Nadzor tijela

Popis stanovništva jedan je od temelja biopolitike kako ju je opisao francuski mislilac Michel Foucault u svojim razmišljanjima 70-ih godina prošloga stoljeća. On je smatrao da se s vremenom način vladanja ljudima mijenja, i to tako da tijelo podanika postaje sve važnije. Stariji oblik vladanja uključivao je poslušnost i disciplinu onih nad kojima se vladalo, a to se osiguravalo sredstvima prisile i indoktrinacije, kroz razne institucije kao što su škola, vojska, policija, bolnica, ludnica, zatvor, tvornica, Partija ili Crkva, kako bi se oblikovala svijest i ideologija građana. Te su institucije imale moć, i još uvijek je imaju, da razdvoje poslušne od neposlušnih, moralne od nemoralnih, zdrave od bolesnih ili normalne od ludih.

No s vremenom se, kaže Foucault, težište kontrole usmjerava na tijelo, tako da je za današnje kapitalističko društvo – iako i sve stare institucije nadzora i dalje djeluju – najvažnije upravo ono biološko i tjelesno u čovjeku. Tijela koja su već postala pokorna u školama, zatvorima i tvornicama sada se podvrgavaju popisima i raznim analizama. Mi smo se svi navikli na to da nas važu, da nam mjere visinu, težinu i temperaturu, da nas anketiraju i legitimiraju, da nam daju razne PIN-ove i identifikacijske brojeve, pa nismo niti svjesni da smo postali objekti biopolitike – procesa u kojem država nama upravlja kao tjelesnim bićima.

Nestanak čovjeka

Odlasci na policiju po dokumente, ispunjavanje upitnika o zdravlju, registriranje u socijalni ili mirovinski fond za sve je nas važno jer se time očitujemo kao jedinstveni subjekti i jer samo tako možemo ostvariti građanska prava. Međutim, istovremeno postajemo i statistička jedinica unutar bezobličnoga stanovništva, dok državne i financijske institucije evidentiraju naše zdravlje i kretanje, boravište i prebivalište, naše navike i bolesti, stopu rađanja i umiranja. Svaki naš životni korak, prošli i budući, ovisi o brojkama: stupnju obrazovanja i prosjeku ocjena, godinama staža i prosječnom prihodu, štetnim navikama i krvnom tlaku. Čini se da je proturječno, ali zbiva se baš to da nas država poznaje u najsitniju pojedinost, da o nama zna više nego mi sami, ali nama upravlja kao mnoštvom. U društvu nadzora, kaže Foucault, i subjektivizacija i obezličenje čovjeka je potpuno – biopolitika istovremeno dovodi to totalne kontrole čovjeka kao i do nestanka toga istog čovjeka.

U 2. poglavlju Evanđelja po Mateju, pak, čitamo kako se po odlasku mudraca s Istoka „Josipu u snu ukazao Gospodinov anđeo i rekao: ‘Ustani! Bježi u Egipat zajedno s djetetom i njegovom majkom. Ostani ondje dok ti ne kažem. Evo, Herod samo što nije krenuo u potragu za djetetom. Želi ga ubiti.’ Iste noći Josip je ustao pa zajedno s djetetom i njegovom majkom otišao u Egipat. Ondje je ostao do Herodove smrti.”

Logor i homosacer

U navedenom se ulomku očituje drugi vid biopolitike, koji je objasnio talijanski mislilac Giorgo Agamben, nastavljajući se na Foucaultovu misao o biopolitici. Dok se Sveta obitelj u Evanđelju po Luki podvrgava kontroli na način da se njezin život pretvara u brojčanu vrijednost, u Evanđelju po Mateju ona biva lišena svih građanskih prava te je svedena na troje ljudi koji bijegom spašavaju goli život. Čovjeka u takvom stanju ogoljele egzistencije Agamben naziva „homosacer” – to je onaj koji je i svet i proklet, koji se može po volji ubiti, ali nije dostojan da bude žrtvovan – a u današnje vrijeme njegovo postojanje prepoznajemo u logorašima, izbjeglicama ili zaraženima.

Agamben nam pronicljivo razbija nekoliko iluzija. Prva je prošireno mišljenje da su ljudska prava temeljnija od građanskih, no on pokazuje da je obratno: ljudi lišeni građanskih prava, kao apatridi ili egzilanti, zapravo su lišeni i svojega identiteta; takve se ljude bez problema smije staviti u logor, koji pak postaje paradigma modernoga društva. Bilo bi pogrešno smatrati logor iznimkom, upozorava Agamben, nečim što izlazi iz okvira pravne države. Upravo je obratno, kaže on, pozivajući se na Karla Schmitta: suverena država ne demonstrira svoju moć tako da održava zakonitost, jer to mogu i kolonije; suverena država dokazuje svoju suverenost upravo tada kad suspendira građanska prava, kao što smo mi vidjeli ovih godina za vrijeme pandemije. Drugim riječima, u modernoj državi svatko od nas može postati homosacer, i društvo se svaki čas može pretvoriti u logor.

Izvanredno stanje

Još gore, kaže Agamben, ono se već i pretvorilo u logor! Nije pitanje fašizam da ili ne, da ga citiramo, nego koliko ćemo fašizma tolerirati. U doba biopolitike, kada države manje zanima teritorij, a više stanovništvo, i kada je sve važniji život i zdravlje nacije, dakle onaj biološki aspekt, moć se očituje kao upravljanje ljudima – dakle, biopolitika. Ali taj čovjek, građanin Zapada, zapravo i nema ništa više od gologa života, i može samo bespomoćno promatrati kako demokracija oko njega propada i pretvara se u trajno izvanredno stanje.

S razvojem virtualnosti čovjek zadobiva i virtualno tijelo i duh. Virtualno kretanje prati se algoritamski na internetu, te se ondje automatski rekonstruira naš virtualni identitet; umjetna inteligencija već sada u GPT chatu može s nama razgovarati, usisavajući i naš duh u digitalno, nakon što je onamo prešlo naše tijelo. Naoko bizarni i suvišni evanđeoski izvještaji o tome kako je Isus bio popisan i prognan otkrivaju nam, međutim, da je i to dio čovjekove sudbine; Spasitelj se dobrovoljno podvrgao i biopolitici, kao i svakom drugom očitovanju ljudske moći za svoga života – sačuvavši svoj Duh unatoč svemu. Foucault je mislio da, pošto se čovjek izmjeri i izvaže, ništa ne ostane, ali to nije istina jer ostane duša; Agamben je dobro opisao kako živi homosacer, ali zaboravio je da je u njemu uvijek neumrli duh. Granice biopolitike zadane su njezinim područjem – ona vlada tijelom, ali ni milimetar dalje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh u vremenu biopolitike pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nadzor nad čovjekom

U današnjem individualističkom vremenu gubi se smisao razgovora, dijaloga, a postavlja se pojedinac kao mjerilo svega. Iako ljudi i dalje čeznu jedni za drugima, osjećaju potrebu za dijeljenjem i zajedništvom, ipak kao da ne znaju prepoznati što je to što im nedostaje, što ih osamljuje. Švedski kardinal Anders Arborrelius u predgovoru knjige Veliko otkriće podsjeća da je upravo „zajednička potraga za istinom u dijalogu s drugom osobom klasična pojava u kršćanskoj tradiciji”. Je li moguće da čovjek ne vidi koliko mu nedostaje drugo ljudsko biće? Prepustiti slijepo nekim automatima da određuju što je dobro za pojedinca i što mu treba, a što nikako ne smije uzimati, suludo je i zaglupljuje čovjeka stvorena na sliku Božju. „Distopijsko sjedinjenje trgovine i političkog autoritarizma u državi totalnog nadzora ne moramo zamišljati. Ono već postoji, u Narodnoj Republici Kini”, ističe Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži: priručnik za kršćanske disidente. Kina postaje velesila, bogata i moćna, s totalitarnim režimom koji prikuplja podatke o svojim podanicima i njihovim navikama putem različitih tehnologija kako bi ih ometala u bilo kakvim razmišljanjima ili nakanama koje država proglasi štetnima ili nekorisnima. Novinar John Lanchester primjećuje: „Kina je na putu da postane nešto novo: tehnokratska država koju pokreće umjetna inteligencija. Cilj je toga projekta stvaranje ne samo novog tipa države već i nove vrste ljudskoga bića koje je do kraja internaliziralo zahtjeve države i sveobuhvatnost njezina nadzora i kontrole. Ta je internalizacija glavni cilj: državna tijela neće morati intervenirati u ponašanje građana jer će građani to unaprijed obaviti za njih.” Dakle, umjesto reperkusija, prijetnji i fizičkoga razračunavanja i trpanja u tamnice, sada se radi sofisticiranije. Ljudi sami pristaju da im njihovo lice bude ulaznica u svijet potrošnje i konzumiranja određenih usluga, opravdavajući to uštedom vremena i novca, ne uviđajući da su postali zamorčad. „Kineski sustav socijalnog kreditiranja automatski prati riječi i postupke svakog kineskog građanina, na internetu i izvan njega, te mu, prema kriteriju poslušnosti, dodjeljuje nagrade ili kazne.” Ukoliko učine nešto što ne odgovara postavljenim smjernicama države, odnosno ako se kreću u smjeru suprotnom od ostalih, sustav to bilježi i upozorava policiju. Ako se javno kazalo nešto nepodobno ili se npr. ušlo u crkvu, smanjuje se kreditni rejting pojedinaca. Uskraćuju im se povlastice, ne mogu putovati, ulaziti u određene restorane, djeci se zabranjuje studiranje, ostaju bez posla, odbačeni i izolirani od svih. Ako im netko pokuša pomoći, prolazi iste faze ucjene i gubljenja osnovnih prava na život. Država od svakoga može napraviti izopćenika jer su svi digitalno uvezani i ukoliko algoritamski sustav ukaže na prijestupe, biva odbačen od svih, nepoželjan čak i u obitelji. „Kineski dužnosnici na prikupljene podatke primjenjuju softver za predviđanje kako bi otkrili potencijalne buduće vođe i moguće neprijatelje države prije nego što ti pojedinci postanu svjesni vlastitog potencijala”, izvješćuje Dreher. Vratiti u sklad znači neutralizirati građanina koji predstavlja prijetnju društvu i državi. Sve je ovo donekle poznato nama koji smo odrastali u komunističkom režimu, čija indoktrinacija je trajala sve vrijeme i pokrivala sve sfere čovjekova života. Država je sve bila propisala i samo je postojala jedna istina, ona službena. Mislili smo da smo se riješili takvih viđenja stvarnosti a ovo što nam budućnost donosi, zapravo je strašnija slika istoga scenarija.

Zatočenici virtualnoga svijeta

Orwell se, toliko često spominjan u ovim vremenima, bojao da će doći vrijeme u kojemu će biti zabranjeno čitati knjige. Danas smo svjedoci da mladi sve manje čitaju i da zaziru od knjiga. Do svega dolaze nekim kraćim putem jer im čitanje predstavlja tlaku. S druge strane konzumerizam i društvene mreže ih toliko okupiraju da to već počinje prerastati u prijetnju. Svjedoci smo danas da se mladi na fakultetima nakon pandemije ne znaju nositi sa stvarnim zahtjevima studiranja, nesvjesni da je to proces nego sve žele postići isti tren. Nemaju razvijeno kritičko mišljenje i stvarnost ignoriraju fokusirajući se na tehnologiju i njezine zamamne ponude te su izgubljeni za stvarne potrebe i nesvjesni vlastitih mogućnosti. Zasjenjeni su nekim idolima i utjecajima koji nemaju doticaja s kulturom iz koje oni dolaze i zemljom u kojoj jesu, a možda upravo zato i teže nečemu što je izvan njih, što ih omamljuje poput sirenskoga zova. Kako objasniti ovu težnju djevojaka i mladića da izgledaju umjetno i poput lutaka? Kako objasniti da je originalnost nešto što pripada svakom pojedincu i da izgledati isto i ponašati se isto utječe na razmišljanje i poimanje svijeta?! Čak i pokreti postaju umjetni jer nije lako kandžama/noktima koji su dužinom sve izazovniji i šarolikiji tipkati ili raditi neki drugi posao. Valja ruku postaviti tako da jagodicama dodiruju površinu a da pri tom obave posao. Čovjek sam sebe osakaćuje i pri tome uživa ne postavljajući pitanja o svrhovitosti ali i praktičnosti svega. Tolika izloženost vlastite privatnosti javnosti nepoznata je njihovim roditeljima i oni se najčešće ne znaju nositi s ovim izazovima. Otkako postoje pametni telefoni, mladi oblikuju svoje živote u skladu s instagramskim pravilima a ne vlastitim potrebama. Nastoje se svidjeti svojim vršnjacima, vjerujući da oni žive aktivnijim životom, zanimljivijim, a zapravo su svi zatočenici društvenih mreža i onoga što one nameću. Kako drukčije razumjeti da mladi dijele osobne podatke, čak i najintimnije, nepromišljeno a sve da bi ostavili dojam koji će popraviti brojem lajkanja. Prate jedni druge i žele biti jedni s drugima, a unutar samih sebe osjećaju stalnu prazninu i nezadovoljstvo. Otuda i toliki postotak depresije i samoubojstava mladih ljudi odraslih uz pametne telefone. Psihologinja Jean Twenge za ove mlade ljude kaže da se nalaze „pred najgorom krizom mentalnog zdravlja posljednjih desetljeća” koja se može pripisati njihovoj ovisnosti o društvenim mrežama. Osjećaju se izoliranima iako imaju više prijatelja/pratitelja nego u stvarnom životu. Njihova ranjivost čini ih lakom metom oglašivača i tako ih uvodi u moderno ropstvo. Kako Kundera veli: „U trenutku kad netko počne pratiti ono što radimo, počinjemo se, htjeli ili ne htjeli, prilagođavati očima koje nas gledaju i ništa od onog što radimo nije više istinsko. Imati publiku, znači živjeti u laži.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Znakovi vremena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.