Upravo mi je ova anegdota pala na pamet dok sam u medijima pratio buru oko veličanstvenoga  koncerta Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu 5. srpnja ove godine. Ova bura, podla i naopaka (ima li uopće kod nas neke druge?), dugo se nije stišavala i nije se još uvijek posve stišala. Kao po nekom nepisanom pravilu, na svoje su prvo došli oni koji dobiju „na vrijednostiˮ samo kad nekoga velikog i poznatog „ošamareˮ. Ne bih pogriješio kada bih ovo „šamaranjeˮ Thompsona i njegova sjajnoga koncerta svrstao u sportsku disciplinu čiji je cilj nadmetanje tko će jače i glasnije „ošamaritiˮ ovaj ne samo glazbeni nego i povijesni događaj. A nagrada im je itekako primamljiva: prividno popunjavanje praznine vlastitoga značaja. Nevjerojatno! Republika Hrvatska, jedna mala država s manje od četiri milijuna stanovnika, ovim se koncertom popela na sam vrh svijeta po broju prodanih ulaznica za jedan koncert. Na jednom mjestu okupilo se više od 504 000 ljudi kako bi iz svega glasa razgalili duše pjesmama o vjeri, ljubavi, obitelji i domovini. Nikoga ovo ne treba čuditi jer su ove vrijednosti gotovo zabranjene u našem tzv. modernom svijetu koji su osmislili i kojim upravljaju beskarakterni ljudi. Zamislite, biti prvi u svijetu a da nisu u pitanju pljačka, korupcija i kriminal, zaista je, barem što se tiče ovih prostora, zapanjujuće.

U svim normalnim državama ovaj bi događaj bio povod za nacionalni ponos i obilježio bi se višednevnim slavljem, ali na ovim prostorima to jednostavno nije moguće. Jer, čim se ovdje nešto veliko postigne, odnekud odmah iskrsnu bahate i glasne „šamardžijeˮ koji su uhljebljeni i strateški postavljeni na svim razinama društva. Naravno, u ovu hajku uključili su se gotovo svi plaćeni promotori sorošizma, neokomunizma, jugoslavinizma i globalizma. Zahvaljujući takvom pristupu (možda čak i lobiranju?), u ovo „šamaranjeˮ uključili su se mediji i institucije izvan Hrvatske. Svi oni jednoglasno ponavljaju (Možete li zamisliti jednoumlje bez copy-paste funkcije?!) kako ovaj događaj nije bio ništa drugo doli veličanje fašizma.

E, evo nas u samom središtu antagonizma prema ovom glazbeniku čije su pjesme bile domoljubne i nezaobilazne dok su hrabrile i poticale branitelje u obrani Hrvatske i BiH („Čavoglaveˮ su imale nekoliko varijanti i među bošnjačkim vojnicima). Sada su nepoželjne, jer su opet u službi obrane Hrvatske neovisnosti i njezinih stoljetnih vrijednosti, a to je već neoprostivi grijeh. Jer, Hrvatsku, ako se ne može u nekakvu Jugoslaviju, treba pošto-poto utrpati u globalističko naručje zapadnoeuropskoga sivila koje već gledamo u stvarnom vremenu kako samo sebe rastače i izjeda. Da bi postigli svoj cilj, samoproglašeni antifašisti su oživjeli i ponovno stavili u uporabu davno zatrtu riječ „fašizamˮ jer im ona omogućuje ne samo širok spektar napada i podvala nego im daje smisao postojanja.

Pa, što je točno fašizam? Fašizam dolazi od talijanske riječi fascismo, fascio što znači svežanj, snop (fasces: snop pruća sa sjekirom, koji je u starom Rimu bio simbol državne vlasti) i definira se kao krajnje nacionalistička i totalitarna ideologija, pokret i poredak koji je nastao u nizu država nakon I. svjetskoga rata. U svojim političkim pogledima fašistička je ideologija bila, s jedne strane, izrazito antimarksistička i antiliberalna, a s druge militaristička i ponajviše nacionalistička (Hrvatska enciklopedija). Pa, koliko se uklapaju lik i djelo Marka Perkovića u ovu ideologiju? Ako izostavimo nekoliko njegovih pjesama koje je uzrokovao rat i koje se trebaju razumijevati jedino u kontekstu vremena i prostora zbog kojega su nastale, njegov umjetnički izričaj kao i poruka osobnoga života stalno se vrte oko ljubavi, a ljubav u svojoj biti nikad ne može biti protiv nego uvijek za.

S druge strane, fašizam i komunizam su ideologije koje, da bi postojale, moraju imati neprijatelje. Ako ih nemaju, onda ih izmisle, jer su u svojoj biti uvijek protiv: antimarksizam, antiliberalizam, antifašizam, antiklerikalizam, antinacionalizam itd. I to protiv nije samo, nažalost, idejne naravi, jer su fašizam, komunizam i nacizam iza sebe ostavili više od 100 milijuna ljudskih žrtava!

Evidentno je i lako provjerljivo da su Thompsonove poslijeratne pjesme gotovo sve afirmativne. On se u njima uvijek zalaže za: ljubav, obitelj, Boga, naciju, mir, dobro, Hrvatsku itd. Da je to tako, potvrđuje činjenica kako on nije stao 5. srpnja 2025. ispred pola milijuna ljudi i pozvao ih protiv nečega ili nekoga, nego ih je potaknuo da ne zaborave i da ne prokockaju ono što su on i hrvatski branitelji u Domovinskom ratu s velikom žrtvom ostavili u naslijeđe Republici Hrvatskoj i svakom čovjeku koji u njoj živi. Svoje fanove koje naziva prijateljima, uvijek poziva na slavlje života a ne smrti, ljubavi a ne mržnje, zalaganja za državu a ne za izdaju, na zajedništvo a ne na otuđenje. I u svojim pjesmama i u svojim govorima Thompson potiče publiku da se ponosi svojim hrvatskim identitetom, vjerom u Boga i moralnim i etičkim vrijednostima svojih predaka i da to blago ostavi u baštinu svojoj djeci. A zar to ne bi trebala biti temeljna briga svakoga građanina za vlastitu državu?

Dakle, u nastupu i pjesmama Marka Perkovića Thompsona nema fašizma po definiciji, ali ga ima u opasnim količinama onima kojima su fašisti i ljuti neprijatelji vjera u Boga, obitelj, prirodni zakoni, zajedništvo, nacionalni identitet i domovina. Još uvijek se sjećam komunističkoga (ne)vremena bivše Jugoslavije u kojoj je borba protiv većine ovih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti bila ozakonjena, strogo prakticirana i nagrađivana. To vrijeme je, hvala Bogu, prošlo i zato je njihovim potomcima i simpatizerima jedino ostalo da „šamarajuˮ perom i jezikom, a na raspolaganju im je sva logistika koju pružaju suvremeni modaliteti javnoga komuniciranja (tzv. mainstream mediji). Mogu oni ovaj javni prostor koliko toliko kontrolirati zabranama i podvalama, ali onaj unutarnji jednostavno više ne mogu. Tu činjenicu je i objektivno potvrdilo 504 000 ljudi.

Na kraju bih se još prisjetio događaja oko najave Thompsonova nastupa u Sarajevu 2007. godine. I tada se digla frenetična vika i galama kojom se pozivalo na zabranu ovoga koncerta koji je, ustvari, trebao biti humanitarne naravi. Čim se nešto zabranjuje odmah je jasno da dolazi od onih kojima je u bit postojanja utkana riječ protiv, ali tada mi nije bilo jasno zašto su se tom nečasnom zboru pridružili i neki sarajevski franjevci. Mogao sam kao i drugi odšutjeti ovo nepravedno „šamaranjeˮ čovjeka koji kroz većinu svojih pjesma provlači evangelizatorsku crtu („Neću izdat jaˮ, „Radost s visinaˮ, „Diva Grabovčevaˮ, „Put u rajˮ, „Maranathaˮ, „Preskočena crtaˮ i mnoge druge) ali jednostavno nisam želio. Šutnja bi potvrdila privid kako je ova preglasna manjina ustvari većina i učinio sam ono što sam mogao. Saznao sam Thompsonov broj telefona pa sam mu poslao kratku poruku u kojoj sam napisao „da sam i ja bosanski franjevac, ali da mi je jako žao što za njega nema mjesta u glavnom gradu BiHˮ.  Na moje iznenađenje, Marko je odmah odgovorio: „Hvala lijepa!ˮ

Svima nam treba jasna i glasna podrška. Jer, šutnja na ovim prostorima bivše Jugoslavije traje predugo. Sada već okruglo osamdeset godina.

Objava Hvala lijepa, Marko! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ove napetosti i suprotnosti na međunarodnom planu imali su odjeka i na jugoslavenskom području. Velikosrpska politika koju su provodile gotovo sve vlade u Prvoj Jugoslaviji jačala je međunacionalne antagonizme, posebno između Hrvata i Srba. Dana 25. ožujka 1941. godine predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković je u Beču potpisao pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, zbog čega je u Beogradu 27. ožujka 1941. organiziran državni udar. Čim je Hitler čuo za vojni udar u Jugoslaviji, odlučio je kazniti Beograd pripremajući napad na Jugoslaviju. Ujutro 6. travnja 1941. njemačka i talijanska vojska napale su munjevito i iznenada Jugoslaviju iz Austrije, Istre, Bugarske i Albanije. Nacističke zračne snage u nekoliko su sati bombardirale najveće zračne luke i glavni grad Beograd. Akcija je bila poput bljeska pa je zemlja, u kojoj ništa nije učinjeno da se organizira čvrsta obrana, brzo zapala u stanje kaosa.

Kralj Petar Karađorđević je zajedno s članovima svoje vlade pobjegao iz Jugoslavije ponijevši sa sobom cjelokupne novčane rezerve. Vlada se na kraju sklonila u London i otuda je, uz pomoć Britanaca i drugih savezničkih vlada, pokušavala utjecati na razvoj situacije u zemlji. Već 17. travnja 1941. u generalnom štabu njemačke vojske u Beogradu potpisana je bezuvjetna kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, a jugoslavenski je teritorij okupiran i podijeljen između Nijemaca, Talijana, Mađara i Bugara. Italija je okupirala Dalmaciju, dio Slovenije i Crnu Goru, a Njemačka je dobila ostatak Slovenije, Banat i Srbiju, u kojoj je postavljena marionetska vlada. Mađarska je okupirala Međimurje te jugoslavenske dijelove Baranje i Bačke, a Bugarska je dobila dio jugoistočne Srbije i najveći dio jugoslavenske Makedonije. Najveći dio Jugoslavije pripao je satelitskoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kojoj je pripao i cijeli teritorij Bosne i Hercegovine.

Na teritoriju NDH i Jugoslavije od 1941. do 1945. vodilo se više paralelnih ratova koji se ne mogu svoditi samo na dva bloka – fašistički i antifašistički, oslobodilački i osvajački kako je to redovno činila komunistička historiografija, premda i ta vrsta podjele postoji. Slika je znatno složenija. Prvi je naravno bio rat Njemačke i Italije protiv Jugoslavije kada su 1941. anektirani neki dijelovi jugoslavenske države. Partizanski rat pod vodstvom komunista bio je rat za “oslobođenje od okupatora” i “domaćih izdajnika”, no bila je to za njih ujedno i socijalistička revolucija kojom je trebalo uništiti kapitalistički poredak i uspostaviti diktaturu proletarijata. Po svom obliku rat između 1941-1945 bio je “narodno-oslobodilačka borba”, a po suštini zapravo komunistička revolucija. Za ustaše i Hrvate odane NDH ovaj rat je bio borba za obranu nacionalne države od “komunističke i jugoslavenske najezde”, a za četnike je to bio rat za restauraciju Velike Srbije. Bilo je tu dakle mnoštvo unutarnjih etničkih sukoba između ustaša (Hrvata i muslimana) i četnika (Srba) u kojima su zločini ustaša nad srpskim stanovništvom i zločini četnika nad hrvatskih i muslimanskim stanovništvom poticali uzajamnu mržnju i pogoršavali situaciju.

Bilo je i sasvim neprirodnih savezništava, tako da su se na primjer ustaše i četnici skupa s Nijemcima zajedno borili protiv partizana tijekom ratnih sukoba, a znali su sklapati i sporazume o uzajamnom nenapadanju i vojnoj suradnji. Ni sami partizani nisu bili imuni na strateške pregovore s okupatorima, tako da su 13. ožujka 1943. u Gornjem Vakufu, a kasnije u Zagrebu, održavani razgovori između partizana i Nijemaca. Stoga bi se ovaj ratni sukob koji je harao jugoslavenskim teritorijem moglo definirati i kao oslobodilački i kao građanski rat, ali i kao revoluciju, a iza sebe je ostavio preko milijun mrtvih.

Kako se bližio kraj rata, sve je izgledniji bio poraz nacističke Njemačke i njezinih saveznika, pa tako i same Nezavisne Države Hrvatske. Ante Pavelić je 6. svibnja 1945. zajedno s vladom NDH pobjegao iz Zagreba prema austrijskoj granici. Svim jedinicama vojske NDH Pavelić je naredio da napuste Hrvatsku i Zagreb i da se povuku prema austrijskoj granici kako bi se mogle predati saveznicima, a ne Titovim partizanima. Zajedno s vojskom povlačili su se i mnogi hrvatski civili, djeca, žene i starci. Sve je to bilo loše organizirano, bez vojne i političke pripreme. Mnogi od njih bojali su se Titovih komunista i zato su se željeli predati saveznicima. Ponašanje partizana tijekom rata nije ulijevalo povjerenje da bi predaja mogla proći mirno jer obje su strane počinile previše zločina. Titovi partizani su osim toga pred kraj rata gubili onu popularnost koju su imali do tada kada su u svoje redove primali pripadnike svih jugoslavenskih naroda i vjeroispovijesti. Već od 1943, a svakako od 1944. gubili su sve više onu privlačnost koju su imali na temelju proklamiranih oslobodilačkih i demokratskih parola.

Kako su partizani sve više jačali, pokazivalo se da sve manje drže do demokratskih obećanja, a sve više teže uspostavljanju diktature po sovjetskom modelu. Među antikomunističkim stranama i narodom sve više je rastao strah od pobjede Titovih komunista koji su i sami itekako davali mnogo razloga za taj strah zbog mnogobrojnih zločina koje su i sami činili. Kako su više jačali, sve su očitije postale represivne metode kojima su se služili, te su od načela dobrovoljnosti prešli na prisilnu regrutaciju i mobilizaciju u vlastite redove. Partizani su zatim počeli na silu uzimati hranu od seljaka koji bi ostajali bez minimuma sredstava za život.

Osnivanjem OZNE i KNOJ-a krenulo se u “obračun s narodnim neprijateljem” što je bio vrlo širok pojam za komunističke vlastodršce pa su u tom “obračunu” počinjeni mnogi zločini nad nevinim ljudima. “Narodnim neprijateljima” se osim okupatorskih jedinica i “domaćih izdajnika”, smatralo i “buržoaziju, reakcionariste, i klerikalne ostatke i utjecaje” (sve klasni neprijatelji), odnosno sve potencijalne pristalice starog građanskog uređenja. Mnoge se sasvim neistinito etiketiralo kao ustaše iako nisu nikad pripadali ustaškom pokretu. Sve neprijatelje i potencijalne protivnike se moglo ubijati i progoniti bez sudova, oduzimana im je imovina.

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uz velike zločine ustaša i četnika, počeli su se sve više množiti i zločini komunističkih partizana koji su ubijali ne samo svoje vojne neprijatelje, nego i političke i ideološke protivnike. I Katolička crk­va i njezini svećenici smatrani su ideološkim neprijateljima, a mnogi su od njih, ne samo zbog pogrešnih postupaka nekih svećenika i biskupa tokom rata, platili vrlo visoku cijenu kada su ih komunisti uhićivali, zatvarali i ubijali pod optužbom da surađuju s narodnim neprijateljima.

Komunistička historiografija veličala je borbu Titovih partizana kao veličanstvenu epopeju oslobađanja jugoslavenskih naroda od okupatora i domaćih izdajnika, no zaboravlja se da im je uz to primarni cilj bio doći na vlast kako bi proveli komunističku revoluciju prema sovjetskom modelu uklanjajući sve one koji bi bili smetnja ostvarenju tog cilja.

Zločini koje su počinili komunisti tijekom i poslije rata (o njima se nije smjelo govoriti za vrijeme Jugoslavije) otkrili su pravo lice komunizma. U teoriji se komunizam mnogima činio manjim zlom od fašizma i nacizma, štoviše bio je vrlo privlačan zbog svojih univerzalnih ideja i utopijskih obećanja, no u političkoj praksi komunizam se u mnogim zemljama pokazao jednako okrutnim kao i razne vrste fašizma. Radi se zapravo o dva zločinačka totalitarna sustava u kojima nisu poštivana ni ljudska prava niti je puno vrijedio život pojedinca.

U takvom okružju straha i opće konfuzije mnogo je ljudi početkom svibnja 1945. odlučilo napustiti svoje domove bilo zbog straha od komunista bilo zato što su bili žrtve ustaške propagande kojoj je bilo u interesu pokrenuti što veći broj ljudi kako bi ustaškim vlastodršcima i onima koji su počinili zločine tijekom rata bio olakšan bijeg. I tu je početak jednog bolnog poglavlja u hrvatskoj modernoj povijesti – blajburškoj tragediji koju je obilježilo masovno stradanje poraženih jedinica vojske NDH, slovenskih, srpskih i crnogorskih kolaboracionista i neutvrđenog broja civila.

Blajburška tragedija bila je veliki zločin koji je obilježio rađanje i početak Druge Jugoslavije. Baš kao što je Nezavisna Država Hrvatska započela svoje postojanje represijom i zločinima nad srpskim, židovskim i romskim stanovništvom, tako je i Druga Jugoslavija počela egzistirati obilježena ovim velikim zločinom Titove Jugoslavenske armije nad poraženim snagama NDH što će snažno obilježiti čitav period njezina postojanja. O toj se tragediji za vrijeme Druge Jugoslavije nije smjelo javno govoriti, a bila su zabranjena objektivna povijesna istraživanja ovog stradanja, što je onda omogućilo daljnje manipulacije blajburškom tragedijom. Tako su i danas Bleiburg i “Križni put” jedna od najzamršenijih i najsloženijih tema hrvatske historiografije, nabijena velikim emocijama koje priječe objektivno povijesno istraživanje. Još nema konačnog broja ubijenih, a kako vrijeme prolazi sve će ga biti teže i utvrditi.

Komemoracije žrtvama Bleiburga koje se svakog svibnja događaju na blajburškom polju i dalje izazivaju snažne podjele u hrvatskom društvu, kojima svoj pečat redovno daju i visoki predstavnici Katoličke crk­ve koji nerijetko izbjegavaju spomenuti i odgovornost Ante Pavelića i ustaškog režima za sve ono što se dogodilo tog svibnja 1945. godine.

Europa po prvi put u svojoj povijesti živi 70 godina mira, no Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Kosovo nisu bili te sreće jer su ih od 1992. do 1995. zadesile nove ratne strahote kada je velikosrpski režim Slobodana Miloševića, potpomognut Srbima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine krenuo u brutalnu agresiju na Hrvate, Bošnjake i Albance, ostavivši iza sebe pustoš i masovne zločine.

(Godišnjak Kalendar sv. Ante 2015)

Objava Između fašizma i komunizma pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.