Kratki životopis

Potječe iz gradske obitelji – rođen je 19. studenog 1896. godine u Livnu dobivši na krštenju ime Josip (u matici zapisano Jozip) koje će kasnije zamijeniti redovničkim imenom Bonifac. Uz njega ostat će poslije upamćena i njegova sestra „mudra Marica” po tome što je prva dimije zamijenila suknjom, uvodeći tako europski način odijevanja među livanjske katolkinje. Pedeset godina nakon Badrovljeva svećeničkog ređenja, 1969. godine, fra Juro Vuletić prisjetio se svoga kolege iz sjemeništa u Visokom, među ostalim, ovim riječima: „Sjećam se dobro Joze Badrova. Bio je malen, punahan, plav, tih, vrlo tanka glasa. Na sebi je imao odijelo od žuto-zagasite kadife, a na glavi crni fesić. Bio je delikatan čitavim svojim bićem, i vanjštinom i unutrašnjošću.” Fra Juro navodi i neka druga karakteristična svojstva svoga kolege, ali će ta delikatnost, ta profinjenost Badrovljeva vanjskog i nutarnjeg bića biti ona crta njegova karaktera koju će prepoznavati svi koji će se kasnije susretati s njime ili s njegovim tekstovima.

Po završetku filozofsko-teološkog studija na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i Kaloči u Mađarskoj odlazi na studij romanistike i filozofije u Fribourg u Švicarskoj, koji završava 1924. (prije okruglo sto godina) obranom doktorske disertacije pod naslovom La notion da la vie d’après Bergson [Pojam života prema Bergsonu]. Nakon toga preuzima profesorsku službu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, koja traje do 1941. godine, kada prelazi u Sarajevo na Franjevačku bogosloviju na kojoj je predavao još od 1934, putujući vlakom dva do tri puta tjedno iz Visokog. Službu profesora na Teologiji obavljat će 39 godina, do 1973. godine. Usto je u dva navrata obnašao službu rektora Franjevačke bogoslovije, zatim službu gvardijana samostana Svetog Ante u Sarajevu te definitora provincije Bosne Srebrene. Objavio je preko 115 bibliografskih jedinica različitog sadržaja i opsega gotovo isključivo u publikacijama Provincije te u reviji Dobri Pastir. Umro je u samostanu na Nedžarićima u Sarajevu 13. srpnja 1974. godine, a u nekrologiju samostana na Gorici u Livnu za njega je ostalo zapisano da je, uz ostalo, bio „vir animi delicati” – muž profinjena duha!

Vječna pitanja

Njegovi spisi i predavanja objavljeni su 1997. godine u tri sveska pod naslovom Sabrana djela: sv. I. Filozofske studije; sv. II. Predavanja iz filozofije; sv. III. Povjesnički, teološki, književni i drugi prilozi. Uz njih su kao uvodi u pojedine sveske objavljena tri odgovarajuća rada s jednodnevnog simpozija na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji – u to vrijeme smještenoj u Samoboru – te kao svojevrsni zaglavak čitavog izdanja prilog o njegovu životu i radu s istog skupa. Svi ti radovi, uključujući dakle i one koji nisu uvršteni u Sabrana djela, objavljeni su u Bosni franciscani br. 6, Samobor 1996. Prema svjedočenju fra Vitomira Slugića Badrovljeva objavljena i neobjavljena zaostavština nestala je u vrijeme prošloga rata iz jednog ormara u opljačkanoj i opustošenoj zgradi Teologije na Nedžarićima.

U uvodu svoje Povijesti filozofije Wilhelm Windelband piše kako se „svakom filozofu elementi njegova svjetonazora nàdaju iz vječno istih problema zbilje i uma usmjerena na njihovo rješenje, ali usto i iz nazorā i idealā njegova naroda i njegova vremena: no oblik i raspored, povezanost i vrednovanje koje oni nalaze u njegovu sustavu uvjetovani su njegovim rođenjem i odgojem, njegovim djelovanjem i sudbinom, njegovim karakterom i životnim iskustvom”.

U svjetlu toga određenja možemo baciti pogled i na Badrovljevo filozofsko mišljenje. On te „vječno iste probleme zbilje i uma usmjerena na njihovo rješenje” opisuje na sljedeći način:

Bog i njegova beskonačna savršenost; čovjek i njegova narav, njegova sudbina; svijet u njegovim odnošajima između Boga i čovjeka – to su najvitalnija i najhumanija pitanja koja se mogu zamisliti. Postoji li Bog i, ako postoji, kakvo je njegovo djelovanje na svijet? Je li svemir vječan i, ako nije, je li on djelo neke inteligencije, ili slučaja? A mi sami, jesmo li slobodni, ili podložni fatalnosti? Je li zakon dužnosti što ga osjećamo u intimnosti savjesti samo iluzija, ili istina; iznašašće ljudi, ili izražaj volje Božje? Postoji li duša i, ako postoji, je li ona besmrtna, ili osuđena na propast s tijelom? To su najvažniji problemi jer se radi o nama i o smislu našega života. „Najveća bijeda čovjeka nije siromaštvo ni bolest ni smrt, nego nesreća da ne zna zašto se rađa, trpi i umire – veli filozof.

Bitna rješenja tih „vječnih pitanja”, tih, kako Windelband kaže, „prastarih tajna opstojnosti”, Badrov je imao već gotova u „vječnoj filozofiji” [philosophia perennis], kako se ponekad naziva (neo)skolastička filozofija koju je crkveno učiteljstvo u neotomističkoj varijanti učinilo normativnom za katolička učilišta. On to ovako objašnjava:

Skolastička filozofija, i samo ona između svih filozofskih sistema, predstavlja jednu zaokruženu cjelinu, jedinstvo, a ujedno daje odgovor na mnoga i pojedina pitanja. Ona sadržaje nepromjenjive, vječne, apsolutne istine koje unose svjetlo u problematiku aktualnih pitanja. […] Ona ima svoju spoznajnu teoriju, svoju opću metafiziku, individualnu i društvenu etiku, svoju filozofiju povijesti i religije i zato je pozvana da dadne svoju filozofiju čovjeka, […] smisla njegova života, njegove vezanosti za tjelesno i zemaljsko, njegovog prekogrobnog i vječnog određenja, njegovog karaktera kao stvorenog bića, njegovog položaja u svijetu, njegove božanske vrijednosti osobe […].

Odgovore na „vječna pitanja”, zajedničke svim neoskolastičkim filozofima, Badrov sažima u nekoliko rečenica:

U metafizici zastupaju teizam i zabacuju panteizam u svakoj formi. Bog se shvaća kao osoba i stvoritelj svijeta. Na etičkom području zabacuju apsolutnu autonomiju ljudske osobe i uče teonomiju: etičke norme svode se na Boga kao zadnji, metafizički temelj njihove valjanosti. Nasuprot modernom determinizmu oni brane slobodu ljudske volje u smislu umjerenog indeterminizma. Psihološku pretpostavku za to tvori nauk o supstancijalnosti i imaterijalnosti ljudske duše, koji je ujedno i temelj za nauk o besmrtnosti duše. Na spoznajnoteorijskom području zastupaju realizam, a zabacuju idealizam koji niječe opstojnost vanjskog svijeta, kao i Kantov fenomenalizam koji tvrdi da se bit stvari ne može spoznati.

Što se tiče širokog spektra „nazora i ideala njegova naroda i njegova vremena” – o kojima Windelband govori kao o drugom, kulturnopovijesnom, ishodištu filozofskog mišljenja, pored „vječno istih problema zbilje i uma” – čini se da to ishodište Badrov svodi tek na „problematiku aktualnih pitanja” u koju „nepromjenjive, vječne, apsolutne istine […] unose svjetlo”. U drugim filozofijama „ima mnogo dobrih misli”, primjećuje Badrov, „mnogo dobrih i vrijednih spoznaja, ali kad se radi o cjelini, jedinstvu, sintezi, osjeća se odmah nedostatak metafizike.”

Dobre misli

U svojim predavanjima i studijama on se dakle služi tzv. transcendentnom ili izvanjskom kritikom filozofskih stajališta koja odudaraju od njegova vlastitog, naime skolastičkog, prihvaćajući ono što drži „dobrim mislima” u tim shvaćanjima. Šteta je, ipak, što nije stupio u temeljitiji kritički i kreativni dijalog s novovjekovnom filozofijom: s njezinim zaokretom prema subjektu i ideji slobode – za razliku od polazišta dotadašnje filozofije od objekta – kao i u obuhvatniju raspravu s njezinom temeljnom antimetafizičkom orijentacijom. Kao što je također šteta što se nije u većoj mjeri i određenije konfrontirao s kulturnopovijesnim stanjem svoga vremena, uključujući radikalne prevrate na svjetonazorskom, društvenom i političkom životu sve do razornih totalitarnih ideologija i svjetskih ratnih požara u 20. stoljeću. Za njega su to po svemu sudeći bile, najopćenitije govoreći, tragične posljedice „nedostatka metafizike” – u čemu je, nema dvojbe, u principu i bio u pravu, samo je, nažalost, nedostajala obuhvatnija kritička rasprava s tim duhom vremena. A usto pitanje je i je li mu za temeljitije bavljenje tim temama uopće još i ostajalo vremena uz predavanja iz svih filozofskih pa i nekih teoloških kolegija na Teologiji te neka druga zaduženja, prije svega na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom.

Mora se, uostalom, priznati kako je izvanjska metoda i inače ponajčešća u filozofiji, pogotovo u radikalnim antimetafizičkim polazištima, posebno u onim slučajevima kad se radi više o ideologiji određenoj interesom, a manje o filozofskom traganju za istinom. U takvim slučajevima nema ničega sličnog Badrovljevu istinoljubivom i skromnom priznanju kako i u drugim filozofijama „ima mnogo dobrih misli”. Prisjetimo se samo Nietzscheovih antimetafizičkih i antikršćanskih tirada ili marksističkih zapjenjenih osporavanja bilo kakvih „dobrih misli” bilo gdje osim u njihovoj filozofiji.

Ne samo njegovi filozofski nego i drugi njegovi tekstovi, posvećeni najrazličitijim temama, uvjetovani su, da se opet poslužimo Windelbandovim riječima, i „njegovim rođenjem i odgojem, njegovim djelovanjem i sudbinom, njegovim karakterom i životnim iskustvom”. Od tih čimbenika valja ovdje posebno istaknuti već spomenutu profinjenost njegova karaktera i njegovu franjevačku crtu. Ta franjevačka dimenzija očitovala se ponajprije u njegovu stavljanju jačeg naglaska na čovjekovu temeljnu moć ljubavi naspram tomističkog racionalizma neoskolastike, što je inače posve u duhu franjevačke škole mišljenja, oslonjene na augustinsku tradiciju. A isto se pokazuje i u njegovu shvaćanju duhovnosti prema kojemu je upravo ljubav „tajna sudbina svakog čovjeka. U njoj je usredotočeno sve biće njegovo, i on se sav predaje u ljubavi Bogu ili stvoru: Bogu – da se zauvijek s Njim sjedini, stvoru – da zauvijek s njim propadne.” U tom duhu jedan svoj tekst o Sv. Maloj Tereziji završava molitvom: „O Sveta Terezo, koja si toliko ljubila Isusa […] nauči i mene da Ga ljubim nježnom, dubokom, zanosnom ljubavlju, da me Njegova ljubav očisti, preobrazi i učini sposobnim za svaku žrtvu, jer je On vrijedan svake žrtve i sve moje ljubavi.”

Ljubav prema domovini

Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća Badrov je – poput npr. dr. fra Augustina Čičića, dr. Tugomira Alaupovića, dr. fra Dominika Mandića i drugih – pristajao uz jugoslavensku ideju strossmayerovske inspiracije, vjerujući kako će se hrvatski narodni interesi najbolje ostvariti u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Razočarao se kao i mnogi drugi uvidjevši da su hrvatski interesi u Jugoslaviji daleko ugroženiji nego u bilo kojoj ranijoj zajedničkoj državnoj tvorevini. U svom dnevniku pod nadnevkom 20. rujna 1941. godine zapisuje:

Pročitao sam danas jednu malu pjesmicu i, ne znam zašto, dugo sam u mašti gledao silhuetu djevojke kako očajno sklapa ruke i moli usud da joj ne uništi jedini lijepi san njezina života.

Otvorilo se nebo bola nada mnom.
Svila sam se oko sna svoga što vjetrovi ga povijaju:
Moje dvije ruke su dvije molbe što se sklopile
Oko tananog, lomnog stabla proljetnog.

Otvorilo se nebo bola nada mnom.
Stišaj se, vjetre druže, brate vjetre, smiri se,
Slomit ćeš jedino stablo u vrtu tihom mom.

I ja sam se svio oko ugrožene slobode svoje domovine, tog ‘tananog lomnog stabla proljetnog‘, i molim se Bogu da mi ne uništi taj lijepi san moga života…

U tom tankoćutnom poetskom zapisu na prekrasan se način očituje Badrovljeva nježna i ustreptala ljubav prema hrvatskoj domovini, u to vrijeme napadnutoj iznutra i izvana, s istoka i sa zapada, od strane neprijateljā njezine opstojnosti. Samo na prvi pogled suprotno od toga, V. Slugić u svom „ukroćenom sjećanju” na Badrova piše kako je među njegovim papirima – prije nego što su nestali u prošlom ratu – slučajno primijetio kopiju njegove izjave da je arijevskog podrijetla koju je morao potpisati 1944. godine prilikom imenovanja za redovitoga sveučilišnog profesora na franjevačkom Teološkom fakultetu u Sarajevu. Na poleđini kopije te izjave Badrov je napisao: „J’ ai honte parcque je suis Croate” [Stidim se što sam Hrvat]. Dok je dakle na jednoj strani osjećao brižnu ljubav prema svojoj ugroženoj domovini, dotle se na drugoj strani zgražao nad vladajućim rasističkim režimom u njoj.

U tom pogledu Badrov zastupa isti stav kao i kardinal Alojzije Stepinac. Na komunističkom montiranom suđenju 1946. godine Stepinac je, obraćajući se sudskom vijeću, izjavio: „[…] ja bih bio, gospodo, obična ništarija kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svojem narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji. […] Ako svaki narod na svijetu ima prava da upravlja svojom sudbinom, onda nitko ne može to pravo osporiti hrvatskom narodu.” Nasuprot međutim tom bezuvjetnom pristajanju uz hrvatsku državu stoji njegova kritika ustaškoga rasističkog režima. U poznatoj propovijedi ispred Zagrebačke katedrale na svetkovinu Krista Kralja 1943. godine kaže: „Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, židovima, ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome […]. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu.” Nakon ove propovijedi državni tajnik u vladi NDH-a rekao je jednom svećeniku kako „nadbiskupu Stepincu ne nedostaje mnogo da dođe u jasenovački logor”!

Takvo jasno Badrovljevo i Stepinčevo razlikovanje između hrvatske države i ustaškoga totalitarnog poretka jedini je primjeren stav nasuprot čestom poistovjećivanju svake hrvatske države s ustaškim režimom, čime se želi osporiti sama hrvatska državotvorna ideja, pogotovo njezino ostvarenje, a čemu smo svjedoci sve do dana današnjega.

Život i mišljenje fra Bonifaca Badrova logično i dosljedno proizlaze iz njegova temeljnoga životnog uvjerenja koje je sažeto izrekao riječima: „Bog je čovjeku dao razum i njegova je najuzvišenija dužnost da se svojim razumom uzdigne do spoznaje Stvoritelja. Podcjenjivati razum […] znači podcjenjivati Onoga koji nam ga je dao. Ne služiti se njime da se uzdignemo do Boga znači počiniti metafizičko samoubojstvo.” Zapravo je to njegov filozofski „prijevod” onoga klasičnoga katekizamskog odgovora na temeljno životno pitanje zašto smo na svijetu: „da Boga spoznamo, služimo mu, ljubimo ga i tako u nebo dođemo”.

Objava Vir animi delicati pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sv. Anto je svojim životom i radom brzo stekao glas čovjeka Providnosti, osobitog Božjeg ljubimca, apostola trinaestog stoljeća i pomoćnika u nevoljama. Njegovo štovanje širilo se ponajviše po katoličkim zemljama Sredozemlja. Pio XII. ga je 1947, na temelju 77 sačuvanih propovijedi, proglasio crk­venim naučiteljem.

Od početaka svoga djelovanja u Bosni i Hercegovini franjevci su prihvatili i širili svečevo štovanje. O tome nam svjedoče malobrojni sačuvani podaci. Tako je 1740. Filip Lastrić za sutješku crk­vu u Veneciji nabavio oltar s kipom sv. Ante koji je u ono vrijeme iz Splita trebalo prenijeti na konju.

Suvremenom štovanju pridonijeli su kalendari i časopisi a osobito molitvenik Biserje sv. Ante koji je u prošlom stoljeću doživio 36 izdanja. Zato ne čudi da su mu danas u Bosni i Hercegovini posvećene 23 župne crk­ve i nekoliko podružnica. A gotovo da nema crk­ve bez svečeva oltara ili barem slike sa škrabicom za Kruh sv. Ante iz čije se milostinje pomažu siromašni, bolesni i napušteni ljudi.

Spomenuto govori kako je za oltare i drugi crk­veni namještaj bio potreban svečev kip, slika ili litografija. Njih su u naše krajeve donosili iz inozemstva. Na slikama je sv. Anto najčeš­će predstavljen s djetetom Isusom u naručju, s ljiljanom ili s Biblijom.

Kad se Bosna i Hercegovina oslobodila osmanske vlasti (1878), počele su se u njoj ubrzanije graditi crk­ve, a u katoličkim zemljama nabavljati crk­veni inventar uglavnom iz specijaliziranih tirolskih radionica.

Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće na Plehanu je sagrađena za to dosta velika crk­va (40 x 18 m) s dva zvonika. Bila je to trobrodna bazilika s dva niza stupova, polukružnom apsidom i korom. God. 1902. franjevci su iz Rima naručili novi križni put slikara Benedetta Giovea.

Ipak najveći likovni zahvat bilo je zidno oslikavanje crk­ve koje su 1909. izveli slikari Marko Antonini i njegov sin Otto. Tada je najveći dio crk­venih zidova i stropa bio ukrašen geometrijskom i cvjetnom ornamentikom te s dvadesetak figuralnih kompozicija s franjevačkim svecima. Da osuvremene i crk­veni namještaj, plehanski franjevci su 1936/37. naručili četiri sporedna oltara (Gospin, Srca Isusova, sv. Ante i sv. Ivana Krstitelja) u tirolskoj izvedbi. Taj tipski rad bio je obilježen lokalnim folklornim dekoracijama i ukrašenim plohama od obojena drva i gipsa.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća crk­va je umjetnički obnovljena. Učinjeni su brojni likovni zahvati koji su dobrim dijelom prezentirani u monografiji Plehan (1987) a ovdje ćemo izdvojiti oltar Sv. Ante. Budući da su sporedni oltari bili vremenom nagriženi, franjevci su odlučili naručiti nove. Izrada lika sv. Ante povjerena je 1979. slikaru Zlatku Keseru, koji je na freski (200 x 150 cm) u svojim maštovitim prizorima, u kojima prožimalo figurativno i apstraktno sa slobodno obojenim poljima i znakovljem, pokušao predstaviti cijeli svečev život. Kolikogod je freska likovno i porukom nudila bogato rješenje, nekim je franjevcima bila teško prihvatljiva. Stoga je odlučeno da oltarsku sliku u mozaiku od prirodnog kamena uradi Đuro Seder, što je on i učinio 1985. na temu Sveti Anto propovijeda (250 x 200 cm).

Međutim, sav taj veliki i vrijedni trud plehanskih franjevaca uništen je u ratu u ljeto 1992. godine. Tada su srpske postrojbe, zrakoplovima, tenkovima, topovima i minobacačima, prognale nesrpsko stanovništvo, uništile sve sakralne objekte, čak i groblja, opljačkale njihove posjede, porušila kuće, gospodarske zgrade. Nakon rata uspostavili su, zahvaljujući međunarodnoj zajednici, svoj entitetski teritorij. A sada, i dalje obilježavajući svoj zamišljeni teren, po visovima i uz važne prometnice grade svetosavske hramove. U svemu se vladaju kao da se ništa nije ni dogodilo, kao da za to ne bi trebalo odgovarati niti nadoknaditi štete.

I uz nepovoljne političke i gospodarske prilike, malobrojni plehanski Hrvati su se vratili u svoj kraj u svome kraju te obnavljaju svoje kuće. Sjećajući se ranijih likovnih i kulturnih pothvata, možemo se nadati da će i u novoj, još nedovršenoj plehanskoj crk­vi, krš­ćanskom svjetioniku na plehanskoj gori, novi umjetnički lik sv. Ante Padovanskog dobiti svoje dostojno mjesto.

(Andrija ZIRDUM)

Objava Sveti Anto na Plehanu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ni zatvor ni bolest nisu ga mogli pokolebati u njegovu samoprijegornom radu. Umro je ne navršivši 39. godinu života, a učinio je mnogo i do danas ostao vrijedan divljenja i nasljedovanja, jer je bio maksimalno samozatajan i maksimalno iskren. Htio je reforme, tj. promjene nabolje na svim razinama i područjima ljudskoga života. On je, dakle, prevratnik (revolucionar) u pozitivnom smislu.

Rođen je 8. srpnja 1818. u Banjoj Luci od oca zlatara Joze i majke Klare rođ. Jurić iz obližnjega sela Šimići. Osnovno obrazovanje stekao je kod banjolučkoga župnika fra Franje Sitnića, u fojničkom samostanu završava gimnaziju, u Zagrebu studira filozofiju (ondje je upoznao Ljudevita Gaja, Stanka Vraza i ostale ilirce), a u Veszpremu (u Mađarskoj) studira teologiju od 1837. do 1840. Još kao student u Mađarskoj snivao je s trojicom svojih kolega o podizanju ustanka protiv Turaka u Bosni. Pametni i mudri fratri od te su ga namjere odvratili, jer goloruki narod nije bio kadar suprotstaviti se turskoj vojnoj sili. Starješinstvo Provincije sklonilo ga je u Dubrovnik, gdje se upoznaje s Božidarom Petranovićem, urednikom Serbsko-dalmatinskog magazina, u kojem Jukić objavljuje svoje prve radove. Tih godina (od 1842. do 1845.) puno putuje i opisuje svoja putovanja. Godine 1846. već je u fojničkom samostanu, odakle piše Gaju kako kani osnovati književno društvo koje će se baviti podizanjem narodnih učionica. Poslije Fojnice odlazi u Varcar Vakuf (danas Mrkonjić Grad), gdje vodi školu koju pohađa 30 katoličkih i 17 pravoslavnih đaka (među pravoslavnima trojica su oženjeni đakoni).

U Varcaru piše (zajedno s fra Grgom Martićem) Slavodobitnicu Omer-paši Latasu, s kojim se sprijateljio i od njega očekivao da će Bosnu osloboditi od turske vlasti. Godine 1851. u svome Zemljopisu i poviestnici Bosne objavljuje proglas Želje i molbe krstjana u Bosni i Hercegovini sultanu Abdul-Medžidu, u kojem moli cara „da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva”. Zbog toga Omer-paša šalje Jukića u progonstvo u Carigrad s odredbom da se nikad ne vrati u Bosnu. Na tom je putu Jukić obolio, oslobođen je zatvora uz pomoć prijatelja. Odlazi u Rim, pa u Dalmaciju, odatle opet u Rim, Anconu i Veneciju. Godine 1854. nalazi se u Đakovu kod biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Teško je obolio te 1856. odlazi na liječenje u Beč, gdje umire 20. svibnja 1857. Pokopan je u zajedničkoj grobnici s najsiromašnijima.

Prijatelj Bosne i naroda

Ivan fra Frano Jukić važan je kao književnik: pisao je pjesme, skupljao narodne pripovijetke koje je na svoj darovit i duhovit način obrađivao. Značajan je i kao putopisac jer je na sugestivan način opisao ljude i krajeve kroz koje je prolazio te događaje što ih je na putovanjima doživio. Osobito je zanimljivo i dirljivo njegovo putovanje u Carigrad, na kojem ga, uhićena i bolesna, prate službenici i oružnici tadašnje turske vlasti. Brojna su njegova zapažanja o etimologiji pojedinih riječi i o pojedinim bosanskim govorima. Njegova uključenost u ilirski preporod te njegova jezikoslovna zapažanja vidljivi su u njegovu djelu Zemljopis i poviestnica Bosne. Tako se on pokazuje kao jedan „od prvih jezikoslovaca amatera u Bosni i Hercegovini” (I. Pranjković) te kao etnograf i geograf. Aktivan je kao prosvjetitelj jer širi pismenost, osniva škole i knjižnice, jer svoj narod želi izvesti iz tmine neznanja („iz tminah neznanstva”). Skuplja narodno blago i pokreće prvi časopis u BiH pod imenom Bosanski prijatelj. Skuplja bosanske starine, osobito stari novac i tako nastoji osnovati – ili barem udariti temelje – bosanskom muzeju. Ističe se kao kulturni, znanstveni i politički djelatnik te kao povjesničar Bosne i Hercegovine. To je zamjetljivo u prvom i drugom svesku Bosanskoga prijatelja te u trećem svesku koji je on priredio za tisak, a uredio ga je njegov učenik fra Antun Knežević. U tom časopisu, osim rubrike Starine bosanske, postojala je i rubrika Domaći liekar. U Bosanskom prijatelju Jukić piše o povijesti Osmanskoga Carstva, o Omer-paši Latasu, o svome putovanju iz Sarajeva u Carigrad, o franjevačkim piscima koji su pisali bosančicom i onima koji su se služili latinicom. Pisao je pod pseudonimima Filip Kunić i Slavoljub Bošnjak. Objavio je prvi bukvar pod naslovom Početak pismenstva i napomena nauka kerstjanskoga.

O Ivanu Frani Jukiću s velikim simpatijama za njegovu osobu i za njegovo djelo pisali su nobelovac Ivo Andrić, Jukićev učenik fra Antun Knežević, Boris Ćorić (koji je priredio njegova Sabrana djela, Sarajevo 1973.), Ivan Lovrenović (koji je, uz ostalo, napisao roman o Jukiću pod naslovom Putovanje Ivana Frane Jukića, Mostar 1977.), Marko Lukenda (koji je o Jukiću napisao doktorat), Herta Kuna (koja je napisala studiju Jezik „Bosanskog prijatelja”, Sarajevo 1983.) i Ivo Pranjković (koji je priredio Jukićeva Izabrana djela, Zagreb 2001.).

Sloboda je središnja tema novoga vijeka i ostaje središnja do danas. Ivan fra Frano Jukić cijelim je svojim bićem privržen slobodi, jer je za njega sloboda bit ljudskoga bića. U svom Putovanju iz Sarajeva u Carigrad Jukić piše da je „bolje jednoč umrti, nego uviek umirati”. Iz Jukićevih je pisama vidljivo da je Ivan Gundulić za njega pjesnik slobode kao najviše vrijednosti i kao najvišega Božjeg dara. Od Gundulićevih djela Jukić se ne odvaja, nosi ih uvijek sa sobom, šalje ih svojim prijateljima na čitanje i citira Gundulićeve misli o slobodi. Pritom treba uzeti u obzir da je Jukić franjevac i da je poimanje slobode kod velikih franjevačkih mislilaca, osobito kod Ivana Dunsa Škota, utjecalo na poimanje slobode kod Ivana Frane Jukića. Napominjem da je jedan od najvećih američkih filozofa, Charles Sanders Peirce (1839. – 1914.) rekao da se „sveukupna moderna filozofija temelji na ockhamizmu”. Franjevačko se poimanje slobode vidi iz Jukićeva uvjerenja da je sloboda nedjeljiva: ili su svi slobodni, ili nitko nije slobodan. Ne može se biti slobodan na tuđi račun. Jednako su neslobodni i tlačitelji i potlačeni, jer su jednako otuđeni od svoje biti koja se zove sloboda. Kad su Jukića vodili u carigradski zatvor, on je vidio kako turski pukovnik (miri-alaj) tuče handžiju, također Turčina. Iako je taj handžija, kaže Jukić, „na me s ponosom gledao i radost ukazivao nad mojom nesrećom, ja sam ga sažaljivao i nebi rad onaku slobodu da itko uživa!”

Do ganuća samozatajan

S pravom možemo reći da je Ivan fra Frano Jukić bio naivan u mnogim stvarima, ali su njegove naivne želje toliko iskrene i toliko pravedne i toliko dobre za sve ljude da i danas zaslužuju naše poštovanje. Teško je u povijesti Bosne naći čovjeka koji je volio Bosnu kao Ivan Frano Jukić. Njegova je ljubav obuhvaćala sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihov vjerozakon. A danas uske nacionalne politike nisu sposobne priznati njegov značaj za civilizacijski napredak Bosne i Hercegovine ni nakon više od sto šezdeset godina od njegove smrti. Iz toga slijedi da današnja BiH za Jukićem kasni jednako toliko. Na kraju citiram sud Ive Pranjkovića: „Njegovo je djelo međutim toliko važno, toliko osebujno, a u mnogo čemu toliko prevratničko i prekretničko da će i u budućnosti, i bosanskoj i hrvatskoj, ostati trajan spomen na ovoga nevjerojatno svestranoga, do ganuća samozatajnoga i do boli iskrenoga – fratra u surgunu.”

U čast Ivana fra Frane Jukića 1908. osnovan je Zbor franjevačkih bogoslova Jukić koji djeluje u okviru Franjevačke teologije u Sarajevu i izdaje godišnji zbornik pod imenom Jukić od 1971., a te je godine osnovan i VIS Jukić, koji djeluje do danas.

Objava Fratar u surgunu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osim čudesne obrane grada na svetkovinu Velike Gospe 1715., Gospa Sinjska čuvala je svoje vjernike i od kuge, suše i brojnih drugih duhovnih i tjelesnih teškoća. Njoj u čast svake se godine organizira slavna Sinjska alka, a svetište posjećuje brojan vjernički puk, koji štuje čudotvornu sliku Gospe Sinjske i nosi je u tradicionalnoj hodočasničkoj procesiji na Veliku Gospu, 15. kolovoza.

Objava Sinj: Gospa Sinjska pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čudotvorna slika Gospe Kondžilske, po mišljenju stručnjaka, potječe s kraja XVI. stoljeća, a rad je nepoznatog autora mletačke škole. Nije sa sigurnošću utvrđeno kako se ova slika našla u ovim krajevima.

Komušina kao sjedište župe Kuzmadanj „u kojoj nema ni crkve”, spominje se 27. rujna 1637. i spadala je pod samostan Banski dvor (Kraljeva Sutjeska) (…). Te je godine u mjestu Komušini „biskup fra Andrija Kovačić podijelio svetu krizmu 1454 krizmanika”. (Usp. Komušina i Kondžilo, Komušina, 1981., str. 47).

Pisani dokumenti o Gospinoj slici u Komušini

Izvješće biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. o njegovu prvom pohodu Bosanskom vikarijatu vjerno je bilježio njegov tajnik fra Josip Tomić. Biskup Bogdanović pohodio je Komušinu od 22. do 26. listopada 1768. Tom je prigodom tajnik Tomić zapisao: „Sutra 24. listopada (…) prečasni g. biskup je (…) cijelog jutra ispovijedao. Oltar je bio napravljen na drugom tremiću (…) na njegovoj istočnoj strani čuva se, kao u kakvom ormaru, pod ključem, jedna stara slika Majke Božje. Na tom oltaru je (…) g. biskup rekao misu”.

Župu Komušinu pohodio je 1779., za Malu Gospu, i biskup fra Marko Dobretić te njegov tajnik fra Filip Čović. Biskup je tom prigodom zapisao kako se u Komušini „čuva i pobožno štuje vrlo stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene”. Slika Gospe Kondžilske bila je u prilično lošem stanju te ju je vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler dao 1888. temeljito obnoviti u Grazu.

Zavjet na Kondžilu

O proslavi Velike Gospe na Kondžilu postoje pisani tragovi pri kraju XIX. i početkom XX. stoljeća. Taj se način proslave, uz male izmjene, sačuvao do današnjih dana. U taj oblik, kako kaže usmena predaja, utkan je zavjet starih Komušanaca koji su se zavjetovali da će sliku svake godine donijeti u procesiji od župne crkve u Komušini do brda Kondžila uoči Velike Gospe, slaviti svetu misu, ispovijedati se, noćiti sa slikom moleći na Kondžilu i na samu svetkovinu, nakon pučke mise, u procesiji sliku vratiti u crkvu u Komušinu.

Kako se, naime, prenosi s koljena na koljeno i kako svjedoče i pisani dokumenti, za vrijeme turske vladavine zemljom Bosnom ovu su sliku otkupili katolici župe Komušina od muslimanske obitelji Čapljić iz sela Mrkotić kod Tešnja, nekoliko sati hoda udaljenoga od Komušine. Cijena otkupa bila je visoka i u naravi. Vjernici, noseći sliku pram svojoj crkvi, odlučili su se odmoriti nedaleko od Komušine, na brdu Kondžilu. No, kad su htjeli nastaviti put, slika se, prema predaji, nije „dala ponijeti”. Nakon napora i bezuspješnih pokušaja zavjetovali su se da će sliku uoči blagdana Velike Gospe donijeti i častiti na tom istom mjestu, na brdu Kondžilu. Nakon toga s lakoćom su sliku ponijeli do crkve u Komušini. Zavjet se prenosio s generacije na generaciju, iz desetljeća u desetljeće. Mijenjali su se režimi i vlasti, ali ljudi su ostali vjerni svom zavjetu. Tijekom dugih godina, mnogi su u svojim molitvama bili uslišani pred Gospinom slikom, o čemu se glas širio. Vjernici su, mnogi bosi i danima pješačeći, dolazili iz raznih i dalekih krajeva na Kondžilo. Oskudica vode na brdu Kondžilu, duga putovanja, ponekad i opasnim stazama i putovima, česta ljetna vrućina ili kiše, noćenje pod vedrim nebom učinili su da svetište Kondžilo postane pravo pokorničko hodočasničko mjesto. Slijedom čega se stvarala dobra priprava za svetu ispovijed u prirodi te svetište Kondžilo postaje proštenište pokore, žrtve i mjesto gdje se ljudi rado ispovijedaju. Tako je i danas.

Sami Komušanci su rado sudjelovali u svim pobožnostima, a i rastao je broj hodočasnika koji su dolazili iz drugih krajeva. Uoči Domovinskoga rata dolazili su ljudi pješice, a na konjima iz travničkoga kraja, Guče Gore. Stizali su, također, hodočasnici iz Posavine i tuzlanskoga kraja. Mnoštva su dolazila pješačeći iz Žepča i cijeloga usorskoga kraja. U novije vrijeme hodočasnici sve češće dolaze automobilima, tako da se posljednjih godina, od podne 14. i 15. kolovoza, teško prilazilo do crkve u Komušini, a do Kondžila nikako. Komušanci, koji su sve više odlazili na rad u druga mjesta bivše države i inozemstvo, redovno dolaze na Kondžilo obaviti zavjet i proslaviti Veliku Gospu.

Mlade/prve nedjelje

Svake mlade, a u novije vrijeme i prve nedjelje u mjesecu bilo je posebno štovanje Majke Božje u crkvi u Komušini. Veći broj Komušanaca molio je pred slikom. Obilazili bi sliku ili bosi ili na koljenima, a tako i crkvu. Bilo je važno ispovjediti se, sudjelovati na misnom slavlju i na neki svoj način počastiti Gospinu sliku i pred slikom ostaviti svoj dar koji nije bio samo novčani. Mnogi štovatelji dodirivali bi sliku samo rukom, cvijetom, tkaninom ili nekim predmetom koji su kod kuće držali na posebnom mjestu i smatrali ga gotovo nekakvom relikvijom. Dolazili su vjernici s malom djecom i obavljali zavjet, tako su djeca od malena rasla u posebnom ozračju i pobožnosti prema Gospi Kondžilskoj.

Na koncu pučke mise, svećenik, koji je predvodio misno slavlje, pred slikom bi zajedno s pukom otpjevao drevnu pučku pjesmu O Preslavna Božja Mati, omiljenu u ovome kraju. Bilo je dirljivo slušati ovo pjevanje, a melos je pučki i pomalo specifičan. Kroz tu melodiju i riječi kao da ječe stoljeća patnje, borbe, nade, vjerovanja i potpunoga predanja Božjoj Majci.

Hodočašće mladih

Hodočašće mladih u Komušinu i na Kondžilo događaj je vezan za ovo svetište više od 50 godina. Po odredbi Vrhbosanske nadbiskupije održava se od 1971. Prvo hodočašće mladih vodio je pomoćni biskup dr. Tomislav Jablanović, a župnik je bio vlč. Zvonko Petrović. Ovo hodočašće redovito se odvijalo posljednje subote u svibnju. U tom hodočašću, koje je godinama raslo i brojčano i organizacijski, iskazivala se pobožnost mladih, a napose mladih Komušine. Nosili su „malu sliku” (rad Gabrijela Jurkića 50-ih godina prošloga stoljeća, a koja u ratu nije spašena). Svi nositelji slike prije su se ispovjedili i to je bio njihov zavjet Gospi baš kao što rade nositelji slike i za Veliku Gospu.

Slika je, kao i za Veliku Gospu, bila ukrašena vijencem od cvijeća. Procesija polazi od župne crkve u Komušini i ide do Kondžila gdje se stavljala u kapelicu na štovanje. Uslijedi ispovijed, sveta misa i povratak u procesiji s molitvom krunice i pjesmom do župne crkve, kako je to bilo i prema Kondžilu.

Listopadsko hodočašće

Kasnije je uvedeno i hodočašće usorskoga dekanata posljednje subote u listopadu. Zahvalno je to hodočašće, tako da su ljudi i tada rado dolazili. Opet procesija, krunica, Gospine pjesme, s „malom slikom” od crkve do Kondžila, prilika za ispovijed, misa i nakon mise u procesiji do crkve u Komušinu. Znalo bi biti i loše vrijeme, hladno, kiša. Ali, hodočašće s procesijom nikad nije izostajalo.

Čudotvorna slika u ratnom vremenu

Posljednji rat u BiH (1992. – 1995.) donosi mnoge poteškoće ljudima tijekom stoljeća napaćene BiH. Slika Gospe Kondžilske u svibnju 1992. morala je u progonstvo s vjernim pukom i tadašnjim župnikom vlč. Antom Meštrovićem. Po završetku rata, pri povratku 11. kolovoza 1996. slika Gospe Kondžilske s istim je župnikom i pobožnim pratiteljima vraćena na tlo Nadbiskupije te veličanstveno dočekana od desetak tisuća vjernika u Žepču, najbližem slobodnom mjestu do okupiranoga i devastiranoga svetišta u Komušini. U svoju postojbinu i kondžilsko svetište Gospina je slika, u pratnji velikoga broja vjernika iz Komušine, žepačkoga i drugih krajeva, vraćena za Veliku Gospu 1999.

Tijekom posjeta svetoga pape Ivana Pavla II. BiH, u travnju 1997. slika Gospe Kondžilske bila je na glavnom oltaru na Olimpijskom stadionu na Koševu u Sarajevu. Papa Franjo posjetio je BiH 6. lipnja 2015. te je tom prigodom vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, Papi darivao repliku slike Gospe Kondžilske, rad akademskoga slikara Ante Mamuše.

Izbjeglički put

Na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja 1992., slika Gospe Kondžilske kreće na izbjeglički put prema Splitu. Sa slikom u autobusu su mladi Komušanci, a autobus kreće iz Novog Šehera. U autobusu se moli, pjevaju Gospine pjesme, tiho razgovara… Puno je neizvjesnosti u očima i mislima prognanika koji putuju s Gospinom slikom kroz srednju Bosnu, Ramu, Blidinje, Hercegovinu… Duga je to naporna i žalosna procesija s pitanjem: Hoćemo li ikad više u Komušinu i prema Kondžilu?! U Splitu slika je Gospe Kondžilske, dobrotom nadbiskupa mons. Ante Jurića, pohranjena u trezoru Splitsko-makarske nadbiskupije.

Slika Gospe Kondžilske u Mariji Bistrici

Komušinu i Gospino svetište Kondžilo srpske su snage okupirale 10. kolovoza 1992. Sav je puk protjeran, obiteljske kuće opljačkane i porušene. U takvim je okolnostima župnik, koji je sa svojim protjeranim župljanima bio smješten u bivšoj vojarni u Škofjoj Loki, u Sloveniji, razmišljao kako bi bilo važno da se Komušanci nađu zajedno oko svoje Gospe. Nametnula su se pitanja: Gdje sada organizirati hodočašće? Gdje je ljudima najlakše doći? Moglo bi to biti Hrvatsko nacionalno Marijansko svetište Marija Bistrica. Može li biti bolje mjesto zajedničkoga okupljanja prognanih i izbjeglih Komušanaca? Čuvar svetišta donosi odluku da se hodočašće održi 29. svibnja 1993. u Mariji Bistrici.

Slika Gospe Kondžilske prevezena je zrakoplovom iz Splita do Zagreba, potom za hodočašće u Mariju Bistricu. Misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Došlo je mnoštvo Komušanaca iz raznih država gdje su našli utočište. Dirljivi su bili njihovi susreti, prije i nakon mise. Još dirljiviji su bili njihovi susreti sa slikom Gospe Kondžilske. Suze, molitve, uzdasi, poljupci, dodir slike rukama i raznim predmetima… Teško je doći do slike. Svi hoće poljubiti i dotaknuti sliku. Kao da je u toj gesti dodira slike izričaj vjere, ljubavi, molitva, zahvala, prošnja… To je trebalo doživjeti. Izražaj lica, pogledi, geste, uzdignute ruke govore kako ovi ljudi, koji su sve izgubili u svojoj Komušini, imaju svi nešto svoje, zajedničko. To je njihova slika, njihova Gospa. Slika je oduvijek bila njihova svetinja, nešto najdragocjenije što pripada svima. Ali ne samo Komušancima nego i svim Gospinim štovateljima.

Slika Gospe Kondžilske je nakon ovoga hodočašća smještena u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Tu će ostati do povratka u Žepče, 10. kolovoza 1996.

Gospo Kondžilska, vrati nas našim kućama!

Posljednje nedjelje u svibnju 1994., u crkvi Bezgrješnoga Začeća BDM, gdje su se u godinama progonstva okupljali vjernici župe Komušine i prognanici drugih župa iz BiH, a koje je okupljao čuvar kondžilskoga svetišta, organizirano je u Škofjoj Loki hodočašće mladih s motom: Gospo Kondžilska, vrati nas našim kućama!

Organizirano je, treći put u izbjeglištvu, tradicionalno svibanjsko hodočašće mladih Gospi Kondžilskoj u nedjelju, 21. 5. 1995. u Škofjoj Loki. U istoj crkvi kao i godinu prije. Svečanom misnom slavlju predsjedao je pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar. Hodočašće mladih 1996. trebalo se održati u Komušini. Iako su bile dane sve garancije, četiri autobusa su grubo vraćena s linija razdvajanja između Komušine i Novog Šehera. Bio je to tužan dan. Hodočašće mladih 1997. organizirano je u novoosnovanoj župi Svetoga Križa u Bistrici kod Žepča. Tu se u improviziranom liturgijskom prostoru čuva slika Gospe Kondžilske.

Proslava Velike Gospe u ratu sa slikom Gospe Kondžilske

U crkvi sv. Petra u Zagrebu je svečano proslavljena Velika Gospa, 1993. Komušanci su pokazali i ovaj put da vole svoju Gospu. Došli su sa svih strana, iako su u svibnju bili u Mariji Bistrici. Proslava Velike Gospe 1994. ponovno je bila u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Misno slavlje je predvodio i propovijedao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Komušanci i hodočasnici iz raznih krajeva na Veliku Gospu 1995. okupili su se u crkvi na Šalati oko čudotvornoga lika Gospe Kondžilske. Predsjedatelj euharistijskoga slavlja bio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Gulio Enaudi, a propovijedao je dr. Mile Aničić, svećenik banjolučke biskupije. Opet je pred slikom Gospe Kondžilske satima okupljeno mnoštvo njezinih štovatelja. Kleče, mole, pune se nadom da će se uz Gospinu pomoć vratiti na svoja ognjišta.

Povratak Gospine slike iz Zagreba u Žepče

Dugo je pripreman povratak slike Gospe Kondžilske iz Zagreba u Žepče, što bliže Komušini i Kondžilu. Nakon večernje svete mise u crkvi sv. Petra u Zagrebu, koju je 10. kolovoza predvodio čuvar kondžilskoga svetišta, Gospina slika krenula je autobusom, u kojem su bili mladi Komušanci, put Žepča. Kad je slika krenula u prognaništvo s njom su, uz župnika, bili mladi Komušine i sad se, evo, slika vraća s mladima prema zavičaju.

U autobusu se cijelu noć molilo, pjevale svete pjesme, meditiralo. Stanke i organizirani susreti s vjernicima bili su u Kupresu, Travniku i Vitezu. U popodnevnim satima je slika Gospe Kondžilske stigla u Žepče. Dočekalo ju je nekoliko tisuća vjernika i u procesiji, uz molitvu i pjesmu, pronijeli kroz grad do župne crkve sv. Ante. Pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar dočekao je sliku i pratio ju u procesiji kroz Žepče te u dvorištu župne crkve u 18 sati slavio sv. misu. Tu se moglo vidjeti koliko su Komušanci željno čekali ovaj trenutak, a i svi vjernici žepačkoga kraja. Čašćenje slike, molitva Gospi, zavjeti, zahvala, prošnja. Gospina slika opet je u Bosni, blizu svoje Komušine i Kondžila. Bio je to veliki poticaj i nada.

Velika Gospa 1996. u Žepču

Uoči Velike Gospe, 14. kolovoza u 18 sati, misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Opet mnoštvo vjernika. Ispunjeno je crkveno dvorište u Žepču. Veliki broj svećenika. Mnogo ispovijedi. Zavjeti i molitve pred slikom Gospe Kondžilske. Dirljivo je gledati susret običnoga puka s ovom slikom. Poštovanje, potpuno povjerenje kao da je susret uživo s Gospom. Neopisivo.

Vojna hodočašća

Prvo vojno hodočašće Gospi Kondžilskoj održano je 26. listopada 1996. Misno slavlje, na nogometnom igralištu u Žepču, predvodio je kardinal Vinko Puljić. Pod obranu se tvoju utječemo, Gospo Kondžilska, moto je pod kojim se odvija prvo hodočašće hrvatskih vojnika i redarstvenika.

A pod motom Čuvaj nam dom i narod, Gospo Kondžilska, održano je u nedjelju, 26. listopada 1997. Drugo vojno i redarstveno hodočašće Hrvata i drugih katolika u vojnim i redarstvenim postrojbama Federacije BiH Gospi Kondžilskoj, koja je privremeno u Bistrici kod Žepča. Hodočašće je organizirano u suradnji Vrbosanskoga nadbiskupskog ordinarijata, Župnoga ureda Komušina, privremeno smještenoga u Bistrici i Federalnoga ministarstva obrane (Usp. Informativni listić župe Komušina Gospa Kondžilska, godina 5., br. 24., prosinac 1997.).

Misnom slavlju predsjedao je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, uz koncelebraciju pomoćnoga biskupa vrhbosanskoga dr. mons. Pere Sudara i dvadesetak svećenika.

Štovanje puka

U ovom prikazu puno toga je izostalo, manjkavo je i nedorečeno. Nakana je bila makar u jednom kratkom vremenskom razdoblju, ali i u teškom ratnom, pokazati ljubav i štovanje Komušanaca i drugih vjernika lika Gospe Kondžilske. Vidi se da Komušanci kao i vjernici iz drugih krajeva rado dolaze ne samo na organizirane proslave u čast Gospe Kondžilske. Iako se proslave događaju izvan okupiranoga svetišta, u tuđem svijetu i na raznim lokacijama. Dolaze izdaleka, iz europskih zemalja uz velike napore s kompletnim obiteljima. Organizirana okupljanja imala su za cilj zadržati zajedništvo župe i komušanskoga puka i podržavati nadu u povratak. Uvijek je to bilo uz molitvu Gospi, okupljanje oko njezine slike, njezinu pomoć i zagovor.

Okupljanje oko slike i proslave uz Veliku Gospu i tradicionalna hodočašća u izbjeglištvu te povratak slike u Žepče, pomoglo je u očuvanju župnoga i nacionalnoga zajedništva. Na svim okupljanjima i hodočašćima pokazala se ljubav puka prema Gospi Kondžilskoj, pa i onda kad nisu imali u svojoj sredini pravu sliku, nego improviziranu fotografiju pred kojom su obavljali svoju pobožnost i vjerovali da je Gospa s njima. I to im je bila utjeha. A susret s originalnom, pravom slikom, njezino štovanje, molitva i čvrsta vjera pokazuju vjernost, odanost stoljetne vjerničke ljubavi prema Gospinu liku u kojem je ovaj narod gledao, dobivao i imao snagu sve izdržati i ostati na svojim ognjištima te protjeran i ponižen vjerovao u povratak i ostao vjeran Bogu i svojoj Gospi.

Gospa Kondžilska danas je u Komušini, svojoj postojbini. Njezina djeca i štovatelji su po svijetu rastjerani ratom. Dolaze ju još zasada častiti za Veliku Gospu u Komušini i na Kondžilu. Ne samo vjernici koji su rođeni u Komušini nego i iz drugih krajeva Bosne. Nadamo se da će tako biti i u budućnosti. (Više o ovoj temi pročitajte u knjizi „Komušina-Kondžilo 1992.-1997.”, god. 2021.).

(Ante Meštrović, godišnjak Kalendar sv. Ante 2024.)

Objava Kondžilo: Stoljetna vjernička ljubav prema Majci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Budući da se osim riječju može sagriješiti i djelom, propustom pa i samom pomisli, detaljnijom analizom svojih postupaka od prošle ispovijedi do toga trenutka, pronašao sam ponešto prema čemu se moglo nedvojbeno zaključiti da i nisam baš bezgrešan.

Što znači griješiti? Odgovor je naizgled nedvosmislen i jasan. Griješimo ako kršimo neku (ili sve) od 10 Božjih zapovijedi i ako upražnjavamo neki (ili sve) od 7 smrtnih grijeha.

Živimo u vremenu kada se „donja granica” smrtnih grijeha iz dana u dan pomiče prema dolje i kada se mnoge, ako ne i sve, Božje zapovijedi relativiziraju i smatraju reliktima davne prošlosti. Suvremeni mudraci (čitaj: antikristi) vole reći: „…danas je na djelu novi sustav vrijednosti, novi svjetski poredak…”, te je ono što je nekad smatrano grijehom nekima sada razlog za ponos.

O grijehu i grešnosti moglo bi se raspravljati nadugo i naširoko, a da se ipak ne dođe do približno ujednačenoga stava i zaključka. Ono oko čega bismo se, mislim, svi mogli složiti je to da svojim mislima, riječima, djelima i propustima ne ugrožavamo svoje bližnje, a jednako tako ni one „daljnje” pa ćemo se na taj način držati na pristojnoj udaljenosti od grijeha. Jesmo li u tome uspjeli ili nismo, o tome će pak konačni „pravorijek” izreći Svevišnji na posljednjem sudu.

Bilo kako bilo, granica između dobra i zla, morala i nemorala, grijeha i kreposti… uvijek će biti jasno označena, ali će je vidjeti i prepoznati samo oni koji to uistinu žele.

Ispovijed je prigoda da provjetrimo i očistimo svoja srca i duše te ih tako pripravimo za susret s Duhom Svetim, a jednako tako i da ih olakšamo i skinemo s njih suvišan teret. Iako smo svjesni da ćemo ono svoje obećanje koje dajemo na kraju ispovijedi „da ćemo se popraviti i da nećemo više griješiti”, teškom mukom održati, ipak ćemo jedno kraće (a možda i dulje) vrijeme zaobilaziti (ne)prilike koje bi nas mogle dovesti u napast. O ispovijedi kao o jednom od 7 svetih sakramenata sigurno je napisana opsežna i stručna teološko-filozofska literatura, ali najbolju definiciju ispovijedi i same iskonske potrebe za njom, našao sam, a kod koga drugog nego kod našega neponovljivog i nenadmašnog „zemljaka”, nobelovca Ive Andrića.

U svojoj priči „U musafirhani” Andrić pripovijeda kako su dva neotesana Turčina u kreševski samostan donijeli svoga teško bolesnoga „pajdaša” na skrb, hranu i liječenje kreševskim fratrima. Ta nimalo laka te neugodna zadaća, kao i mnoge takve prije nje, zapala je plemenitoga i prostodušnoga časnog brata fra Marka Krnetu čijom je dobrotom, čestitošću i požrtvovnošću, Andrić izvajao lijep i svijetao spomenik bosanskim franjevcima.

Fra Marko se, naravno, ustrajno i zdušno brinuo za Turčina hraneći ga i liječeći par tjedana kao da mu je najrođeniji, ne propustivši priliku da ga pokuša obratiti na kršćanstvo. Kad mu to nije pošlo za rukom i kad je postalo sasvim izvjesno da su Turčinu dani (pa i sati) odbrojani, svesrdno se i uporno, iako bezuspješno, trudio da ga privoli na posljednju ispovijed. Fra Marko mu je rekao otprilike ovo: „…Ispovidi se bolan, đe ćeš taki grešan i neispoviđen prid Svevišnjeg k’o kakvo ajvanče… kad se ispovidimo, neko te naše grijehe nekud odnese… odnese bolan, jašta… jer da ih ne odnosi, cijeli svijet bi poton’o pod njihovim teretom…” Tako je govorio fra Marko.

Istina je. Kad se ispovjedimo, osjećamo se lakšim i čišćim. Još kad bismo barem djelomično ispunili ono obećanje da ćemo se popraviti ili učinili samo mali napor u tom smjeru, sigurno bi se popravio i ovaj naš svijet u kojem živimo, jer bi oko njega bila postupno kidana mreža sveopće mržnje, zlobe i grijeha koja prijeti da ga bez milosti uguši.

(Iz knjige Kalendar svetog Ante 2024)

Objava Ispovijed pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iz svega navedenoga jasno je kolika je opasnost u prekomjernom izlaganju djece i mladih ekranima. Zašto je kod njih rizik i opasnost po kognitivni i emocionalni razvoj veća nego kod odraslih? Upravo zbog toga što je njihov mozak još u razvoju te je i njegova neuroplastičnost značajno veća nego kod odraslih što znači da je i prijamčljivost za vanjske podražaje veća. Problemi na ponašajnom planu koji su sve prisutniji kod djece i mladih očituju se kao anksioznost, depresiranje, opsesivno-kompulzivni poremećaj, hiperaktivnost te značajan porast poteškoća pažnje i koncentracije, sanjarenje koje ostavlja sliku tzv. pseudoautizma te usporen jezično-govorni razvoj.

Roditelji trebaju biti primjer djetetu

Nakon evidentiranja koji se problemi sve češće javljaju na planu mentalnoga zdravlja djece i mladih, postavlja se pitanje gdje su u cijelom tom procesu roditelji i koja je njihova uloga. Mladi roditelji se jako opterećuju nizom očekivanja koja imaju od sebe kako u smjeru ostvarivanja materijalne sigurnosti za svoju obitelj (stan, automobil…) tako i u smjeru ostvarivanja na poslovnom planu u vidu karijere i napredovanja u obrazovanju. Ovakav izazov je postojao i u ranijim desetljećima, no ono što se značajno promijenilo je široka dostupnost informacija s kojima se mladi čovjek susreće te samim time ima i veća očekivanja od sebe da ostvari sve ono što vidi i čuje da je ostvario netko s kim se uspoređuje. U roditeljstvu se često spominje kako djeca ne uče iz onoga što čuju nego iz onoga što vide.

Kakve roditelje djeca danas vide? Dijete je osoba koja je u procesu razvoja i formiranja te se usklađuje s odraslom osobom uz koju odrasta, što je najčešće roditelj. Ako je ta odrasla osoba rastresena, anksiozna, preopterećena, depresivna, što ona može ponuditi djetetu? Djeca obrazac ponašanja svojih roditelja uzimaju kao „standard”. Kakav standard i koju mjeru ispravnoga ponašanja roditelji danas nude svojoj djeci? Roditelji se uglavnom pozivaju na neadekvatna ponašanja svoje djece, na poteškoće koje kod njih vide na planu njihova mentalnoga zdravlja, no koliko su uopće svjesni da je to stanje njihova djeteta upravo samo slika i odrastanja u kojem se oni kao roditelji nalaze? Kada primijete određena odstupanja u ponašanju svoga djeteta, roditelji ga vode stručnjacima da se otkrije o čemu se radi te utvrdi dijagnoza zašto je njihovo dijete otuđeno, depresivno, nemirno, anksiozno. Koliko su roditelji svjesni toga da ponašanje djeteta često ima dijagnozu zvanu „roditelj”? Iza te dijagnoze krije se sva ona beskrajna tuga i nepovezanost između roditelja i djeteta. Sva ona bol djeteta i vapijuća čežnja za bliskosti sa svojim roditeljem koji nerijetko za njega nema vremena ili „nema živaca”. Odvesti dijete stručnjaku je svakako poželjno, no nijedan stručnjak ne može nadomjestiti u srcu djeteta potrebu za ljubavlju koju dijete očekuje od svoga roditelja. Zadatak stručnjaka nije izbaciti roditelja iz svijesti djeteta te stati na njegovo mjesto. Stručnjak je tu samo da modelira, potiče i potpomaže razvijanje boljih odnosa između djeteta i roditelja. Roditelj ima ključnu i nezamjenjivu ulogu u mentalnom razvoju djeteta te je samim time i utjecaj roditelja od presudne važnosti na formiranje ličnosti djeteta te na formiranje njegova sustava vrijednosti.

Društvo kao akter odgoja

Otkud djeci ekrani? Tko ih je posjeo ispred ekrana? Tko im je te ekrane kupio? Za sva ova pitanja odgovor je isti: roditelj. Naravno, roditelj ne čini to s ciljem da uništi mentalno zdravlje svoga djeteta, no posljedice su neminovne. Ako se ne radi o značajnim poremećajima izazvanim ekranizmom, onda se u najmanju ruku mogu uočiti poteškoće pažnje i koncentracije uz otuđenost i poteškoće socijalizacije. Ako dijete govori materinski jezik, kako to da imamo sve više djece koja govore strane jezike dok žive u BiH a da ne govore jezik zemlje u kojoj žive? Tko su te „majke” čiji jezik djeca progovaraju a da ne znaju jezik naroda u kojem su rođeni? Jezikom se prenosi sustav vrijednosti i vjerovanja. Kojem sustavu vrijednosti te „majke” iz ekrana poučavaju našu djecu i gdje su pri tome njihovi pravi, biološki roditelji koji tu djecu prehranjuju? Može li se roditeljstvo svesti samo na hranjenje djeteta dok sve više roditelja odgoj prepušta medijima?

Budnost roditelja za odgovorno roditeljstvo danas je od najveće važnosti. Roditelji se moraju trgnuti iz uljuljanosti u svakodnevne brige, što realnih koje se tiču njih i njihove obitelji, što nerealnih kojima se preokupiraju gledajući različite medije. Roditeljska je odgovornost skrbiti o tome kojemu je sadržaju njegovo dijete bilo izloženo u vrtiću, školi ili putem različitih ekrana. Pasivno „davanje povjerenja” društvu i medijima kako će oni voditi računa o dobrobiti njihova djeteta samo je izlika za bijeg od vlastite odgovornosti. Iza ovakvih ponašanja roditelja često se krije i osobna nekompetencija da se nose sa svim izazovima s kojima se i oni kao pojedinci susreću. Jedan od simptoma slabosti odrasloga pojedinca koji ima i ulogu roditelja jest i sve veći broj ovisnosti o kockanju, igrama na sreću te o samim ekranima koje nemali broj roditelja drži budnima do kasno u noć. Nažalost, ova ponašanja se sve više odnose i na majke, a ne samo na očeve što je bilo poznato u ranijem vremenu. Majka, kao ona koja ima ulogu nježno skrbiti nad emocijama i ponašanjima svoje djece često i sama upada u ovisnička ponašanja odlaženja u kladionice ili u komunikaciju s različitim grupama po Facebooku, Instagramu ili sl. dok pri tome zanemaruje osnove obveze komunikacije sa svojom djecom.

Nužno je da se roditelj kontinuirano upoznaje s unutarnjim svijetom svoga djeteta. Dijete raste, razvija se, mijenja se. Spona biološkoga roditeljstva nije dovoljna garancija da roditelj i poznaje svoje dijete. Nužno je i presudno stalno se „baviti” svojim djetetom. Upoznavati njegove želje, strahove, želje, maštanja. Dijeliti sa svojim djetetom svoje strahove kad su bili njegove dobi, podijeliti svoje čežnje te svoje neuspjehe iz djetinjstva i mladosti. Svim tim dijeljenjima roditelj se snažnije povezuje sa svojim djetetom. Bolje upoznaju jedno drugo te među njima raste i povjerenje a kod djeteta i samopouzdanje: „Važan sam, roditelj mi se povjerava. Znam neku tajnu iz djetinjstva svoje majke, svoga oca. Meni su je povjerili jer mi vjeruju.” Takve spoznaje osnažuju dijete jer mu daju na važnosti, a otvara vrata da se i dijete više povjerava roditelju bez straha od kritike ukoliko roditelj uoči neku slabost svoga djeteta.

Prepuštanjem svoga djeteta sadržaju iz medija koji dobiva kroz ekran izlažemo dijete velikoj količini informacija kojoj ni mi odrasli često nismo dorasli i teško ih možemo razumjeti. Vrlo često se radi o određenim videima, YouTube snimkama, snimkama TikToka koje djeca i mladi kad gledaju razumiju na način da se jako uznemire te iz toga razvijaju strahove koji mogu biti okidač i težih poremećaja na planu mentalnoga zdravlja. Napredovanje tehnologije omogućilo je značajno bolju rezoluciju slike i realističnost samoga sadržaja u videoigricama te iskustvo nasilja koje dijete u videoigricama gleda satima, danima, mjesecima i godinama dovodi do povećanja praga tolerancije nasilja općenito. Pojednostavljeno rečeno, nasilno ponašanje počinje biti sve prihvatljivije i „normalnije”.

Tu je ponovno važna uloga roditelja koji će s jedne strane uvesti pravila u vrijeme izloženosti ekranima sukladno dobi djeteta, dok s druge strane, roditelj osobnim životom treba posvjedočiti rješavanje konflikata mirnim putem te empatiju za drugoga čovjeka.

Nemam vremena argument

Mentalno zdravlje djece uvelike ovisi o mentalnom zdravlju roditelja. Kao što u avionu u slučaju poteškoća roditelj prvo sebi treba staviti kisik na usta a tek onda djetetu (jer ukoliko roditelj izgubi svijest i dijete ostaje nezaštićeno), tako je i u svakodnevnom životu nužno da roditelj brine o svom mentalnom zdravlju. Ono što imamo to i nudimo. Roditeljska je odgovornost napuniti svoju psihu i duh plodovima koje će moći ponuditi svome djetetu. Prvi korak da roditelj „pomogne” svome djetetu jest da dovede sebe „u red”. Roditelji koji obitelj stavljaju u središte svoga života i ispred svih drugih životnih obveza uvijek će naći vremena jedno za drugo a tako i za svoje dijete. Često se može čuti kako roditelji kažu djetetu: „Nemam vremena sada, moram ići raditi da bih tebi osigurao bolji život.” Što je to „bolji život” koji roditelji koriste kao argument da ne budu sada sa svojim djetetom? Je li to nešto zbog čega će njihovo dijete uistinu biti sretnije ili se možda radi o vlastitoj ambiciji koja ima samo jedan cilj, a to je zadovoljiti potrebu za moći i vrijednosti samoga roditelja?

Svaki roditelj za svoje dijete želi na prvom mjestu samo jedno: da dijete bude sretno. Dijete koje je duže vremena tužno, usamljeno, nesretno, počinje i obolijevati. Povlači se u svoj kutak, gubi apetit ili počinje pretjerano jesti, komunikacija se smanjuje, interesi za druženja su sve manji, nemir sve češći. Sva ova ponašanja signal su da je dijete nesretno i da je njegovo mentalno zdravlje ugroženo. Nužno je da roditelj sve svoje do tada postavljene prioritete presloži i osluškujući potrebe djeteta posveti mu se na način koji djetetu u tom trenutku treba. Svaki roditelj voli svoje dijete, no da bi i dijete osjetilo njegovu ljubav i bilo sretno, mora se zapitati: „Volim li ja svoje dijete na način na koji bi ono željelo da ga ja volim?” Možda roditelj ljubav pokazuje poklonima, putovanjima, dopuštajući da dijete boravi pred ekranom bez ograničenja, povećanim džeparcem, no tu se često radi na čuvanju vlastitoga komoditeta, a ona iskonska čežnja djeteta za roditeljem za kojega želi da se njemu posveti i s njim vrijeme provodi ostaje neutažena.

Sretno dijete je mentalno zdravo dijete. Budni budimo u roditeljstvu, osluškujmo potrebe svoga djeteta. Posvetimo svoje vrijeme, posvetimo sebe svojoj djeci koju nam je Bog darovao i ne brinimo se da će odrasti u mentalno zdrave i stabilne pojedince na koje će se ovo društvo u budućnosti moći osloniti. Čak ako jednim dijelom puta kasnije i zaluta, ako smo odradili dobre temelje u djetinjstvu, ne budimo u strahu, i u ljubavi budimo podrška svojoj djeci.

(dr. sc. Ankica Baković)

Objava Ekranizam kod djece: jesu li roditelji zakazali? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U Starom zavjetu za podjeljivanje svete službe svetim uljem pomazivani su kraljevi, svećenici i proroci. U Novom zavjetu svetom krizmom pomazuju se krštenici, svećenici i biskupi. Sveto ulje i pomazivanje uljem znak su podjeljivanja Duha Svetoga. I Krist je Pomazanik, pomazan „Uljem Radosti”, to jest Duhom Svetim. Slično je i svaki kršćanin „pomazanik”, jer „kršćanin” dolazi od Spasiteljeve riječi – Krist (Pomazanik) (Dj 10,38).

Sakrament svete krizme zove se i „potvrda”. Taj hrvatski naziv dolazi od prijevoda latinske riječi confirmatio, od glagola (con)firmare – potvrđivati, utvrditi, potvrditi. Odatle naziv potvrda ili, prema latinskom, u nekim hrvatskim krajevima jednostavno „firma” (naziv u uporabi i kod nekih drugih naroda). Krštenik promišljeno, odlučno, radosno i slobodno prihvaća, odnosno potvrđuje svoju vjeru u Krista, spreman i umrijeti za Njega. A Duh Sveti ga potvrđuje, utvrđuje i jača u toj svetoj vjeri i vjernom kršćanskom svjedočenju.

Značenje

Već smo u navedenim nazivima ovoga sakramenta razumjeli i njegovo značenje. Krizma (potvrda) je sakrament kojim se krštenik opečaćuje (označuje) posebnim neizbrisivim pečatom Duha Svetoga, koji ga utvrđuje u vjeri i u kršćanskom životu.

Od sedam svetih sakramenata, koje dobro poznajemo, sveta krizma (potvrda) je na drugom mjestu, odmah nakon krštenja. Već ta pojedinost govori da su krštenje i krizma veoma povezani i složni sakramenti. Želimo li to izreći usporedbom iz prirode, sjetimo se stabla u vrtu. Ono je ukorijenjeno duboko u zemlji. Nad zemljom je više ili manje visoko deblo koje nosi svoju krošnju bogatu raznim plodovima. Sliku možemo čitati ovako: vrt ili zemlja, to je Crkva, to je Krist; korijen, to je naše krštenje – ukorijenjenost, ucijepljenost, usađenost u Krista i Crkvu; deblo, to je sveta krizma ili potvrda; krošnja i sve ono što je u njoj (cvjetovi, pa slatki, sočni i ukusni plodovi), to su svi drugi sakramenti. Jednostavno rečeno, to su naša dobra djela, to su kreposti našeg čestitog kršćanskog života, to je naš čestit i svet kršćanski život – dragocjeni slatki plod krizme i svih svetih sakramenata.

A ono deblo, to je kao produženi korijen: ono je snaga i sila koja drži i nosi krošnju, kroz njega dolaze sokovi iz korijena u krošnju za cvjetanje i dozrijevanje plodova. Krizma je, dakle, kao nastavak (complementum – nadopuna, dovršavanje) krštenja, jaka sila i snaga i čudesni „božanski sok” (sedam darova Duha Svetoga) koji Duh Sveti u ovom svetom sakramentu ulijeva u dušu, u srce i pamet krštenika da donese plodove svoje svetosti. I postigne svoj cilj – vječno spasenje. Sad bolje razumijemo i naziv potvrda ili firma. Klica vjere, koju Duh Sveti još u trenutku svetog krštenja neizbrisivo urezuje i usađuje u dušu, u pamet i srce čovjeka – po snažnoj i bogatoj milosti sakramenta svete krizme jača i raste. Ili, prema onoj našoj slici, postaje snažno deblo, sposobno nositi svoju krošnju, to jest poteškoće i križeve svega svoga života, rasti u djelotvornoj vjeri i ljubavi, u osobnoj svetosti i donositi plodove dobrih djela – unatoč svim životnim nevoljama i olujama.

Povijesna nit

Povijesnu nit sakramenta svete krizme (potvrde) možemo lako uočiti. Ona je sakrament Novoga zavjeta, od Krista obećan i ustanovljen. Proroci Staroga zavjeta, govoreći o Mesiji i Njegovu dolasku na svijet, govorili su da će Duh Gospodnji na Njemu počivati (Mt 3, Iv 1) – radi Njegova spasenjskoga poslanja. Kad je Ivan krstio Isusa na rijeci Jordanu, Duh Sveti je sišao na njega i pokazao da je on Mesija, Sin Božji. Isus je i začet po Duhu Svetom i živio i djelovao uvijek u punom zajedništvu s Duhom Svetim, On – Mesija i Spasitelj.

Ta punina Duha Svetoga nije mogla ostati samo na Mesiji, već se izlila i na sveukupni mesijanski narod Božji. Nakon što je više puta obećao, konačno je i darovao Duha Svetoga. Apostoli su ga primili najprije na Dan uskrsnuća: „Dahne u njih i kaže im: primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22). A onda u svoj punini i snazi na Dan Duhova, u obliku snažnoga vihora i ognjenih jezika (Dj 2,1-4). Taj obećani Dar primili su apostoli i svi oni koji su, na njihovo propovijedanje, povjerovali i krstili se. Po Isusovoj volji apostoli su im polagali ruke i podjeljivali dar Duha Svetoga, koji usavršuje i upotpunjuje i dovršuje krsnu milost. To polaganje ruku, prema poslanici Hebrejima (Heb 6,2), katolička tradicija s pravom drži povijesnim početkom sakramenta svete krizme (potvrde), koji na svoj način čini trajno prisutnim milosni događaj Duhova (slično kao što Euharistija ovjekovječuje događaj Posljednje Večere).

U Djelima apostolskim (8,14-17) opisan je gotovo cijeli obred podjeljivanja sakramenta svete krizme. Evo tog izviješća: „Kada su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga.” Da bi se istaknuo taj dar Duha Svetoga od vrlo ranih vremena, uz polaganje ruku, nadodano je i mazanje mirisavim uljem (krizmom), o kojem smo već govorili.

Sakrament svete krizme (potvrde) na početku se dijelio odmah nakon krštenja. To se i danas čini kod krštenja odraslih osoba. Zbog različitih povijesnih okolnosti na Zapadu sakrament svete krizme odvojio se od sakramenta krštenja i dijelio se nakon što su krštenici poodrasli u dobi i u boljem upoznavanju svoje vjere i svetih sakramenata.

U Istočnoj Crkvi se i danas sveta krizma podjeljuje odmah nakon krštenja, u istom svečanom krsnom obredu. Djelitelj je svećenik koji krsti, ali sveto ulje (miron) kojim se pri tome služi, prethodno blagoslivlja patrijarh, odnosno biskup.

Dvije posebne milosti

Prva posebna sakramentalna milost svete krizme jest pečat Božji. Po sakramentu potvrde Duh Sveti utiskuje u dušu krizmanika svoj božanski pečat ili biljeg. To je kao Božji potpis.

U ljudskoj povijesti, sve do naših dana, pečat ili žig je znak kraljeva i vladara, znak važnih osoba i ustanova. Pečat predstavlja osobu ili ustanovu. Pečatom se označuje vlasništvo nečega ili nekoga. Tko je ili što je opečaćeno nečijim pečatom, zna se kome pripada i čije je vlasništvo. Pečatom se također jamči vjerodostojnost, ispravnost ili istinitost nečega ili nekoga.

Pečat dara Duha Svetoga označuje da krštenik definitivno pripada Kristu. Duh ga potvrđuje i čini sposobnim za Kristova svjedoka u ispovijedanju i življenju jedne, svete, katoličke i apostolske vjere. Čini ga Kristovim borcem, to jest braniteljem te vjere.Čini od njega apostola Kristova, to jest širitelja Kristove vjere. Daje mu dijela u kraljevskom svećeništvu Kristovu, to jest u hvali i slavi kojom Krist neprestance slavi Oca u istom Duhu. Taj pečat Duha u duši ostaje trajan i neizbrisiv, kako je već istaknuto, pa je sakrament svete krizme neponovljiv, to jest može se primiti samo jedanput u životu.

Drugu milost sakramenta svete krizme možemo označiti kao ulivenu krepost. Bolje reći kreposti. To je na prvom mjestu krepost jakosti u svjedočenju. Krizma ulijeva i podržava u nama milost da rastemo u jake i uspravne kršćane – poput onog čvrstog i jakog stabla koje smo na početku spominjali, stabla koje odolijeva svim životnim olujama, koje snažni vjetrovi ovoga svijeta ne mogu slomiti. Nadalje, to je krepost ustrajnosti u borbi protiv grijeha i mana, koje poput rak-rane smrtno ranjavaju i nagrizaju korijen naše svetosti, odnosno našega krštenja, po kojemu smo, ukorijenjeni u Krista, počeli biti sveti. Napokon, to je krepost hrabrosti i odvažnosti u hrvanju s đavlom, svijetom i tijelom, sa svim životnim protivnostima, u kušnjama, u nejasnoćama, u sumnjama, u svim ljudskim slabostima i poteškoćama, prema onoj Pavlovoj – „u nadi protiv svake nade” (Rim 4,18). Duh ulijeva snagu i neprestano potiče – hrabro naprijed!

Bitno u krizmi

Sveta krizma je valjano podijeljena i primljena onda kada se poštuju propisi Crkve. To jest, kada se pravilno upotrijebe materija i forma sakramenta. Materija (tvar) kod podjeljivanja sakramenta krizme jest sveto ulje (chrisma), koje je biskup posvetio na prošli Veliki četvrtak (novo), ne starije (staro, od prošle godine). Riječ je o maslinovu ulju, pomiješanom s balzamom i drugim mirisima. To ulje inače u životu služi za zdravlje i zaštitu, a duhovno, nakon posvetne molitve, simbol je i znak Duha Svetoga i Njegova božanskog „mirisa”, to jest Njegovih darova, koje On u ovom sakramentu ulijeva u dušu. Na bit i valjanost sakramenta spada: polaganje ruku djelitelja na glavu krizmanika i mazanje svetim uljem (krizmom) po čelu krizmanika, i to prstom palcem u znaku križa. Ako bi se pri tome upotrijebilo neko drugo ulje (katekumensko ili bolesničko), krizma bi bila sumnjiva. To je prvi bitni dio ili materija ovog sakramenta.

Drugi bitni uvjet za valjanost sakramenta svete krizme jest formasakramenta. A forma – to su zapravo strogo propisane riječi koje djelitelj krizme izgovara točno onako kako one glase, dok polaže ruke na glavu krizmanika i maže ga svetim uljem (krizmom), kako smo gore protumačili. Te riječi glase: „Primi pečat dara Duha Svetoga.”

Moralni uvjet za podjeljivanje i primanje sakramenta svete krizme jest prava nakana. Praktično je to dobra vjerska i duhovna priprema krizmanika, u što spada i sakrament svete ispovijedi, to jest da krizmanik kod primanja svete krizme ne bude u stanju smrtnoga grijeha, već u stanju milosti. O tome strogo vode brigu i župnik i roditelji i krizmanik, u vrijeme pripremanja za svetu krizmu.

Praktične upute

Trebamo znati da je redoviti djelitelj sakramenta svete krizme ordinarij ili biskup u svojoj biskupiji. Svoje podložnike može krizmati i izvan svoje biskupije. A druge katolike izvan svoga područja – samo uz dozvolu mjesnog biskupa.

Izvanredni djelitelj krizme može biti i svećenik – samo onda kad mu tu ovlast daje crkveno pravo, ili tu posebnu dozvolu dobiva izravno od Svete Stolice, ili od svoga biskupa u posebnim zgodama. Po crkvenom pravu svećenik može valjano podijeliti svetu krizmu u smrtnoj opasnosti, kada nije moguće, ili je vrlo teško doći do biskupa.Isto tako, kod krštenja odrasle osobe, svećenik toj osobi podjeljuje i svetu krizmu – uvijek po ovlasti koju prima od biskupa. Nakon podijeljene takve krizme svećenik (bilo koje službe) je dužan pismeno izvijestiti svoj ordinarijat.

Tko može primiti svetu krizmu? Istaknimo to: čovjek koji je još živ, koji je kršten, koji ima pravu nakanu, koji je u smrtnoj pogibelji (a nije u stanju smrtnoga grijeha), koji je vjernički i duhovno dobro pripremljen.

Po prastarom običaju i crkvenom propisu krizmanik treba imati svoga krizmanog kuma. A uvjet da netko može biti krizmani kum jest: da je sam krizman, da je katolik čestita života, da je odrasla osoba, da je odabran od krizmanika (roditelja, skrbnika). Kum može biti i roditelj (dozvolom biskupa). Kod dijeljenja samoga sakramenta kum stavlja desnu ruku na desno rame krizmanika.

Duhovi

Dva sakramenta trajno čine prisutnim dva najvažnija životna događaja u zemaljskoj Crkvi. I u ljudskoj povijesti uopće! To je presveta Euharistija ili Misna Žrtva Kristova koja rekapitulira i sada nama čini prisutnim Isusov život, muku, smrt i uskrsnuće. Prestankom te otajstvene Žrtve Kristove, prestat će ljudska povijest. Misa drži svijet u postojanju. Drugi sakrament jest sveta krizma ili potvrda. Taj sakrament čini prisutnim događaj Duhova. Bez Duha Svetoga nema Crkve, nema svećenika, nema Kristovih svjedoka, nema mučenika, nema svetaca, nema propovjednika Evanđelja, nema misionara, nema pokornika, nema uzornih svetih kršćana, nema pokajanja i obraćenja, nema spasenja. A sve je to u sakramentu krizme u nas posijao i ulio Duh Sveti. Tko s Njim surađuje, tko Njega osluškuje i slijedi, taj se neće izgubiti.

Spomenuli smo da po sakramentu svete krizme kršćanin prima puninu dara Duha Svetoga. Isus je pripremao i vodio učenike prema događaju Duhova. Luka je u svom evanđelju na kraju kratko zabilježio: „I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor” (Lk 24,48-49). U Djelima apostolskim zorno je opisan veličanstveni silazak te Božanske Sile, tog događaja Duhova, taj dan kad je Crkva rođena, smijemo li reći – krizmana?! Evo toga opisa: „Kad je došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici, te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.” (Dj 2,1-8).

Promjena koja se tada počela događati na apostolima i učenicima, po primljenom daru Duha Svetoga, sve do njihova herojskog svjedočenja za Krista svetim životom, čak i mučeništvom – imala bi se događati na svakom krizmaniku. Jer po ovom sakramentu on proživljava svoje Duhove. Istina, ne u vidljivim jezicima i vihoru. U njemu bi se postupno trebala zapažati njegova sve dublja svijest pripadanja Kristu (kršćanska svijest!) i sve dublja promjena na bolje. Krizma čvrsto povezuje s Kristom, umnaža u nama darove Duha Svetoga, priopćuje nam posebnu snagu Duha Svetoga, da, kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru, da hrabro ispovijedamo ime Kristovo i nikad se ne stidimo Njegova križa (misli iz dogmatske konstitucije Lumen Gentium, 11).

Neodoljiva je, vrlo lijepa i istinita opomena svetoga Ambrozija svima koji su kršteni i krizmani: „Sjeti se dakle da si primio duhovni znak, Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha, i čuvaj što si primio. Bog te Otac obilježio svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha.”

Objava Sedam svetih sakramenata: Krizma ili Potvrda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poslali su ga na studij jer su smatrali da će intelektualni napor uspješno usisati energiju ovoga izvornog gorštaka. Nije bio oduševljen. Još u svojoj fratarskoj mladosti otkrio je da u njemu tinja klica naklonosti prema ljudima, kojoj bi on trebao pomoći u rastu i donošenju ploda. I prepustio se tome. Čak je i zdušno radio na tome.

Završio je studij bez puno znoja. Komparativna povijest religija. Njegovi studenti i danas govore da su rado slušali i gledali njegove profesorske nastupe jer je u svoja predavanja s lakoćom pretakao svoje znanje i prožimao ih duhovitim i svježim primjedbama i zapažanjima. Međutim, puno se više njegove energije iscijedilo u crkvi i oko crkve svetog Ante na sarajevskom Bistriku. Ovdje je bio „kod kuće“. Služio je drugima jednako riječima i djelima, godinama. Ostavljao je dojam da neprestano nosi u jednoj ruci knjigu, u drugoj izolirana kliješta, kao stari majstori zidari i tesari olovku za uhom, ali je uvijek stizao pripremiti se za dobru propovijed i gotovo istodobno popravljati i dovoditi u red ono što je u samostanu vapilo za popravkom. Rano je nabavio računalo, upoznao se s važnijim operacijama na ovoj napravi i služio se njome kao olovkom; zapravo, ona je njemu vjerno služila do njihova nasilnog rastanka.

Fra Ljubo je razgovarao s ljudima kao s najbližim rođacima. Nije ih tražio, ali jest rado susretao. Svojim bi poznanicima, kao i subraći u samostanu, mlađima od sebe, često znao reći „spadalo!“ ili „grešniče!“, što je u njegovu rječniku značilo: prijatelju. Ali, kad mu je jedan od poznanika pred crkvom u šali rekao: „Da nije nas grešnika, od čega biste vi živjeli?“, smanjio je učestalost te riječi i ona mu je sve rjeđe prelazila preko usta. Ponekad bi nehotice uzdahnuo zbog boli u nozi, misleći da to nitko ne čuje i ne vidi. A netko bi ipak čuo.

Je li bilo kakva povoda za verbalne sporove, fra Ljubo za to nije bio raspoložen. Raspravu bi skraćivao ili završavao svojim osebujnim zaključkom: „Dobro, uredu!“ I išao bi dalje, u svoju sobu ili pred crkvu da bi se susreo s još kojim prijateljem ili poznanikom. I onda je po Sarajevu počela kružiti priča kako on pozna probleme ili tajne svojih poznanika i prije nego mu ih oni otkriju ili barem naznače. Nije mu to bilo drago. On jest razgovijetno čitao lica i oči svojih sugovornika i pokušavao im olakšati očitovanje ili priču. Da ih ne bi povrijedio.

U bolnicu je išao često. Ne zbog svojih tjelesnih poteškoća, iako ih je imao, drugi su bili u pitanju. Na izmaku života, najčešće. Kako mu je „propisao“ Krist, polagao je na njih ruke i tješio ih njegovom utjehom. Bolovao je s njima. Vraćao se kući suzne duše, ali se to na njemu nije primjećivalo. Duša mu je bila prostrana i u njoj je itekako bilo mjesta za tuđe terete.

Svojoj je Rami dugo vremena potajice i privatno izjavljivao ljubav. Ali, to je i njemu i njoj bilo premalo. Oboje je željelo više. Želio joj je to reći javno i u lice i nestrpljivo je čekao prigodu za to. Ona se ukazala jednoga jutra kad mu je na radnom stolu osvanula njegova knjiga Rama kroz stoljeća. U njoj se čita opora prošlost predaka njegovih susjeda i njega samoga, njihova životna loza i njihova uporna, gotovo tvrdoglava želja da žive svoj život i svoju vjeru makar ih to stajalo i gubitka života. To se u najtragičnijem obliku dogodilo krajem 17. stoljeća (1687), kad je gotovo sva Rama iselila u sinjski kraj zbog turskog nasilja, kao i 1942., kad su četnici poubijali gotovo tisuću ramskih muškaraca. Svojom knjigom kao da je fra Ljubo pokušao vratiti dug svojoj majci, koja ga je, zajedno s njegovim ocem izvela iz siromašnog i oskudnog djetinjstva i darovala mu bistar pogled u prirodu i u ljude. Zato se često navraćao u Ramu, u svoje. Odahnuo je nakon toga i vratio se svakodnevnom užurbanom životu kako mu je nalagao njegov temperament. Bio je svakodnevno na raspolaganju crkvi i samostanu na Bistriku, bogosloviji u Nedžarićima, redakciji Svjetla riječi kao glavni urednik, i gradu, gdje je stanovala gomila vapaja za utjehom i previjanjem duševnih rana. On se tomu nije kukavički izmicao, silazio je u ponore ljudske patnje i tražio je izlaz za druge i za sebe. A sve naizgled usput i kao od šale, a zapravo je znao da se radi o smrtno ozbiljnoj borbi za život i zdravlje ljudi koji se u oskudici vlastite hrabrosti predaju njegovoj ruci. Nisu tražili drugoga. To će mu ostati prioritet do kraja života.

Kad je započeo rat, fra Ljubo je osjetio da dolazi njegovo vrijeme. Dok smo se svi u samostanu sklanjali u kućni podrum i u njemu provodili dane i noći, fra Ljubo nikada nije napuštao svoju sobu. Gledao je kako granate lome kuće i drveće i brižljivo zapisivao ratna događanja i njihov odjek u gradu kao i svoje refleksije na njih. Kako su rat i opsada Sarajeva odmicali, tako se povećavalo crnilo slova ispod fra Ljubinih ruku, koja su sve glasnije opisivala crnilo života, a stranice su se množile do gotovo njih 1.500. Knjiga je zatvorena zadnjega dana rata i agresije. Pišući svoj Dnevnik, fra Ljubo se nije vodio bilo kakvom pristranošću, ni vjerskom i nacionalnom. Zato će se u njegovu Dnevniku mnogi prepoznati i neće im biti baš drago kad u njemu vide svoje pravo lice.

Rat je iznenada donio nevolje. Rušio je kuće, rušio ljude. Stanovnici Sarajeva nisu bili pripravljeni za tako okrutnu sudbinu. Nisu očekivali tako bezdušni i lukavi, dugo u tajnosti spremani napad i nisu se pripremili za to; brzo je nestalo hrane i sigurnosti. Dolazili su u samostan liječnici, pravnici, kao i obični siromašni ljudi i tražili hrane, samo za danas. Kad bi se uz pomoć koje humanitarne organizacije samostanska ostava malo popunila namirnicama, fra Ljubo je barem do polovice napunio svoju plastičnu vrećicu i nosio nešto hrane isključivo sirotinji. Žurio je niz ulicu i nije čuo zloslutno zujanje granata i fijukanje snajperskih metaka. Što granate, što snajperi, on nosi prvu pomoć za obnavljanje života siročadi. Jednoga dana njima troma u jednoj kući s majkom, bez oca koji je nedavno izgubio život. Netko bi zavidno poglédao u smjeru njegove desne ruke, ispod koje se lelujala plastična vrećica. Tako gotovo svaki drugi dan dok se nije stišao ratni vihor. Granate ga nisu htjele i kao da su ga hotimice zaobilazile, kao što su pričali muslimanski vojnici za crkvu u Olovu. Oni su, kao, gledali kako se granate na nekoliko stotina metara razmiču od svog cilja i zaista ga nijedna nije pogodila.

Uoči blagdana svetog Ante prve godine opsade grada napuštao sam Sarajevo zbog problema sa zdravljem. Fra Ljubu i mene vozio je fra Mirko Majdandžić do Stupa, odakle sam trebao konvojem Caritasa napustiti grad. Bila je to fantomska vožnja, preko uličnih nogostupa i tik uz barikade, gdje mi se činilo da jedva ima mjesta za bicikl, a kad smo skretali od Pofalića prema glavnoj prometnici, okomili su se na nas crni stršljeni poslani prema nama sa srpskih položaja na Vracama da bi nas smrtno uboli. Bili smo im kao na dlanu. Fra Ljubo kao da to nije primjećivao. Mirno je sjedio i vjerojatno razmišljao kako će opet jednim izletom u područje iskonske ljubavi prema bližnjemu svojom pomoći nekomu donijeti dan-dva života.

Kad se sve smirilo i život postao siguran, fra Ljubo je svoj izgubio. U prometnoj nesreći, u Zagrebu. Što je Božja providnost time htjela? Ne nagađajmo sada o tome što je imala na umu ali, čini mi se da se žurila ostvariti svoje nagradno obećanje: „Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili. Dođite, blagoslovljeni…!“

(Kalendar sv. Ante 2011.)

Preporučujemo od fra Ljube Lucića:

Između neba i granata. Sarajevski dnevnik 1992-1995 – I. dio

Između neba i granata. Sarajevski dnevnik 1992-1995 – II. dio

Osuđeni na nadu

Objava Fra Ljubo Lucić: Granate ga nisu htjele pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

“Fra Matije Divković iz Jelašak budući od četrdeseti i šest godišta i budući u Sarajevu ovo poče pisati na il’jadu i šesat i deveto godište po porodu Gospodnjemu mjeseca svibna na dvadeset i tri u subotu.” Jednostavnim izračunom došlo se do godine 1563. kao godine njegova rođenja.

U Nauku krstjanskom također je ostavio bilješku o sebi: “Izpisa budući kapelanom u Sarajevu na il’jadu i šesat i deveto godište po porođen’ju Isukrstovu.”

Na naslovnicama svojih djela redovito o sebi kaže da je “bogoljubni bogoslovac”, rodom iz Jelašaka, a pripada franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena.

Sve ostalo što o njemu danas znamo nalazilo se već u zapisima fra Ivana Franje Jukića, koji je 1850. o Divkoviću govorio kao “pisaocu koji piše azbukom”, koji se zaredio u samostanu u Olovu, školovao u Italiji, bio kapelanom u Sarajevu, djelovao u samostanima u Kreševu i Olovu, a na temelju “mrtvoslovnih knjiga samostana Sutiskoga” saznao je Jukić da je Divković umro u Olovu 1631.

Divković je pripadao franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena, koja u njegovo vrijeme obuhvaća Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Liku, Krbavu, Slavoniju, Srijem, te okolicu Beograda i Smedereva, što nije samo pusti povijesni podatak nego odrednica prostora na kojem se čitaju Divkovićeva djela i za koji on piše. Ti se krajevi nalaze pod turskom okupacijom, katolički je puk siromašan, kulturno i politički marginaliziran, a jedini nositelji kulture, uljudbe i književnosti su svećenici-franjevci. Katolička crkva djeluje prema zaključcima Tridentskoga sabora (1545-1563), pojačano skrbi za porobljeni puk nastojeći oko njegova vjerskoga i kulturnoga oslobođenja, što – osim klasičnoga pastoralnog rada – podrazumijeva i brigu za tiskanje knjiga pisanih općerazumljivim književnim jezikom.

Franjevački su samostani u Bosni bili mjesta gdje se ostvarivala veza sa zapadnoeuropskim kulturama i gdje je svaka značajnija umjetnička pojava sa Zapada nalazila svoj odraz, makar i sa zakašnjenjem. Istodobno, franjevački su samostani i rasadišta kulture i pismenosti i središta dušobrižničkoga rada. U takvim okolnostima počinje svoje djelovanje Matija Divković, utemeljitelj bosanske franjevačke književnosti.

Njegova djela Nauk krstjanski za narod slovinski (1611), Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice i Divice Marije (1611), Besjede svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (1616) pripadaju pastoralno-katehetskom i moralno-teološkom žanru.

U podnaslovima se ističe da je djelo “privedeno” iz jezika “dijačkoga” (latinskoga), zatim da je “ispisano i složeno”, što znači kompilirano i prerađeno autorskim zahvatom u tekst. Stoga se uvijek i govorilo o Divkoviću kao o prevoditelju, prerađivaču i kompilatoru, ali uz nužnu napomenu da je on tim preradama davao vlastiti ton, sukladan potrebama i shvaćanjima puka za koji je pisao svoja djela.

Izvori Divkovićevih djela su najpoznatija i najpopularnija djela zapadnoeuropske kršćanske književnosti. Tako se za Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Divice Marije točno zna da su nastali prema djelu Promptuarium Discipuli de miraculis beatae Mariae Virginis Johannesa Herolta, njemačkoga vjerskoga pisca, koji je živio u prvoj polovici 15. st. (umro 1468).

Divković propovjednik posebno je došao do izražaja u Besjedama. Besjede su najopsežnije Divkovićevo djelo, u kojem se propovijeda srednjovjekovni svjetonazor i koje je nastavak srednjovjekovne pučko-propovjedne proze. Divković izrijekom kaže da je djelo nastalo prevođenjem i preradbom iz “razlikijeh dijačkijeh knjiga”, dakle latinskih. Osnovni izvor svakako je Herolt, te poznati europski propovjednici koji su stvarali od 14. do 16. st: Ferreri, Pepin, Busti, Heisterbach. Ima naznaka, posebno na stilskoj razini, da su kao izvor Besjedama poslužile i hrvatske glagoljaške zbirke propovijedi.

Divković je autor dvaju katekizama, naslovljenih Nauk krstjanski za narod slovinski (1611), popularno nazvan veliki, i Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi koji Nauk od Ledesmina i Belarminova u jedno stisnu i složi bogoljubni bogoslovac… (1616), tzv. mali. Ime je motivirano formatom (15 i 10 cm), a ne sadržajem. Oba su Nauka prijevodi-kompilacije djela Dottrina christiana breve Jacoba Ledesme (1571) i Roberta Bellarmina Dichiaratione più copiosa della Dottrina christiana (1598), što Divković u naslovu i priznaje.

U Naucima se u dijalogu između učitelja i učenika poučava o temeljnim vjerskim istinama, ili objašnjavaju pojedini članci vjere, značenja molitava i sl.

Divkovićev Nauk iz 1611. sadrži opsežna razmatranja o misi, molitvama, o sakramentima, o zapovijedima Božjim i crkvenim, o kalendaru i sl. Razmatranja pojedinih tema nose propovjednički ton, uobičajen u homiletičkim Divkovićevim tekstovima.

Nauk krstjanski iz 1616. izlazi svojim sadržajem iz okvira čisto katehetskih djela. Divković, naime, razmjerno kratkom poučnom tekstu dodaje razna nabožna književna djela, a što naznačava već i naslovom Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi… U taj su Nauk uvršteni tekstovi: Plač blažene divice Marije, Verši Abramovi, Život svete Katarine složen u verše, Verši prilike Isukrstove, Prigovaran’je meju križem i Gospom divicom Marijom, te još nekoliko Plačeva, niz najrazličitijih molitava, litanija i pjesama, što je tomu djelu priskrbilo naslov “enciklopedije duhovnoga štiva u prozi i stihu”, iznimnu popularnost i veliki broj (25) ponovljenih izdanja. Zasebno su pretiskivani i izdavani Život svete Katarine i Plač Gospin.

Djela preuzeta iz hrvatske književne baštine, dalmatinske i dubrovačke, podvrgnuta su Divkovićevoj redakciji, tako da je sasvim istinita njegova tvrdnja da je tekstove “ispisao srpski” (misli se bosančicom) i “ispravio mnoge stvari”. Za Verše Abramove dokazano je da su jezičnostilska redakcija drame Posvetilište Abramovo dubrovačkoga pisca Mavra Vetranovića (1482-1576).

Divković je dramska djela unosio u svoj Nauk s utilitarno-ilustrativnim namjerama: zabavno djelo trebalo je učvrstiti ideje koje se u katehezi ističu, djelovalo je živim primjerom na slušatelja, pomagalo mu da usvoji propovijedano opredjeljenje.

Matija Divković je pisao svoja djela zapadnom ćirilicom – bosančicom, koju naziva “srpskim slovima” ili “slovima našega jezika”. Da bi mogao uspješno tiskati svoja djela, putovao je u Veneciju, gdje je osobno nadgledao izlijevanje olovnih bosaničkih slova i sve poslove oko tiskanja, jer, prema njegovu vlastitu svjedočenju, tiskari nisu znali ni jedne riječi hrvatskoga jezika, nisu razlikovali slova, tako da je taj posao bio iznimno dugotrajan i mučan. Divković je izabrao bosančicu stoga što su to pismo poznavali svi pismeni ljudi u Bosni, kako redovnici tako i običan puk. Ima podataka da su čak i pastiri u Bosni znali čitati bosančicu. Osim toga, bosančica je imala dugačku tradiciju i kao poslovno pismo, kao službeno pismo u franjevačkim samostanima, kao pismo stećaka, što Divković nije mogao zanemariti odlučivši pisati za pobožni bosanski puk. Bosančicom Divkovićeva tipa pisali su poslije njega franjevački pisci Stjepan Matijević, Pavao Papić, Pavao Posilović i Stjepan Margetić. Bosančica je potpomogla popularnost Divkovićevih djela i utjecala na njihovu proširenost: bosančicom se, naime, pisalo u Dalmaciji, Poljicama, Dubrovniku, pa je recepciji bosančicom pisanih tekstova bio otvoren put.

Jezik kojim piše svoja djela Divković naziva “naški”, “bosanski”, “slovinski kako se u Bosni govori”, “pravi i istinski jezik bosanski”, ali lingvistička odrednica je da je to štokavsko narječje ijekavskošćakavskoga tipa, oplemenjeno leksikom dubrovačko-dalmatinskoga podrijetla i sa sintaktičkom nadgradnjom uvjetovanom prevodnim i kompilatorskim karakterom Divkovićevih tekstova. Smatra se da je za temelj svoga književnoga jezika Divković uzeo ijekavski govor područja između Olova i Kreševa u Bosni, te da je na tu osnovicu nadodao jezične osobine svojih književnih uzora, dalmatinskih i dubrovačkih pisaca, te pisaca starije (srednjovjekovne) hrvatske književnosti.

(Darija GABRIĆ-BAGARIĆ)

Objava Fra Matija Divković: Otac bosanske pismenosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.