Pogledamo li svijet oko sebe ili se prisjetimo svojih životnih iskustava u prošlosti, uočit ćemo i pronaći mnogobrojne lidere koji su pomicali granice, oduševljavali nas i činili ovaj svijet boljim mjestom za život u svim sferama života. Često su to bili obični ljudi iz naše svakodnevice. Prepoznavali smo lidere u našem razredu u osnovnoj školi. Bile su to kolege koje su imale inicijative, ideje i smjernice za svaku situaciju. Njima smo se okretali kad smo imali pitanja, jer su nam njihovi odgovori davali jasan smjer. Uočavali smo lidere u obitelji ili među našim susjedima – divili se mudrosti starih ljudi, koji možda čak nisu bili ni pismeni, ali njihova riječ se s posebnom pozornošću slušala… Oni su znali što, kada i kako treba napraviti snalazeći se i u nemogućim okolnostima. Lideri su nam bili pojedini učitelji, župnici, profesori… Na poslu smo uočavali lidere i liderice, ne samo u menadžmentu već i među običnim radnicima, administraciji, tehničkim službama… Oni su drukčije promatrali svijet i organizaciju, vidjeli su prilike tamo i gdje su drugima bile nevidljive, inspirirali i pokazivali drukčije mogućnosti. Uz njih su se drugi uvijek okupljali kako bi se nadahnuli ili jednostavno dobro osjećali. Često u gradu, u nekim neobičnim situacijama, uočimo lidere – koji vide ono što drugi ne vide, koji iz čista mira drugima pomažu, usmjeravaju, rješavaju probleme… Jedan prijatelj mi je u mladosti rekao kako bolji svijet za njega počinje kad vidi nečiji srušen bicikl na ulici ili na parkiralištu pa ga podigne… Dugo sam razmišljao o tome jer mi se tada činilo banalnim. Poslije sam ga vidio kako uspješno slaže velike korporativne sustave da budu bolji… Takvi ljudi su često na prvim linijama i u slučaju veće nevolje. Oni vide potrebe i reagiraju. Potiču druge i daju im motivaciju. Neki od takvih ljudi prvi prepoznaju čak i povijesne lomove i trenutke kad narodi ispisuju povijest i dolaze u prve redove… Svi smo mi pozvani biti lideri, odnosno biti ljudi na koje se drugi mogu osloniti, koji će biti uzor i primjer drugima. Ljudi koji inspiriraju, motiviraju, pokreću i vode.

Osobine dobrog lidera

Ali što čini dobroga lidera? O tome su napisane mnogobrojne pametne knjige i održano je mnoštvo predavanja. Svjetski poznati guru liderstva Brian Tracy smatra kako se nitko ne rađa kao lider, već se vodstvo u nama neprestano razvija. On navodi 10 osobina, koje mora imati lider 21. stoljeća bez obzira na to je li riječ o menadžmentu ili politici. To su: vizija, hrabrost, učinkovito ponašanje tijekom krize, ispunjavanje obećanja, osjećaj za realnost, dosljednost, preuzimanje odgovornosti, sposobnost predviđanja, kooperativnost i izvrsnost. I drugi relevantni autori i istraživanja dolaze do zaključka kako vođe imaju viziju kojom mogu zamisliti i vidjeti budućnost. Sposobni su predodžbu te vizije prenijeti na druge i potaknuti ih na njezino ostvarenje. A najvažniji dio vizije su vrijednosti za koje se netko zauzima, i iza kojih čvrsto stoji. Drugi dio vizije je cilj, pri čemu je važna i jasnoća postavljenoga cilja. Treći dio vizije je namjera, odnosno razlog zbog kojega djelujemo, smisao našega rada, životna misija… Ako je namjera povezana s vrijednostima koje ljudi dijele i poštuju, onda nastaje poštovanje prema lideru. Onda ga doživljavaju svojim i rado slijede bez zadrške… Hrabrost znači sposobnost da napravi korak naprijed i da se suoči s opasnošću, da donese teške odluke, posebno u nepovoljnim trenucima, da čvrsto stane iza svojih vrijednosti i načela. Hrabrost je najprepoznatljivija osobina velikih vođa. To je sposobnost riskiranja, u kojoj drskost igra značajnu ulogu. Ako netko želi postati vođa, mora biti spreman na neuspjeh, protivljenja i neizvjesnost. Smjelost je simbol odlučnoga vođe. To znači neprestanu ofenzivu, izazov napredovanja, stvari dovesti do kraja, a ne čekati da se pomaknu same od sebe. Najhrabrije vođe ustrajavaju do kraja, čak kad nema rezultata i kad drugi odustaju. Sjetimo se samo prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana i prepoznat ćemo niz tih osobina! Mnogi – opterećeni svim ovim karakteristikama koje stručnjaci navode – govore kako zbog svih tih očekivanja lider mora biti beskompromisan, isključiti emocije, zauzeti distancu prema ljudima, jer je to jedini način da pokaže snagu, odlučnost i dođe do cilja… Mnogi zapravo tako i dolaze do uspjeha. Mnogima su važni samo ciljevi, a ne put do njih. Važniji su im rezultati nego ljudi i njihovi osjećaji. No, smatram da je to krivi put.

Zapitajmo se što je naš kapital koji posjedujemo i koji unosimo u sustave u kojima radimo i u odnose s drugima? To su: materijalna imovina (ako smo imali sreće biti rođeni u dobrostojećoj obitelji ili smo dovoljno do sada zaradili); znanje (ako smo bili uporni i vrijedni pa završili škole, fakultete, čitali, učili, pohađali seminare…); socijalna mreža (s kakvim ljudima smo okruženi, koliko ljudi poznajemo, vole li ljudi rado s nama popiti kavu ili nas izbjegavaju). Jedna uzrečica kaže: „Prvorazredni se druže s prvorazrednima, a drugorazredni s trećerazrednima” te simbolična moć ili karizma – to je ono nešto što nas čini privlačnima, vrijednima povjerenja… Materijalna imovina dođe i prođe. Dobar je preduvjet ako ju mudro koristimo, ali nam ne daje nužno stratešku prednost. I ne moramo ju posjedovati kako bismo uspjeli. Ona obično dođe kao posljedica ako imamo ove druge elemente. Socijalna mreža i znanje su se pokazali najvažnijima. A karizma dodatna vrijednost. Švedski autori čuvene knjige s početka ovoga stoljeća „Funky Business” Kjell Nordstrom i Jonas Ridderstråle napisali su kako netko vrijedi na tržištu onoliko koliko ima znanja, vještina i sposobnosti pomnoženo s brojem kvalitetnih ljudi s kojima je umrežen.

Izvori autoriteta

Svojedobno je skupina znanstvenika istraživala izvore autoriteta u organizaciji. Najčešći autoritet, odnosno onaj na koji se najviše i najradije pozivamo je položaj, funkcija, dužnost (Ja sam direktor i moja će biti zadnja!). Međutim, takav izvor autoriteta je ujedno najslabiji. Daleko su moćniji i važniji bili – obrazovanje i karizma. A najmoćnijim se pokazao – odnos prema ljudima! Autoritet lidera ne dolazi od titule, već od utjecaja, povjerenja i osobnih kvaliteta poput zajedničkih vrijednosti i autentičnosti. Vodstvo je usmjereno na ljude i vođeno svrhom. Vođe motiviraju i usklađuju druge oko stvarnoga cilja, stvarajući emocionalnu povezanost i mobilizirajući njihov trud, inicijativu, kreativnost… Dakle, zaposlenici su kvalitetu svojih menadžera promatrali kroz komunikaciju i odnos prema njima, a tek onda kroz njihovu učinkovitost i sposobnosti. Dakle, s ove točke gledišta nije bila presudna matematička inteligencija. Do izražaja su došle socijalna i emocionalna inteligencija. Socijalna inteligencija kao sposobnost mudroga ponašanja u međuljudskim odnosima (a što je vidljivo kroz ljubaznost, obazrivost, aktivno slušanje…) te emocionalna inteligencija kao sposobnost prepoznavanja, razumijevanja, izražavanja i kontroliranja vlastitih (ali i tuđih) emocija, kako bismo mudrije upravljali osjećajima, bili samouvjereniji, odgovorniji, empatičniji prema drugima… Kako bismo bili okruženi kvalitetnim ljudima, u odnose treba ulagati. A tu opet do izražaja dolazi komunikacija.

A kad je komunikacija u pitanju svi smo uvjereni kako znamo komunicirati i kako vjerojatno dobro komuniciramo. Međutim, statistike nas opovrgavaju. Jeste li znali da čak 95 % ljudi u poslovnom sektoru izgubi posao zbog nekvalitetne komunikacije s nadređenima, kolegama ili klijentima? Najčešći uzrok naših poslovnih problema je problem s ljudima. Čak 85 % vaše karijere i poslovnoga uspjeha ovisi isključivo o vašoj komunikaciji i stavu! Dobrom komunikacijom možemo postići bilo koji cilj u životu.

Objava Komunikacija čini lidera pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Baš kad smo počeli koristiti sve moguće komunikacijske platforme, kad je na tržištu zaživjelo više nego ikada fakulteta i visokih škola, ali i tečajeva, na kojima se poučava upravljanje komuniciranjem i kad smo pomislili da su naše državne institucije i njihovi čelni ljudi (nakon trideset godina imanja vlastite države) sazreli za učinkovitu, primjerenu i dostojanstvenu komunikaciju, ispada kako nam je baš komunikacija postala najveći problem. Ne razumijemo se, svađamo i dijelimo, okružujemo se samo istomišljenicima, a ostale „blokiramo” i preziremo, ne znamo prenijeti javnosti ono što mislimo pa političari stalno pojašnjavaju što su zapravo rekli, a zbog loše komunikacije povjerenje u institucije je na najnižim granama. A s obzirom na to da je pred nama izborna godina u Hrvatskoj, jer nas čekaju čak troji izbori – parlamentarni, europski i predsjednički, nema dvojbe kako ćemo i ove godine svjedočiti neprimjerenoj komunikaciji čelnih ljudi zemlje. Uostalom, u to smo se uvjerili već prvih tjedana ove godine.

Komunikacijski uzori

Uistinu, nekada stvari treba nazvati pravim imenom, prokazati lažne veličine i otvoriti tabuizirane teme. Nekada ni diplomatski rječnik stvarno ne pomaže, pa treba sugovornike prodrmati surovom istinom… Ali za sve bi trebao postojati način. Predsjednik države trebao bi biti uzor koji podiže standarde, a ne srozava ih, koji svojim stilom, ponašanjem i komunikacijom pridonosi imidžu zemlje koju predstavlja, a ne narušava ga, te koji u političkom životu pridonosi zajedništvu, razumijevanju i suradnji, a ne podjelama i padu povjerenja u institucije. Činjenica je da je u ovakvim političkim okolnostima, kad u Hrvatskoj gotovo i ne postoji ozbiljna i kredibilna oporba, hrvatski predsjednik Zoran Milanović svjesno ili nesvjesno preuzeo ulogu glavnoga kritičara i oponenta vladajućih. I u tome ime nešto i dobro, jer vladati bez jake oporbe i konstruktivne kritike vodi jednoumlju, samozadovoljstvu i bahaćenju. No, opet se nameće pitanje načina i stila… Nekada izgovorena rečenica više ili nepotreban epitet pokvare cijelu poruku. Dok mu jedni plješću, drugi, među kojima je značajan dio i onih koji su se zaklinjali u njega na izborima, javno su ga se odricali. Dok dio intelektualaca misli kako je ovakav predsjednik koristan hrvatskom društvu jer se usuđuje reći i učiniti ono što se nitko drugi nije usudio, drugi njegove pojedine istupe smatraju, ne samo uvredljivim već i govorom mržnje. S jedne strane je došlo do banalizacije titule predsjednika, a s druge kao socijaldemokrat i bivši premijer, pridonio je smanjenju licemjerja u hrvatskom društvu, pa i podvlačenju crte ispod nekih otvorenih tema, trauma i nerazriješenih pitanja. U svakom slučaju gledajući prepucavanja na liniji predsjednik – premijer ili predsjednik i pojedini ministri, mlađi naraštaji puno toga mogu naučiti, od toga što je primjereno, a što nije, do toga kako neke stvari izgovoriti i priopćiti mudrije i odgovornije, kako priopćiti istinu, a nikoga ne uvrijediti… Najlošije će biti ako pomisle – ako predsjednik tako govori u javnosti, onda mogu i ja u školi.

Informacijska kakofonija

Ozbiljna lekcija o lošoj komunikaciji bila je i pandemija Covid-19, koju smo tako brzo zaboravili. Ne samo politika već i dobar dio znanstvenika su nas uvjeravali u svoje apsolutne istine, da bi se samo nekoliko mjeseci kasnije te istine potpuno relativizirale jer ih je stvarnost dovela u pitanje. Vrijednost komunikacije se srozala. Znamo da ni znanstvenici ne mogu imati jasan odgovor na sva naša pitanja, ali začuđuje s kakvom lakoćom se u javnom prostoru iznose te „apsolutne” istine te s kojom lakoćom se osuđuje sve one koji ih ne prihvaćaju zdravo za gotovo. Sumnjati u znanstvene istine nije grijeh. Veći je grijeh pokušati ušutkati svakoga tko se ne slaže s tim „apsolutnim” istinama. S druge strane, problem je što je danas apsolutno svakome dostupan mikrofon, odnosno Facebook profil i pet minuta medijske pozornosti. Tako da s nobelovcima ravnopravno raspravljaju seoske sveznalice. A u tom informacijskom kaosu, mješavini dezinformacija i informacija, koje nas zasipaju iz minute u minutu, prosječan konzument ne može znati što je činjenica, a što fikcija, što je podvala, a što znanstveni dokaz. Svemu tome pridonose i famozni komunikacijski oblaci koje podupiru vlasnici tehnologija poput Facebooka i Googlea koji nam sve više serviraju ono što želimo čuti, a ne ono što je činjenično točno; koji nam serviraju istomišljenike, a ne one koji bi nam argumentima proširili vidike… Tako mnogi stječu dojam da je njihov pogled na svijet jedini ispravan, a onda se razočaraju kad se susretnu sa stvarnošću. Sve to vodi podjelama i zatvaranju u svoje kružoke. Čak i oni koje smo donedavno smatrali razumnima i tolerantnima, u pandemiji su pokazali svoje pravo lice isključivosti. „Svi oni koji ne misle poput mene, neka se sami odfrendaju ili ću ih blokirati!” – postala je ozbiljna prijetnja na društvenim mrežama. Sve su veće podjele i u obiteljima i među prijateljima. Sve su rjeđi oni koji svoje mišljenje i poglede na svijet ne žele naturati drugima i koji su ostali dovoljno otvoreni da poslušaju i argumente druge strane.

Kome vjerujemo?

Recentna istraživanja pokazuju kako sve manje vjerujemo institucijama, ali je u kriznim situacijama najviša razina povjerenja u informacije koje dobivamo od prijatelja i poznanika. Tek potom slijede tradicionalni elektronički mediji – radio i televizija. Najniža razina povjerenja je u općeprisutne društvene medije. Ti rezultati jasno govore o važnoj ulozi tradicionalnih medija u informiranju građana tijekom kriza, poput pandemije, rata i drugih nedaća, odnosno važnosti kredibilnih i provjerenih izvora. Društvene mreže koje su inače u Hrvatskoj najčešći izvor informacija, nisu imale presudnu ulogu tijekom krize, a nasuprot anonimnim komunikatorima na internetu informacije su se provjeravale i komentirale s obitelji, prijateljima i poznanicima koji su se pokazali najvažnijim „filterom” u razumijevanju situacije. Drukčijim riječima kazano, uz sve komunikacijske tehnologije i platforme, ipak najviše vjerujemo onim informacijama koje dobijemo starom provjerenom metodom „od usta do usta”. A i ta informacija od usta do usta, postala je kompleksnija i isključivija. Imamo sve manje vremena jedni za druge. Previše govorimo, a premalo slušamo. Kao govornici previše sebe stavljamo u fokus, a premalo smo fokusirani na sugovornika. Znati jezik, pa i nekoliko njih ne znači znati učinkovito komunicirati. Tzv. kulture visokoga konteksta poput Kineza ili američkih Indijanaca uspješno komuniciraju i šutnjom, gestama, neverbalnom komunikacijom. Njima se diže kosa na glavi od previše riječi. Zato je možda idealno vrijeme uoči ovogodišnje korizme da počnemo bolje komunicirati. Najprije u obitelji i na poslu, potom na društvenim mrežama i on-line svijetu, a potom i u Saboru, u medijima, u javnosti… Primjerice, ako želimo sebi i drugima uljepšati dan, unesimo u komunikaciju malo više osjećaja i pažnje, odgovornosti i susretljivosti od one uobičajene rutinske. Pitajmo se hoćemo li svojom izjavom, intervencijom ili komentarom nekome uljepšati ili uništiti dan. Preuzmimo odgovornost za izgovorene riječi, jer ljudska riječ ostavlja duboke tragove. Početak bolje komunikacije među nama može biti i početak neke bolje i primjerenije Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Boljom komunikacijom do boljega društva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mostovi mogu biti slični, ali redovito su različiti. Svi bračni odnosi su slični, ali redovito su različiti. Mostovi nisu samo obične građevine od kamena, betona ili željeza kojim se premošćuje neka rijeka. Bračni partneri nisu samo tijelo, oni imaju dušu, emocije i osjećaje. Mostovi povezuju i spajaju suprotne obale i ljude koji na njima žive. Bračni odnosi povezuju i spajaju partnere u njihovoj različitosti. Dvoje trebaju postati jedno. Porušiti most znači razdvojiti obale. Uništiti ili narušiti bračni odnos znači udaljiti bračne partnere jedno od drugoga.

Nepovezanost je ono što dovodi bračne parove na savjetovanje. Kada partneri imaju problem međusobnih odnosa, primjenjuju ubojita ponašanja. Partnera kritiziraju, okrivljuju, prigovaraju mu, prijete i kažnjavaju. Po teoriji Williama Glassera ova ponašanja primjenjuje 99,99 % ljudi u svijetu kad osjete da imaju poteškoće u odnosu s drugima. Ubojita ponašanja koja nazivamo stereotipima, koristimo gotovo svi, a da pri tome ne razmišljamo koliko patnje nanose i nama i drugima.

Odnos s Bogom

Partnere koji žele ojačati brak i ponovno se povezati hrabrimo ističući kako mnogi bračni partneri imaju problema. To je normalno. Nema braka u kojem nema problema. Skoro svaki brak koji se nađe u krizi može iz nje izići, naravno ako to želi. Kvalitetan odnos nije lako imati. Podsjećamo ih da bračni odnosi traže puno usklađivanja i razumijevanja sa strane oba partnera. Bračna sreća i mir nikada se ne dobivaju kao dar, nego se zajednički grade. Ako partneri žele, mogu naučiti kako se ponovno povezati. Potičemo oba partnera da uče i nauče djelotvornija ponašanja. Imamo iskustvo kako je svaka vrsta učenja naporna, zahtjevna i teška. Imamo i suprotno iskustvo. Učenje može biti zabavno i profitabilno za onoga koji uči i želi naučiti. Čovjek uči dok je živ. Mudar čovjek uči na svojim pogreškama.

Najčešći razlog bračne nepovezanosti uzajamno je prebacivanje krivnje i odgovornosti. Ono se uglavnom svodi na zajednički nazivnik po obrascu: nisam ja, ona/on je. Ovakav obrazac ponašanja opisan je u Knjizi Postanka: „…Čovjek odgovori: ‘Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.’ Jahve, Bog, reče ženi: ‘Što si to učinila?’ ‘Zmija me prevarila pa sam jela’, odgovori ženaˮ (Post 3,12-14). Adam krivnju prebacuje na Evu, a ona ukazuje na zmiju. Ovo ubojito ponašanje doprinijelo je prvom grijehu – prvoj bračnoj svađi. Grijehom je bila narušena ljubav prema Bogu. Iskonska ljubav, sloga i povjerenje između Adama i Eve je narušeno. U savjetovalištu i općenito čujemo; imao sam peh, nesretno sam „naletio” na nemoguću ženu. Supruga misli da je „naletjela” na muža s kojim je nemoguće živjeti. Da se oslobode vlastite odgovornosti, optužuju partnerov karakter, nervozu.

Ovaj obrazac predbacivanja odgovornosti i krivnje bračni partneri redovito koriste u bračnom savjetovanju za svoje; izvanbračne veze, dvostruki život, prečesto i dugo izbivanje izvan bračnoga i obiteljskoga gnijezda, alkoholizam i druge ovisnosti, prepirke i svađu, uskraćivanje bračnih obveza, prestanak komuniciranja, neprestano kritiziranje, prkosno ponašanje, ljubomora, sumnja. Za kršćanske brakove ova i ovakva ponašanja su grijeh. Narušavaju odnos s Bogom i čovjekom. Oprez! Ljubav i bračni odnosi se mogu uništiti kao i odnos s Bogom. Njegujte odnos s Bogom, bračnim partnerom. Svim svojim bićem okrenite se prema Bogu i bračnom partneru. Iz odnosa s Bogom i bračnoga odnosa živite. Samo u odnosu s Bogom, bračnim partnerom i drugim ljudima možete se u potpunosti ostvariti.

Drugi nemaju nikakvoga utjecaja na naše ponašanje. Mi odabiremo sve ono što činimo, mislimo, biramo i osjećamo uključujući i našu patnju. Jedino ponašanje za koje smo odgovorni i koje možemo mijenjati je naše ponašanje. Nijedna pomoć u kojoj partneri traže da promijene svoga partnera nije djelotvorna. Bez obzira na to u kakvom je stanju njihov odnos, oni mogu mijenjati samo sebe. Svi imamo iskustvo da uvjerenja i ponašanja teško mijenjamo. Prema Tepperweinu: Da bi bračni partneri učinili promjene potrebne za bolji brak i osjećali se bolje, moraju promijeniti način na koji su dosada živjeli. Moraju pažljivo motriti ono što čine u vrijeme kada imaju teškoće u odnosima. Ako partneri žele mijenjati ponašanje – djelovanje, moraju mijenjati svoje mišljenje i osjećanje. Ljubav između bračnih parova ne može postojati bez osobne svijesti i bez osobne odgovornosti.

U ljubavi nema ponosa

Za uspješan bračni odnos potrebno je međusobno razumijevanje koje je rjeđe nego što mislimo. Ima nerazumijevanja i pogrešaka koje se uvijek mogu ispraviti – ako to želimo, tražimo i hoćemo. Shvatiti i biti shvaćen – izvor je radosti i jedinstva. Dobra komunikacija doprinosi dobrom odnosu s partnerom i istovremeno pomaže partneru da bude sretniji i zadovoljniji u braku. Bračni par koji ima hrabrosti da uvijek kaže sve, proći će zasigurno kroz mnoge potrese, ali će moći izgrađivati sve uspješniji bračni odnos. U razgovoru partneri mi redovito kažu: „Pred vama se mogu povjeriti jer me vi shvaćate.” A istina je obratno: ja ih shvaćam zato što mi se povjeravaju. Ponekada ih shvaćam bolje nego njihovi partneri – jer mi kazuju sve ono što njima ne kazuju. Potičemo partnere da razgovaraju o svemu što im se ne sviđa i što ih muči. U razgovoru je najvažnije pažljivo slušanje. Za razumijevanje ljudskih odnosa slušanje je ključ. Potičemo partnere da više slušaju, a manje govore. Samo pažljivim slušanjem može se zaista razumjeti što partner govori. Svi se osjećamo dobro kad nas netko sasluša. Biti saslušan ima ljekovit, terapeutski učinak. Kada bračni problemi nisu riješeni na zadovoljstvo oba partnera, ljutnja buja. Čak i obične prepirke simptomi su ogorčenosti, truju partnere i njihov odnos. Kronično jadikovanje; okrivljavanje i nesposobnost za rješavanje problema znak su da je komunikacija u odnosu već odavno narušena. Takva stanja redovito pokazuju da jedan ili oba partnera jednostavno moraju biti u pravu. Ovi partneri redovito imaju nerealna očekivanja, što na kraju vodi do razočaranja. Pregovaranje je važno u braku. Govorite jedan drugom što želite i ono što ste spremni učiniti da biste riješili bilo koji problem ili sukob ideja. Važne odluke u braku donosite zajedno. Obratite pozornost i važnost na riječi koje govorite i izgovarate. „Lijepa riječ svaka vrata otvara.” Grube riječi, pogrdna imena kao i prkosna šutnja bole. U ljubavi nema ponosa. Ponos je ubojica ljubavi. Gdje ponos uđe na vrata, ljubav izlazi kroz prozor. Koristi što je više moguće riječi: volim te, oprosti mi, molim te, hvala ti i opet volim te!

Drugujte sa svojim bračnim partnerom. Dugotrajna prijateljstva su jedini odnosi gdje primjenjujemo skrbna ponašanja teorije izbora. Prijatelje slušamo, poštujemo, vjerujemo im, podržavamo ih, potičemo i ohrabrujemo. Puno vremena provodimo s njima. S prijateljima dijelimo sve što živimo i jesmo. Uspiju li partneri preslikati ova ponašanja u svoj bračni odnos, bit će povezaniji, sretniji i zadovoljniji.

Uvjerenje da je bračni partner moje vlasništvo propast je za svaki bračni odnos. S onima koje volimo ne možemo raspolagati. Uvjerenje da partnera možemo posjedovati dovodi do razočaranja, ljutnje i sukoba. Izbjegavajte dominaciju i superiornost. U ovim okolnostima ravnopravno i istinsko partnerstvo se gubi. I za kvalitetan brak ključ je Isusovo zlatno pravilo: Sve što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima (Mt 7,12).

Budete li šutjeli, šutite s ljubavlju! Budete li govorili, govorite s ljubavlju! Budete li kažnjavali, kažnjavajte s ljubavlju! Budete li opraštali, opraštajte s ljubavlju! Dopustite ljubavi da se ukorijeni u vama, jer iz tog izvora može poteći samo dobrota. Ljubite i činite što hoćete (sv. Augustin).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Komunikacija kao most pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ima ih koji pak nekako te riječi olako izgovaraju, dobace ih onako usput, preko ramena, pa se njihovo „volim te” nekako i ne doživljava ozbiljno. A možda je zapravo ozbiljnije od svih drugih pažljivo biranih načina. Samo nemaju hrabrosti gledati u oči onoga kome to govore. Zato neki mogu zijevnuti usred rečenice drugoga, nastaviti prati suđe, pustiti vodu ili ga grubo prekinuti jer je, naravno, nešto drugo važnije. „Oprosti, imam poziv…”, naravno, puno važniji od trenutnog razgovora. No, djela govore više od riječi, pa to doista ne mora baš ništa značiti. Osim ako se uporno ponavlja.

Potrebno je učiti izgovarati riječi

A riječi su i simboli, moćne tonom, dinamikom iznošenja, značenjem, bez obzira jesu li glagoli ili imenice, umanjenice ili uvećanice, cijele ili skraćene, direktne ili sinonimi. Riječi su djelomično i ljudsko određenje. Djeca koja teško govore imaju velikih problema, kao i ona koja loše izgovaraju, mucaju ili tepaju. Problem je i sa izgovorom običnog „r”. Zato ih se uključuje u terapiju defektolozima logopedima specijaliziranim za učenje govora i izgovora. Poslije se posebno ulaže u učenje stranih jezika. A sve radi kvalitetnije komunikacije s drugima, radi lakšeg uspostavljanja dijaloga, razmjene i usklađivanja mišljenja, poruka, informacija. A gdje je tu ljubav?, pitao bi se uvijek svaki prosječni psihijatar jer i uz defektologe i strane jezike, još uvijek ostaje problem oči u oči reći „volim”, što je ipak početak za svako djelo koje će poslije možda govoriti više.

Svaki prosječni rječnik sadrži oko 30.000 riječi. Običan čovjek ih u prosječnoj komunikaciji svakodnevno koristi svega nekoliko, a godišnje maksimalno 300, tj. svega 1%. Kamo su se izgubile sve druge riječi osim nekih u maksimalno skraćenim rečenicama sve sličnijim SMS porukama mobitelom: „Kak si?, Haj!, Bok!, Dan!, Noć!, Pozz!” I ona čarobna koja sve pokriva: „Što ima?”. Što ima za pojesti, što ima novoga u tvom životu? Što se događa sa svima nama? To je puno manje od tri stotine.

„Puno pričaš, smetaš mi dok gledam utakmicu, jedva sam stigao dojuriti s posla na poluvrijeme!”, kaže on i upali TV. Važnije je što nevidljivi spiker govori i hrpa neznanaca u uzaludnoj borbi bez pobjednika, osim tuđe zarade. Možda svima zapravo nedostaju bitke, lov, borba za plijen, koje utakmice mijenjaju? A tu riječi doista nisu važne, već suvišne. „Nećeš ići sa mnom u ribolov, samo pričaš pa mi plašiš ribe i ne daš mi mira sa mojim mislima.” Možda više doista nema potrebe ni želje za razmjenjivanjem misli jer i tako nikome nije stalo do toga što drugi doista misle, a pogotovo do toga što osjećaju.

A djeca sve to slušaju, i gledaju, djeca – naša budućnost. Bez riječi, spuštajući pogled.

Naravno da nije baš tako pesimistično, ali trebalo bi razmisliti i učiti riječi, izgovarati ih. To je jedno od psihoterapijskih načela. Izgovaranjem riječi koje simboliziraju osjećaje, oslobađamo energiju koja prati emocije i čini velike unutarpsihičke probleme. Na primjer, kada govorimo o svojoj ljutnji ili strahu ili tuzi, oni više nisu tako strašni i tada tek možemo raditi s njima i popravljati ih. Dok su u nama, mogu razarati energijom. Zato je dobro znati što više riječi za opis svojih emocionalnih stanja. Često u praksi čujemo „Nekako nisam dobro.” „A kako to niste dobro, možete li opisati?”, pitamo. „Pa tako, nisam dobro…” Ponekad se vizite u bolnici svedu na takav razgovor, sve do dana kada pacijent kaže „Danas sam malo bolje” ili „Eto, dobro sam sada, mogao bih kući.” Liječnik često nema priliku kroz riječi ili dijalog spoznati kako se pacijent doista osjeća, preostaje mu samo njegova sposobnost procjene i sve što zna o riječima i životu bez njih. Poput čitanja misli. A bez riječi je teško iskazati, opravdati i braniti svoje mišljenje, stavove, potrebe.

Što gledanje u oči donosi?

Nije lako reći „volim te”, a još teže „ne volim te više”. Eh, tu je tek problem. Najčešće to znači „ne volim te više kao prije, već drukčije”, ali kako to ne znamo izraziti pa govornik i slušatelj čuju „ne volim te više uopće, želim otići, volim nekog drugog…” I što tada? A odnosi su se zakomplicirali, ugovori su potpisani, imovina isprepletena, svi susjedi kumovi… Kad ponestaju riječi, pogledi se počnu izbjegavati, ljudi se ili povlače ili kreću u lošu komunikaciju, dvosmislene izjave, koje prethode grubostima. Kada nestanu i ružne riječi, ostaje samo negativna energija koja lako prelazi u akciju, grube geste ili udarce. A djeca sve to slušaju i gledaju, djeca – naša budućnost. Bez riječi, pogledom koji luta daleko od očiju, ili uprtim u pod. Ostaju sami sa svojim mislima i osjećajima, koje nemaju kome reći jer nikog nije briga. Prvo ih učimo govoriti, a potom ih grubošću naučimo da je govoriti loše i da je „šutnja zlato”. Pa neka se snađu kada dođe trenutak da se bore za sebe i svoj stav, da kažu što doista žele i trebaju da bi bili sretni i voljeni!

Zapravo samo treba biti iskren, gledajući pravo u oči drugoga pokušati što bolje riječima oslikati svoje unutrašnje slike, koje tako mogu postati vedrije i svjetlije, pa ma otkud dolazile. Čak i kad su iz praznine bića, daju priliku oslikavanja novim iskustvima. Ali jedino ako se izlože. Tada i volim te i ne volim te ima smisla i može se preživjeti, gotovo u svakom kontekstu, jer dajemo prostor i za slaganje i za neslaganje, koje ponekad može puno više dobra donijeti svima i sada i u budućnosti. Što više riječi poznajemo i govorimo, lakše ćemo prenijeti svoje poruke i lakše ćemo razumjeti poruke koje su nam upućene. Samo gledajući u oči drugoga dok se sluša i govori doista se čuje i razumije rečeno, a tek tada počinje pravi dijalog, rasprava, diskusija koja donosi bolji uvid u temu ili problem, drama ili još bolje komedija koja svima čini dobro bar na trenutak.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Gledaj me u oči dok te slušam pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.