Bajke pripovijeda na hrvatskom i engleskom jeziku te često nastupa u inozemstvu. Renomiranopripovjedačko kazalište Crick Crack Club iz Velike Britanije uvrstilo ju je među deset vrhunskih europskih pripovjedača koje preporučuju za slušanje.

Od 2007. godine članica je Hrvatskog centra za dramski odgoj (HCDO), gdje vodi radionice i seminare za odgojitelje, nastavnike i članove Centra na temu „Pripovijedanje bajki i priča”. HCDO joj je 2024. godine dodijelio nagradu za poseban doprinos dramskom odgoju u Hrvatskoj i „za izniman doprinos razvoju i popularizaciji pripovijedanja kao umjetničke i pedagoške discipline te očuvanju kulturne baštine kroz oživljavanje tradicionalnih bajki i priča”.

Započnimo ovaj razgovor pripovijedanjem. Kada biste pripovijedali priču o sebi, kako bi zvučao njezin početak?

To bi bila jedna dugačka priča, ali bi mogla početi ovim riječima: Bila jednom jedna djevojčica koja je jako voljela bajke… A potom bi se otvorila vrata čarolije.

Odakle Vaša ljubav prema pripovijedanju? Sjećate li ste trenutka kada ste pomislili da bi pripovijedanje moglo biti Vaša profesija?

Sjećam, naravno. Bilo je to za vrijeme rata. Dogodilo se jednom dok sam bila s djecom u skloništu da je granata udarila u zgradu i djeca su počela vrištati, stariji su samo mumljali, a meni je prišla moja najstarija djevojčica, tada devetogodišnjakinja i rekla: Mama, ispričaj nam bajku.Do tada za mene su bajke bile samo nešto intimno što sam dijelila samo s njima svaku večer prije spavanja. Svakih 30 sekundi mogla se čuti eksplozija. Nisam mogla zamisliti taj trenutak intimnosti i pripovijedanje u tom kaosu. Međutim ona je ponovila pitanje: Mama, ispričaj nam bajku. Poslušala sam je naravno, povela sam djecu i neke odrasle u jednu sobicu gdje smo sjeli na podu, na jednu deku i stavili svijeću koja nije tu bila zbog ugođaja, nego zato što je to bilo jedino osvjetljenje. I tada sam počela pripovijedati bajku.

Bilo mi je jako teško gledajući svu tu djecu i promatrajući sve ono što se događa i tada sam shvatila da pripovijedanje pomaže i djeci i odraslima. Iako se pucnjava stalno čula, više nam nije smetala. Ušli smo u drugi svijet. Atmosfera se promijenila, lica su zasjala i osjećali smo se sigurno. Nakon toga nitko se više nije bojao kao prije.

U tom trenutku nisam razumjela, ali sam poslije shvatila i naučila: bajka služi i kao terapija. Bajka je svijet kojem svi pripadamo. I, koliko god to neobično zvučalo, bajka je stvarnost i posebnost svijeta kojemu svi pripadamo.

Tajne pripovijedanja

Razlikuje li se pripovijedanje za djecu od pripovijedanja za odrasle?

Pa razlikuje se, prije svega po izboru priča. Djeci treba pripovijedati bajke koje su njima namijenjene, a prednost je nas odraslih što možemo slušati sve. Kada govorim o bajkama, mislim isključivo na narodne bajke i to kao narodnu tradiciju koja je bila isključivo usmena, govorna. Bajke su se prenosile samo govorom i tek su se pred nešto više od dvjesto godina ovdje u Europi počele zapisivati, zahvaljujući čemu mi danas imamo to narodno blago sačuvano u pisanom obliku. Ali one zapravo i dalje, premda su u pisanom obliku, pripadaju govornoj tradiciji. Znači bajka uistinu živi i stvara se u nama samo onda kada se pripovijeda.

U svojim prapočecima, prije više tisuća godina, bajke su se pripovijedale isključivo odraslima. Čak i npr. Crvenkapica, to su zapravo sve bile priče za odrasle. Tek posljednjih dvjestotinjak – tristotinjak godina počinju se pripovijedati i djeci. Odraslima pripovijedam drukčije bajke nego djeci i bajki za odrasle ima puno, zapravo puno više nego onih za djecu. Osim bajki, odraslima se pripovijedaju i narodne priče. To su one tradicionalne priče koje, za razliku od bajki, nemaju čarobne elemente, ali nose snažnu životnu mudrost.

Koja je tajna dobroga pripovijedanja?

To je vrlo jednostavno kazati, ali teško postići. Cijela tajna pripovijedanja je da dobar pripovjedač mora biti tamo, u priči, u trenutku. To je cijela tajna. Zato često na kraju pripovijedanja pripovjedač kaže: I ja sam tamo bila, medovinu pila, sa usana mi teklo, u usta ne doteklo.

O čemu najviše volite pripovijedati?

Volim pripovijedati bajke, narodne bajke. I narodne priče, naravno, ali i narodne bajke. Nema te bajke za koju mogu kazati: e sad, ova mi je najdraža. Svaka bajka vrijedi. Svaka mi je bajka, onoga trenutka kad je pripovijedam, najdraža. To je tajna bajke. One djeluju kao terapija. I to ne samo za one koji slušaju već i za one koji pripovijedaju.

Često gostujete izvan Hrvatske i pripovijedate u drugim zemljama na engleskom jeziku. Pripovijedate li tom prilikom izvorne hrvatske bajke i priče i kako stranci reagiraju na njih?

Naše bajke također pripadaju europskoj kulturnoj baštini, ali su stranoj publici često manje poznate. Pripovijedam i hrvatske i bosanske bajke (ima prekrasnih bajki bosanskih), kao i druge europske priče, a reakcije su uvijek pozitivne. Publika je očarana, zapravo začarana svim tim našim bajkama koje im se jako sviđaju.

Svake godine, 20. ožujka, obilježava se Svjetski dan pripovijedanja. Kako vi obilježavate ovaj dan?

Pripovijedanjem, naravno. Obično taj dan pripovijedam u knjižnicama ili na posebnim programima i ljudi se vrlo rado odazovu. Jednom se dogodilo, u Zagrebu u jednoj knjižnici, da sam pripovijedala 45 minuta nakon čega su ljudi ostali sjediti, kao da su prošle 3 minute. Onda sam pripovijedala još. Dodatnih sat vremena sam pripovijedala, a oni su i dalje sjedili, kao da vrijeme ne postoji. To pokazuje koliko je pripovijedanje duboko važno svima nama, osobito odraslima. Pripovijedanje nam je svima nešto unutarnje što nas ispunjava.

Važnost pripovijedanja

Zašto je važno pripovijedati bajke i priče?

Zato što danas živimo u vremenu u kojem je sve manje žive komunikacije. Pripovijedanje je dragocjeno samo po sebi, a pogotovo bajke koje u sebi nose mnoge tajne. U najtežim situacijama, čak i u ratu, bajka je donosila olakšanje. Jednostavno, bajke u sebi kriju jednu čudesnu čaroliju, jednu snagu koja nam daje potvrdu onoga što u sebi osjećamo i svijeta kojem pripadamo. Što je to što je u bajkama, a što čini čovjeka tako ispunjenim? – to ostaje tajna samih bajki. Kada nekome zbilja dobro ispripovijedate bajku, nešto se u toj osobi počne događati, nešto se jednostavno mijenja. Možda ne možemo iskazati to riječima, ali možemo prepoznati po razlici između djece i odraslih koji su slušali bajke naspram onih koji ih nikada nisu slušali.

Bajke postoje tisućama godina i još uvijek žive. To nam samo po sebi govori koliko su važne. Ne smijemo ih uzimati zdravo za gotovo niti omalovažavati, kao što ne smijemo omalovažavati ni djecu. Djeca su mali ljudi i sve što im dajemo pripovijedanjem pomaže im da se snađu u ovom svijetu i da postanu bolji ljudi.

Kada govorimo o usmenoj predaji kao načinu očuvanja sjećanja, identiteta i zajedništva, što smatrate njezinom najvažnijom ulogom danas i zašto je važno da ti glasovi ne utihnu?

Sve ono što sam već prethodno navela s naglaskom koliko je važno djeci pripovijedati bajke. One im pomažu u unutarnjem oblikovanju svijeta, osobnosti i povezanosti s našom istinskom prirodom i postojanjem. S vremena na vrijeme čujem kako se netko žali na agresivnost u bajkama. Nekada imam priliku pojasniti neke stvari, ali kada za to nema dovoljno vremena obično jednostavno kažem: Nemojte zaboraviti da narodne bajke nose duboku mudrost i istinu u sebi i da svaki čin ima svoju posljedicu, dobru ili lošu, ovisi o njemu.

Što biste poručili roditeljima, odgojiteljima i svima koji osjećaju da u svakodnevnoj užurbanosti gube prostor za priču i razgovor? Kako u svoj život ponovno vratiti pripovijedanje?

Jednostavno tako da u svakom mogućem trenutku budemo prisutni – ne samo tijelom već i mislima i slušanjem. Jer slušanje je nešto što površno koristimo. Kineski znak za dobro, pažljivo, slušanje sastoji se od tri znaka: uši, oči, srce. Ne zaboravimo na srce, jer i srcem se treba slušati!

Objava Jasna Held: Umijeće pripovijedanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.