Nedavno sam se tako, tražeći ni sam ne znam što, našao na čardaku – lijepo ozidanoj prostoriji na tavanu svoje stare bosanske kuće – zastavši među stvarima neodvojivo vezanim za prohujala vremena od kojih svaka priča posebnu priču. Najprije mi je, što je valjda i logično, za oko zapela drvena kolijevka uz čiju su škripu svoje prve snove odsanjale generacije mojih predaka pa i moja malenkost, zatim pedesetlitarska pletara za rakiju, poluispravna rudarska lampa „karabitnjača”, limena vojna čuturica iz tko zna kojeg svjetskog rata, već prilično čađava slika umrlog Krista u naručju Njegove Majke…

Ovome bi se moglo pribrojiti još mnoštvo sitnijih i krupnijih stvari da mi pogled nije pao na jedan prašnjavi predmet, uredno prislonjen uza zid, u kutu prostorije što me prekide u razgledanju i ponuka da mu priđem. Bio je to stari, nebeskoplavi kišobran, sa savinutom drškom (kevom) i metalnim šiljkom s kojega se, kad ga otvorih, vinuo oblak prašine i ponio me u svima najljepše doba – doba djetinjstva – i to ni manje ni više nego u preduskrsno vrijeme kada smo sukladno starom dobrom običaju po kućama u našem selu dijelili svetu vatru.

Možda će se netko od vas štovani čitatelji zapitati kakve veze ima nekakav stari, prašnjavi kišobran sa svetom vatrom, ali ćete, strpljenja molim, uvidjeti da ima. Itekako.

Dijeljenje, ili kako smo ga mi stručno zvali „nosanje” svete vatre, stari je običaj u kreševskom kraju i događaj je koji je među dječacima od svih uskrsnih zbivanja zauzimao središnje mjesto. Lijepo je bilo otići na uskrsno bdijenje subotom uvečer, na uskrsno jutro doručkovati s obitelji, cijeli dan se tucati šarenim jajima i razmjenjivati ih, poslijepodne gledati „vječiti derbi”– nogometnu utakmicu protiv selekcije susjednog sela… Ali ako nisi nosao svetu vatru, Uskrs ti – oprosti mi Bože – i nije bio Uskrs.

Taj ritual koji se mjesecima nestrpljivo iščekivao počinjao je organiziranim, grupnim odlaskom pred župnu crkvu u Kreševu, u rano jutro na Veliku subotu koja se u našem kraju iz nekog razloga zove još i Bijelom subotom.

Naoružani starim limenkama od jednoga kilograma đuveča, graška ili neke druge davno pojedene prerađevine od povrća čije je dno bilo izbušeno radi strujanja zraka da bi žeravica bila što duže „živa” i kroz čije je gornje rubove bila provučena malo dulja ručka od žice za koju su bile obješene kovane „mašice” za sigurno uzimanje i „isporuku” žara, stizali smo pred crkvu ispred koje je već gorio poprilično moćan oganj. Nakon što je svećenik, a tih je godina to najčešće bio fra Vinko Ćuro, uz prigodne molitve blagoslovio vatru koja se već bila pretvorila u gomilu žeravice, netko od starijih je istu lopatom ubacivao u naše limenke.

Slijedio je povratak u selo uskim makadamskim, zbog proljetnih kiša i topljenja snijega često blatnjavim i izrovljenim putem, čija nam se inače sasvim podnošljiva duljina od 2 km zbog dječjeg nestrpljenja činila barem dvostruko većom. „Ritual” dijeljenja svete vatre sastojao se u tome da smo jedan po jedan ulazili u kuće, pozdravljali kao prava kršćanski odgojena djeca sa „Hvaljen Isus”, (ponetko bi nas upitao: „a gdje vam je Marija?”) uzimali mašicama iz limenki nekoliko žeravica te ih kroz već otvorena vratašca štednjaka vješto ubacivali u vatru. Nakon toga uslijedilo je ono zbog čega se sveta vatra valjda i nosa, a to je darivanje. Obično smo za ovaj svoj „naporni” posao dobivali po jedno jaje, (živo ili kuhano, zar je to bitno…?) jabuku ili kolač… A ponekad bi nam na opću radost i veselje u vrećicama zveknula i poneka (obično žuta) kovanica. Najuzbudljivije je svakako bilo prilikom posjeta domaćinu koji radi u dijaspori ili ima nekoga tamo jer je to podrazumijevalo malo egzotičniju nagradu obično u vidu kakvih šarenih bombona i sl. koje naše dječje oči nisu imale baš često prigodu vidjeti a naša nepca još rjeđe kušati.

Ah da, u pravu ste… Ja se raspričao nadugo i naširoko a o plavom kišobranu ni riječi. No približio se trenutak kad ćemo i njega konačno spomenuti.

Ta 2 km puta ili pola sata hoda prilikom povratka od crkve do sela predstavljala su posebnu avanturu i obilovala zgodama od kojih su neke žive već skoro pola stoljeća.

Jedne godine nam se tako pridružio i jedan „debitant”, brat mog školskog kolege i najboljeg prijatelja te smo ga nas dvojica, već iskusni „vatronosci” odlučili podučiti nekim trikovima. Da bi žar u limenkama bio što duže živ trebalo ga je povremeno ražariti, a to smo činili tako da bi povremeno limenku, držeći je naravno za ručku, zavrtjeli nekoliko krugova kroz zrak. Svom novopridošlom kolegi smo tu tehniku teoretski i praktično zorno ilustrirali ali su stvari prilikom njegova prvog pokušaja krenule po zlu jer mu se limenka u najkritičnijem trenutku zaustavila iznad glave i cjelokupna užarena sadržina iste mu se našla na leđima i za vratom. Teško je opisati na koji ples je podsjećalo njegovo poskakivanje i okretanje u mjestu ali meni, tada velikom ljubitelju vesterna, najviše je sličilo na ples kojim Indijanci prizivaju kišu. Mladom kolegi smo naravno pritekli u pomoć te ga hrabro, golim rukama, oslobodili još poneke žiške koja mu se uporno dimila iz odjeće. Kao prava, dobro odgojena djeca, odlučili smo mu u znak solidarnosti i sukladno nadolazećoj svetkovini i vremenu darivanja nadomjestiti izgubljeni sadržaj limenke.

Uskrsno vrijeme je u meteorološkom smislu, kao što znamo, nesigurno i prevrtljivo pa je zaštita od kiše neophodna bilo u vidu nekakve kapuljače, kabanice ili kišobrana pa makar bio i svijetloplav, mamin ili tetkin, svejedno.

I tako se mi jednom prigodom nestrpljivi i razdragani vraćamo ka selu; vrijeme tmurno, sivo, poneka kap kiše proleti tu i tamo ali za kišobran posla nema pa sam ga ležerno objesio preko ruke ne obraćajući pozornost da u istoj ruci nosim i limenku koja se već prilično užarila. Sve je bilo dobro dok nije počela padati kiša pa sam (logično, zar ne?) otvorio kišobran, ne razumjevši u prvi mah zašto se čeljad kuće pred kojom smo bili i svi moji kompanjoni grohotom smiju držeći se za stomake i odskakujući pritom od zemlje. Shvatio sam to kad sam podigao pogled i ustanovio da moj kišobran nije sasvim plav nego da ima i neke sive elemente za koje sam mudro ustanovio da je ustvari nebo koje se vidi kroz desetak većih i neutvrđen broj manjih rupa.

Zadnjih nekoliko godina moj susjed svoju dvojicu dječaka i njihova prijatelja vozi automobilom po svetu vatru, a potom im asistira noseći vrećicu sa darovima, obilazeći, nažalost iz godine u godinu sve manji broj kuća. I dok sa susjedom ispred kuće razmjenjujem mišljenje o nogometu i ćudljivim vremenskim (ne)prilikama, dječaci su već uredno isporučili svoju „robu” i napustili dvorište a ja se opet kasno sjetih da im ispričam priče o „indijanskom plesu”, blatnjavom makadamskom putu i plavom kišobranu, priče koje oni nikada neće doživjeti.

I dok se oblak prašine u čardaku stare kuće polako sliježe, kroz otvore plavog kišobrana naviru slike nezaboravnog, tako bliskog, a tako okrutno neponovljivog djetinjstva.

Objava Plavi kišobran pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Budući da se osim riječju može sagriješiti i djelom, propustom pa i samom pomisli, detaljnijom analizom svojih postupaka od prošle ispovijedi do toga trenutka, pronašao sam ponešto prema čemu se moglo nedvojbeno zaključiti da i nisam baš bezgrešan.

Što znači griješiti? Odgovor je naizgled nedvosmislen i jasan. Griješimo ako kršimo neku (ili sve) od 10 Božjih zapovijedi i ako upražnjavamo neki (ili sve) od 7 smrtnih grijeha.

Živimo u vremenu kada se „donja granica” smrtnih grijeha iz dana u dan pomiče prema dolje i kada se mnoge, ako ne i sve, Božje zapovijedi relativiziraju i smatraju reliktima davne prošlosti. Suvremeni mudraci (čitaj: antikristi) vole reći: „…danas je na djelu novi sustav vrijednosti, novi svjetski poredak…”, te je ono što je nekad smatrano grijehom nekima sada razlog za ponos.

O grijehu i grešnosti moglo bi se raspravljati nadugo i naširoko, a da se ipak ne dođe do približno ujednačenoga stava i zaključka. Ono oko čega bismo se, mislim, svi mogli složiti je to da svojim mislima, riječima, djelima i propustima ne ugrožavamo svoje bližnje, a jednako tako ni one „daljnje” pa ćemo se na taj način držati na pristojnoj udaljenosti od grijeha. Jesmo li u tome uspjeli ili nismo, o tome će pak konačni „pravorijek” izreći Svevišnji na posljednjem sudu.

Bilo kako bilo, granica između dobra i zla, morala i nemorala, grijeha i kreposti… uvijek će biti jasno označena, ali će je vidjeti i prepoznati samo oni koji to uistinu žele.

Ispovijed je prigoda da provjetrimo i očistimo svoja srca i duše te ih tako pripravimo za susret s Duhom Svetim, a jednako tako i da ih olakšamo i skinemo s njih suvišan teret. Iako smo svjesni da ćemo ono svoje obećanje koje dajemo na kraju ispovijedi „da ćemo se popraviti i da nećemo više griješiti”, teškom mukom održati, ipak ćemo jedno kraće (a možda i dulje) vrijeme zaobilaziti (ne)prilike koje bi nas mogle dovesti u napast. O ispovijedi kao o jednom od 7 svetih sakramenata sigurno je napisana opsežna i stručna teološko-filozofska literatura, ali najbolju definiciju ispovijedi i same iskonske potrebe za njom, našao sam, a kod koga drugog nego kod našega neponovljivog i nenadmašnog „zemljaka”, nobelovca Ive Andrića.

U svojoj priči „U musafirhani” Andrić pripovijeda kako su dva neotesana Turčina u kreševski samostan donijeli svoga teško bolesnoga „pajdaša” na skrb, hranu i liječenje kreševskim fratrima. Ta nimalo laka te neugodna zadaća, kao i mnoge takve prije nje, zapala je plemenitoga i prostodušnoga časnog brata fra Marka Krnetu čijom je dobrotom, čestitošću i požrtvovnošću, Andrić izvajao lijep i svijetao spomenik bosanskim franjevcima.

Fra Marko se, naravno, ustrajno i zdušno brinuo za Turčina hraneći ga i liječeći par tjedana kao da mu je najrođeniji, ne propustivši priliku da ga pokuša obratiti na kršćanstvo. Kad mu to nije pošlo za rukom i kad je postalo sasvim izvjesno da su Turčinu dani (pa i sati) odbrojani, svesrdno se i uporno, iako bezuspješno, trudio da ga privoli na posljednju ispovijed. Fra Marko mu je rekao otprilike ovo: „…Ispovidi se bolan, đe ćeš taki grešan i neispoviđen prid Svevišnjeg k’o kakvo ajvanče… kad se ispovidimo, neko te naše grijehe nekud odnese… odnese bolan, jašta… jer da ih ne odnosi, cijeli svijet bi poton’o pod njihovim teretom…” Tako je govorio fra Marko.

Istina je. Kad se ispovjedimo, osjećamo se lakšim i čišćim. Još kad bismo barem djelomično ispunili ono obećanje da ćemo se popraviti ili učinili samo mali napor u tom smjeru, sigurno bi se popravio i ovaj naš svijet u kojem živimo, jer bi oko njega bila postupno kidana mreža sveopće mržnje, zlobe i grijeha koja prijeti da ga bez milosti uguši.

(Iz knjige Kalendar svetog Ante 2024)

Objava Ispovijed pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.