Od svratišta do hotela

U čuvenoj Opatiji primjerice prvi hotel otvoren je tek 1844. godine. Bila je to Villa Angiolina u kojoj je tada uglavnom odsjedalo austrougarsko plemstvo. Velebni hotel Kvarner, u koji su počeli masovnije zalaziti i zagrebačke dame i gospoda, otvoren je četrdeset godina poslije. U počecima se u ljekovitom morskom okruženju, prožetom mirisima borove šume, odmaralo uglavnom u zimskim mjesecima, dok se ljeti odlazilo u planine. Tako je primjerice 1868. godine na Hvaru utemeljeno Higijeničko društvo čija je zadaća bila iskoristiti ljekovita svojstva hvarskoga podneblja pogodnoga za liječenje raznih bolesti, a posebno dišnih organa. Uz potporu austrijske carice Elizabete izgradili su i prvi hotel na mjestu nekadašnje kneževe palače u središtu Hvara, koji je otvoren 1899. godine. Bio je to početak turizma kakvoga danas poznajemo. Zbog sličnih razloga otkriven je i miomirisni otok Lošinj, koji nazivamo i otokom vitalnosti. Ondje su točno prije 140 godina, 1885. doputovali prvi turisti. Bili su to austrijski liječnik Conrad Clar, koji se bavio proučavanjem klime na istočnoj strani Jadrana, i njegov sin Walter koji se oporavljao nakon teškoga oboljenja. Budući da je poznavao mikroklime pojedinih destinacija, pretpostavio je kako je baš otok Lošinj pogodan za klimatsko lječilište i zimsko oporavilište. Dobro je pretpostavio jer mu se sin nakon samo tri tjedna toliko oporavio da se mogao zdrav vratiti kući. Sve se to brzo pročulo na bečkom dvoru pa su pohrlili i oni zdravi kako bi ojačali kapacitet svojih pluća. Razvoju lječilišnoga turizma na otoku pridonio je svojim istraživanjima i hrvatski prirodoslovac Ambroz Haračić, koji je s mještanima osnovao turističko društvo u Malom Lošinju 1886., kao jednu od najstarijih naših turističkih organizacija. Nedugo zatim, na inicijativu profesora Schrottera, koji je smatrao kako bi miris borovine dodatno oplemenio lošinjski zrak, osnovano je i Društvo za poljepšavanje i pošumljavanje Maloga Lošinja. Iste jeseni zasađeno je više od 80 tisuća borovih sadnica i uređen je park Čikat uz obalu, gdje su uskoro niknule vile, danas preuređene u luksuzne hotele i kuće za odmor. Dakle, bijaše to početak luksuznoga turizma na Jadranu po uzoru na francusku i talijansku obalu…

Tada je na more išao tko je trebao zbog zdravlja. Danas ide svatko tko kupanje u moru može priuštiti. Tada se biralo odredište na kojem bismo mogli disati punim plućima. Danas se ide tamo gdje imamo nekoga svoga ili gdje možemo priuštiti apartman, hotel ili kuću. Nekada su turisti bili čuđenje lokalnom stanovništvu, koje je izbjegavalo kupanje u moru. A danas je turista i nekoliko puta više od domaćih ljudi, pa se u pojedinim europskim zemljama već bune zbog toga golemog pritiska stranih ljudi i opterećenja na prirodu, ali i normalan život u pojedinim destinacijama.

Svratišta i gostionice, koji su se nekada gradili uz prometne putove ili značajna raskrižja, zamijenili su hoteli. U gradovima su se najprije gradili pored kolodvora, a na obali na mjestima gdje su imali savršen pogled i dostupne plaže. Nekada se hotele opisivalo kao mjesto susreta inozemnih gostiju i domaćih ljudi. Uistinu, hoteli bi u mjesta donosili dašak svijeta, ne samo zbog ponude luksuznih pića i jela, koja se drugdje nisu mogla naručiti, već i zbog gostiju te njihova stila i ponašanja, koji bi obično intrigirali domaće ljude. Danas su to – kako stoji u katalozima – mjesta opuštanja i inspiracije, nezaboravnih iskustava i punjenja baterija. No, često su ti pretrpani hoteli i pre-izgrađeni apartmani i ruglo pojedinih mjesta. U utrci za zaradom sve se manje misli na dobrobit gostiju, a sve više na broj soba i parkirnih mjesta te utržak na kraju sezone…

Od tih prvih hotelskih iskustava do danas Hrvatska se razvila u prestižnu, ali i mnogima nedostižnu turističku destinaciju, koju posjećuju kraljevi i kraljice, multimilijarderi i šeici, predsjednici i direktori multinacionalnih korporacija, ali i milijuni turista koji žele steći neko novo iskustvo, vidjeti svijeta i uživati u blagodatima čistoga mora, netaknute prirode ili stoljetnoj kulturi i baštini.

Povratak zavičaju

Turizam je postao fenomen, ali i profitabilna industrija, kojom valja mudro upravljati kako ne bi donio nesagledive posljedice i za društvo, i prostor i prirodu. No, da ne bi bilo zabune nije svaka turistička ponuda ujedno sinonim i za dobar odmor. Nekada odlazak na more može biti pravi umor, skupo plaćena gnjavaža i stres. Kvalitetan odmor možemo pronaći i u opustjelom velegradu, ali i u staroj kući na selu. Odmor počinje od nas i našega odnosa prema sebi i drugima, Bogu i prirodi. Mnogi su toga postali svjesni pa sve više bježe od prenapučenih plaža i traže kuće na osami. Više nego ikada nam je potreban mir. Spokoj u kojem ćemo pronaći sebe i susresti se s Bogom i bližnjima. Zato se mnogi naši sugrađani tijekom ljetnoga odmora vraćaju u svoj zavičaj kako bi pronašli istinski odmor za dušu i tijelo. Vraćaju se u zavičaj iz duboke potrebe za povezanošću s korijenima. Vraćaju se barem na nekoliko dana svojoj obitelji i rodbini, a ako nisu među živima onda barem mjestu koje im je oblikovalo identitet.

Povratak zavičaju nije samo fizičko putovanje već i emotivno i duhovno iskustvo koje obnavlja osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Zavičaj je mjesto gdje su ljudi odrasli, gdje su proveli djetinjstvo i stasali u osobnosti. Tu su uspomene, tradicija, običaji i ljudi koji čine trajnu mrežu naše podrške. Povratak omogućuje obnovu tih veza, susrete s obitelji i prijateljima, te sudjelovanje u zajedničkim običajima i slavljima. To jača osjećaj zajedništva i identiteta, što je važno za psihičku i emocionalnu ravnotežu. Nekada samo obilazak rodne kuće, makar danas bila zidina, daje taj osjećaj spokoja i budi uspomene. U misli i sjećanja nam se vraćaju likovi dragih ljudi, uspomene i davno izgovorene riječi koje su oblikovale naš karakter, ali i naše odrastanje… Vraćaju nam se ona davna bezbrižnost i zaigranost i kao da nas čine mlađima. Ta malena mjesta naših srca imaju nešto što nemaju ni najluksuznija ljetovališta i plaže… Ona imaju moć zacjeljivanja naših rana, obogaćivanja naše duše i povrataka iskonu.

Talijanski romanopisac Cesare Pavese je napisao: „Živjeti u malom mjestu znači nikada ne biti sam, znači da i kad te tamo nema nešto tvojega ostaje među ljudima u kućama, i čeka tvoj povratak.” Definitivno, povratkom u zavičaj pronalazimo taj dio sebe koji smo ostavili na odlasku i tek tada postajemo cjelovite osobe.

Doduše treba priznati kako se neki stide svojih korijena pa zaobilaze rodno mjesto tražeći neka prestižnija i razvikanija odredišta. Teško je povjerovati da netko u današnje motorizirano doba ne može pronaći barem dan ili dva za obilazak rodne kuće, najbližih koji ondje još žive, ali i mrtvih u njihovim vječnim počivalištima u hladovini čempresa po našim grobljima… Nasuprot njima, posljednjih godina po našim bosanskohercegovačkim vrletima susrećem mlade ljude rođene i odgojene u dalekim zapadnim zemljama, koji istražuju i traže rodne kuće svojih djedova i baka, kako bi u toj potrazi za identitetom pronašli i djelić sebe… Od toga očito ne možemo pobjeći, makar se i odupirali. Naš veliki umjetnik i pjesnik Virglije Nevjestić, rođen u malenom Kolu kod Tomislavgrada, a umro u Parizu kao svjetski priznati grafičar, lijepo je govorio: „Nema provincije u prostoru. Ona je sadržana u ljudima!”

Prema tome, povratak u zavičaj, ma odakle potekli, omogućava nam pronalaženje mira i pruža odmor u poznatom okruženju, sigurnost i utjehu. U užurbanom i često stresnom modernom životu, zavičaj je mjesto gdje se čovjek može ponovno povezati sa sobom, svojim korijenima i vrijednostima. Na kraju, povratak zavičaju ima i duhovnu dimenziju. Mnogima je to prilika za zahvalnost, molitvu u obiteljskom okruženju, na grobovima predaka ili crkvama u kojima smo kršteni, te obnovu vjere i tradicije koje se prenose s generacije na generaciju. Time se čuva i jača kulturni i duhovni identitet zajednice.

Odmor nije luksuz

Valja napomenuti kako ljetni odmor ima duboko značenje i u kršćanskoj tradiciji, daleko iznad pukoga fizičkog opuštanja ili bijega od svakodnevnih obveza. Odmor je, prema biblijskom i kršćanskom shvaćanju, sveto vrijeme ispunjeno Božjim blagoslovom, vrijeme u kojem čovjek ponovno otkriva svoje temeljno dostojanstvo i smisao života. U Knjizi Postanka Bog sam uzima dan odmora nakon stvaranja svijeta, posvećujući sedmi dan kao sveti dan počinka (Post 2,2-3). Time se pokazuje da odmor nije luksuz, već potreba i Božja zapovijed, osmišljena za dobro čovjeka. Nedjelja, Dan Gospodnji, postaje središnje vrijeme za odmor u Gospodinu, ne samo za tijelo nego i za dušu. Isus također prepoznaje potrebu za odmorom. U Evanđelju po Mateju poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). On ne traži od ljudi da budu stalno aktivni, već ih poziva da pronađu mir u Njemu. Isus sam se povlači u osamu, moli i odmara, pokazujući da je odmor vrijeme susreta s Bogom i sa samim sobom.

Zato odmor uistinu shvatimo ozbiljno. On omogućuje čovjeku da zastane, promisli o svom životu i prepozna da nije gospodar svega, nego primatelj dara života. Odmor tako vraća čovjeka njegovu izvoru – Bogu, te ga otvara punini života i dubljem smislu postojanja. Najbolje se odmara kada se tijelo i duša zajedno obnavljaju u miru, molitvi, prirodi, zajedništvu i radosnom prihvaćanju Božjih darova. Odmor tako nije više samo bijeg od odgovornosti i tjednoga rasporeda, nego prilika za susrete – ponajprije s Bogom, sa samim sobom, s bližnjima i s prirodom… Priroda koja nas okružuje pritom je jako važna jer nas iscjeljuje i otvara onostranom. Kako je veliki katolički novinar Živko Kustić pisao – priroda najljepše govori o Bogu i našem mjestu u svemiru. Ona nas nadahnjuje, uči, opominje i pruža odgovore… Uostalom i Isus se često povlačio u prirodu, gdje je u tišini razgovarao s Ocem. Priroda je mjesto gdje se lakše osjeti Božja blizina i ljepota. Šetnja, plivanje, planinarenje ili jednostavno uživanje u Božjem stvaranju obnavlja i tijelo i duh. Odmor također nije sebičnost, već nužnost i odgovornost prema darovanom zdravlju. Zato treba izbjegavati lijenost, ali i pretjeranu aktivnost, a tražiti mudro upravljanje vremenom i snagama. Pritom ne zaboravimo i smisao za humor, druženje s obitelji i prijateljima, igru i veselje… Sve je to također važno za obnovu čovjeka. Neka naša opustjela sela i dvorišta ovoga ljeta odjekuju smijehom, razgovorom i pjesmom…

Objava Blagoslov odmora u zavičaju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nadzor tijela

Popis stanovništva jedan je od temelja biopolitike kako ju je opisao francuski mislilac Michel Foucault u svojim razmišljanjima 70-ih godina prošloga stoljeća. On je smatrao da se s vremenom način vladanja ljudima mijenja, i to tako da tijelo podanika postaje sve važnije. Stariji oblik vladanja uključivao je poslušnost i disciplinu onih nad kojima se vladalo, a to se osiguravalo sredstvima prisile i indoktrinacije, kroz razne institucije kao što su škola, vojska, policija, bolnica, ludnica, zatvor, tvornica, Partija ili Crkva, kako bi se oblikovala svijest i ideologija građana. Te su institucije imale moć, i još uvijek je imaju, da razdvoje poslušne od neposlušnih, moralne od nemoralnih, zdrave od bolesnih ili normalne od ludih.

No s vremenom se, kaže Foucault, težište kontrole usmjerava na tijelo, tako da je za današnje kapitalističko društvo – iako i sve stare institucije nadzora i dalje djeluju – najvažnije upravo ono biološko i tjelesno u čovjeku. Tijela koja su već postala pokorna u školama, zatvorima i tvornicama sada se podvrgavaju popisima i raznim analizama. Mi smo se svi navikli na to da nas važu, da nam mjere visinu, težinu i temperaturu, da nas anketiraju i legitimiraju, da nam daju razne PIN-ove i identifikacijske brojeve, pa nismo niti svjesni da smo postali objekti biopolitike – procesa u kojem država nama upravlja kao tjelesnim bićima.

Nestanak čovjeka

Odlasci na policiju po dokumente, ispunjavanje upitnika o zdravlju, registriranje u socijalni ili mirovinski fond za sve je nas važno jer se time očitujemo kao jedinstveni subjekti i jer samo tako možemo ostvariti građanska prava. Međutim, istovremeno postajemo i statistička jedinica unutar bezobličnoga stanovništva, dok državne i financijske institucije evidentiraju naše zdravlje i kretanje, boravište i prebivalište, naše navike i bolesti, stopu rađanja i umiranja. Svaki naš životni korak, prošli i budući, ovisi o brojkama: stupnju obrazovanja i prosjeku ocjena, godinama staža i prosječnom prihodu, štetnim navikama i krvnom tlaku. Čini se da je proturječno, ali zbiva se baš to da nas država poznaje u najsitniju pojedinost, da o nama zna više nego mi sami, ali nama upravlja kao mnoštvom. U društvu nadzora, kaže Foucault, i subjektivizacija i obezličenje čovjeka je potpuno – biopolitika istovremeno dovodi to totalne kontrole čovjeka kao i do nestanka toga istog čovjeka.

U 2. poglavlju Evanđelja po Mateju, pak, čitamo kako se po odlasku mudraca s Istoka „Josipu u snu ukazao Gospodinov anđeo i rekao: ‘Ustani! Bježi u Egipat zajedno s djetetom i njegovom majkom. Ostani ondje dok ti ne kažem. Evo, Herod samo što nije krenuo u potragu za djetetom. Želi ga ubiti.’ Iste noći Josip je ustao pa zajedno s djetetom i njegovom majkom otišao u Egipat. Ondje je ostao do Herodove smrti.”

Logor i homosacer

U navedenom se ulomku očituje drugi vid biopolitike, koji je objasnio talijanski mislilac Giorgo Agamben, nastavljajući se na Foucaultovu misao o biopolitici. Dok se Sveta obitelj u Evanđelju po Luki podvrgava kontroli na način da se njezin život pretvara u brojčanu vrijednost, u Evanđelju po Mateju ona biva lišena svih građanskih prava te je svedena na troje ljudi koji bijegom spašavaju goli život. Čovjeka u takvom stanju ogoljele egzistencije Agamben naziva „homosacer” – to je onaj koji je i svet i proklet, koji se može po volji ubiti, ali nije dostojan da bude žrtvovan – a u današnje vrijeme njegovo postojanje prepoznajemo u logorašima, izbjeglicama ili zaraženima.

Agamben nam pronicljivo razbija nekoliko iluzija. Prva je prošireno mišljenje da su ljudska prava temeljnija od građanskih, no on pokazuje da je obratno: ljudi lišeni građanskih prava, kao apatridi ili egzilanti, zapravo su lišeni i svojega identiteta; takve se ljude bez problema smije staviti u logor, koji pak postaje paradigma modernoga društva. Bilo bi pogrešno smatrati logor iznimkom, upozorava Agamben, nečim što izlazi iz okvira pravne države. Upravo je obratno, kaže on, pozivajući se na Karla Schmitta: suverena država ne demonstrira svoju moć tako da održava zakonitost, jer to mogu i kolonije; suverena država dokazuje svoju suverenost upravo tada kad suspendira građanska prava, kao što smo mi vidjeli ovih godina za vrijeme pandemije. Drugim riječima, u modernoj državi svatko od nas može postati homosacer, i društvo se svaki čas može pretvoriti u logor.

Izvanredno stanje

Još gore, kaže Agamben, ono se već i pretvorilo u logor! Nije pitanje fašizam da ili ne, da ga citiramo, nego koliko ćemo fašizma tolerirati. U doba biopolitike, kada države manje zanima teritorij, a više stanovništvo, i kada je sve važniji život i zdravlje nacije, dakle onaj biološki aspekt, moć se očituje kao upravljanje ljudima – dakle, biopolitika. Ali taj čovjek, građanin Zapada, zapravo i nema ništa više od gologa života, i može samo bespomoćno promatrati kako demokracija oko njega propada i pretvara se u trajno izvanredno stanje.

S razvojem virtualnosti čovjek zadobiva i virtualno tijelo i duh. Virtualno kretanje prati se algoritamski na internetu, te se ondje automatski rekonstruira naš virtualni identitet; umjetna inteligencija već sada u GPT chatu može s nama razgovarati, usisavajući i naš duh u digitalno, nakon što je onamo prešlo naše tijelo. Naoko bizarni i suvišni evanđeoski izvještaji o tome kako je Isus bio popisan i prognan otkrivaju nam, međutim, da je i to dio čovjekove sudbine; Spasitelj se dobrovoljno podvrgao i biopolitici, kao i svakom drugom očitovanju ljudske moći za svoga života – sačuvavši svoj Duh unatoč svemu. Foucault je mislio da, pošto se čovjek izmjeri i izvaže, ništa ne ostane, ali to nije istina jer ostane duša; Agamben je dobro opisao kako živi homosacer, ali zaboravio je da je u njemu uvijek neumrli duh. Granice biopolitike zadane su njezinim područjem – ona vlada tijelom, ali ni milimetar dalje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh u vremenu biopolitike pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.