Jedan od najupornijih, najperfidnijih i najopasnijih mitova koji se i danas pokušava nametnuti u regionalnim, ali i nekim domaćim intelektualnim krugovima, jest teza o „podjednakoj krivnji“ hrvatskog i srpskog nacionalizma za raspad države i ratne strahote koje su uslijedile. Ta relativizacija povijesti, osmišljena s ciljem da se operu biografije stvarnih krvnika, nema nikakvo uporište u stvarnosti. Raspad Jugoslavije nije uzrokovan simetričnim ekstremizmima, niti su srljanje u rat vodile dvije jednake slijepe sile. Rat je bio izravna posljedica eksplozije velikosrpskog hegemonizma koji je u drugoj polovici 1980-ih dobio svoj službeni, crno na bijelo napisani programski dokument – Memorandum SANU.

Ovaj dokument Srpske akademije nauka i umetnosti bio je jasan i nedvosmislen ideološki uvod u rat. On je ponudio pseudoznanstvenu platformu za rušenje ustavnog poretka, agresivno tvrdeći da su Srbi u Jugoslaviji žrtve i ugnjetavani, čime je prokrčen put Slobodanu Miloševiću, mitinzima istine i takozvanoj „antibirokratskoj revoluciji“. S druge strane, hrvatska težnja za samostalnošću i državnošću nije bila nikakav agresivni hir, već obrambena, demokratska reakcija, duboko utemeljena na prirodnom i međunarodnom pravu naroda na samoodređenje. Krivnja, stoga, nikada ne može biti podijeljena. Ne postoji znak jednakosti između agresora koji s tenkovima ide pokoriti i sravniti tuđe gradove i naroda koji u tenisicama i s lovačkim puškama brani goli opstanak, vlastitu djecu i pravo na svoje ime.

Da bismo u potpunosti razumjeli dubinu ove tragedije, moramo ogoliti i dekonstruirati sam pojam Jugoslavije. I prva i druga Jugoslavija bile su u svojoj suštini ništa drugo nego modifikacije i različiti oblici projekta Velike Srbije. Prva Jugoslavija, nastala 1918. godine pod žezlom dinastije Karađorđević, bila je neskrivena velikosrpska hegemonija presvučena u privid trojedinog naroda. Sa svojim Vidovdanskim ustavom, kraljevskom diktaturom i potpunom centralizacijom vlasti u Beogradu, ona je tretirala hrvatske i druge nesrpske teritorije kao ratni plijen, nastojeći nasilno zatrti hrvatsko ime i identitet. Kada je taj model propao u krvi i ratnom kaosu, nastala je druga, komunistička Jugoslavija. Iako se kitila parolama o „bratstvu i jedinstvu“ i federalizmu, ona je zapravo predstavljala samo moderniziranu, sofisticiraniju verziju istog velikosrpskog koncepta. Ključne poluge moći, od diplomacije, tajnih službi pa sve do represivnog aparata i vrha vojske, ostale su čvrsto u beogradskim rukama. Beograd je funkcionirao kao carski centar koji je ekonomski iscrpljivao hrvatske krajeve, dok je svaki hrvatski politički i kulturni uzlet, pa i onaj najdobroćudniji, odmah etiketirao kao „nacionalizam“ i grubo ga sasijecao.

U tom sklopu, danas se u javnom prostoru nameće opasan povijesni falsifikat i mit kako su partizani zaslužni za nastanak današnje Hrvatske. Ta teza je potpuno lažna. Josip Broz Tito i jugoslavenski komunistički pokret bili su u korijenu i bez ikakve zadrške protiv svake ideje samostalne hrvatske države. Nitko se od partizanskih vođa nije borio za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, dapače – svaka pomisao na hrvatsku državnu samostalnost smatrana je smrtnim neprijateljem njihova revolucionarnog i jugoslavenskog projekta. Partizanski ratni cilj bio je isključivo obnova Jugoslavije pod krinkom komunističke diktature, a ne sloboda hrvatskog naroda. Krajnja je povijesna ironija da su avnojske i republičke granice – koje su komunisti iscrtali pukom administrativnom samovoljom i unutarstranačkim kalkulacijama, ne misleći pritom nikada dopustiti narodima stvarno pravo na odcjepljenje – na koncu, uslijed raspada sustava, poslužile kao pravni temelj za međunarodno priznanje današnje Hrvatske i drugih država. To se dogodilo mimo njihove volje i usprkos njihovim planovima, a ne zahvaljujući njima.

Da su partizani bili neprijatelji bilo kakvog oblika samostalne Hrvatske, najbolje dokazuje činjenica da njihova borba nije imala nikakve veze s borbom protiv fašizma kao takvog, već isključivo sa željom za obnovom jugoslavenskog i uvođenjem boljševičkog sustava. Da je 1941. godine na vlast u Zagrebu umjesto Ante Pavelića i ustaša došao demokratski izabrani Vlatko Maček s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) i proglasio samostalnu, demokratsku Hrvatsku, komunisti i partizani bi protiv takve države ratovali apsolutno istim žarom i brutalnošću. Za njih je neprijatelj bila sama ideja hrvatske državnosti, bez obzira na to tko je predstavljao. Korištenje ustaškog režima i Ante Pavelića bilo je i ostalo samo zgodna propagandna fasada pod kojom se opravdavalo uništavanje bilo kakve hrvatske političke opcije.

Od samih svojih početaka u svibnju 1945. godine, ta je država građena na temeljima masovnih grobnica, Bleiburga, Teznog, Macelja i nepreglednih križnih putova. Bio je to sustavan, državni projekt etničkog, klasnog i političkog progona. Stotine tisuća Hrvata kroz desetljeća su bile prisiljene napustiti svoja ognjišta – bilo kao politički emigranti koji su bježali pred likvidacijama zloglasnih jugoslavenskih tajnih službi, bilo kao „gastarbajteri“ koji su trbuhom za kruhom odlazili na Zapad, bježeći pred namjernim ekonomskim zapostavljanjem i iscrpljivanjem hrvatskih krajeva.

Posebna, najotrovnija oštrica režima bila je usmjerena prema Katoličkoj crkvi u poraću. Komunističke su vlasti vrlo dobro znale da je Crkva stoljetni čuvar nacionalne svijesti, pismenosti i moralnog integriteta naroda, pa su na nju nasrnule bezdušno i divljački. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, montiranim je sudskim procesom utamničen i polagano trovan, dok su stotine svećenika, franjevaca, redovnika i redovnica završile na dugogodišnjim robijama u Zenici, Lepoglavi i Staroj Gradiški, a mnogi su mučki, bez suđenja, bačeni u jame. Katoličkoj crkvi su brutalno oduzeti odgojni zavodi, katoličke škole, tiskare i sjemeništa, a javno očitovanje vjere, odlazak na svetu misu ili proslava Božića bili su sigurna karta za društvenu marginalizaciju i policijsko uhođenje. Bio je to perfidan pokušaj duhovnog obezglavljivanja jednog naroda.

Kada se taj truli sustav, izgrađen na sili i strahu, konačno počeo rušiti pod teretom vlastitih laži, njegova udarna igla postala je Jugoslavenska narodna armija (JNA). Ona je u potpunosti skinula masku navodne „narodne vojske svih naroda i narodnosti“ i transformirala se u brutalnu, jednonacionalnu velikosrpsku vojnu silu. Koristeći oružje koje su plaćali svi građani te propale države, JNA je bez milosti razarala Vukovar, palila sela po Slavoniji, granatirala Dubrovnik i činila zvjerstva koja su zgrozila civilizirani svijet. Nakon Hrvatske sve je to s jednakom brutalnošću nastavila raditi u Bosni i Hercegovini.

I danas, desetljećima nakon što je taj krvavi pir završen, iz službenog Beograda i tamošnjih medija neprestano slušamo istu, izlizanu, agresivnu retoriku o „ustaškoj Hrvatskoj“ i nekakvoj „novoj NDH“. Te patološke optužbe služe isključivo kao opravdanje za vlastite povijesne poraze i neugasle imperijalne aspiracije. Upravo zbog te vječite, nepromjenjive prirode velikosrpske politike, iznimno je dobro i spasonosno što se Hrvatska konačno i nepovratno udaljila od bilo kakvih jugoslavenskih i balkanskih integracija.

Nasuprot tom mraku, današnja je samostalna Republika Hrvatska živi materijalni dokaz ispravnosti povijesnog puta raskida s balkanskim asocijacijama i kojekakvim „jugoslavijama“. Unatoč svim unutarnjim problemima, korupciji, gospodarskim izazovima i birokratskim kočnicama, Hrvatska danas nezaustavljivo grabi naprijed. Išlo bi to i puno brže i bolje da nije bilo krvave srpske agresije i rata i da je sprovedena prijeko potrebna lustracija. Usprkos tome Hrvatska je danas punopravna članica Europske unije, europodručja, Schengena i NATO saveza, čime je dugoročno osigurala svoje granice i integrirala se u najuži krug zapadne civilizacije kojoj je povijesno, kulturno i duhovno oduvijek i pripadala.

Međutim, taj se impresivan napredak događa usprkos jednom dubokom i upravo nevjerojatnom društvenom paradoksu. Naime, dobar dio akademske, kulturne i umjetničke elite u samoj Hrvatskoj – a tu posebno prednjače pojedini razvikani pisci, kolumnisti i novinari – pati od teškog oblika kronične jugonostalgije. Ti krugovi se, trideset i više godina kasnije, još uvijek duboko u sebi ne mire s nastankom i postojanjem samostalne Republike Hrvatske i propašću Jugoslavije.

Ovdje svjedočimo neviđenom licemjerju: dok s jedne strane s prezirom gledaju na hrvatsku državotvornost perfidno povlačeći paralele između današnje Hrvatske i NDH, istodobno bez ikakvog srama i u punom kapacitetu koriste sve financijske blagodati, proračunske potpore, nacionalne mirovine, stanove i nagrade te iste države. Ta neskrivena, patološka netrpeljivost prema zemlji u kojoj žive i od koje lagodno žive najplastičnije se i najniže ogleda u njihovom odnosu prema uspješnim hrvatskim športašima (npr. hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, rukometnoj reprezentaciji…). Uspjesi hrvatskih športaša koji diljem svijeta s ponosom pronose hrvatsko ime i simbole, u toj samozvanoj eliti izazivaju tjeskobu, pa se porazima Hrvatske na sportskim terenima otvoreno, neskriveno i s pakosnim trijumfalizmom raduju. To više nije stvar političkog neslaganja; to je dijagnoza dubokog identitetskog kompleksa. Povijest nije učiteljica života onima koji namjerno sklapaju oči pred njezinim lekcijama. Jugoslavija je bila i ostala sinonim za grobnice, utišane glasove, progonjene svećenike i tenkove koji gaze vlastiti narod. Za njom mogu žaliti samo oni koji su od njezine nepravde profitirali ili oni koji su slijepi pored vlastitih očiju.

Objava Sloboda bez jugonostalgije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.