Zapadno kršćanstvo: Pad se zaustavlja, mladi obnavljaju vjeru

Paralelno s rastom kršćana u Africi, zapadne nacije, u kojem je nekoć bio prepoznatljiv nagli pad osoba koje se izjašnjavaju kao kršćani, napokon bilježe obrnuti trend. U SAD-u se, nakon desetljeća pada, kršćanska identifikacija stabilizirala na oko 62% od otprilike 2020. godine. Zanimljivo je da je među Amerikancima generacije Z pripadnost crkvi porasla s 45% na 51% između 2023. i 2024. godine.

Taj se trend odražava i u Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Irskoj kao i u nekoliko drugih zapadnoeuropskih zemalja, gdje se rast nereligioznog stanovništva dramatično usporio, što se poklopilo s porastom izjašnjavanja pripadnosti kršćanstvu.

Neki sociolozi zasluge za kataliziranje duhovne potrage, posebno među mladima, pripisuju pandemiji COVID-19 i s njom povezanoj izolaciji i egzistencijalnoj krizi. Posebno mladi muškarci pokazuju ponovno zanimanje za strukturirani vjerski život, što je iznenađujući kontratrend nakon desetljeća u kojem se bilježio značajno veći broj žena u posjećivanju crkve.

Broj katoličkih obraćenika u porastu u Australiji i Europi

Ovaj zapadni preporod nije ograničen samo na SAD ili Europu. U Australiji, nadbiskup Anthony Fisher izvještava o porastu od 26% odraslih katoličkih obraćenika u Sydneyu pet godina zaredom, naglašavajući pojačanu „glad za duhovnim smislom” koja se javila u ljudima nakon COVID-a i u neizvjesnim ekonomskim vremenima.

Irska, Francuska, Austrija, Belgija i Engleska zabilježile su značajan porast krštenja odraslih, od kojih je Francuska u 2025. godini zabilježila čak 40% krštenih iz generacije Z (onih rođenih između 1995. i 2012. godine).

Priča o dva pokreta

Subsaharska Afrika sada je dom za preko 30% svjetskih kršćana i prednjači u rastu, dok je pad u broju kršćana na Zapadu zaustavljen. Ovaj dvostruki pokret – širenje crkava u Africi i ponovno osnažena vjera među zapadnom mladeži – ističe globalnu Katoličku Crkvu na djelu.

Objava Oživljena vjera pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svi Japanci jednostavnoga podrijetla, dakle većina stanovništva, morali su se registrirati u budističkim hramovima. Kako bi se pri tome otkrilo kršćane, svi su morali stati na tzv. „nagaznu sliku” zvanu fumi-e. Bila je to drvena reljefna ploča s Isusovim likom. Tko bi dakle odbijao stati na tu nagaznu sliku bio bi identificiran kao kršćanin. Nakon 1640. godine više se nitko u Japanu nije javno izjašnjavao kao kršćanin. Od toga vremena kršćani postaju kakure kirishitan (skriveni kršćani) ili sempuku kirishitan (pritajeni kršćani).

Sukob kršćanstva i budizma

Najvažniji japanski katolički pisac je Endō Shūsaku (1923. – 1996.). Studirao je u Lyonu francusku književnost. Na njega su intelektualno osobito snažno utjecali François Mauriac, George Bernanos i Graham Greene. Endō je napisao desetke romana, kazališne komade, igrokaze, mnoštvo svezaka kratkih pripovijetki, kritičkih biografija i eseja. Njegovo se književno djelo može uvrstiti u tzv. konfesionalnu (priznavalačku) literaturu (watakushi-shosetsu) koja je dugo bila dominantni tip japanske kršćanske književnosti.

U romanu Šutnja (Chimmoku), objavljenu 1966. godine, tematizira upravo krvave progone kršćana u Japanu. Vjera u Krista Isusa kao Spasitelja kršćanima Japana donosi smrt. Spoznaja da Bog ne intervenira i dopušta toliku patnju i bol stavlja autora pred pitanje opravdanja Boga. Pisac prikazuje sukob dvaju svjetonazora – kršćanstva i budizma – i postavlja pitanje o smislu vjerske istine i misioniranja, ako to donosi samo patnju. Za njega je jasno: kršćanstvo ne može pustiti korijenje u močvari budizma jer je ono nespojivo s budizmom. Stoga, ili će budizam pobijediti kršćanstvo ili će kršćanstvo pobijediti budizam. Tako autor sukob Japana s kršćanstvom ne smješta u uobičajenu šablonu straha domaćih vlastodržaca od ekspanzionizma kolonijalnih sila, već u unutarnji konflikt dvaju temeljito oprečnih svjetonazora kršćanstva i budizma. Moćnici Japana nisu strahovali toliko za svoju političku ili ekonomsku samostalnost, kao što se to često sugerira, već za svoju religiju i kulturu. Oni kršćanstvo optužuju da je poput gejše koja hoće zavesti Japan.

Facit koji o budizmu donosi Fancesco Ficicchia glasi: „Zbog svoga inkluzivističkog stava niječe budizam svaki ekskluzivistički zahtjev. Poimanje da je religiozna istina uvijek samo relativna, omogućuje tolerantno držanje.” Japanski katolik Endō Shūsaku dolazi do sasvim drugoga zaključka. Za njega je upravo svjetonazor budizma odgovoran za agresivno odbijanje kršćanstva. Budizam je, prema mišljenju Endōa, itekako netolerantan.

Japanska teodiceja

O romanu Šutnja književnik Leopold Federmair kaže: „Naslov se odnosi na prastaru kršćansku temu koju već nalazimo i u Starome zavjetu, naime šutnju Božju (u pogledu ljudske patnje, nap. a.). Shūsakuov roman je japanska teodiceja.” Radnja romana odvija se u godini 1638. i opisuje živote dvojice portugalskih misionara koji su htjeli pomoći potlačenu kršćanskom pokretu. Glavni lik romana, otac Sebastião Rodrigues, želi uz to još i otkriti ima li istine u glasinama da se njegov slavni učitelj i misionar Ferreira javno odrekao vjere. Odmah po dolasku padre Sebastião Rodrigues sam se uvjerava koliko vlasti okrutno progone kršćane. Sve više ga spopadaju teške sumnje. Nije mu jasno kako Bog na sve to može šutjeti. Kroz roman se provlače mnoga egzistencijalna pitanja. Koju vrijednost ima mučenička smrt japanskih vjernika? Je li možda opravdano pod pritiskom tolikih duševnih i tjelesnih patnji javno se odreći vjere, a zadržati je u svome srcu ili je to izdaja Krista? Je li želja za mučeništvom možda nekada i izraz čovjekove taštine? Je li u takvim okolnostima čak u redu, ako misionar svoju zajednicu napusti? Iz perspektive doživljenih progona, mladi misionar počinje drukčije gledati na odmetništvo svoga učitelja Ferreire. Ako već Bog na sve to šuti, ne intervenira, zar onda nije opravdano ako se kršćani javno odreknu vjere kako bi izbjegli toliku patnju?

Sam Endō je kršten na nagovor svoje majke tek kad je imao dvanaest godina. Isprva je to doživljavao kao da na se oblači zapadnjačke haljine koje mu ne pristaju i koje je mnogo puta zapravo htio skinuti sa sebe. Upravo to osobno iskustvo dovelo ga je do toga da počne dublje promišljati o tome zašto japanski čovjek tako teško prihvaća kršćanstvo.

Prevoditelj Endōvih djela Francis Mathy napominje kako je Endō u svome eseju „Bog i bogovi” jasno ukazao na nepremostivu razliku između zapadnoga monoteističkoga svijeta i istočnjačkoga panteističkog svjetonazora. Osoba u kršćanskoj viziji svijeta ne može postati ni anđeo ni priroda. U kršćanstvu se osoba mora boriti s duhovnim bićima (demonima) i mora sebi podložiti snage prirode, a ne u njima se utopiti. Ljudsko biće je u kršćanstvu nadalje uvijek aktivni princip djelovanja, dok je na Istoku pasivni promatrač.

Razlika se u svjetonazoru najbolje vidi kada usporedimo Endōa Shūsakua s njegovim suvremenikom Tatsuom Horijem. Za Horija su ljudska bića samo dio jedne velike cjeline u kojoj ne postoje graduacije u bitku ni potrebe za ikakvom borbom. Prijelaz u vječnost se po Horiju događa prirodno i bez ikakve borbe. Pasivni stav spram spasenja karakterističan je za istočnjačke panteizme.

Kršćanin naprotiv, pokazuje nam Endō, uvijek je u borbi: protiv sebe samoga, protiv grijeha, protiv zlih duhova pa čak i protiv Boga nekada, kako čitamo o starozavjetnome patrijarhu Jakovu. „Kada Japanci čitaju literaturu ukorijenjenu u takvu svjetonazoru, njihova panteistička krv se protiv toga buni i oni osjećaju veliku odbojnost”, kaže Francis Mathy. U jednome od svojih eseja Endō svijet Japana prikazuje kao potpuno neosjetljiv za Boga, grijeh pa čak i samu smrt.

U djelima se Endō kreće između dva književna pola. Prvi pol kao da hoće sugerirati kako u duhovnoj močvari Japana ništa tuđe, strano i drukčije ne može pustiti korijene. Drugi pol kao da želi reći kako kršćanstvo ne samo da će preživjeti u Japanu nego će i trijumfirati nad tom duhovnom močvarom. U njegovu najvažnijem romanu Šutnja prisutna su oba ova književna pola.

Roman isprva kao da želi poreći svaku mogućnost spoja japanskoga duha s kršćanstvom. Kada mladi misionar napokon susreće svoga, u međuvremenu od vjere otpaloga, učitelja Ferreiru ovaj ga nagovara da i on stane na fumi-e s likom Krista i tako izbjegne mučenje. Ferreira jasno iskazuje svoju sumnju u univerzalnost Kristove Radosne vijesti jer kaže: „Japanci ne poznaju nikakav spomen Boga niti će ikada … Sađenice koje smo donijeli u ovu zemlju ubrzo su počele trunuti u ovoj močvari koja se zove Japan.” Ali se na kraju romana pojavljuje prvi tračak nade. Kada je mladi misionar upravo pri tome da stane na fumi-e, Božja šutnja se iznenada prekida. Mladi misionar, otac Sebastião Rodrigues, čuje kako mu Bog govori: Kreni i stani na nju. Što je autor tim neobičnim završetkom romana htio reći? Možda da ni progonitelji ni odmetnici neće spriječiti širenje Radosne vijesti u Japanu?!

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Endō Shūsakuova “Šutnja” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kao filozofski i kulturni pokret, posthumanizam nastoji ispitati evoluirajući odnos između ljudi i tehnologije – njezine navodne koristi koliko i prijeteće zloporabe. Time dovodi u pitanje utvrđene granice ljudskog identiteta. Neka od temeljnih načela posthumanizma uključuju:

• Transhumanizam: Transhumanizam se može zamisliti kao potpodručje posthumanizma koje istražuje poboljšanje ljudskih sposobnosti kroz tehnologiju. Zagovornici transhumanizma vjeruju u potencijal ljudi da nadiđu biološka „ograničenja” kroz napredak u područjima kao što su biotehnologija, nanotehnologija i umjetna inteligencija.
• Postantropocentrizam: Posthumanizam osporava antropocentrično gledište koje ljude stavlja u središte svemira. Sugerira da ljudi ne bi trebali dominirati drugim vrstama ili ekosustavima, zalažući se za drugačiji etički okvir.
• Teorija kiborga: Polazeći od Manifesta kiborga Donne Haraway, posthumanizam prepoznaje sve veću integraciju ljudi i strojeva, što dovodi do pojave kiborga – za dobro ili za zlo. Ova teorija istražuje nejasne granice između čovjeka i stroja, čime dovodi u pitanje biološki orijentirano razumijevanje ljudskog identiteta.
• Kritika dualizma: Posthumanizam ponekad odbacuje tipično dualističko, kartezijansko razmišljanje koje odvaja um i tijelo, ali i ljudsko od neljudskog, te organsko od umjetnog.

Implikacije posthumanizma

Očigledno je da posthumanističke teorije mogu imati duboke implikacije na društvo, etiku i budućnost čovječanstva u cjelini. Neke od ovih implikacija mogu uključivati:

Etičke dileme. Posthumanizam postavlja pitanja o moralnim implikacijamaljudskog poboljšanja, pravima neljudskih entiteta i posljedicama tehnoloških intervencija u našim životima.

Identitet i autentičnost. Dovodi u pitanje koncept autentičnog ljudskog identiteta dok se sve više stapamo s tehnologijom, što dovodi do pitanja o našoj prirodi i individualnosti – tko ili što može biti čovjek?

Ekološki pristup. Posthumanizam ponekad potiče ekološki svjesniji pristup, promičući ideju da bi ljudi trebali biti obzirniji prema svom utjecaju na prirodni svijet.

Društvena i politička transformacija. Konačno, posthumanizam također poziva na preispitivanje društvenih i političkih struktura u svjetlu tehnologije koja se razvija, baveći se pitanjima kao što su privatnost, nadzor i raspodjela resursa.

Katolička perspektiva posthumanizma

Iz katoličke perspektive, posthumanizam zasigurno izaziva važna teološka i etička pitanja. Dok je Katolička crkva uvijek bila otvorena znanstvenom napretku i tehnološkom napretku, ona naglašava važnost moralnih i etičkih smjernica. Neka ključna razmatranja uključuju:

Ljudsko dostojanstvo. Katoličanstvo smatra da svako ljudsko biće posjeduje urođeno dostojanstvo i vrijednost jer je stvoreno na sliku i priliku Božju. Posthumanističke ideje koje dovode u pitanje svetost ljudskog života pretjeranom (ili nepotrebnom) tehnološkom intervencijom trebale bi se promatrati u najmanju ruku s oprezom.

Etička odgovornost. Crkva naglašava odgovornost korištenja tehnologije za poboljšanje čovječanstva i zaštitu ranjivih skupina.Svim etičkim pitanjima koja se odnose na ljudsko unapređenje s jedne strane, i prava neljudskih entiteta s druge strane, treba pristupiti pažljivo.

Upravljanje okolišem. Katolička teološka i filozofska tradicija naglašava našu odgovornost u pogledu Božjeg stvaranja. Dokumenti pape Franje Laudato Si’ i Laudate Deum govore o ovoj temeljnoj brizi. Neka od osnovnih načela posthumanističkog poziva na ekološku svijest u skladu su s ovom perspektivom.

Ukratko, posthumanizam nije homogena škola mišljenja. Naprotiv, to je višestruki pokret koji istražuje razvoj odnosa između ljudi i tehnologije. Ima implikacije na etiku, društvo i okoliš. Katolička perspektiva naglašava važnost ljudskog dostojanstva, etičke odgovornosti i brigu o okolišu u suočavanju s razvojem posthumanizma. U konačnici, dijalog koji je u tijeku između posthumanizma i religijskih tradicija, uključujući katoličanstvo, nudi relativno nov teren za promišljanje i diskurs kojim treba pozorno koračati, piše portal Aleteia.

Objava Što je posthumanizam i kako o njemu promišljati pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedan od načina na koji je crkveno vjerovanje u čistilište vidljivo u ranoj Crkvi jest kako su se vjernici u molitvama sjećali pokojnika.

Sveti Ivan Zlatousti u 4. stoljeću u jednoj od svojih poslanica govori o molitvi za pokojne tijekom mise, kako je citirano u knjizi iz 19. stoljeća Milosrđe za duše koje pate:

Apostoli nisu bez valjanog razloga odredili da se spomen na pokojne vrši tijekom slavlja svetih otajstava; jer iz njega umrli crpe veliki dobitak i pomoć. Zašto molitve za njih ne bi umirile Boga, kad osim svećenika, cijeli narod stoji uzdignutih ruku dok je veličanstvena Žrtva prisutna na oltaru? Istina, nudi se samo za one koji su otišli odavde u vjeri.

Sveti Grgur iz Nise u svojoj predaji piše sličnu tvrdnju:

Apostoli i učenici Kristovi predali su nam ono što je od tada posvuda u Crkvi Božjoj dobilo snagu zakona, naime, da se u slavlju svetog i slavnog otajstva podsjeća na one koji su umrli u pravoj vjeri.

Sveti Augustin također je slavno pisao o svetoj Moniki koja ga je molila da je se sjeti na oltaru:

Položi ovo tijelo bilo gdje i ne brini se za to. Samo te molim: gdje god bio, spominji me se kod žrtvenika Gospodnjega.

Još je Tertulijan u 2. stoljeću zabilježio ovo vjerovanje u molitvi za pokojne na misi:

Na obljetnice mrtvih prinosimo svetu žrtvu za pokojne. Iako Sveto pismo to ne jamči, običaj potječe iz tradicije; potvrđeno je sveopćim usvajanjem i sankcionirano vjerom.

Ovi citati mali su dio brojnih tekstova iz prve Crkve, koji prikazuju neprekinutu vjeru u čistilište.

(Izvor: Aleteia)

Objava Je li prva Crkva vjerovala u čistilište? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Brdo Sinaj

Brdo Sinaj, također poznato kao Horeb, možda je jedna od najpoznatijih svetih planina ne samo u katoličanstvu, već i u drugim abrahamskim tradicijama. Prema biblijskoj pripovijesti, tu je Mojsije primio ploče s Deset Božjih zapovijedi. Knjiga Izlaska kaže da je Bog ovu planinu izabrao kao mjesto za otkrivanje svog božanskog zakona Mojsiju, čime je učvrstio savez između Boga i naroda. Iskustvo Božje prisutnosti na brdu Sinaj označilo je ključni trenutak u povijesti abrahamskih monoteističkih tradicija i postavilo temelj za moralna i etička načela koja ih i dalje vode.

Brdo Tabor

Brdo Tabor poznato je po Preobraženju Isusovu. Prema sinoptičkim evanđeljima (Matej, Marko i Luka) Isus je poveo trojicu svojih učenika, Petra, Jakova i Ivana, na vrh brda Tabor. Tamo, u trenutku iznimnog eshatološkog značenja, Isus se preobrazio pred njima („Lice mu je zasjalo kao sunce”) dok su se Mojsije i Ilija pojavili pored njega – sažimajući „Zakon i Proroke” koji se sada ispunjavaju u Isusu i po Isusu, Mesiji. Mojsije očito predstavlja Zakon, dok proroke predstavlja Ilija. Preobraženje na brdu Tabor potvrdilo je Isusovo božanstvo, ali se odlomak čita i alegorijski, jer naglašava potrebu za preobraženjem vjernika kroz djelovanje Duha Svetoga.

Brdo Kalvarija

Brdo Kalvarija, također poznato kao Golgota, mjesto je Isusova raspeća. Smješteno unutar crkve Svetoga groba u Jeruzalemu, ova sveta planina ima izuzetno mjesto u katoličanstvu. Sveto pismo tvrdi da je upravo na ovom brdu Isus razapet. Raspeće na brdu Kalvariji jedan je od središnjih događaja u kršćanskoj teologiji, budući da su Isusova patnja i otkupiteljska smrt razapinjanjem na križ središnji aspekti kršćanskog teološkog razvoja koji se tiče doktrina spasenja i pomirenja.

Ove tri planine su svakako izuzetne, ali nisu jedine koje uživaju poseban status mjesta duhovnosti. To su mjesta na kojima se odvijaju biblijske priče, oblikujući vjeru i uvjerenja nebrojeno vjernika. Za njih, ove su planine više od povijesnih znamenitosti: one su podsjetnici na trajni odnos između božanskog i ljudskog. Njihov značaj nadilazi geografiju, pozivajući vjernike da razmišljaju o dubokim duhovnim istinama koje predstavljaju i trajnim duhovnim istinama koje se nalaze u prirodi i Bibliji, piše Aleteia.

Objava 3 svete planine u katoličanstvu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas je katoličanstvo najveća grana kršćanstva u svijetu, s oko 1,345 milijardi sljedbenika diljem svijeta – to je više-manje 16,88% cjelokupne svjetske populacije; što se tiče religija, nadmašuje ga samo sunitski islam, s 22,39%.

Pojam katolik izveden je iz grčke riječi katholikos – riječi koja može značiti ili „univerzalan” ili „prema cjelini” (kat holós). U ranim danima kršćanstva, izraz se koristio za naglašavanje univerzalnosti i jedinstva kršćanske vjere, bez obzira na kulturne, geografske ili jezične razlike – dakle, prema cijelom kršćanstvu. U tom smislu, prva zabilježena uporaba izraza za označavanje zajednice vjernika može se pratiti u kasnom 1. i ranom 2. stoljeću, posebno u djelima ranokršćanskih pisaca poput Ignacija Antiohijskog. Sam Ignacije upotrijebio je taj izraz kako bi naglasio univerzalnu narav kršćanske vjere i njezinu privrženost apostolskim tradicijama.

Ideja Katoličke Crkve, koja bi tada predstavljala i sačinjavala globalno tijelo svih vjernika, postajala je sve značajnija kako se kršćanstvo širilo Rimskim Carstvom.Uporaba izraza odigrala je presudnu ulogu u razlikovanju kršćanske vjere od raznih lokalnih kultova i sekti. Prvi sabor u Niceji 325. godine, koji je sazvao car Konstantin I., označio je ključni trenutak u povijesti pojma. Ovaj je koncil formulirao Nicejsko vjerovanje, koje je uključivalo frazu „Jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva”, čvrsto utvrđujući pojam katolička kao identifikator prave Kršćanske Crkve.

S vremenom se Katolička Crkva pojavila kao posebna grana unutar kršćanstva, često nazivana jednostavno Katolička Crkva, tj. čak je postala sinonim za kršćanstvo u cjelini. Ovakav razvoj događaja djelomično je nastao zbog novih mjera koje je poduzeo rimski car Teodozije I., koji je 380. godine proglasio kršćanstvo službenom državnom religijom, što je dovelo do bliže povezanosti Crkve i Rimskog Carstva na gotovo svim razinama. Naziv katolički tako je osnažio zahtjev Crkve za univerzalnošću.

Ali, naravno, značenje katolika u kontekstu kršćanstva se dalje razvijalo. Danas se pojam katolička prvenstveno odnosi na Rimokatoličku Crkvu, koju vodi papa i koja ima sjedište u Vatikanu – za razliku od protestantskih crkava, bilo apostolskih ili ne. Međutim, postoje i druge kršćanske denominacije, poput Istočne pravoslavne crkve i Anglikanske zajednice, koje se često opisuju kao katoličke – dok zadržavaju svoje vlastite posebne tradicije i prakse. Bilo kako bilo, riječ katolik ostaje važan aspekt kršćanske terminologije, naglašavajući trajnu potragu za jedinstvom i univerzalnošću unutar raznolikog svijeta kršćanstva, piše portal Aleteia.

Objava Kratka povijest uporabe pojma „katolički” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

To su bili nalazi nedavnog izvješća talijanskog Nacionalnog instituta za statistiku, koji je istraživao stope posjećenosti mise u Italiji od početka 21. stoljeća. U posljednja dva desetljeća posjećenost mise u Italiji pala je sa 36,4% na 18,8% u tradicionalno jednoj od najkatoličkijih zemalja u Europi. Nadalje, smanjenje između 2001. i 2019. bilo je samo malo veće od onog od 2020. do 2022. godine.

Prema Nacionalnom katoličkom registru, velik dio krivnje pripisuje se pandemiji, koja je zatvorila vrata crkve i onemogućila ljudima osobno bogoslužje tijekom te dvije godine. Ljudi se jednostavno ne vraćaju u crkvu otkako su naredbe o izolaciji završile, a gotovo trećina (31%) katolika ne ide u crkvu ni na što drugo osim na vjenčanja, krštenja ili sprovode. To je velika suprotnost u odnosu na 16% koji su takve navike prijavili 2001.

Mlađe generacije su se najsporije vraćale bogoslužju, s procjenom od dvije trećine (66%) onih u dobi između 14 i 24 godine koji rijetko idu u crkvu, ako uopće idu.

Glavni urednik talijanske katoličke mrežne stranice La Nuova Bussola Quotidiana („Novi dnevni kompas”), koji je primijetio da visoke stope onih koji se još uvijek nazivaju katolicima u Italiji (oko 70%) mogu biti objašnjena prisustvom Vatikana na tom području. Italija se oduvijek smatrala iznimkom u europskom trendu sekularizacije, budući da se u njoj nalazi srce kršćanstva – Vatikan. Međutim, kako se generacije mijenjaju, tako se mijenja i samopercepcija Talijana kao katoličke nacije.

Dok se predviđanja za Italiju čine mračnim, novinar John Allen ml. ustvrdio je da situacija nije baš onakva kakvu podaci sugeriraju. Allen je primijetio da 18,8% prisutnih talijanskih katolika predstavlja impresivnih 11,28 milijuna ljudi od ukupnog broja stanovnika koji se svaki tjedan mole na misi. Allen podupire svoj argument osobnim razmišljanjima o vremenu koje je proveo u Italiji, gdje je promatrao vjerske navike ruralnih talijanskih katolika, kao i onih u urbanim područjima.

Objava Italija: Posjećenost misi manja nego ikada prije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.