio tijekom pojedinih putovanja, primjerice u Slovačkoj 2021. U homilijama u kapeli sv. Marte između 2013. i 2020. često je govorio o „otpadništvu” i gubitku duhovnih korijena, upozoravajući na proturječje civilizacije koja se naziva kršćanskom, a živi suprotno Evanđelju. U snažnoj homiliji 29. studenoga 2018. rekao je: „Živimo li doista kao kršćani? Možda se tako čini, ali naš život postaje poganski kad podlegnemo zavodljivosti Babilona. Ne možemo pomiješati vodu i ulje – oni ostaju različiti. To je kraj civilizacije koja se naziva kršćanskom, a živi kao poganska.”

Objava Papa Lav XIV.: Europi je potreban Krist! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Onima koji traže od mene oprost ili neku vrstu oprosta rado kažem da sam im oprostio i prije nego što su počinili ono zbog čega traže oprost. Zaista je tako jer me na to ne tjera tek njihovo traženje oprosta, nego se sjetim Isusa koji je oprostio Petru i prije nego što je Petar uopće znao zbog čega će mu morati biti oprošteno. To je lice i naličje kršćanskoga oprosta i kršćanskoga stava: oprostiti i prije nego se dogodi jer samo tako možemo nasljedovati Krista. Ovakav oprost znači ne vezati i ne tovariti na leđa teret neoprosta ni sebi ni drugima. Unaprijed oprostiti znači moći mirno ići kroz život prema svojoj Golgoti strpljivo noseći svoj križ. Na tom putu bilo bi preteško ponijeti na svojim leđima neopraštanje. Ono bi nam usporilo put prema vrhu Golgote s koje se jasnije vidi slabost ljudi kojima treba oprostiti, kao i naša slabost. Zbog toga kršćani opraštaju anticipacijski jer i sami znaju da im je mnogo oprošteno, upravo anticipacijski. I prije nego smo stvoreni, Bog nam je kao članovima ljudskoga roda mnogo oprostio. Njegova otkupiteljska žrtva ima učinak na one prije i one poslije te žrtve.

Anticipacijski oprost čuva relacije koje se na površini čine ili su možda i stvarno porušene. On ih negdje u dubini čuva živima, pa i onda kada netko od nas ne zatraži oproštenje. Ako unaprijed opraštamo, tada relacije koje nas vežu s drugima ostaju u svojoj najdubljoj biti nepokidane. Mislim da je to ključno. To je ono što nas usred svađa, nerazumijevanja, nevolja i međusobnoga udaljavanja ipak, negdje na dnu srca, čuva kršćanima. Bez obzira na naša suprotstavljena mišljenja, pa i na uvrede koje podnosimo, anticipacijskim oprostom možemo ostati to što jesmo – kršćani.

Oprostiti, dakako, ne znači postati nerazuman i nerazborit. Drugim riječima, (anticipacijski) oprostiti ne znači pod svaku cijenu pristati na igre i odnose prema pravilima onih kojima opraštamo. Oprost se ne artikulira na taj način. Oprostiti ne znači dati se uvući u njihovo kolo niti dopustiti manipulirati sobom. Opraštanje ne znači ići na ruku nečijim često umišljenim stavovima i očekivanjima. Oprostiti nekome ne znači biti dionikom njegove slike svijeta. Oprostiti ne znači pretvoriti se u lutku kojom upravlja onaj kome se oprostilo i tako postati njegovom žrtvom. Može se oprostiti, a da relacije, barem na površini, nikada ne postanu plastično vidljive, iako su poželjne, a često, zbog drugih razloga i potrebne. Takav oprost je moguć jer relacije koje nastaju uslijed oprosta ne moraju nužno biti podebljane, nego mogu ostati jednostavno u istini ako su obje strane u istini. Te relacije nas onda nadilaze jer kršćanski se oprašta anticipirajući. No takav oprost nas ne prisiljava na nužno svakodnevno slaganje s nečijim stavovima iza kojih se krije utvrđivanje u „njegovoj” istini iza koje se često kriju sitniji ili krupniji osobni interesi.

U nekim slučajevima oprostiti je bolje bez uspostavljanja prividnih površnih relacija jer se tako čuva i sebe i onoga kome se oprostilo. U slučaju oprosta radi oprosta kojim se uspostavljaju tek prividne relacije, može doći samo do eskalacije odnosa te kreiranja puno nepodnošljivijih situacija od onih prijašnjih. Možda je bolje živjeti kao da se nije oprostilo, a u stvari se oprostilo (anticipacijski), nego kao da se oprostilo, a u biti se nije istinski oprostilo. Da, iako ni ovaj prvi oprost nije savršen, barem je bliži istini. Za oprost jednih prema drugima nisu nužne površne, kurtoazne relacije, jer istinske opraštajuće relacije koje se ne vide tek golim okom postoje samo u istini koja nas nadilazi. Zbog toga tko je god u istini on oprašta i njemu se oprašta, živi u oproštenju. Bog uvijek oprašta čisto i taj oprost nije moguće drukčije ni prihvatiti jer je Bog sama čistoća i svetost. On je oprost. Kod nas ljudi, čija je narav grešna i čija je sloboda prevrtljiva, oprost ima više nijansi prije nego nas dovode do opraštanja kako sam Bog oprašta. To je trnovit put koji nam otkriva oprost u svoj njegovoj zahtjevnosti.

Vjerujem u težinu, a ne u banalnost i površnost oprosta. Želim da oprost drugih i drugima prođe kroz svu svoju težinu jer je jedino takav oprost istinski. Ako oprost nije prošao kroz muku i bol opraštanja pitanje je koliko uopće vrijedi i traje takav oprost. Ako opraštanje nije anticipacijsko jer upravo ono nosi u sebi stav bezuvjetnosti, tada će mi se, zbog moje naravi, morati stalno opraštati, a to čovjeka jako umara.

Objava Oprostiti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zapadno kršćanstvo: Pad se zaustavlja, mladi obnavljaju vjeru

Paralelno s rastom kršćana u Africi, zapadne nacije, u kojem je nekoć bio prepoznatljiv nagli pad osoba koje se izjašnjavaju kao kršćani, napokon bilježe obrnuti trend. U SAD-u se, nakon desetljeća pada, kršćanska identifikacija stabilizirala na oko 62% od otprilike 2020. godine. Zanimljivo je da je među Amerikancima generacije Z pripadnost crkvi porasla s 45% na 51% između 2023. i 2024. godine.

Taj se trend odražava i u Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Irskoj kao i u nekoliko drugih zapadnoeuropskih zemalja, gdje se rast nereligioznog stanovništva dramatično usporio, što se poklopilo s porastom izjašnjavanja pripadnosti kršćanstvu.

Neki sociolozi zasluge za kataliziranje duhovne potrage, posebno među mladima, pripisuju pandemiji COVID-19 i s njom povezanoj izolaciji i egzistencijalnoj krizi. Posebno mladi muškarci pokazuju ponovno zanimanje za strukturirani vjerski život, što je iznenađujući kontratrend nakon desetljeća u kojem se bilježio značajno veći broj žena u posjećivanju crkve.

Broj katoličkih obraćenika u porastu u Australiji i Europi

Ovaj zapadni preporod nije ograničen samo na SAD ili Europu. U Australiji, nadbiskup Anthony Fisher izvještava o porastu od 26% odraslih katoličkih obraćenika u Sydneyu pet godina zaredom, naglašavajući pojačanu „glad za duhovnim smislom” koja se javila u ljudima nakon COVID-a i u neizvjesnim ekonomskim vremenima.

Irska, Francuska, Austrija, Belgija i Engleska zabilježile su značajan porast krštenja odraslih, od kojih je Francuska u 2025. godini zabilježila čak 40% krštenih iz generacije Z (onih rođenih između 1995. i 2012. godine).

Priča o dva pokreta

Subsaharska Afrika sada je dom za preko 30% svjetskih kršćana i prednjači u rastu, dok je pad u broju kršćana na Zapadu zaustavljen. Ovaj dvostruki pokret – širenje crkava u Africi i ponovno osnažena vjera među zapadnom mladeži – ističe globalnu Katoličku Crkvu na djelu.

Objava Oživljena vjera pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Pospremati krevete, pomagati bolesnima i starima oko svetišta… Što god je potrebno!“ – radosno govori. Za Évu je jedno sigurno: „Putovanje ne završava krštenjem. Ono tek tada počinje!“

Podrijetlom iz Clermont-Ferranda, Éva se 2022. godine preselila u Var radi posla. Postupno se upoznavala s novim okruženjem. „Početkom 2023. godine jedno sam se jutro probudila potpuno sigurna da želim otići u crkvu. Srećom, bila je nedjelja. Pogledala sam raspored slavlja svetih misa i odabrala crkvu Saint-Louis“, prisjetila se.

Na prvoj nedjeljnoj misi, Éva se osjećala pomalo izgubljeno. „Ljudi su ustajali, sjedali… Ništa nisam razumjela.“ Ali, malo pomalo, počela se opuštati. „Jednostavno sam se prepustila. Na kraju sam, savladana emocijama, briznula u plač.“ Nisam znala što mi se točno događa, ali sam osjetila da me zahvaća svjetlost. „Ja ovdje pripadam“, rekla sam samoj sebi.

Riječi ove mlade djevojke teku s pažnjom kako bi moga objasniti neobjašnjivo, odnosno kako bi mogla objasniti svoje obraćenje. „Svima nam se u životu dogode neobjašnjive stvari. Sada sam shvatila da se neobjašnjivo ipak može objasniti. A to objašnjenje jest Isus.“

Međutim, Eva nije odmah ušla u katekumenat. Odlučila je nastaviti ići na nedjeljnu misu i produbljivati svoje znanje o kršćanskoj vjeri čitanjem i istraživanjem. „Željela sam razumjeti zašto sam se u crkvi osjećala kao kod kuće i željela sam otkriti povijest kršćanstva. Trebala sam se usidriti u svoju vjeru.“

Malo pomalo, pridružila sam se skupini mladih i osjetila duboku želju da se krstim. „Željela sam biti dio ove obitelji, biti istinski dijete Božje i jasno i glasno svjedočiti svoju vjeru. Željela sam da mogu reći: ‘Da, moje ime je Eva i ja vjerujem u Boga.’“

„Ne govorimo dovoljno o vjeri ili govorimo loše o vjeri“, nastavlja mlada djevojka. „Neki misle da je to kult i da smo ludi.“ Njezini su roditelji u početku bili skeptični. „Ali ja sam vrlo prizemna osoba. Dobro znaju da ne dopuštam da me moja iskustva nadvladaju. Vjeruju mi.“

Iako su njezini roditelji bili kršteni u skladu s tradicijom, ipak nisu imali posebnu vezu s religijom. Danas vide kako njihova kćer pozitivno sazrijeva. „Vide da sam u miru sa sobom i da me sve to jako promijenilo. Sada majka ide sa mnom na nedjeljnu misu i vjera je sve više zanima.“

Évi je teško izreći što je u Kristovoj poruci najdublje dodiruje. Puno je toga. „Ali kad bih morala odabrati jednu temeljnu pouku, bila bi to pouka opraštanja: ‘Oprosti im, jer ne znaju što čine“, govori Eva zamišljeno.

„Društvo nas tjera da nasilno reagiramo na rane koje su nam drugi nanijeli. Krist nas uči da trebamo biti strpljivi, da stvari stavimo u širu perspektivu i da uživamo u svakom trenutku s našim voljenima.“ I nastavlja: „O svemu tome pokušavam svjedočiti sa svojom obitelji i prijateljima. Djelujem na svojoj razini, ja sam jednostavno Éva. Ali Éva koja sada ima malo više snage. Spremna sam za sve ono što mi život donosi!“

Objava Éva će se uskoro krstiti: Život joj je promijenila jedna misa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Crkva je brojnija u Africi nego u Europi; svaki 13. katolik je Brazilac

Gotovo polovica svih katolika (47,8 posto) živi na kontinentima obje Amerike: 27,4 posto u Južnoj Americi i 13,8 posto na prostoru srednje Amerika te 6,6 posto Sjevernoj Americi. Najveći broj katolika na svijetu, čak 13 posto, su Brazilci. Ukupno u Brazilu živi 182 milijuna katolika. U Argentini, Kolumbiji i Paragvaju postotak pripadnika Katoličke Crkve u usporedbi s cjelokupnim stanovništvom iznosi preko 90 posto. Broj katolika u Americi ukupno je porastao za 0,9 posto.

Na azijskom kontinentu broj katolika porastao je za 0,6 posto i tamošnji katolici čine 11 posto katoličke zajednice u svijetu. Zemlje s najvećim brojem katolika u jugoistočnoj Aziji su Filipini (93 milijuna) i Indija (23 milijuna). Te dvije države dom su ukupno 76,7 posto katolika na azijskom kontinentu.

Svaki peti katolik u svijetu živi u Africi, a njihov se broj u 2023. povećao za 9 milijuna, odnosno više od 3,3 posto, u odnosu na prethodnu godinu i iznosi 281 milijun. Većina njih su stanovnici Demokratske Republike Kongo – 55 milijuna i Nigerije – 35 milijuna.

U Europi je manje katolika nego u Africi. Oni čine 20,4 posto svih katolika u svijetu. Broj katolika u Europi raste najsporije – za samo 0,2 posto. Ipak, njihov se postotak povećao u odnosu na cjelokupno stanovništvo kontinenta i iznosi 39,6 posto. Poljska, Italije i Španjolske su države u kojima katolici čine više od 90 posto stanovništva.

U Europi najveći pad broja svećenika i trajnih đakona

Broj biskupa u svijetu porastao je s 5353 na 5430, a trenutno ima gotovo 407.000 svećenika. Njihov se broj najviše povećao u Africi i Aziji (za 2,7 posto, odnosno 1,6 posto), dok se u Europi smanjio za 1,6 posto, iako na Starom kontinentu djeluje njih 38 posto. U Africi, ukupni porast broja svećenika rezultat je povećanja od približno 3,3% u dijecezanskim svećenicima i 1,4% u redovnicima. Na američkim kontinentima, porast dijecezanskih svećenika tijekom dvogodišnjeg razdoblja posebno je prisutan u Srednjoj i Južnoj Americi. Međutim, u Europi je primjetno smanjenje od 1,6%, kako u ukupnom broju, tako i u pojedinačnim komponentama (dijecezanski i redovnički svećenici).

Europa je ujedno i jedini kontinent na kojem se broj trajnih đakona smanjio, no i pored toga 31 posto od ukupno 51.433 stalnih đakona u svijetu još uvijek služi na europskom tlu. Više od 39 posto đakona djeluje u Sjevernoj Americi.

Samo u Africi raste broj redovničkih zvanja

Broj redovnika, ali i posvećene redovničke braće koji nisu svećenici te redovnica u svijetu, posebno u Americi, se smanjuje. Afrika je, s druge strane, jedini kontinent koji je zabilježio porast broja redovničkih zvanja.

Broj redovnica u svijetu se smanjio s 599.200 na 589.200, a to je smanjenje uglavnom posljedica starosti sestara, a u manjoj mjeri, nego ranije, napuštanja redovničkog zvanja. Najveći broj, 32 posto, redovnica živi u Europi, iako se upravo na tom kontinentu njihov broj najviše smanjio – za 3,8 posto, dok je broj porastao u Africi (za 2,2 posto) i u jugoistočnoj Aziji (za 0,1 posto).

Sve manje sjemeništaraca

Od 2012. godine bilježi se kontinuirani pad broja sjemeništaraca koji prema podacima iz godišnjaka iznosi 106.495. Taj pad je najuočljiviji u Europi (za 4,9 posto). Jedina iznimka je Afrika gdje je broj kandidata za svećeništvo porastao za 1,1 posto. U 2023. više od 61 posto sjemeništaraca došlo je iz Afrike i Azije.

Objava Broj katolika u svijetu u blagom porastu – premašio 1,4 milijarde pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tisuće vjernika sudjelovalo je u slavlju u čast zaštitnika Mađarske, zajedno s primasom Mađarske, nadbiskupom Ostrogona i Budimpešte kardinalom Péterom Erdőom i bukureštanskim nadbiskupom Aurelom Percăom. Na svečanom misnom slavlju propovijedao je nadbiskup Percă. Među okupljenim vjernicima bili su i mađarski predsjednik Tamás Sulyok, zamjenik predsjednika Vlade Zsolt Semjén i supruga predsjednika vlade Viktora Orbána Anikó Lévai. Zbog nevremena otkazana je tradicionalna procesija ulicama Budimpešte sa svečevim relikvijama.

Danas svjedočimo velikoj borbi protiv Crkve i Boga, rekao je u propovijedi u bazilici svetog Stjepana nadbiskup Percă. „Kao da se želi izbrisati kršćanske tragove u Europi“, upozorio je, dodavši kako je Europa u opasnosti dok neki teže „Europi bez Boga i kršćanskih vrijednosti“.
Kršćanstvo je do danas izvor ideala jednakosti i solidarnosti među ljudima, bez njih ne bi moglo biti zdravstvenog sustava, socijalne skrbi i izobrazbe, naglasio je bukureštanski nadbiskup. Pritom je stao u obranu kršćanske predodžbe o obitelji, koju se danas u Europi žestoko napada, i upozorio na opasnost od svijeta „koji odbacuje kršćanske vrijednosti, sve više se okreće egoizmu i relativizmu, podržava eutanaziju i pobačaj i podriva vrijednosti i bogatstvo nacionalnih kultura“.
Nadbiskup Percă naveo je svetog Stjepana kralja kao primjer kako se vlastiti život gradi na Kristu. Srž vjere nije zbirka zakona i savjeta, nego u prvom redu čvrsto svjedočanstvo kršćanskog života, naglasio je.
Kardinal Erdő na početku mise poručio je kako se uz svu radost zbog obnove crkava „mora napokon obnoviti i naša duša“. Za budućnost je odlučujuće da kršćani razumiju svoj poziv, da prihvate novi život i uzajamno se promatraju s „uvažavanjem i štovanjem“. Svetkovina svetog Stjepana kralja predstavlja jačanje duhovne obnove i prilika je za zahvalu za očuvanje zajednice i nacije, poručio je kardinal Erdő.
Sveti Stjepan kralj simbol je mađarskog nacionalnog jedinstva i integracije nekoć nomadskih Mađara u kršćansku Europu. Osnovao je prvih deset dijeceza u svome kraljevstvu. Svetim je proglašen 1083. za vrijeme vladavine svetog kralja Ladislava I. Balzamirana desna ruka svetog Stjepana najvažnija je relikvija Crkve u Mađarskoj, a čuva se u bazilici posvećenoj njemu u Budimpešti. 

Objava Proslava zaštitnika Mađarske svetog Stjepana u znaku zabrinutosti za Europu bez kršćana pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rene Girard. Francuz, antropolog, član Francuske akademija, živio je i radio uglavnom u Americi, a rodio se točno na Božić 1923. godine.

Cijelo mu se djelo sažimlje oko pitanja odnosa svetoga i nasilja. Počeo je studijem književnosti. U velikim, klasičnim romanima otkriva kako se nasilje rađa iz jedne precizne strukture ljudskih odnosa. Dolazi iz suparništva. Ne iz agresivnosti. Rađa se među ljudima zato što žude za istim stvarima. Veliki romani otkrivaju trokut ljudskih odnosa unutar kojih eksplodira nasilje. Dva brata žele isti posjed. Dva suparnika istu ženu. Ili krunu. Svejedno. Žele isto. Oponašaju jedan drugoga. Onaj tko posjeduje ono što ja želim istodobno mi je i uzor i prepreka. Želim ono što on ima, a ne mogu do toga upravo zato jer to on posjeduje. Objekt žudnje nije odlučujući. Može biti zemlja, žena, ugled, nečija naklonost. Bilo što. Svejedno. Odlučujuće je oponašanje. Nasilje se rađa unutar oponašajućih odnosa.

Suparnički se odnosi množe. Ponekad do te mjere da cijelo društvo padne u krizu. Svaki se odnos može oponašati. Svaki je mogući izvor nasilja. Takva kriza, Girard je naziva mimetičkom, prijeti opstanku društva. U tom se trenutku događa promjena. Iz međusobnih sukoba svi se okrenu protiv jedne žrtve. Sama žrtva je slučajna. Izabrana je, doduše, po određenoj logici, ali bez ikakve realne krivnje. Svi protiv svih se preokreće u svi protiv jednoga. Žrtva će biti žrtvovana. Ubijena. Realno. Girard misli kako u temelju svih kultura leži realno ubojstvo žrtve. Učinak realnoga ubojstva je dvojak. Ubojstvo je praćeno suglasjem svih. Čudesno suglasje prethodno posvađene zajednice. Takvo suglasje sada na ubijenu žrtvu baca svjetlo svetosti. Posebnosti. Odvojenosti. Žrtvu su najprije svi smatrali krivom, a sada božanskom. Ona je pomirila posvađanu zajednicu. To je trenutak nastanka mitova. I religija. Mitovi nastaju kao priča koja prikriva ubojstvo. Dogodilo se realno ubojstvo, a mit priča priču koja ubojstvo ili skriva ili opravdava. Najčešće jedno i drugo. Nalazi dobre razloge kojima opravdava ubojice. Najprije se dogodi realno ubojstvo, potom mit prikriva što se realno dogodilo, a nakon njega počne ritualno oponašanje ubojstva koji je unijelo mir u zajednicu. Ritualna zamjena ljudske žrtve životinjom. Ili samo obred bez krvi. Tako mit i religija skrivaju istinu ubijanja nevine žrtve. Mitovi žive samo zato što svi vjeruju da je žrtva uistinu kriva, a ubojice nevini.

Svi, osim kršćanstva. I židovstva koje mu prethodi. Biblija čuva pamćenje na nevinost žrtve. Od Abela pravednoga do Isusa pravednoga. Ondje gdje bi mitovi okrivili žrtvu i opravdali njezino uklanjanje, Biblija razlikuje žrtvu od ubojice. To je razlog zašto Girard misli da je kršćanstvo superiornije od svih drugih religija. Razlikuje žrtvu od ubojice. Ubojicâ. Evanđelja govore upravo to. Krivci ne vide svoju krivnju. Zaslijepljeni su uvjerenjem da je žrtva kriva i da je bolje da bude ubijena ona, nego da strada cijeli narod. Ono što Isus na križu vidi, to, naime, da ubojice ne znaju što čine, pokazuje u čemu je nadmoćnost kršćanstva.

Ne u većoj sili ili lukavijem nasilju. Ne u spretnijoj raspodjeli krivnji. Ne u većoj moći nad drugima. Ono je u jasnoći razlikovanja krivnje. Vidi iz perspektive nevine žrtve. I zato bolje razumije mitove od njih samih. Razumije i zna izlaz iz oponašajućeg ciklusa nasilja.

Izlaz iz nasilja! Tako aktualno i tako daleko! Zasljepljujuća mitološka snaga nasilja je posvuda prejaka. Odveć prisutna. Izlaz iz zarobljenosti u nasilje! U izlazu iz oponašajućeg nasilja Girard vidi ključnu razliku kršćanstva i mitova. Razlika je tako blizu, a tako teško vidljiva.

Objava Girard i kršćanstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas se gotovo svi slažu u tome da je 19. stoljeće bilo zaista istinska prekretnica i najveća novost u pristupu kršćanstvu, iako samo na razini teorije i razmišljanja, a ne još društvene zbilje. Tada se, naime, rađaju prve velike nekršćanske i protukršćanske ideologije, koje bezobzirno osporavaju Crkvu i njezin službeni teološki nauk. U tome je sklopu rođen komunizam i brojni drugi svjetovni ateizmi. U suprotstavljanju njima, kršćanstvo se, nažalost, znalo također pretvoriti u netrpeljivu ideologiju, što je prijepore samo zaoštrilo i stanje pogoršalo, a ništa nije riješilo. Zato će 19. stoljeće biti u prvom redu obilježeno teškim ideološkim sukobima koji, međutim, nisu dublje ugrozili i poljuljali stalnost kršćanskog življenja i ponašanja u narodu.

No sredinom se 20. stoljeća otvara prostor za pojavu i ubrzanje procesa sekularizacije koji nije toliko posljedica i učinak uspjeha velikih ideologija koliko slabljenje vjere u samih kršćana. Umjesto bojovnih ideologija na djelu je sada opća religiozna ravnodušnost i obuzetost zemaljskim stvarima: uspjehom, blagostanjem, užitkom, putovanjima i slobodnim vremenom. Bog je u životu zaboravljen i odsutan, a nije razumskim razlozima pobijeno njegovo postojanje.

Takvo stanje trajne svjetovnosti nije jamačno moglo dulje potrajati jer su upravo potrebe za smislom u ljudskom biću neutažive i nezamjenjive ni s čim drugim u svijetu. Otud koncem 20. stoljeća neočekivana i sveobuhvatna obnova religije u svim njezinim oblicima i sadržajima. U toj obnovi kršćanstvo nije baš najbolje prošlo jer novi naraštaji nisu pokazivali veće oduševljenje za institucionalnu vjeru, političke težnje i povijesne uspomene Crkve. Zanimao ih je samo mistični doživljaj, osobno iskustvo, duhovno okrepljenje, tjelesno ozdravljenje i pomoć u nevoljama življenja. Htjeli su kroz religiju ostvariti svjetovne želje. Kršćanstvo i religije – u liku sljedbi i novih pokreta – nisu, dakle, uspjeli naći zajedničke točke suradnje, nego su međusobnim sukobima oslabili spomenutu obnovu svetoga u svjetovnom svijetu, pa je ona završila kao rascjep u svetome. Stoga je koncem stoljeća izgledalo kako je gotovo nemoguće bilo što uvjerljivo i razložno predvidjeti u pogledu izgleda i putova kršćanstva u budućnosti. Sve je ostalo otvoreno i baš ništa dokraja sigurno.

A onda se na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće zbio četvrti čin – poslije onog ideologije, sekularizacije i religijske obnove – koji se sastojao od oživljavanja fundamentalizma u mnogim povijesnim religijama i modernim vjerničkim zajednicama. U jednom se trenutku svjetovnost učinila u tolikoj mjeri općom i nepovratnom pojavom da je izazvala u religijama pogrešan odgovor fanatizma i bojovne isključivosti. Bilo kako bilo, fundamentalizam je danas postao vrlo opasna i proširena kušnja za mnoge nedovoljno obrazovane i površno osviještene vjernike u cijelom svijetu.

Gdje je mjesto kršćana u tim dvama stoljećima nagomilanim previranjima i izazovima, jer nijedan od četiriju spomenutih čimbenika nije prestao potpuno djelovati? Zacijelo ne na suprotnoj strani od ateističkih ideologija, svjetovnih utjecaja, religijskih zastranjenja i fundamentalističkih nasilja, nego iznad njih i na strani ljudi u njima. Jer se nerijetko može učiniti kako nam sve nepodnošljiviji svijet daje za pravo da mu odgovorimo istom mjerom i načinom, premda je upravo obrnuto potrebno. Što je, naime, u svijetu veće zlo, to kršćani moraju biti bolji. Inače će u želji da pobijede svijet početi na njega sve više sličiti. A to je onda kraj evanđeoskom kršćanstvu.

(Željko MARDEŠIĆ)

Objava Kršćanstvo u 21. stoljeću pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedan od načina na koji je crkveno vjerovanje u čistilište vidljivo u ranoj Crkvi jest kako su se vjernici u molitvama sjećali pokojnika.

Sveti Ivan Zlatousti u 4. stoljeću u jednoj od svojih poslanica govori o molitvi za pokojne tijekom mise, kako je citirano u knjizi iz 19. stoljeća Milosrđe za duše koje pate:

Apostoli nisu bez valjanog razloga odredili da se spomen na pokojne vrši tijekom slavlja svetih otajstava; jer iz njega umrli crpe veliki dobitak i pomoć. Zašto molitve za njih ne bi umirile Boga, kad osim svećenika, cijeli narod stoji uzdignutih ruku dok je veličanstvena Žrtva prisutna na oltaru? Istina, nudi se samo za one koji su otišli odavde u vjeri.

Sveti Grgur iz Nise u svojoj predaji piše sličnu tvrdnju:

Apostoli i učenici Kristovi predali su nam ono što je od tada posvuda u Crkvi Božjoj dobilo snagu zakona, naime, da se u slavlju svetog i slavnog otajstva podsjeća na one koji su umrli u pravoj vjeri.

Sveti Augustin također je slavno pisao o svetoj Moniki koja ga je molila da je se sjeti na oltaru:

Položi ovo tijelo bilo gdje i ne brini se za to. Samo te molim: gdje god bio, spominji me se kod žrtvenika Gospodnjega.

Još je Tertulijan u 2. stoljeću zabilježio ovo vjerovanje u molitvi za pokojne na misi:

Na obljetnice mrtvih prinosimo svetu žrtvu za pokojne. Iako Sveto pismo to ne jamči, običaj potječe iz tradicije; potvrđeno je sveopćim usvajanjem i sankcionirano vjerom.

Ovi citati mali su dio brojnih tekstova iz prve Crkve, koji prikazuju neprekinutu vjeru u čistilište.

(Izvor: Aleteia)

Objava Je li prva Crkva vjerovala u čistilište? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.