Ni jedna životinja ne osjeća grižnju savjesti – a svaki čovjek je osjeća.

Ni jedna životinja ne teži za savršenom ljepotom i ne uživa u savršenoj umjetnosti, a svaki čovjek i teži i uživa.

Ni jedna životinja ne žrtvuje se za istinu radi istine, niti želi saznati svaku istinu – a svaki čovjek i želi i žrtvuje se.

Ni jedna životinja nema slobode odlučivanja – a svaki čovjek je ima.

Ni jedna životinja nema ni bratske ni nesebične ljubavi – a svaki čovjek je ima bar nekada.

Razlog?

Ni jedna životinja nema svog cilja u vječnosti nego u sadašnjosti.  Životinja služi čovjeku, a čovjek služi Bogu. Životinja smrtnome, a čovjek besmrtnome.

Kod životinje sve stoji u službi tijela, a kod čovjeka tijelo stoji u službi duha.

Kad čovječja duša ne bi bila besmrtna, čitav svijet bio bi jedna ogromna laž.

(Kalendar Dobri Pastir 1956. godine)

Objava Ni jedna životinja… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Krčmar je vještom rukom zamahnuo sjekirom pitajući:

nakon nekoliko trenutaka mrmljajući.

Kad je to starac pričao svojima kod kuće, pitali su ga što je nakon toga učinio, rekao je:

Vjernik koji se nalazi u smrtnoj opasnosti mnogo se lakše osjeća od onoga tko nema vjere, jer od vjere može doći nada, od nade sigurnost, a od sigurnosti čovjek stječe snagu da preživi i da ne klone.

(Kalendar Dobri Pastir 1992. godine)

Objava Neizmjerno pouzdanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Neki to tumače predajom da je svetac za života imao mnogo borbi s demonima koji su mu pokušali podmetnuti nečiste „svinjske” napasti. Međutim stvar ima drugačiji tok.

Sveti Antun je štovan kao zaštitnik od kuge i zaraznih bolesti kako kod ljudi tako i kod stoke. Uz to je postojala jedna srednjovjekovna (pa i novija) tradicija. Bratstvo svetog Antuna, zvani Antunovci, posvetilo se brizi za siromahe. Oni su izborili pravo da njihove svinje mogu nesmetano pasti na svakom zemljištu. Kao znak pripadnosti bratstvu Antunovaca svinja je imala zvono o vratu. Na svetkovinu sv. Antuna, 17. siječnja, zaklala bi se takva svinja i nakon blagoslova u crkvi, dijeljena je sirotinji. Svinja s obješenim zvonom zvala se „Antunova svinja” pa su ga umjetnici tako slikali – sa svinjom!

(Kalendar Dobri Pastir 1989. godine)

Objava Sveti Antun Pustinjak i svinja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Voda reče:

Mene ćete lako naći, jer me posvuda ima. Dođete li na more, tu sam, na svakom jezeru, u svakoj rijeci prisutna sam. Pristupite li izvor-vodi u planini ili potoku koji odatle nastaje, ili bilo kakvoj bari ili bunaru – i tu sam. Svuda sam prisutna. Samo me pozovite i eto me!

Tako je i sa mnom, reče Vjetar. Lako ćete me naći, ako pođete u planinu, u brda, tu sam skoro uvijek. Na moru isto tako. Ma dovoljno vam je da otvorite u kojojgod kući dva suprotna prozora i ja sam već tu.

Dok su oni tako govorili Dobar glas je tužno stajao po strani i šutio. Kad su Vjetar i Voda navalili na njega da se i on izjasni kako će ga najlakše naći, on tužno uzdahne i reče:

Ja se nikad ne vraćam! Tko mene izgubi, nikad me više neće naći.

(Kalendar Dobri Pastir 1982. godine)

Objava Izgubljeni dobar glas je teško povratiti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kad se sv. Franjo ujesen 1212. u Ankoni ukrcao u lađu i nakanio ići na Srednji Istok, oluja ga je prisilila da se iskrca na dalmatinskoj obali. Neko je vrijeme boravio u Dalmaciji i konačno se vratio u Italiju.

U kojem je gradu Franjo boravio? Nemamo sigurnih podataka, a predaja hoće da je boravio u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Zadru,… Svaki grad bi želio da je boravio među njegovim stanovnicima! U svakom slučaju, jedan je Hrvat pokazao posebnu ljubav prema Franji i njegovu drugu. Dao je obilnu zalihu hrane da se njih dvojica, skriveni na lađi, mogu prehraniti dok ne stignu do Italije. Nakon Franje na dalmatinsku su obalu dolazila njegova braća i ubrzo otvorila samostane. Tako su braća još za Franjina života imala samostan u Trogiru (neki smatraju od 1214. godine).

Neki dokumenti spominju franjevce koji godine 1229. žive u Splitu, a i Dubrovački je samostan osnovan vjerojatno za Franjina života. U jednom dokumentu iz 1235. godine spominje se fra Siksto „ministar Male braće u Dalmaciji”.

Smatra se da je prva pokrajinska franjevačka zajednica u našim krajevima – provincija – osnovana već 1217. godine za hrvatske i ugarske franjevce kao „Provincia Ungariae” (jer je i država bila zajednička). Nešto kasnije (oko 1230. godine) spominje se posebna hrvatska provincija – „Provincia Sclavoniae” koja spada među najstarije franjevačke provincije.

(Kalendar Dobri Pastir 1991. godine)

Objava Sveti Franjo u Dalmaciji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U jednom društvu su počeli ti nadobudni aktivisti ismijavati fra Miroljuba kako „vara narod”, hoće „kruha bez motike” i kako je „parazit na ovom društvu” jer „prosipa ljudima prašinu u oči” tvrdeći da postoji Bog i nekakav raj na onom svijetu. Fra Miroljub je pokušao okrenuti stvar na šalu i pružio im komad papira govoreći: „Molim ja tebe, ako si uvjeren da na onom svijetu nema ništa i da ćeš poslije smrti potpuno nestati, onda pusti mene da vjerujem da ću nakon smrti doći u raj. Ako si uvjeren da nema raja, potpiši mi na ovom papiru da se odričeš svake sreće na drugom svijetu!”

Tko god se malo ozbiljnije zamislio nad njegovom ponudom nije se usudio potpisati! Svaki čovjek ipak u dnu duše gaji neku, makar i slabu nadu da će nekad negdje naći svoju sreću i da će mu biti bolje nego što mu je sada. Vjernik to očekuje od Boga koji je gospodar vječnosti. Ali od čega to može očekivati nevjernik?

A opet očekuje neku sreću, makar i na lutriji!

(Kalendar Dobri Pastir iz 1992. godine)

Objava Nitko se ne odriče raja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.