„Ova je studija prva cjelovita i sustavna monografija o Mati(ji) Divkoviću i njegovu djelu iz mletačke perspektive. Namijenjena je ponajprije ekspertima i poznavateljima religiozno-katehetske tematike posttridentinske katoličke obnove, kao i povjesnicima i istraživačima prilika i povijesnih okolnosti renesanse i početaka moderne.” (prof. dr. sc. Stipe Tadić)

Pored ove knjige, Biblioteka Studije Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, objavila je i knjigu „Liječnik i kirurg fra Mihovil Sučić (1820. – 1865.) – iz padovanske perspektive” istog autora. Cilj izdavanja ove knjige bio je predstaviti franjevačko pastoralno-duhovno i zdravstveno djelovanje u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj s posebnim fokusom na pastoralnu medicinu i jednog od najpoznatijih predstavnika franjevačke pastoralne medicine, liječnika i kirurga fra Mihovila Sučića. 

„Fra Mihovil je prepoznatljiv i veoma značajan upravo po tome što je prvi bosanski franjevac Bosne Srebrene iz Sarajeva završio studij medicine i kirurgije u Padovi, a da pri tome nije umanjen njegov filozofsko-teološki studij u Veneciji. Stoga se iz te ‘padovanske perspektive’ može razumjeti njegovo suvremeno medicinsko obrazovanje, franjevački apostolat te zdravstveno, medicinsko poslanje u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj kako u prošlosti tako i u sadašnjosti.” (prof. dr. sc. Danijel Labaš)

Nakladnik knjiga je Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, a knjige se, po cijeni od 22 EUR, mogu nabaviti kod nakladnika (Marulićev trg 19, Zagreb) ili pozivom na broj 00385 (1) 4886-811.

Objava Objavljene knjige Vine Mihaljevića o dvojici franjevačkih velikana pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čitanje povećava našu sposobnost suosjećanja

Znanstvena istraživanja su pokazala i da ljudi koji čitaju književnu fikciju  pokazuju povećanu sposobnost razumijevanja osjećaja drugih. Istraživači ovu sposobnost nazivaju “teorijom uma” tj. skupom vještina bitnih za izgradnju, upravljanje i održavanje društvenih odnosa.

Čitanje usporava starenje

Nacionalni institut za starenje preporučuje čitanje knjiga i časopisa kao način da zadržite svoj um aktivnim. Studija iz 2013. koju je proveo Medicinski centar Sveučilišta Rush otkrila je da su ljudi koji su se cijeli život bavili mentalno stimulirajućim aktivnostima poput čitanja imali manje šanse da će u mozgu razviti patološke lezije koje se razvijaju u mozgu osoba s demencijom.

Čitanje smanjuje stres

Godine 2009. skupina istraživača u Americi je mjerila učinke joge, humora i čitanja na razinu stresa studenata. Studija je pokazala da 30 minuta čitanja snižava krvni tlak, broj otkucaja srca i osjećaj tjeskobe jednako učinkovito kao joga i humor.

Pored svega navedenog, čitanje ublažava simptome depresije, obogaćuje naš vokabular, a moguće je i da nam čak produžava život. Naime, dugogodišnje istraživanje, koje je pratilo 3635 odraslih sudionika tijekom razdoblja od 12 godina, pokazalo je da su oni koji su čitali knjige u prosjeku živjeli oko 2 godine dulje od onih koji nisu čitali te je također iznijelo zaključak da ljudi koji čitaju više od 3 ipo sata svaki tjedan imaju 23% veće šanse da će živjeti dulje od onih koji uopće ne čitaju.

Što više tražiti? Razloga za čitanje je i više nego dovoljno, zato odaberite neku knjigu, sjedite u omiljeni naslonjač, čitajte i time učinite nešto dobro za svoj duh i tijelo.

Objava Koje su dobrobiti čitanja knjiga? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz donošenje osobnih pozadina svetaca ili drugih pojedinaca od vjerske važnosti, hagiografije imaju tendenciju naglašavanja svetih osobina ličnosti, dobrih djela i čuda. Progon i mučeništvo su drugi česti elementi.

Osim duhovnog nadahnuća, hagiografije su služile za poticanje interesa za određenu regiju i privlačenje hodočasnika da posjete lokalna mjesta vjerskog značaja. Hagiografije su također pomogle u očuvanju informacija o regionalnoj povijesti i običajima.

Pišući početkom 20. stoljeća, isusovac p. Hippolyte Delehaye istaknuo je da se izraz hagiografija „ne bi trebao primjenjivati ​​bez razlike na svaki dokument koji se odnosi na svece”. Dodao je da bi hagiografija trebala biti „nadahnuta pobožnošću prema svecima i namijenjena promicanju” te pobožnosti.

Iako često povezana s Crkvom, hagiografija nije rezervat rimokatolicizma. Također je odigrala veliku ulogu u istočnoj pravoslavnoj crkvi. Osim toga, židovska vjera ima vlastitu bogatu tradiciju hagiografije. Hagiografski spisi također su važan dio budizma, hinduizma, islama, sikhizma i drugih vjera.

Kršćanske hagiografije su kao poseban književni žanr nastale u doba rimskih progona, kada je mučeništva bilo u izobilju, a okolnosti zvjerske.

U srednjem vijeku hagiografija se koristila kao način prosvjećivanja masa od kojih je većina bila nepismena. U to su doba Britanija i Irska bile posebno aktivne u hagiografiji. Velik dio takvih zapisa pojavio se na latinskom, ali značajan dio pojavio se na narodnom jeziku.

Organizirano proučavanje kršćanske hagiografije započelo je u 17. stoljeću, a ubrzo je prešlo u domenu Bollandističkog društva, koje je nastojalo primijeniti „čvršću osnovu i rigorozniju primjenu načela povijesne kritike”. Sve do danas, Bollandističko društvo, koje se sada sastoji od isusovaca i laičkih stručnjaka, nastavlja istraživanje i znanstvenu procjenu kršćanskih hagiografija. Od 1990. Hagiografsko društvo promiče komunikaciju među relevantnim znanstvenicima diljem svijeta.

Ovaj književni žanr može predstavljati veliku dilemu za proučavatelje vjere: ako nekritički prihvate svaki idealizirani prikaz, tada riskiraju da ih se smatra ahistoričnima i neznanstvenima. U isto vrijeme, ako su previše skeptični, riskiraju da se smatra kako nemaju vjerskih uvjerenja.

U sekularnom okruženju, izrazi „hagiografija” ili „hagiografski” obično se koriste u svrhu ponižavanja pisanja s pretjerano laskavim pogledom na predmet istraživanja. Ova pejorativna upotreba riječi vjerojatno se najčešće pojavljuje u kontekstu recenzija knjiga, pri čemu recenzent tvrdi da je autor knjige uložio inferioran napor da predmet tretira s bilo kakvom objektivnošću. Nedvojbeno bi još gora bila oznaka „autohagiografija”, što bi impliciralo da autor nastoji sebi dati hagiografsku obradu.

(Izvor: Aleteia)

Objava Što je hagiografija? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Lako je bilo postati joj prijateljica. Sjećam se kako smo jednom prilikom u veseloj šetnji gradom shvatile da je nema u grupi. Ostala je zaleđena pred izlogom knjižare. Samo je stajala i gledala, širom otvorenih očiju. Onda je odjednom počela grčevito jecati pa plakati. Tada sam prvi put u životu vidjela manifestaciju retraumatizacije u poslijetraumatskom stresnom poremećaju. Dugo je trebalo da se smiri. Objasnila nam je kasnije kako je u prolazu ugledala knjigu Carla Gustava Junga „Čovjek i njegovi simboli”. „Točno takvu sam čitala u stanu u Sarajevu. Tata je imao veliku biblioteku. Čitali smo zajedno. A onda je pala bomba i više nema ničeg. Ničeg više nema”, govorila je. Bile smo beskrajno tužne zbog nje i zbog sebe. Rat je još trajao, a već je davno ubio biblioteku njezina oca. I njezinu majku. Izgubila je i brata i njegovu obitelj koji su zbjegom odvezeni preko oceana i nije mogla do njih. Ostala je samo teta do koje je uspjela doći tek nakon godinu dana putovanja iz Sarajeva do Zagreba. Najveća knjižnica u Velikoj bolnici nije baš mogla nadomjestiti ni najmanju knjižicu iz njezina stana, iako smo svi pokušavali nekako joj ugoditi.

Helenin životni blagoslov bila je beskrajna ljubav za knjige i čitanje. Uz fakultet književnosti i jezika, završila je i poslijediplomski studij iz knjižničarstva. Znala je reći da je studirala maštajući kako će „onoga jednog dana” posjetiti biblioteku Sveučilišta u Padovi. Duboko je poštovala baš tu knjižnicu, jer je sveučilište najstarije u Europi od 1222. godine, u kojem je diplomirala prva žena u Europi, koja se zvala Elena, godine 1678. U knjižnici su djela iz 11., 14. i 15. stoljeća, rukopisi Petrarce, prvi tisak Shakespearea, glazbeni ulomci, poslanice svetoga Pavla, De civitate Dei svetog Augustina. Dječji snovi koji odrede život. Padova i Santorini, otok Sveta Irena…

I onda se, po obrascu nagrade za iskrenu dobrotu i preveliku žrtvu, dogodilo da je u slučajnom druženju upoznala mladića koji je postao ljubav njezina života i suprug. Mladić je bio iz Padove. Živjeli su u neposrednoj blizini Sveučilišne knjižnice. Ne samo da je mogla svakodnevno bezbroj puta posjećivati taj za nju sanjani prostor nego je tražila i posao u njoj i dobila bi ga, da je dolazak kćerkica nije u tome omeo. Nama je omogućila bezbrojne susrete i dolaske u taj predivni grad sv. Antuna i sv. Leopolda Mandića, Petrarce i slikara Giotta.

Cijela ta priča je bila tako vesela, romantična i predivna da smo tražile od nje da napiše roman o sretnoj ljubavi. Rekla je da je to nemoguće napisati, da ga nitko ne bi čitao jer bi bio dosadan i zvučao poput bajke, jer ne može imati kraj, već samo početak do trenutka „…i nastavili su živjeti sretno…”. A o tome da nitko ne želi čitati. Do danas se nisam pomirila s tim njezinim riječima. No, nisam baš ni pročitala neki roman o sretnoj ljubavi. Možda pokoja pjesma.

Takvoga romana nema ni u Aleksandrijskoj knjižnici. A ona je gotovo arhetip za mjesto na kojem se nalazi sve postojeće svjetsko znanje i mudrost koje mogu steći oni koji savladaju vještinu čitanja. Ta antička knjižnica bila je dio muzeja (Mouseion – svetište Muza), a nova Bibliotheca Alexandrina, od 2002. godine stoji ponosno na tom istom mjestu. Poput mnogih modernih biblioteka, kakve su u našim mjestima, osim knjiga tiskanih na papiru, sada sadrži i brojna digitalizirana djela koja se mogu čitati novim tehnologijama. Posebni je ponos svake knjižnice kutak za slijepe i slabovidne osobe koji sadrži djela na taktilnom pismu, „brajici”, Brailleevu pismu, ali i digitalizirane knjige koje slijepima čitaju specijalni kompjuterski uređaji.

Blizu smo prelaska četvrtine dvadeset i prvoga stoljeća. Toliko toga se promijenilo pa i čitanje i čitači. Sve više se „čita” digitalizirana građa, sve češće puna „emotikona”, fotografija i slika, pa se čini kao da je manje riječi u uporabi. Sada nitko ne može reći je li to dobro ili loše. Jer klasično čitanje znači dodirom ili vidom uočiti pa mišljenjem pretvoriti simbole koji su u tekstu u sadržaju, tj. značenja i tumačenja tih znakova. Čitanje potiče kreativno mišljenje, zaključivanje, maštu. Prije stvaranja pisma, ljudi su pisali slikama, piktografima, glifima, sada koristimo sličice uz tekst dok djeca uče jezik i čitanje. Nije isto čitati „u sebi” i naglas. Nije isto kada sami čitamo i kada nam netko čita, kao na primjer kompjuterski program. No, bez promjena nema napretka, pa se nadam kako će i ova faza biti samo prijelaz prema nekoj savršenijoj formi pisanja, čitanja i knjižnica, kojima će se proslavljati Njegovi planovi.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava La Biblioteca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.