Skup je organiziran u povodu 120. godišnjice smrti fra Grge Martića, jednog od najistaknutijih franjevaca i kulturnih djelatnika 19.stoljeća.

Na skupu su sudjelovali znanstvenici i stručnjaci koji su kroz izlaganja predstavili nova istraživanja i poglede na život i djelovanje fra Grge, s posebnim naglaskom na doprinos književnosti, školstvu, prosvjetiteljstvu, političkom životu, prevoditeljskom i uredničkom radu, sakupljanju narodnog blaga te svećeničkom i redovničkom djelovanju.

Od domaćih snaga, govorili su Milo Jukić, također dio organizacijskog odbora, na temu “Knjiga dužnika fra Grge Martića” te mr.sc. Irena Stanić Radić. Stanić Radić je imala rad na temu društveno političkih okolnosti djelovanja franjevaca u BiH u zadnjem stoljeću osmanske vladavine i neposredno prije austrougarske okupacije.

Nazočni su posebno zanimljivim ocijenili “nastup” Amera Masle koji je govorio o fra Grgi i franjevcima kroz djela Hamdije Kreševljakovića koji je također imao značajne obiteljske poveznice sa Kreševom.

Prof.dr. Marinko Marić predstavio se temom “Dubrovačke slike i prilike u putopisu fra Grge Martića 188. godine.

Prof.dr. Katica Krešić i prof.dr. Irina Budimir odlučile su se fra Grgin leksik Tevtera od likaria dok je dr.sc. govorila o jezičkim osobitostima Martićevih Posvetnika.

O Bosanskom Homeru, kako nazivaju fra Grgu Martića pripovijedao je prof.dr. Ivica Petrović a da ovog franjevca iznimno cijene i izvan naših granica, nazočni su se uvjerljivi kroz rad prof.dr. Tomasza Jaceka Lisa iz Poljske.

Svi prihvaćeni radovi će biti objavljeni u posebnom zborniku.

Skupu su nazočili i predstavnici Općine Posušje, fra Grginog rodnog mjesta a svi sudionici imali su priliku upoznati se i sa znamenitostima Kreševa.

Objava U Kreševu obilježena 120. godišnjica smrti fra Grge Martića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od javnih zdanja ističe se u sredini Kreševa jednokatni “konak”, tj. zgrada ispostave fojničkog kotara. Do njega, s istočne strane, diže se narodna osnovna škola. Sve do u novije doba bijahu ovdje učitelji jedino franjevci. Prije 1848. podučavahu oni djecu u samostanu, te pak godine podigoše pod takozvanim “Fratarskim putem”, na vrh varošice, o svom trošku školu, u kojoj se je sve do 1873. učilo čitanju, pisanju, vjeronauci, računanju, zemljopisu, slovnici i prirodopisu. – U Kreševu imade i oružnička postaja.

Sred varošice kraj konaka diže se jedna džamija, a u Muslemin-mahali, na istoku, još jedna – novija.

Po najnovijem popisu (god. 1895.) imade u Kreševu 377 kuća i 1464 stanovnika. Narod je zdrav i krepak, bistra uma, lako poučljiv i vješt svakomu mehaničkomu poslu. Rado čita, lako pripovijeda i raspreda starije povjesničke zgode, a nada sve voli narodnoj pjesmi. Tako ćeš čuti o Kraljeviću, Ivu Senjaninu, Iliji Smiljaniću, Baji Pivljaninu, Novaku, Kostreš-harambaši i dr., pak o Kiki i Zeliću, što se pročuše sa gudala starca fra Grge Martića.

Od zanata obrađuju Kreševljaci najviše željeznu sitnu robu, naročito ploče (potkove) i klince (čavle). No imade među njima i cipelara, krojača, tesara, zidara, bravara, puškara (dašto prije okupacije), zlatara, rudara, majdandžija, lagumdžija i dr. Kovački zanat bio je u Kreševu odvajkada na glasu po svoj Bosni. Ti kovači zanimahu se, uz ono, što rekosmo, još i kovanjem kosa, srpova, motika, sjekira, grabalja i plugova. Takove kovačnice zovu u Kreševu duganje. Konjske ploče prodavahu se čak u Carigrad, a još se nije zaboravila: E, potkovaću ja tebi konja kreševskom pločom! God. 1739. skovali su kreševski kovači bosanskomu veziru Ibrahim paši mnogo komada sidara, kad se je spremao s vojskom pod Biograd. Što se baš u Kreševu tako lijepo razvio kovački zanat, biće zbog željezne rude, koje ima veoma mnogo u onoj okolini. Bave se mnogi i kopanjem živine rude, koje ima u Zec planini.

U toj radišnoj varošici sred bujne brđanske pitomine diže se na zapadnoj strani Kreševa, na kraju spomenutog “Fratarskog puta”, među lipama i drugim svježim zelenilom stari franjevački samostan. O osnutku nema sigurnih podataka. Neki (kao Greiderer) tvrde, da ga je početkom XV. vijeka osnovao sam bosanski kralj, drugi pak (Klaić) misle, da ga je sagradila kraljica Katarina. No po Fermendžinovoj ispravi moglo bi se utvrditi, da su i samostan i crkvica u Kreševu postojali, ako ne prije, a to svakako između godine 1390. i 1398. Tako bi ova građevina u svojim temeljima počivala više nego 500 godina. Otrpivši razne nevolje, požare i svakojaki razor, najzad se je taj starinski spomenik obnovio u najnovije doba (1889.–1895.), da sada na božjem miru služi tihoj molitvici, kako je i kroz burne vjekove vazda bio rasadnikom čovječnosti i prosvjete. Pripominjemo još samo to, da se na našem prilogu: Ponutrica franjevačke crkve u Kreševu, vidi časni starac fra Grgo Martić, kako pod tihim crkvenim krovom prebire knjige starostavne.

Sred romantičnih dolina kroz koje teku dva potoka, što se na istočnoj strani salijevaju u Kreševčicu, koja kod Kiseljaka utiče u Lepenicu, diže se na vrhu brijega, u vidu vijenca, stari grad Kreševo. Zidovi su mu sagrađeni u sami živac, u dnu veoma debeli i po vrhu suženi. Najveći promjer ponutrice jest oko 100-110 m, najmanji oko 20-30 m. Na zapadnoj strani, odavde je najlakši pristup, u visini kakvih 10-15 m. diže se starodrevna kula, a pođeš li odavde južnim i sjevernim, šumom obraslim zidom, pa kreneš prema istoku, opažaš s obje strane pred sobom duboku dumaču. Hoćeš li sa krajnje istočne točke grada na južno krilo, valja ti se spuštati veoma oprezno, dok u dubini od kakovih 200 m. ne dođeš do dvije velike, dobro sačuvane kule. Kule su visoke 15-20 m, a široke i dugačke iznutra 4-5 m. U njima, kao i u svim utvrdama, koje se vide po obližnjim glavicama, imadu na više mjesta okrugli otvori u prečniku 10-15 cm; iza samih pak kula spram zapada vide se ostaci tvrdih zidina, koje su sa kulama čuvale grad protiv dušmanske navale.

Vele, da je u staro doba ovdje stanovala kraljevska porodica. Na Mehoršju, planini na jugoistoku Kreševa, kralj bi sam vršio žito, a kraljica bi mu donosila ručak. U vrijeme zauzeća Bosne stanovaše u gradu kraljević, koji bijaše i zapovjednik ove tvrđave. Došavši amo osmanlijski carević, udari tabor na sjevernoj strani grada (danas: “Careviš­će”), pa poče sipati žestoku vatru na grad. Vele, da ga je bio punih sedam godina, no uzalud. Međutim ponestane kraljeviću hrane u gradu, pa šta će? On zamisli onda ovu lukavštinu: Napuni magarca s ono pirinča, što mu zadnje preostalo, metnu ga u top i baci među neprijatelje! Ovi ga rasporiše, i kad vidješe, kako li se Bošnjaci razmeću pirinčem, a već i njima će od gladi da iziđe duša, digoše podsijedanje. Istom pođoše, a ono im iziđe u susret baba krezubača, koja im sve iskaza. Na to se povrati carević pod grad, zauze ga i zasužnji mudra kraljevića. Imade jošte jedna takova priča, pa ako ništa, a ono svjedoči, da se narod i danas sjeća krvavih zgoda iz one davnine.

O postanku grada nema pouzdanih vijesti. Neki tvrde po iskopinama, da je grad starorimskog podrijetla. Drugi vele, da ga je gradio ban Kulin (1180-1204), koji da je tamo čuvao mnogo blago. Kasnije da su i sami Dubrovčani, koji su u ovom kraju vadili rudu, tu držali svoje novce – perpere, kojih se je doista našlo mnogo po ruševinama.

Po Miklošiću spominje se Kreševo g. 1435. kao rudarska varoš. God. 1430. boravi kralj u Kreševu. Svratio se na putu Visoki – Vormac – Sutjeska – Kreševo – Podvisoki – Sutjeska– Vranduk. – Onda nema tamo dogane. Marin Rastić ima nalog da kralja svuda prati. God. 1434. rezidira pod Kreševom Juraj, vojvoda Donjih krajeva, sin brata Hrvojeva i vikar s fratrima. 3. rujna god. 1444. potvrđuje kralj Stjepan Toma Dubrovčanima povlasti u Kreševu, koji se nazivlje “slavni grad”. (I togda pridoše v slavni dvor kraljevstva mi u Kreševo plemeniti mužie slavnoga grada Dubrovnika, vlastela i poklisari Nikola Žurgović i Marin Rastić.) Iz svega ovoga vidi se, da bijaše Kreševo i prijestolnica bosanskoga kralja, a sve prilike kazuju, da je nekoć ondje živo cvao obrt i trgovina.

(fra Ignacije STRUKIĆ)

[Gornji tekst je preuzet iz knjige: Fra Grgo Martić (Spomen-knjiga), ur. Josip Milaković, Napredak, Sarajevo 1906, str. 33-38. U tekstu izvršene su neznatne jezične i pravopisne izmjene – fra Mato MRKONJIĆ.]

Objava Kako je pisao o Kreševu putopisac fra Ignacije Strukić (1860-1906) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Očekujemo radove koji će iz arhivskih izvora donijeti nove detalje o fra Grginom životu i djelovanju te radove koji će dodatno osvijetliti njegov prinos u pojedinim područjima (književnost, školstvo i prosvjetiteljstvo, politički život, prevoditeljski rad, urednički rad, sakupljanje književnog narodnog blaga, svećeništvo i redovništvo, itd.). U obzir dolaze i teme kojima će biti prezentirani društveni i politički ambijent fra Grgina vremena. S obzirom na fra Grginu svestranost, dobrodošao je interdisciplinarni pristup u obradi tema.

Sažetke (do 200 riječi) treba poslati do 1. IV. na e-mail simpozijfragrgomartic@gmail.com. Autori će biti obaviješteni o (ne)prihvaćanju teme do 15. IV. te dobiti možebitne sugestije i prijedloge. Cjelovite radove treba poslati do 20. VIII., ali ovaj rok u iznimnim slučajevima može biti produžen. Radovi će biti recenzirani (dvostruka anonimna recenzija) i objavljeni u posebnom zborniku.

Autori uz sažetak trebaju dostaviti i sljedeće podatke: ime i prezime, naziv i adresu institucije u kojoj su zaposleni, te e-mail adresu.

Pozivamo autore da obrate pozornost i imaju u vidu da su neke teme već obrađene na prethodno održanim znanstvenim skupovima o životu i djelu fra Grge Martića (Sarajevo, 1972., Zagreb, 1995, Đakovo, 2022.).

Organizatori će osigurati naknadu za prijevoz do Kreševa, smještaj i hranu, a autorima čiji radovi budu prihvaćeni bit će osiguran honorar.

(Organizacijski odbor)

Objava Poziv na skup o fra Grgi Martiću pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bogatstvo ruda i eksponata kojima je obilježen kreševski kraj posebnost su ovoga muzeja. Uz zbirku ruda i minerala, muzej posjeduje sakralnu postavku, etnografsku zbirku, arheološku zbirku iz pretpovijesnoga i antičkoga doba, kao i numizmatičku zbirku od 99 novčića. Muzejska postavka o kovanju prikazuje kompletnu kovačku radionicu. Izloženi su alati i proizvodi stolarskoga, postolarskoga, krojačkoga, tkalačkoga i opančarskoga obrta, kao i zbirka ručnih radova.

Pored muzeja važno je spomenuti samostansku riznicu. Sakralni dio riznice sadrži kaleže, misnice, monstrance, kadionice i svijećnjake koji su pretežno rađeni u srebru i vrlo često s pozlatom. Iz 15. stoljeća potječu jedan kalež i kasnogotički pacifikal, rađeni u srebru s pozlatom, dok je kasnogotička srebrna kadionica iz druge polovice 15. ili početka 16. stoljeća. U samostanskoj riznici nalaze se predmeti trojice domaćih majstora: srebrni svijećnjaci Lovre Pavlovića iz 1693. i Ivana Duića iz 1779. godine te filigranski kalež zlatara Vilića iz 1761. god. Od tekstilnih predmeta u riznici se nalazi nekoliko kazula iz 17. i 18. st. talijanskoga i francuskoga podrijetla, jedan francuski plašt, izrađen nekad između 1715. i 1735. godine, kapa hrvatica.

Samostanska riznica također posjeduje stare rječnike, medicinske knjige, ljekaruše te jednu od dvije sačuvane knjige u svijetu – „De remetallica”.  Posebno je važno spomenuti spomen-sobu fra Grge Martića, bosanskoga franjevca rodom iz Hercegovine koji je najveći dio svoga života proveo u Kreševu. Fra Grgo je poznat kao književnik, pjesnik, političar, fratar koji se posebno zalagao za školstvo u BiH. Imao je dosta utjecajnih prijatelja tako da se u njegovoj sobi može pronaći namještaj Omer-paše Latasa, sablja koju mu je poklonio Josip ban Jelačić, ali i njegovi rukopisi koje su fratri sačuvali. 

Objava Franjevački muzej u Kreševu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od javnih zdanja ističe se u sredini Kreševa jednokatni “konak”, tj. zgrada ispostave fojničkog kotara. Do njega, s istočne strane, diže se narodna osnovna škola. Sve do u novije doba bijahu ovdje učitelji jedino franjevci. Prije 1848. podučavahu oni djecu u samostanu, te pak godine podigoše pod takozvanim “Fratarskim putem”, na vrh varošice, o svom trošku školu, u kojoj se je sve do 1873. učilo čitanju, pisanju, vjeronauci, računanju, zemljopisu, slovnici i prirodopisu. – U Kreševu imade i oružnička postaja.

Sred varošice kraj konaka diže se jedna džamija, a u Muslemin-mahali, na istoku, još jedna – novija.

Po najnovijem popisu (god. 1895.) imade u Kreševu 377 kuća i 1464 stanovnika. Narod je zdrav i krepak, bistra uma, lako poučljiv i vješt svakomu mehaničkomu poslu. Rado čita, lako pripovijeda i raspreda starije povjesničke zgode, a nada sve voli narodnoj pjesmi. Tako ćeš čuti o Kraljeviću, Ivu Senjaninu, Iliji Smiljaniću, Baji Pivljaninu, Novaku, Kostreš-harambaši i dr., pak o Kiki i Zeliću, što se pročuše sa gudala starca fra Grge Martića.

Od zanata obrađuju Kreševljaci najviše željeznu sitnu robu, naročito ploče (potkove) i klince (čavle). No imade među njima i cipelara, krojača, tesara, zidara, bravara, puškara (dašto prije okupacije), zlatara, rudara, majdandžija, lagumdžija i dr. Kovački zanat bio je u Kreševu odvajkada na glasu po svoj Bosni. Ti kovači zanimahu se, uz ono, što rekosmo, još i kovanjem kosa, srpova, motika, sjekira, grabalja i plugova. Takove kovačnice zovu u Kreševu duganje. Konjske ploče prodavahu se čak u Carigrad, a još se nije zaboravila: E, potkovaću ja tebi konja kreševskom pločom! God. 1739. skovali su kreševski kovači bosanskomu veziru Ibrahim paši mnogo komada sidara, kad se je spremao s vojskom pod Biograd. Što se baš u Kreševu tako lijepo razvio kovački zanat, biće zbog željezne rude, koje ima veoma mnogo u onoj okolini. Bave se mnogi i kopanjem živine rude, koje ima u Zec planini.

U toj radišnoj varošici sred bujne brđanske pitomine diže se na zapadnoj strani Kreševa, na kraju spomenutog “Fratarskog puta”, među lipama i drugim svježim zelenilom stari franjevački samostan. O osnutku nema sigurnih podataka. Neki (kao Greiderer) tvrde, da ga je početkom XV. vijeka osnovao sam bosanski kralj, drugi pak (Klaić) misle, da ga je sagradila kraljica Katarina. No po Fermendžinovoj ispravi moglo bi se utvrditi, da su i samostan i crkvica u Kreševu postojali, ako ne prije, a to svakako između godine 1390. i 1398. Tako bi ova građevina u svojim temeljima počivala više nego 500 godina. Otrpivši razne nevolje, požare i svakojaki razor, najzad se je taj starinski spomenik obnovio u najnovije doba (1889.–1895.), da sada na božjem miru služi tihoj molitvici, kako je i kroz burne vjekove vazda bio rasadnikom čovječnosti i prosvjete. Pripominjemo još samo to, da se na našem prilogu: Ponutrica franjevačke crkve u Kreševu, vidi časni starac fra Grgo Martić, kako pod tihim crkvenim krovom prebire knjige starostavne.

Sred romantičnih dolina kroz koje teku dva potoka, što se na istočnoj strani salijevaju u Kreševčicu, koja kod Kiseljaka utiče u Lepenicu, diže se na vrhu brijega, u vidu vijenca, stari grad Kreševo. Zidovi su mu sagrađeni u sami živac, u dnu veoma debeli i po vrhu suženi. Najveći promjer ponutrice jest oko 100-110 m, najmanji oko 20-30 m. Na zapadnoj strani, odavde je najlakši pristup, u visini kakvih 10-15 m. diže se starodrevna kula, a pođeš li odavde južnim i sjevernim, šumom obraslim zidom, pa kreneš prema istoku, opažaš s obje strane pred sobom duboku dumaču. Hoćeš li sa krajnje istočne točke grada na južno krilo, valja ti se spuštati veoma oprezno, dok u dubini od kakovih 200 m. ne dođeš do dvije velike, dobro sačuvane kule. Kule su visoke 15-20 m, a široke i dugačke iznutra 4-5 m. U njima, kao i u svim utvrdama, koje se vide po obližnjim glavicama, imadu na više mjesta okrugli otvori u prečniku 10-15 cm; iza samih pak kula spram zapada vide se ostaci tvrdih zidina, koje su sa kulama čuvale grad protiv dušmanske navale.

Vele, da je u staro doba ovdje stanovala kraljevska porodica. Na Mehoršju, planini na jugoistoku Kreševa, kralj bi sam vršio žito, a kraljica bi mu donosila ručak. U vrijeme zauzeća Bosne stanovaše u gradu kraljević, koji bijaše i zapovjednik ove tvrđave. Došavši amo osmanlijski carević, udari tabor na sjevernoj strani grada (danas: “Careviš­će”), pa poče sipati žestoku vatru na grad. Vele, da ga je bio punih sedam godina, no uzalud. Međutim ponestane kraljeviću hrane u gradu, pa šta će? On zamisli onda ovu lukavštinu: Napuni magarca s ono pirinča, što mu zadnje preostalo, metnu ga u top i baci među neprijatelje! Ovi ga rasporiše, i kad vidješe, kako li se Bošnjaci razmeću pirinčem, a već i njima će od gladi da iziđe duša, digoše podsijedanje. Istom pođoše, a ono im iziđe u susret baba krezubača, koja im sve iskaza. Na to se povrati carević pod grad, zauze ga i zasužnji mudra kraljevića. Imade jošte jedna takova priča, pa ako ništa, a ono svjedoči, da se narod i danas sjeća krvavih zgoda iz one davnine.

O postanku grada nema pouzdanih vijesti. Neki tvrde po iskopinama, da je grad starorimskog podrijetla. Drugi vele, da ga je gradio ban Kulin (1180-1204), koji da je tamo čuvao mnogo blago. Kasnije da su i sami Dubrovčani, koji su u ovom kraju vadili rudu, tu držali svoje novce – perpere, kojih se je doista našlo mnogo po ruševinama.

Po Miklošiću spominje se Kreševo g. 1435. kao rudarska varoš. God. 1430. boravi kralj u Kreševu. Svratio se na putu Visoki – Vormac – Sutjeska – Kreševo – Podvisoki – Sutjeska– Vranduk. – Onda nema tamo dogane. Marin Rastić ima nalog da kralja svuda prati. God. 1434. rezidira pod Kreševom Juraj, vojvoda Donjih krajeva, sin brata Hrvojeva i vikar s fratrima. 3. rujna god. 1444. potvrđuje kralj Stjepan Toma Dubrovčanima povlasti u Kreševu, koji se nazivlje “slavni grad”. (I togda pridoše v slavni dvor kraljevstva mi u Kreševo plemeniti mužie slavnoga grada Dubrovnika, vlastela i poklisari Nikola Žurgović i Marin Rastić.) Iz svega ovoga vidi se, da bijaše Kreševo i prijestolnica bosanskoga kralja, a sve prilike kazuju, da je nekoć ondje živo cvao obrt i trgovina.

(Fra Ignacije Strukić)

[Gornji tekst je preuzet iz knjige: Fra Grgo Martić (Spomen-knjiga), ur. Josip Milaković, Napredak, Sarajevo 1906, str. 33-38. U tekstu izvršene su neznatne jezične i pravopisne izmjene – fra Mato MRKONJIĆ.]

Objava Kreševo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nedavno sam se tako, tražeći ni sam ne znam što, našao na čardaku – lijepo ozidanoj prostoriji na tavanu svoje stare bosanske kuće – zastavši među stvarima neodvojivo vezanim za prohujala vremena od kojih svaka priča posebnu priču. Najprije mi je, što je valjda i logično, za oko zapela drvena kolijevka uz čiju su škripu svoje prve snove odsanjale generacije mojih predaka pa i moja malenkost, zatim pedesetlitarska pletara za rakiju, poluispravna rudarska lampa „karabitnjača”, limena vojna čuturica iz tko zna kojeg svjetskog rata, već prilično čađava slika umrlog Krista u naručju Njegove Majke…

Ovome bi se moglo pribrojiti još mnoštvo sitnijih i krupnijih stvari da mi pogled nije pao na jedan prašnjavi predmet, uredno prislonjen uza zid, u kutu prostorije što me prekide u razgledanju i ponuka da mu priđem. Bio je to stari, nebeskoplavi kišobran, sa savinutom drškom (kevom) i metalnim šiljkom s kojega se, kad ga otvorih, vinuo oblak prašine i ponio me u svima najljepše doba – doba djetinjstva – i to ni manje ni više nego u preduskrsno vrijeme kada smo sukladno starom dobrom običaju po kućama u našem selu dijelili svetu vatru.

Možda će se netko od vas štovani čitatelji zapitati kakve veze ima nekakav stari, prašnjavi kišobran sa svetom vatrom, ali ćete, strpljenja molim, uvidjeti da ima. Itekako.

Dijeljenje, ili kako smo ga mi stručno zvali „nosanje” svete vatre, stari je običaj u kreševskom kraju i događaj je koji je među dječacima od svih uskrsnih zbivanja zauzimao središnje mjesto. Lijepo je bilo otići na uskrsno bdijenje subotom uvečer, na uskrsno jutro doručkovati s obitelji, cijeli dan se tucati šarenim jajima i razmjenjivati ih, poslijepodne gledati „vječiti derbi”– nogometnu utakmicu protiv selekcije susjednog sela… Ali ako nisi nosao svetu vatru, Uskrs ti – oprosti mi Bože – i nije bio Uskrs.

Taj ritual koji se mjesecima nestrpljivo iščekivao počinjao je organiziranim, grupnim odlaskom pred župnu crkvu u Kreševu, u rano jutro na Veliku subotu koja se u našem kraju iz nekog razloga zove još i Bijelom subotom.

Naoružani starim limenkama od jednoga kilograma đuveča, graška ili neke druge davno pojedene prerađevine od povrća čije je dno bilo izbušeno radi strujanja zraka da bi žeravica bila što duže „živa” i kroz čije je gornje rubove bila provučena malo dulja ručka od žice za koju su bile obješene kovane „mašice” za sigurno uzimanje i „isporuku” žara, stizali smo pred crkvu ispred koje je već gorio poprilično moćan oganj. Nakon što je svećenik, a tih je godina to najčešće bio fra Vinko Ćuro, uz prigodne molitve blagoslovio vatru koja se već bila pretvorila u gomilu žeravice, netko od starijih je istu lopatom ubacivao u naše limenke.

Slijedio je povratak u selo uskim makadamskim, zbog proljetnih kiša i topljenja snijega često blatnjavim i izrovljenim putem, čija nam se inače sasvim podnošljiva duljina od 2 km zbog dječjeg nestrpljenja činila barem dvostruko većom. „Ritual” dijeljenja svete vatre sastojao se u tome da smo jedan po jedan ulazili u kuće, pozdravljali kao prava kršćanski odgojena djeca sa „Hvaljen Isus”, (ponetko bi nas upitao: „a gdje vam je Marija?”) uzimali mašicama iz limenki nekoliko žeravica te ih kroz već otvorena vratašca štednjaka vješto ubacivali u vatru. Nakon toga uslijedilo je ono zbog čega se sveta vatra valjda i nosa, a to je darivanje. Obično smo za ovaj svoj „naporni” posao dobivali po jedno jaje, (živo ili kuhano, zar je to bitno…?) jabuku ili kolač… A ponekad bi nam na opću radost i veselje u vrećicama zveknula i poneka (obično žuta) kovanica. Najuzbudljivije je svakako bilo prilikom posjeta domaćinu koji radi u dijaspori ili ima nekoga tamo jer je to podrazumijevalo malo egzotičniju nagradu obično u vidu kakvih šarenih bombona i sl. koje naše dječje oči nisu imale baš često prigodu vidjeti a naša nepca još rjeđe kušati.

Ah da, u pravu ste… Ja se raspričao nadugo i naširoko a o plavom kišobranu ni riječi. No približio se trenutak kad ćemo i njega konačno spomenuti.

Ta 2 km puta ili pola sata hoda prilikom povratka od crkve do sela predstavljala su posebnu avanturu i obilovala zgodama od kojih su neke žive već skoro pola stoljeća.

Jedne godine nam se tako pridružio i jedan „debitant”, brat mog školskog kolege i najboljeg prijatelja te smo ga nas dvojica, već iskusni „vatronosci” odlučili podučiti nekim trikovima. Da bi žar u limenkama bio što duže živ trebalo ga je povremeno ražariti, a to smo činili tako da bi povremeno limenku, držeći je naravno za ručku, zavrtjeli nekoliko krugova kroz zrak. Svom novopridošlom kolegi smo tu tehniku teoretski i praktično zorno ilustrirali ali su stvari prilikom njegova prvog pokušaja krenule po zlu jer mu se limenka u najkritičnijem trenutku zaustavila iznad glave i cjelokupna užarena sadržina iste mu se našla na leđima i za vratom. Teško je opisati na koji ples je podsjećalo njegovo poskakivanje i okretanje u mjestu ali meni, tada velikom ljubitelju vesterna, najviše je sličilo na ples kojim Indijanci prizivaju kišu. Mladom kolegi smo naravno pritekli u pomoć te ga hrabro, golim rukama, oslobodili još poneke žiške koja mu se uporno dimila iz odjeće. Kao prava, dobro odgojena djeca, odlučili smo mu u znak solidarnosti i sukladno nadolazećoj svetkovini i vremenu darivanja nadomjestiti izgubljeni sadržaj limenke.

Uskrsno vrijeme je u meteorološkom smislu, kao što znamo, nesigurno i prevrtljivo pa je zaštita od kiše neophodna bilo u vidu nekakve kapuljače, kabanice ili kišobrana pa makar bio i svijetloplav, mamin ili tetkin, svejedno.

I tako se mi jednom prigodom nestrpljivi i razdragani vraćamo ka selu; vrijeme tmurno, sivo, poneka kap kiše proleti tu i tamo ali za kišobran posla nema pa sam ga ležerno objesio preko ruke ne obraćajući pozornost da u istoj ruci nosim i limenku koja se već prilično užarila. Sve je bilo dobro dok nije počela padati kiša pa sam (logično, zar ne?) otvorio kišobran, ne razumjevši u prvi mah zašto se čeljad kuće pred kojom smo bili i svi moji kompanjoni grohotom smiju držeći se za stomake i odskakujući pritom od zemlje. Shvatio sam to kad sam podigao pogled i ustanovio da moj kišobran nije sasvim plav nego da ima i neke sive elemente za koje sam mudro ustanovio da je ustvari nebo koje se vidi kroz desetak većih i neutvrđen broj manjih rupa.

Zadnjih nekoliko godina moj susjed svoju dvojicu dječaka i njihova prijatelja vozi automobilom po svetu vatru, a potom im asistira noseći vrećicu sa darovima, obilazeći, nažalost iz godine u godinu sve manji broj kuća. I dok sa susjedom ispred kuće razmjenjujem mišljenje o nogometu i ćudljivim vremenskim (ne)prilikama, dječaci su već uredno isporučili svoju „robu” i napustili dvorište a ja se opet kasno sjetih da im ispričam priče o „indijanskom plesu”, blatnjavom makadamskom putu i plavom kišobranu, priče koje oni nikada neće doživjeti.

I dok se oblak prašine u čardaku stare kuće polako sliježe, kroz otvore plavog kišobrana naviru slike nezaboravnog, tako bliskog, a tako okrutno neponovljivog djetinjstva.

Objava Plavi kišobran pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na početku je gvardijan fra Josip župljanima čestitao patron samostana, a potom je uslijedilo misno slavlje.

U prigodnoj propovijedi provincijal fra Zdravko osvrnuo se na život sv. Katarine Aleksandrijske: „Njezin nam je život djelovao nestvarno jer ne možemo prihvatiti da netko može toliko biti odan Kristu. Nadam se da među nama nema onih koji ne vjeruju da postoje ljudi koji mogu na taj način živjeti svoj život i posvjedočiti Krista. Još uvijek možemo čuti glasove kako takva osoba može biti samo legenda.” U propovijedi je govorio i o mučeništvu sv. Katarine, progonu Crkve u svijetu, Zapadu koji se udaljava od Krista te medijima koji selektivno i neobjektivno objavljuju informacije.

Liturgijsko slavlje je skladnim pjevanjem i sviranjem animirao župni zbor, a nakon mise je u crkvenom dvorištu upriličeno druženje.

Objava Proslava patrona kreševskog samostana pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.