Kriza čitanja

Tko ozbiljno čita, tko se ozbiljno hrani literaturom svake vrste, jasno zna da dobrobiti čitanja ne leže isključivo u aktivnosti, nego prije svega u kvaliteti lektire. Čitanje je prije svega intelektualna i duhovna aktivnost, usudio bih se reći intelektualna i duhovna probava. Ono što u um primamo našim intelektualnim i duhovnim promišljanjem jednako utječe na naše zdravlje kao i jelo i pilo što ga unosimo u naše tijelo. Danas općenito vlada zazor prema ozbiljnijim znanstvenim monografijama, književnim klasicima i smišljenim esejima i izvještajima, i među piscima i među čitateljstvom. Ponajprije uslijed naše zabrinjavajuće ovisnosti o ekranima gubimo sposobnost koncentracije i apstraktnoga razmišljanja. Naviknuti na stalne udare dopamina i na (pre)lako probavljiv sadržaj, zakržljavamo intelektualno i duhovno. A apsurd je u tome što živimo u povijesnom trenutku koji je obilježen stopom pismenosti bez presedana. Mogućnost da čitamo i pišemo, koju danas uzimamo zdravo za gotovo, bila je čak ne tako davno stvar ili privilegiranih staleža ili onih koji su po naravi svoje službe morali biti pismeni. Postizanje opće pismenosti tek je nedavna pojava, i osim društveno-političkom nužnosti, ono je bilo gonjeno željom za cjelovitim čovjekovim razvojem. To je ideal modernističkoga humanizma koji je vjerovao u trajni i nezadrživi ljudski napredak. Nažalost, to je ideal koji u našim danima jenjava i blijedi. Ne valja biti pretjerano uzbunjen ovim procesima, pogotovo kad se uzme u obzir da je ova stopa pismenosti zapravo povijesna anomalija. Ono što nas treba uznemiriti je činjenica da s padom stope čitanja, odnosno kvalitete čitanja, kopni ljudski intelekt i ljudski duh.

U najosnovnijem smislu čitanje potiče rad našeg mozga, time i naš intelekt. Ježim se na ovu rečenicu, ne zbog njezine netočnosti (točna je), nego zbog banalnosti koju uz sebe veže. Ono što nas nuka na čitanje nisu zdravstvene ili društvene pogodnosti. Ne, već prije svega užitak koji iz njega proizlazi. Naravno, i taj pojam užitka navukao je na sebe banalne konotacije. Taj složeni fenomen ugode, zadovoljstva i ispunjenosti sveden je na brzu konzumaciju i stimulaciju. Promišljanje o tekstu ne ide dalje od njegova kostura, a sam tekst vrednuje se po emotivnoj stimulaciji koju je proizveo. Najveća žrtva ovakva razvoja stvari upravo je književnost uz koju se aktivnost čitanja najviše veže.

Upravo je ona najviše pogođena ovakvim razvojem situacije jer se njezina smislenost i važnost gube uslijed zahtjeva za stimulacijom i koristi. Čitanje bilo kojega književnog djela, bilo pjesme, novele i romana, bilo drame, epa i eseja, iziskuje vrijeme i napor. A neupućenima je u većini takvo što odbojno. Ta novi vokabular može se steći i u najnovijem priručniku iz popularne psihologije. Kritičko mišljenje može se razviti čitanjem kolumni ili eseja, naravno kraćih i probavljivijih od knjižurine! Na kraju krajeva, zašto se patiti s „nerazumljivim” autorima poput Tolstoja, kada postoje moderni romani koji pišu o istome, ali zanimljivije!? Čak su jeftiniji i pristupačniji!

Neka su ovo karikature, ali vjerujem da smo se susretali s ovom vrstom argumentacije koja je samo pokazatelj duhovne zakržljalosti – koju smo sebi dopustili. Nažalost, nužnost i ljepota književnosti ne mogu se prevesti u jasne grafove ili krute brojeve. To je predmet jedne druge stvarnosti koju naš zeitgeist iznova pokušava negirati. Čovjeku se negira njegova transcendentna narav, njegova konkretna težnja za onim što nadilazi okvir čistoga u se, na se i poda se. To negiranje je suptilno jer svjesni smo da ne možemo živjeti tako da svodimo život na hladno-racionalne jednadžbe. Ne mogu se poreći duboki porivi poput ljubavi, vjere, radosti, odnosa itd. Ne mogu se poreći, no ipak se daju vrlo lako razvodniti i pretvoriti u trivijalne karikature. Naša promišljanja i nagnuća time postaju površnija, a mi sami postajemo manje svjesni sebe, svodeći svoje cijelo biće na niz banalnih impulsa i floskula po kojima živimo. Stvoreni smo za nešto puno veće od toga.

Živi jezik, živi čovjek

Teško je brojnima ovo pojmiti, ali književnost predstavlja živ jezik. Književnost kao takva dokaz je da riječi imaju svoje nijanse i svoju težinu te da svaki njihov sklop izrađa novo značenje i tako otkriva dublju stvarnost koje dotad nismo bili svjesni. Književnost u tom kontekstu prestaje biti tek područje ezoterije; postaje načelo po kojem se naš svakodnevni jezik oblikuje. Književnost nam nanovo pokazuje da svaka riječ ima sadržaj. Verbalizirati nešto znači nečemu dati dostojanstvo postojanja. Ako mislite da je ovo prazno mistificiranje, sjetite se trenutka kada ste s mukama opisivali neki predmet koji ste tražili, a niste ga znali imenovati. Osvrnite se i na naše svakodnevno prepričavanje i opisivanje u kojima vrtimo pet – šest istih pridjeva. Naša osjetila otupjela su na jezik i zato smo zaboravili da se radi o nečemu živom i konkretnom. Tim zaboravom zakinuli smo si poimanje i doživljaj stvarnosti. Postali poput slijepca kojem tko pokušava dočarati boje.

Je li to onda bezizlazno stanje? Naše stanje da se zaliječiti, ali to ne podrazumijeva lako rješenje. Čitanje je ključno, no ne ono čitanje koje za cilj ima tek akumulaciju informacija ili puku stimulaciju. Pravo čitanje podrazumijeva interakciju, dijalog u kojem su sugovornici čitatelj i tekst ispred njega. To traži stav poniznosti, strpljivosti i spremnosti za napor. Želimo li ponovno naučiti čitati, prelijetanje ili površnost više nisu opcija. Prave blagodati čitanja (književnosti) ne daju se ukalupiti u statistike ili očite užitke. One se ne daju prevesti. Doživjeti ih znači doživjeti svojevrsnu epifaniju. Kako je Kafka nekoć pisao svome prijatelju, knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama. Riječi nisu tek neživi nosači informacija. Itekako su djelotvorne, i zato čitanje može postati čin oslobađanja i preobrazbe, što svjedoči prije svega o našim duhovnim i intelektualnim kapacitetima, a zatim i o svijetu koji ipak nije samo nakupina materije. Na osnovi toga kapaciteta cvjetali su gradovi i države. Cijele civilizacije bile su podignute upravo na tim principima. Tko je i dalje sumnjičav, neka na svojoj koži iskuša ove tvrdnje. Vjerujem da će se ugodno iznenaditi!

Objava Kako (opet) naučiti čitati? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nedodirljiv zàbran

Reklo bi se žestoka povijesna tema, ali nas ona ovdje zanima jedino na ravni jezika, točnije – sociologije jezika gdje jezik razumijevamo kao proizvod stanovitih socijalnih (etnokonfesionalnih, vjerskih, ideoloških, interesnih…) skupina, koje ga time i tako različito artikuliraju i strukturiraju. Artikuliraju i strukturiraju kao sakrosanktan, dakle nedodirljiv zàbran neposvećenima u tajnu, u tabu, u ideologiju, u vjeru, u sustav… dalek i nedodirljiv našoj svijesti konceptualne udaljenosti (F. S. Krauss), a banalan u klišeiziranoj uporabi. Ova se vrsta zàbrana odčitava, kako bi se to danas reklo, na globalnoj razini, jer je on po svojoj prirodi globalistički totalitaran.

Drugi je zàbran – zàbran unutar zàbrana, onaj do kraja interioriziran, premda je i on, doduše parcijalan, totalitaran. On nastaje unutar jedne društvene cjeline kao proizvod dominirajućeg društvenog (ideološkog…) sloja i ima jasnu poruku: sustavom jezika okupira se stanoviti društveni prostor, preuzima se kontrola nad jezikom nepokrivenim dijelom društvene cjeline. Osobito se to dramatizira nakon povijesne razdjelnice društva 1789/99. (više u paradigmi, nego u stvarnosnom) na svjetovnu i religijsku dimenziju.

Dok religijskom ostaje pokriti društvenu sferu metafizičkim kišobranom (Bogu Božje), za „nepokriveni“ prostor, za osvajanje svjetovnog oko čovjeka brine se civilna paradigma (caru carevo), jer, ne zaboravimo, jezik nije samo sredstvo stvaranja (fiat!), nego i, naročito, sredstvo osvajanja i kontroliranja svijeta: Smrt i život u vlasti su jezika (Izr 18,21). Obje, dakle, kontroliraju svoj dio svijeta, ne dopuštajući da išta ostane izvan, „nepokriveno“. Ona mlađa, „civilna“ paradigma, imala je što naučiti od one starije, od davnašnje religijske (religijsko-ideološke!) kontrole, kad je dobila prigodu prepokrivanja svjetovno-religijsko dualiziranog svijeta. Jezik i metoda vladanja svijetom putem jezika nisu bitno različiti tijekom stoljeća, različito im je tek semantičko pokrivanje prostora vladanja.

Jezik bogova i ljudi

Znamo da su u najstarijim i tzv. najnižim oblicima vjerovanja riječi koje su upotrebljavane u magiji bile birane s velikom pozornošću i preciznošću, jer je svaka pogreška, čak i slučajna, mogla uništiti ritual i učiniti ga bezvrijednim (E. O. James: Uporedna religija, str. 288-291). Znamo i da je jezik magije često arhaičan i nerazumljiv, te da magijska moć leži više u zvucima, nego u njihovim značenjima. Poseban, tajni jezik (šamani ga uče od duhova!) nerijetko je „tajni jezik životinja“ (jezik ptica, npr.), koji šamani podražavaju. Šaman u transu, vjeruje se, razumije jezik čitave prirode, a tu je prijateljstvo i bliskost sa životinjama simbol prvotne, rajske nevinosti, koja se ekstazom iznova, makar i privremeno, vraća u prvotnu, rajsku, nevinu situaciju (Mircea Eliade: Šamanizam, str. 92-94).

Dakako, jezik bogova je, osobito u indoeuropskom vjerovanju, drukčiji od ljudskog. Na to nas upućuju i jezični spomenici Hetita, Kelta, Germana, starih Grka. No, kad se (ako se!) bog(ovi) obraća(ju) čovjeku, zar ne bi trebao/li, govoriti njegovim jezikom, njemu razumljivim jezikom. Osobito kod objave! Ali taj se čovjekov jezik, baš tada, pokazuje kao problem! Naime, je li doista Deus tres tantum elegit linguas? I zašto bi to bilo konačno? Zar i Svemogući sam sebi pravi nerješive (komunikacijske) probleme?!

Ako je objava, bilo koja, sveta, ne znači da je i jezik realizacije (ljudski jezik) nužno svet i nedodirljiv. A upravo nas u to neprestano uvjeravaju vjerski i ideološki fundamentalizmi, monoteizmi: suvremeni islam ili pravoslavlje. A evo i novi papa vraća (elegit!) latinski jezik u Katoličku crkvu.

Jezik je živa stvar

Jezik je, znamo to, živa tvar. Dakle podložan i umiranju, pa bi razlog više bio i svetu poruku imati ne samo na jeziku onih kojima je „poslana“, nego bi čak i svaka generacija morala ponovno za sebe prevoditi sve civilizacijski važne knjige. Dakako i svete knjige. No, kako stvar stoji u ideološkoj sferi, to mi je objašnjavao jedan kolega musliman, Kur’an u prijevodu nije Kur’an, nego tek prijevod Kur’ana!? Ostavimo postrani poetiku prevođenja, ali bi li se tako onda trebalo govoriti i za Gilgameš, Bibliju, Ilijadu… ili bilo koje drugo ostvarenje Riječi? Ili je samo riječ o ideološkoj magiji koja bez ostatka brani svoj zàbran, tj. ljudsku intervenciju u svijet poruke do mjere o kojoj govori E. O. James da pogreška u mantri (prijevod!?) poništava efikasnost žrtvenog rituala, pa čak i proizvodi opasnost za onoga tko je govori jer „govor nosi žrtvu bogovima“.

Redukcija Boga i njegove poruke/objave na usko polje jednog ili triju jezika, svejedno je, upravo znači negaciju Boga, jer bilo koji ljudski redukcionistički intervent u Božje stvaralaštvo je, govorimo li jezikom religija, huljenje. Različitost jezika znači različitost kultura (bogatstvo), a ognjeni jezici (Dj 2,3) su Božji forward, tj. naputak – učinite poruku razumljivom svima – a ne kazna zbog babilonske kule (Post 11,1-8), dakle i zàbran slavljenja Jahve na latinskom, Alaha na engleskom ili kršćanskog Boga na hrvatskome. Na to nas upozorava i sv. Pavao kad govori o daru jezika (1 Kor 14,4-5), ili I svaki će jezik priznati (Fil 2,11). On i ukida ekskluzivnu različitost: nema više rob – slobodnjak, Židov – Grk…, pa time i jezične uz nacionalne, vjerske, socijalne… razlike, pogotovu one među njihovim bogovima!

A civilna dimenzija „upotrebe“ jezika do vulgarnosti prepisuje onu sakralnu, pretvarajući je u sredstvo vladanja, podčinjavanja, i u na svoj način shvaćeno sakralno. Njegovo sakralno je politički jezik. Njegov cilj je politički monoteizam, njegovo sredstvo je logokracija. A njegov neprijatelj jezična mašta. Stvaralaštvo! Čak i – šala (Kundera). I njegovi neprijatelji u blažoj varijanti imaju čistilište (cenzuru kao službenu kritiku – Marx), a u težoj pakao (ekskomunikacija ili eksterminacija). Prostor nam ne dopušta šire elaboriranje, ali sjetimo se nedavne komunističke ideološke paradigme i jezičnopolitičkog teroriziranja, i odgovora na nju viđenog u onom fromovskom bijegu od slobode (a svako ih vrijeme i svaka politika imaju!). Nametanje komunikacijske razine, semantičko ometanje komunikacije, mistifikacija jezika semantičkim pomacima, patološke manifestacije jezika, samo su neka od postignuća uporabe jezika. A političke basme i mantre neizbježne su i civilne litanije, dotično – sredstva vladanja i potvrđivanja podaništva.

Znamo da je umjetnost oduvijek napad na neartikuliranost (T. S. Eliot), tj. nastojanje na uspostavi kozmosa iz neartikuliranosti kaosa, dakle (su)kreacija, a na svojoj smo koži osjetili kako su sakralizacija i banalizacija jezika, kao oblici (pre)artikuliranja u jeziku, prvi susjedi i tek je korak od jednog do drugog.

Onaj mali, a tako opasni korak gdje počinje vlast jednih i prestaje sloboda drugih.

(Željko IVANKOVIĆ)

Objava Jezik između sakralizacije i banalizacije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Oba filozofa govore o jeziku u slikama. Jezik kao obitavalište i jezik kao svijet. U slikama opažamo kako jezik nije shvaćen kao sredstvo komunikacije i kako svijet nije prvenstveno prostor unutar kojega se možemo kretati. Iza ovih se slika krije velika promjena u shvaćanju jezika koja se dogodila u prošlom stoljeću i koja je dobila ime jezični obrat. Iz tisućljetnoga zaborava jezik je došao u središte pozornosti. O kakvom je obratu riječ?

Tradicionalno shvaćanje jezika

Filozofsko okretanje jeziku najbolje razumijemo ukoliko najprije pogledamo kako smo jezik na Zapadu shvaćali tisućljećima ranije. Postoji jedno gotovo naravno shvaćanje jezika kao sredstva kojim se čovjek služi da bi izrekao svoje misli, želje, namjere, sudove i slično. Jezik bi tako izricao nešto što već, neovisno o jeziku, postoji u ljudskoj nutrini. Čovjek bi u svom umu imao ideje i misli, u svom srcu osjećaje i želje. Neovisno o jeziku. Jezikom ih izriče i tako ih čini poznatima i drugima, onima s kojima želi komunicirati u istom jeziku. Govornik ima neku misao, izriče je riječima i želi u slušatelju proizvesti istu misao. No, ovdje se pretpostavlja i to da postoji suglasje između njegove misli i riječi kojom je izriče. Najprije je potrebno da se dogodi suglasje govornikove misli i riječi da bi potom misao mogla putem riječi dospjeti do slušatelja. Kada je slušatelj primi, u njemu se budi ista predodžba koju ima govornik. Kada se takvo što dogodi, govorimo o razumijevanju. Razumijevanje bi bio uspješni rezultat prenošenja misli iz jedne svijesti u drugu. Riječ bi služila kao prenositelj misli. Riječ je jezični znak koji ima značenje. Ako hoćemo znati što neka riječ znači, trebamo tražiti njezin korijen i njezino izvorno značenje koje je riječi prirodno. Značenje je ukorijenjeno u biti riječi. Ili, tako kaže drugo mišljenje, riječ znači ono što se zajednica govornika dogovori. U prvom slučaju riječ ima daleko, nepoznato, vjerojatno božansko podrijetlo, a u drugom je rezultat ljudskih dogovora. Poteškoće s prvim shvaćanjem su u tom što riječi mogu mijenjati svoje značenje. I to čine često. Bez prestanka. Poteškoće s drugim shvaćanjem, onim po kojemu značenje riječi ovisi o ljudskom dogovorom, su lako uočljive. Da bi se ljudi mogli dogovoriti oko nekog značenja, već trebaju govoriti nekim jezikom.

Obrat u shvaćanju jezika

Ovakvo je shvaćanje jezika u prošlom stoljeću postalo upitnim. Najprije zbog toga što riječi svoje značenje imaju samo u širem kontekstu rečenica. Potom, i to je još važnije, zbog toga što je tek unutar jezika uopće moguće izricati misli, sudove, želje i slično. Na mjesto shvaćanja po kojemu u duhovnom svijetu govornika već postoji nešto neovisno o jeziku, a što on onda jezikom izriče, dolazi suprotno shvaćanje po kojemu je ono duhovno, ono što govornik jezikom izriče, moguće uopće samo u jeziku. Drugim riječima, govornik bez jezika i neovisno o njemu ne bi niti mogao imati neke misli. Smisao koji se izriče jezikom je jezični. To jest, ne postoji smisao prije i neovisno o jeziku. Kada bi bilo točno da govornik ima misli neovisno o jeziku, bilo bi moguće i to da on sam izmisli svoj privatni jezik kojim će izreći te svoje misli. No, ne postoji privatni jezik. Jezik je bitno javni i intersubjektivni. To jest, postoji samo ondje gdje više pojedinaca dijele isti svijet. No, ovdje valja biti oprezan. Ne izriče jezik javno nešto što pojedinci imaju u svojoj skrivenoj nutrini. To što oni imaju u sebi postoji samo zahvaljujući jeziku. Naša mnijenja i naše misli postoje samo zato što već sudjelujemo u jezičnoj praksi s drugima. Zapravo, tek sudjelovanje u zajedničkom životu i govorenju, urastanje u zajednički svijet, stvara mogućnost da pojedinac postane subjekt koji nešto misli, želi, namjerava i izriče riječima. Čovjek postaje subjektom, to jest bićem koje se odnosi prema sebi samome, odgovornim i samostojnim subjektom samo tako da urasta u zajedničku jezičnu praksu s drugima. Urastanje u jezik je ulaženje u svijet, u životne odnose s drugima. Jezik nam prethodi i mi ga usvajamo urastanjem u jezičnu mrežu zajedničkoga svijeta. Do jezičnog obrata filozofija se bavila pitanjem spoznaje i mislila je pojedinca kao subjekta koji postoji prije jezika i neovisno o njemu. Čovjek je tako bio shvaćen kao biće koje mrtvim riječima udahnjuje život u trenutku kada se njima služi da bi izrekao svoje misli. Prošlo je stoljeće preokrenulo odnose i otkrilo čovjeka koji postaje subjektom tek urastanjem u jezik pri čemu mu se istovremeno otvara i zajednički svijet. S njim dobiva i mogućnost otkrića samoga sebe. Heideggerova slika o jeziku kao kući bitka i Wittgensteinovo preklapanje granica svijeta i jezika pretpostavljaju da je jezik moguće misliti samo iz međusobne povezanosti pojedinaca i njihove zajedničke pripadnosti svijetu.

Wittgenstein kaže kako razumjeti neku rečenicu zapravo znači razumjeti jezik. On želi reći da se riječi i rečenice razumiju samo unutar širokoga konteksta jezika. Mi možemo znati značenje neke riječi, ali bez širega konteksta to je znanje maglovito i nejasno. Riječ, naime, može imati veoma različita značenja. Uzmemo li, primjerice, riječ voda, mi još ne znamo je li riječ o poplavi ili suši, o piću ili izvoru energije, o plivanju ili krštenju. Potreban nam je kontekst. No, osim jezičnoga konteksta koji određuje značenje neke riječi ili rečenice, razumjeti sami jezik zapravo znači ovladavati nekom tehnikom, veli Wittgenstein. Tehnika ovdje upućuje na društvenu dimenziju jezika i na praktično umijeće govorenja. Jezik je, drugim riječima, neodvojiv od djelovanja i životne prakse. Tako se razumijevanje jezika veže uz sudjelovanje u životnoj zajedničkoj praksi.

Wittgenstein se služi slikom koja se približava onoj o jeziku kao kući bitka. Na naš se jezik može gledati kao na neki stari grad: splet uličica i trgova, starih i novih kuća. I kuća s nadogradnjama iz različitih vremena; i sve to okruženo mnoštvom novih predgrađa s ravnim i pravilnim ulicama i s jednolikim kućama. U objema slikama čovjek boravi unutar jezika. Ne boravi, međutim, kao doseljenik. Rođen je i urastao je u jeziku. Živi u njemu, ali na način da ga se ne može niti zamisliti izvan jezika.

Ortopraksa prije ortodoksije

Bacimo li iz jezičnoga obrata pogled na izricanje vjere, opazit ćemo da se ono događa velikim dijelom na dva načina. Dogmom i usporedbama. Svede li se vjera samo na upotrebu jezičnih izričaja, ona gubi dodir sa životnim odnosima i pretvara se u neživotne fraze i formule. U njima je sve točno, ali i sve je mrtvo. Usporedbe mogu također stvoriti jezičnu prepreku dodiru sa srcem vjere. Usporedbe se, naime, lako prikažu pod vidom obrazloženja vjere, a obrazloženje može uvijek izazvati protivne razloge. Takav sraz razloga, međutim, više nije vjera. Kao da bi se nečija ljubav prema nekome mogla probuditi ili opravdati nekim drugim razlozima izvan same ljubavi! Vjera je, usprkos prividu da je najvažnije znanje i ispravni jezični izričaj, način života.

Filozofija jezika je sama došla do načina života koji oblikuje jezik i tako vratila jezik u kontekst života. Kao što čovjeka nema izvan života tako ga nema ni izvan jezika. Začudo, Prolog Ivanova Evanđelja govori o Riječi koja je bila u početku i koja je bila Bog i u kojoj je bio život svemu što postade. Budući da je jezik neodvojiv od života, pozornost na riječ je već skrb za život. Vjernik svoju vjeru i svoju pozornost na Riječ ne razumije kao drukčiji govor. On je shvaća kao način života.

Objava Jezik i život pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dekonstrukcija samoga jezika jest, jednostavno, oblik borbe za oslobođenje žena i šire. Na mjesto dosadašnjega rodnog razlikovanja muško/žensko, koji se zasniva na biologiji, dolazi čisto subjektivni identitet koji je po sebi nedefiniran i temelji se isključivo na želji pojedinca. Svaki je izbor prihvatljiv kao identitet jer se ne priznaje nikakva norma unutar spolnosti i zato se ne može više govoriti o normalnom ili nenormalnom, štoviše sami ti pojmovi izbačeni su iz upotrebe i proglašeni opasnima. Nudi se miješanje obilježja dosadašnjih spolnih rodova i njihovo nadilaženje rodnom ideologijom. Transrodnost kao izvedenica ideologije roda ide korak dalje: budući da je rod (muško, žensko) društvena konstrukcija, nepostojeća u stvarnosti koja se može i dekonstruirati, onda je najbolje živjeti fluidan spolni identitet koji u potpunosti zavisi o izboru pojedinca.

Ideologija roda ne može u cijelosti zanijekati činjenice biološkoga spola, ali ih može umanjivati i prešućivati kao što i može ustati protiv njih, u ime navodne čovjekove slobode, i nastojati ih mijenjati. Zastupnici ove ideologije istodobno stavljaju u prvi plan psihološko-socijalnu dimenziju iščitavajući je na svoj način i reinterpretirajući je tako da nema dosljednoga kontinuiteta između raznih razina spolnosti, nego je sve podložno potpunoj samovolji pojedinca koji je pozvan da ništa ne uvažava osim svojih želja.

Spolni relativizam

U konačnici tako dolazi do zloupotrebe jezika koji umjesto da odražava, sada krivotvori stvarnost. U pozadini se krije uvjerenje vladajućega relativizma po kojem čovjek sebi uzima za pravo da misli kako preko jednoga jezika može mijenjati i stvarati stvarnost te da je pitanje izbora svakoga pojedinca kojega će roda biti. Jednom kada se to provelo na razini jezika, koji je podatan za manipulaciju, te je zatim to postalo dio misaonoga sklopa modernoga čovjeka, otvorio se put i za subjektivno definiranje vlastitoga spola neovisno o biološkoj datosti. Drugim riječima, po ovom shvaćanju, rod – a ni spol – nije određen rođenjem nego svatko bira hoće li, i koliko dugo, biti muško, žensko ili nešto treće. Navedena jezična zbrka je vrlo opasna jer dovodi do pomutnje u mislima. Običan čovjek se jednostavno blokira pred ovim proturazumnim shvaćanjem koje se silovito nameće. Budući da ispada da javnost to prihvaća, on se pita nadilazi li to njegove misaone sposobnosti kad to ne može razumjeti. I kako vidi da je sve manje onih koji se protive, i uz to bivaju žestoko napadani, onda se jednostavno povlači i dopušta da se ova podvala širi i vlada kako javnim tako i osobnim mnijenjem. Rezultat je da na koncu dobijemo situaciju iz Andersenove bajke Carevo novo ruho. U priči su dvije varalice uspjele uvjeriti taštoga cara, koji je sve podredio svome odijevanju, da su oni tkalci koji mogu napraviti posebno odijelo nevidljivo za svakoga tko je glup ili nesposoban. Bojeći se da ne upadnu u carevu nemilost, svi su podanici redom, od najviših do najmanjih, glumili da vide nepostojeće odijelo. Pod jakim pritiskom medija i politike oportunizma i sada u slučaju roda pretvara jezik u oruđe krivotvorenja stvarnosti a laž u istinu. Još se može naći onih koji će poput dječaka iz bajke uzviknuti istinu da je car gol odnosno da postoje samo dva spola. No kako raste cenzura, ovaj govor se sve teže može čuti, a u mnogim zemljama on se već kažnjava kao verbalni zločin.

Rodni „novozbor”

Tako se približavamo ostvarenju krajnjega cilja zloupotrebe pojma roda koji se sastoji u tome da svi, i u svojoj nutrini, usvoje jezičnu promjenu stvarnosti kao istinitu. Orwell je u svom poznatom romanu 1984 pojednostavljeni jezik manipuliranja nazvao „novozbor”. On je umjetno stvoren kako bi onemogućio problematične pojmove već u mislima jer lišava mogućnosti njihova artikuliranja pa se tako jednostavno ne može razmišljati drukčije od onoga što je odobrila vlast. Taj „politički jezik” je „osmišljen tako da laži zvuče istinito, a ubojstvo poštovanja vrijedno”.[ii] U tom preokretanju stvarnosti zaživljuju parole vladajuće partije: „Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć.”[iii] „Zar ne razumiješ da je cijela svrha novozbora da suzi opseg mišljenja? Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim jer neće biti više riječi kojima bi se izrazio. Svaka ideja koja nam uopće može biti potrebna, moći će se izraziti jednom točno odgovarajućom riječi, sa strogo određenim značenjem, dok će sva njena sporedna značenja biti zbrisana i zaboravljena. Već u jedanaestom izdanju nismo daleko od te točke. Ali proces će se nastaviti i dalje, još dugo nakon tvoje i moje smrti. Svake godine sve manje i manje riječi, a djelokrug svijesti stalno sve uži. Ni sada, razumije se, nema nikakva razloga ni isprike da se počini kakav misaoni zločin. To je naprosto pitanje samodiscipline, reguliranja zbilje. Ali na kraju neće biti potrebe čak ni za to. Revolucija će biti potpuna kad jezik bude savršen.”[iv] Osakaćeni jezik onesposobljuje čovjeka da normalno razmišlja i koristi zdrav razum. Osobe postaju posve podatne ovoj jezičnoj manipulaciji i usvajaju je dragovoljno pa ih resi „odani i voljki pristanak da se kaže da je crno bijelo kad god to partijska disciplina zahtijeva. Ali to isto tako znači i vjerovati da je crno bijelo, štoviše, znati da je crno bijelo i zaboraviti da je čovjek ikad i mislio drukčije”.[v]

Umijeće uvjeravanja

Ovo distopijsko viđenje budućnosti bilo je popraćeno predanim radom mnogih znanstvenika da se to i ostvari. Pa da ostanemo kod primjera snijega, nobelovac lord Bertrand Russel još 1952. godine najavljuje: „Mislim da će vrlo važna tema, u političkom smislu, biti masovna psihologija. (…) Njena je važnost uvelike uvećana rastom suvremenih metoda propagande. Najutjecajnija među njima je ono što nazivamo ‘obrazovanjem’. Određenu ulogu tu igra i religija, iako sve manju, a sve veću imaju tisak, kinematografi i radio. Ono što je bitno za masovnu psihologiju je umijeće uvjeravanja. (…) Nadam se da će, s vremenom, svatko moći uvjeriti svakoga u nešto ako, na primjer, pacijenta bude tretirao dok je ovaj još vrlo mlad te ako mu Država dade novac i opremu. Ta će tema napraviti krupne korake kada se njome pozabave znanstvenici pod znanstvenom diktaturom. Anaksagora je držao da je snijeg crn ali mu nitko nije vjerovao. Budući socijalni psiholozi imat će brojne razrede učenika na kojima će isprobavati razne metode stvaranja nepokolebivog uvjerenja da je snijeg crn. Uskoro ćemo doći do svakovrsnih rezultata. Prvo, da je utjecaj doma ometajuć. Drugo, da se mnogo ne može učiniti ukoliko indoktrinacija ne počne prije dobi od deset godina. Treće, da su uglazbljeni stihovi koji se stalno ponavljaju vrlo učinkoviti. Četvrto, da se mišljenje o tome kako je snijeg bijel mora smatrati iskazivanjem morbidnog ukusa za ekscentričnost. Ali, trčim pred rudo. Na budućim je znanstvenicima da te postavke učine preciznim i da otkriju točno koliko po glavi košta nastojanje da se djecu uvjeri kako je snijeg crn te koliko bi manje koštalo kad bi ih se uvjeravalo da je snijeg tamnosiv. Premda će se ta znanost marljivo proučavati, ona će biti strogo ograničena na vladajuću klasu. Stanovništvu neće biti dopušteno spoznati na koji su način stvorena njegova uvjerenja. Kada se ta tehnika usavrši svaka vlast koja upravlja obrazovanjem barem jednu generaciju moći će kontrolirati svoje podanike sigurno i bez potrebe za vojskom i policijom.”[vi]

***

Orwellovo zloslutno predviđanje i Russelova prediktivna najava budućnosti danas, preko rodne ideologije, već postaju zbilja koja sve više zatire i samu mogućnost slobode mišljenja. Jezik, znanost, kultura, odgoj, mediji, politika, ekonomija, pravo i sva raspoloživa sredstva modernoga svijeta stavljena su u službu zavođenja diktature koja prvi put želi imati potpunu vlast ne samo nad izvanjskim nego i unutarnjim životom ljudi. Svakoga čovjeka, ako želi sačuvati svoju ljudskost, i svakoga kršćanina, ako želi sačuvati svoje dostojanstvo djeteta Božjega, osobno se tiče ovaj novi oblik porobljavanja uma i ustoličenja laži na mjesto istine.

[i] Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, Routledge, New York, 1990, 6.

[ii] George Orwell, „Politics and the English Language”, Horizon, 13/76/1946., 252-265, na: https://ia800301.us.archive.org/21/items/PoliticsAndTheEnglishLanguage/Politics%20and%20the%20English%20Language.pdf, (28. siječnja 2016.).

[iii] George Orwell, 1984., ALFA, Zagreb, 8.

[iv] Isto, 57-58.

[v] Isto, 222.

[vi] Bertrand Russell, The Impact of Science on Society, AMS Press, New York, 1968 (1952), 29-30.

Objava Rodna zloupotreba jezika pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.