Bajke pripovijeda na hrvatskom i engleskom jeziku te često nastupa u inozemstvu. Renomiranopripovjedačko kazalište Crick Crack Club iz Velike Britanije uvrstilo ju je među deset vrhunskih europskih pripovjedača koje preporučuju za slušanje.

Od 2007. godine članica je Hrvatskog centra za dramski odgoj (HCDO), gdje vodi radionice i seminare za odgojitelje, nastavnike i članove Centra na temu „Pripovijedanje bajki i priča”. HCDO joj je 2024. godine dodijelio nagradu za poseban doprinos dramskom odgoju u Hrvatskoj i „za izniman doprinos razvoju i popularizaciji pripovijedanja kao umjetničke i pedagoške discipline te očuvanju kulturne baštine kroz oživljavanje tradicionalnih bajki i priča”.

Započnimo ovaj razgovor pripovijedanjem. Kada biste pripovijedali priču o sebi, kako bi zvučao njezin početak?

To bi bila jedna dugačka priča, ali bi mogla početi ovim riječima: Bila jednom jedna djevojčica koja je jako voljela bajke… A potom bi se otvorila vrata čarolije.

Odakle Vaša ljubav prema pripovijedanju? Sjećate li ste trenutka kada ste pomislili da bi pripovijedanje moglo biti Vaša profesija?

Sjećam, naravno. Bilo je to za vrijeme rata. Dogodilo se jednom dok sam bila s djecom u skloništu da je granata udarila u zgradu i djeca su počela vrištati, stariji su samo mumljali, a meni je prišla moja najstarija djevojčica, tada devetogodišnjakinja i rekla: Mama, ispričaj nam bajku.Do tada za mene su bajke bile samo nešto intimno što sam dijelila samo s njima svaku večer prije spavanja. Svakih 30 sekundi mogla se čuti eksplozija. Nisam mogla zamisliti taj trenutak intimnosti i pripovijedanje u tom kaosu. Međutim ona je ponovila pitanje: Mama, ispričaj nam bajku. Poslušala sam je naravno, povela sam djecu i neke odrasle u jednu sobicu gdje smo sjeli na podu, na jednu deku i stavili svijeću koja nije tu bila zbog ugođaja, nego zato što je to bilo jedino osvjetljenje. I tada sam počela pripovijedati bajku.

Bilo mi je jako teško gledajući svu tu djecu i promatrajući sve ono što se događa i tada sam shvatila da pripovijedanje pomaže i djeci i odraslima. Iako se pucnjava stalno čula, više nam nije smetala. Ušli smo u drugi svijet. Atmosfera se promijenila, lica su zasjala i osjećali smo se sigurno. Nakon toga nitko se više nije bojao kao prije.

U tom trenutku nisam razumjela, ali sam poslije shvatila i naučila: bajka služi i kao terapija. Bajka je svijet kojem svi pripadamo. I, koliko god to neobično zvučalo, bajka je stvarnost i posebnost svijeta kojemu svi pripadamo.

Tajne pripovijedanja

Razlikuje li se pripovijedanje za djecu od pripovijedanja za odrasle?

Pa razlikuje se, prije svega po izboru priča. Djeci treba pripovijedati bajke koje su njima namijenjene, a prednost je nas odraslih što možemo slušati sve. Kada govorim o bajkama, mislim isključivo na narodne bajke i to kao narodnu tradiciju koja je bila isključivo usmena, govorna. Bajke su se prenosile samo govorom i tek su se pred nešto više od dvjesto godina ovdje u Europi počele zapisivati, zahvaljujući čemu mi danas imamo to narodno blago sačuvano u pisanom obliku. Ali one zapravo i dalje, premda su u pisanom obliku, pripadaju govornoj tradiciji. Znači bajka uistinu živi i stvara se u nama samo onda kada se pripovijeda.

U svojim prapočecima, prije više tisuća godina, bajke su se pripovijedale isključivo odraslima. Čak i npr. Crvenkapica, to su zapravo sve bile priče za odrasle. Tek posljednjih dvjestotinjak – tristotinjak godina počinju se pripovijedati i djeci. Odraslima pripovijedam drukčije bajke nego djeci i bajki za odrasle ima puno, zapravo puno više nego onih za djecu. Osim bajki, odraslima se pripovijedaju i narodne priče. To su one tradicionalne priče koje, za razliku od bajki, nemaju čarobne elemente, ali nose snažnu životnu mudrost.

Koja je tajna dobroga pripovijedanja?

To je vrlo jednostavno kazati, ali teško postići. Cijela tajna pripovijedanja je da dobar pripovjedač mora biti tamo, u priči, u trenutku. To je cijela tajna. Zato često na kraju pripovijedanja pripovjedač kaže: I ja sam tamo bila, medovinu pila, sa usana mi teklo, u usta ne doteklo.

O čemu najviše volite pripovijedati?

Volim pripovijedati bajke, narodne bajke. I narodne priče, naravno, ali i narodne bajke. Nema te bajke za koju mogu kazati: e sad, ova mi je najdraža. Svaka bajka vrijedi. Svaka mi je bajka, onoga trenutka kad je pripovijedam, najdraža. To je tajna bajke. One djeluju kao terapija. I to ne samo za one koji slušaju već i za one koji pripovijedaju.

Često gostujete izvan Hrvatske i pripovijedate u drugim zemljama na engleskom jeziku. Pripovijedate li tom prilikom izvorne hrvatske bajke i priče i kako stranci reagiraju na njih?

Naše bajke također pripadaju europskoj kulturnoj baštini, ali su stranoj publici često manje poznate. Pripovijedam i hrvatske i bosanske bajke (ima prekrasnih bajki bosanskih), kao i druge europske priče, a reakcije su uvijek pozitivne. Publika je očarana, zapravo začarana svim tim našim bajkama koje im se jako sviđaju.

Svake godine, 20. ožujka, obilježava se Svjetski dan pripovijedanja. Kako vi obilježavate ovaj dan?

Pripovijedanjem, naravno. Obično taj dan pripovijedam u knjižnicama ili na posebnim programima i ljudi se vrlo rado odazovu. Jednom se dogodilo, u Zagrebu u jednoj knjižnici, da sam pripovijedala 45 minuta nakon čega su ljudi ostali sjediti, kao da su prošle 3 minute. Onda sam pripovijedala još. Dodatnih sat vremena sam pripovijedala, a oni su i dalje sjedili, kao da vrijeme ne postoji. To pokazuje koliko je pripovijedanje duboko važno svima nama, osobito odraslima. Pripovijedanje nam je svima nešto unutarnje što nas ispunjava.

Važnost pripovijedanja

Zašto je važno pripovijedati bajke i priče?

Zato što danas živimo u vremenu u kojem je sve manje žive komunikacije. Pripovijedanje je dragocjeno samo po sebi, a pogotovo bajke koje u sebi nose mnoge tajne. U najtežim situacijama, čak i u ratu, bajka je donosila olakšanje. Jednostavno, bajke u sebi kriju jednu čudesnu čaroliju, jednu snagu koja nam daje potvrdu onoga što u sebi osjećamo i svijeta kojem pripadamo. Što je to što je u bajkama, a što čini čovjeka tako ispunjenim? – to ostaje tajna samih bajki. Kada nekome zbilja dobro ispripovijedate bajku, nešto se u toj osobi počne događati, nešto se jednostavno mijenja. Možda ne možemo iskazati to riječima, ali možemo prepoznati po razlici između djece i odraslih koji su slušali bajke naspram onih koji ih nikada nisu slušali.

Bajke postoje tisućama godina i još uvijek žive. To nam samo po sebi govori koliko su važne. Ne smijemo ih uzimati zdravo za gotovo niti omalovažavati, kao što ne smijemo omalovažavati ni djecu. Djeca su mali ljudi i sve što im dajemo pripovijedanjem pomaže im da se snađu u ovom svijetu i da postanu bolji ljudi.

Kada govorimo o usmenoj predaji kao načinu očuvanja sjećanja, identiteta i zajedništva, što smatrate njezinom najvažnijom ulogom danas i zašto je važno da ti glasovi ne utihnu?

Sve ono što sam već prethodno navela s naglaskom koliko je važno djeci pripovijedati bajke. One im pomažu u unutarnjem oblikovanju svijeta, osobnosti i povezanosti s našom istinskom prirodom i postojanjem. S vremena na vrijeme čujem kako se netko žali na agresivnost u bajkama. Nekada imam priliku pojasniti neke stvari, ali kada za to nema dovoljno vremena obično jednostavno kažem: Nemojte zaboraviti da narodne bajke nose duboku mudrost i istinu u sebi i da svaki čin ima svoju posljedicu, dobru ili lošu, ovisi o njemu.

Što biste poručili roditeljima, odgojiteljima i svima koji osjećaju da u svakodnevnoj užurbanosti gube prostor za priču i razgovor? Kako u svoj život ponovno vratiti pripovijedanje?

Jednostavno tako da u svakom mogućem trenutku budemo prisutni – ne samo tijelom već i mislima i slušanjem. Jer slušanje je nešto što površno koristimo. Kineski znak za dobro, pažljivo, slušanje sastoji se od tri znaka: uši, oči, srce. Ne zaboravimo na srce, jer i srcem se treba slušati!

Objava Jasna Held: Umijeće pripovijedanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U današnje vrijeme često se spominje pojam informacijske i medijske pismenosti. Što točno znači to da je netko informacijski i medijski pismen?

Biti informacijski i medijski pismen, u najkraćim crtama, znači posjedovati određene kognitivne, tehničke i socijalne vještine za uporabu tehnologije i medija. Napretkom i uporabom informacijsko-komunikacijske tehnologije, ljudima su postale dostupne nepregledne količine različitih informacija koje treba znati učinkovito selektirati, koristiti, pretraživati, razlikovati stvarne vijesti od lažnih te imati znanja kako se zaštititi od opasnosti na internetu.

Medijska i informacijska pismenost trebala bi omogućiti medijskom korisniku razvijanje kritičkoga pristupa medijskim sadržajima stjecanjem različitih kompetencija, od tehničkih – koje podrazumijevaju sposobnost pristupa medijima, pretraživanje i korištenje informacija i medijskih poruka, kritičkih – koje se odnose na razumijevanje i analizu medijskih sadržaja i na sposobnost njihova tumačenja, pa do praktičnih kompetencija – koje predstavljaju sposobnost stvaranja medijskih poruka i njihovu distribuciju.

Također, digitalizacija kao proces nije samo utjecala na promjene u oblikovanju medijskih sadržaja, niti na tehnološke i ekonomske promjene u medijima već i na promjene očekivanja i ponašanja medijske publike. Ne promatra se više medijska publika samo kroz koncept aktivne ili pasivne publike već kroz koncept aktivne i interaktivne publike. Koncept medijske pismenosti od građana zahtijeva aktivniji i kritičniji odnos prema medijima, a interaktivnost u digitalnom dobu danas se ogleda kroz mogućnost da publika ili medijski korisnici sami biraju sadržaje, imaju mogućnost reagiranja na iste putem komentiranja, dijeljenja, lajkanja, glasanja, analiziranja te imaju mogućnost kreiranja sadržaja koji može dosegnuti do velikoga broja publike na društvenim mrežama, platformama, medijima.

Prema tome, pogrešno je misliti da smo medijski i informacijski pismeni ako smo sposobni primati različite informacije i medijske poruke. To ne znači, nužno, da smo ih u stanju i kritički procjenjivati. Stoga, promišljati medijsku i informacijsku pismenost potrebno je mnogo šire i složenije od tek sposobnosti zadovoljavanja informacijskih potreba i korištenja medija ili informacija. To je cjeloživotni proces koji se neprestano uči, a uvjetovan je kontinuiranim stvaranjem novih tehnologija i mogućnosti da korisnik (o)vlada njima.

Korisničke navike

Koji su negativni, a koji pozitivni učinci intenzivne upotrebe medija i suvremenih komunikacijskih tehnologija za osobu?

Medijske navike korisnika se razlikuju. Rizici kojima smo izloženi ili potencijal medija nerijetko ovisi od toga kako koristimo medije, što pretražujemo te način kako vrednujemo informacije. Neki teoretičari će se složiti s tezom da su mediji onakvi kakvo nam je društvo jer predstavljaju odraz i osluškuju potrebe zajednice, drugi će reći da su mediji nametnuli društvu određene potrebe, stvorili dobre ili loše navike, treći da je sve veća komercijalizacija medija dovela do opadanja kvalitete medijskoga sadržaja, pojava dezinformacija i lažnih vijesti, poremetila tokove ozbiljnih medija i proizvodnje kvalitetnih medijskih sadržaja kojima je isključivi cilj profit, „konzumiranje” vijesti i brzi protok informacija. Sve ovo utječe na krajnjega medijskog korisnika i utječe na stav i dugoročno (ne)povjerenje prema medijima. Međutim, nije problem samo u medijima nego i u našim korisničkim navikama, pristupu informacijama i medijskim potrebama. Svakako valja napomenuti da se medijske navike starije publike uvelike razlikuju od navika djece i mladih. Mladi su puno više izloženi rizicima (poput krađe identiteta, govora mržnje, seksualnoga namamljivanja, online nasilja, propagande…), a da bi se znali adekvatno zaštititi potrebno je ponuditi kvalitetan (medijski) odgoj i obrazovanje temeljeno na vrijednostima koje želimo njegovati u društvu.

Kako pronaći ravnotežu i osigurati se da, u kontekstu življenja u ovako dinamičnom digitalnom okruženju, pozitivne stvari prevladaju negativne?

Vrlo zanimljivo je da je Oxfordov izraz godine za 2024. „brain rot” ili u prijevodu „trulež mozga” što implicira sadržaj niske kvalitete u online prostoru, sadržaj koji upućuje na cenzuru ili pitanje potrage za smislom, stanje pasivnosti, trivijalnosti i latencije svijesti u kojem dominiraju sadržaji i slike koje odvlače našu pažnju. Takvi sadržaji našu svijest opterećuju beznačajnim informacijama i slikama i otupljuju našu sposobnost za traganjem smisla i kritičkim razmišljanjem. Posebno je zabrinjavajuće prekomjerno konzumiranje takvoga sadržaja kod djece i mladih koje dovodi u pitanje posljedice na fizičko, mentalno i duhovno zdravlje. Poslužit ću se ovdje jednim citatom koji kaže: „Ne povijaj se sa svakim vjetrom i ne idi po svakoj stazi.” (Biblija, Sirah 5,9). Proizvodi popularne kulture nameću konstantno neke nove (online) trendove bolje ili lošije kvalitete, ali medijski korisnik uvijek ima mogućnost izbora. Naravno, ne možemo apsolutno pobjeći od informacija i medija, njima smo svakodnevno izloženi. Ono na što možemo utjecati i što možemo mijenjati su naše medijske navike i informacijske potrebe, možemo birati one izvore informacija koji nam nude nova znanja, spoznaje, obogaćuju naše misli i djelovanja.

Prvo se možemo zapitati kakve su naše medijske navike i što nas, svakoga ponaosob određuje, kojim se informacijama izlažemo, koje medije pretražujemo i dobit ćemo odgovor. Nekad nismo svjesni koliko nas informacija iz virtualnoga svijeta i naše medijske i digitalne navike određuju u smislu kako razmišljamo, kako se ponašamo, mislimo, djelujemo. Tek kad postanemo svjesni toga, možemo razmišljati o pokretanju promjena.

Kontrolirani uvjeti

Postoje li informacije o tome koliko vremena djeca i mladi danas u prosjeku provode uz medije i pred različitim ekranima?

Posljednjih desetak godina imamo niz realiziranih kvalitetnih projekata i istraživanja u BiH što upućuje na to da se prepoznaje važnost medijskoga obrazovanja djece i mladih. Izdvojila bih dva istraživanja. Prvo istraživanje je uradila Regulatorna agencija za komunikacije 2020. godine, koje je provedeno na nacionalno reprezentativnom uzorku djece (0 – 18 godina) i roditelja. Ono je pokazalo da roditelji procjenjuju kako njihova djeca u prosjeku pred ekranom, na školski dan, provedu skoro tri sata, a vikendom tri i pol sata. Drugo istraživanje iz 2021. godine koje je provedeno na području Hercegovačko-neretvanske županije pokazalo je da više od 80 % djece u dobi od 12 do 15 godina provodi dnevno, tijekom godine, više od šest sati uz medije. Jednako tako se pokazalo da veća količina vremena koje djeca provedu uz medije dovodi, između ostaloga, i do slabijega školskog uspjeha. Slično je i s drugim istraživanjima u BiH. Mislim da su ovo dovoljni pokazatelji kako se moraju kreirati prioritetne intervencije i dugoročne strategije o uporabi medija i tehnologije kod djece i mladih.

Griješe li roditelji i u kojim segmentima kada je u pitanju sloboda koju ostavljaju djeci pri korištenju suvremenih komunikacijskih tehnologija?

Vjerujem da svaki roditelj nastoji ili teži što bolje odgojiti svoje dijete. Svi mi znamo gdje ponekad griješimo, ali greške treba ispravljati. Na primjer, ako roditelj zna da je dopuštena dobna granica za otvaranje profila na društvenim mrežama 13 godina, a dopušta djetetu da ipak zanemaruje ograničenja, onda griješi. I obratno, ako roditelj kontrolira sadržaj koji dijete konzumira, a ne kontrolira količinu vremena koje provodi uz medije, mora biti svjestan mogućih posljedica. Rano i dugotrajno izlaganje djece medijima, platformama, aplikacijama i medijskim sadržajima dovodi i do slabljenja komunikacijskih vještina, problema s finom i grubom motorikom, socijalnih vještina, simboličkoga razmišljanja, memoriranja… Napominjem da nije dobro ukidati autonomiju djeteta da istražuje svijet medija, ali ona mora težiti kontroliranim uvjetima prilagođenim uzrastu djeteta. Ključ uspjeha je u odgovornosti i umjerenosti u svemu, pa tako i u uporabi medija i digitalnih tehnologija.

Svjedoci smo kako se često među mladima na internetu promovira. Kolika je razina empatije i osjetljivosti na nasilje kod mladih na internetu?

Svjedočimo posljednjih godina jednoj emocionalnoj degradaciji, otupljenosti mladih na online vršnjačko nasilje i općenito na nasilje u medijima. Cyberbullying ili elektroničko nasilje predstavlja oblik komunikacije putem koje bi se pojedinca ili grupu povrijedilo, diskreditiralo, ponizilo, naštetilo bilo slanjem, objavljivanjem i dijeljenjem negativnoga ili lažnoga sadržaja. Tu je ključno stvaranje odgovornosti kod mladih, a odgovornost je povezana sa socijalnom i emocionalnom inteligencijom. Jako malo se govori o važnosti emocionalne inteligencije u životu djece i mladih. Iz emocionalne inteligencije proizlazi kompetencija odgovornosti i donošenja odgovorne odluke. Detektiranje i razumijevanje vlastitih i tuđih emocija vodi prema razvoju zdravoga odnosa i ljubavi prema sebi i drugima. Ako je odgovornost jasna, jasno postavljena, onda imamo i ograničenja. Ako se osoba ne odgaja prema osnovnim društvenim vrijednostima koje upućuju i društvene odgovornosti, onda ne zna ni koja su joj ograničenja. Dijete koje u mladosti nije znalo o empatiji, neće znati ni u zreloj dobi, prema tome ključan je kvalitetan odgoj u obitelji i obrazovanje koje uključuje odgovornost u stvarnom kao i u virtualnom svijetu.

Odgovornost

Na kome je najveća odgovornost za razvoj informacijske i medijske pismenosti među novim generacijama?

Velika odgovornost je na roditeljima, ali to ne smije biti isključivo i samo briga roditelja. Roditelji jesu ti od kojih se očekuje da poučavaju djecu o pravilima ponašanja i sigurnosti na internetu, prateći njihove online aktivnosti i navike, usmjeravajući ih na prikladne i uzrastu prilagođene sadržaje i internetske stranice. To je ispravan način da stvaraju sigurne i odgovorne korisnike. Međutim, treba istaknuti kako očuvanje sigurnosti djece u digitalnom svijetu, stvaranje kvalitetnih i zdravih (medijskih) navika nije samo i ne smije biti isključivo briga roditelja. Ono zahtijeva i traži zajednički i koordinirani međunarodni i nacionalni odgovor, zahtijevajući aktivno uključivanje i potporu velikoga broja interesnih strana i aktera. Iako medijska pismenost postavlja kritičko pitanje o utjecaju medija i tehnologije na pojedinca, ona nikako nije shvaćena antimedijski u smislu da se odupiremo medijima. To bi trebao biti savez pojedinaca i organizacija (poput onih koji proizvode i distribuiraju takve sadržaje, pružaju usluge, kreiraju obrazovne i druge javne politike) koji teže razumijevanju promjenjivoga medijskog okruženja i sudjeluju u kreiranju obrazovne i odgojne strategije mladih za suvremene tehnologije i medije.

Kome se obratiti za pomoć u slučaju da se osoba suočava s nekim od negativnih utjecaja suvremenih komunikacijskih tehnologija?

Prije svega, bilo bi poželjno da se dijete obrati svojim roditeljima, odgojiteljima ili stručnoj službi škole. Također, roditeljima i djeci dosta mogu pomoći i obiteljski liječnici, pedijatri, socijalni radnici, psiholozi, psihijatri.

Prije nepune četiri godine iz tiska su izišle Smjernice o korištenju medija, informacijsko-komunikacijskih tehnologija i vremenu koje djeca provode pred ekranom koje su namijenjene upravo roditeljima i odgojiteljima. Ova publikacija postoji i u online izdanju i besplatna je za preuzimanje. U njima su opisane konkretne preporuke i savjeti roditeljima o tome kako mogu kreirati zdrave medijske navike djece.

Također, u BiH postoji nekoliko kvalitetnih organizacija koje se bave zaštitom i podrškom djece i mladih na internetu i zaštitom od zlouporabe djece posredstvom informacijskih i komunikacijskih tehnologija poput Plavoga telefona, savjetodavne linije za djecu i mlade gdje se mogu obratiti i chat-savjetovanja na adresi www.plavitelefon.ba ili organizacija Sigurno dijete, dostupna na stranici www.sigurnodijete.ba.

Za kraj, Vaša poruka mladima?

Za kraj ću se poslužiti jednim citatom. „Mediji su moćan alat za učenje i povezivanje, ali treba zapamtiti, prava snaga dolazi od Vaše sposobnosti da filtrirate i koristite informacije za rast, a ne za distrakciju.” Kao što treba voditi brigu o svom tijelu, treba brinuti i o svojem mentalnom i duhovnom zdravlju. Birajte sadržaje koji Vas educiraju, podupiru i inspiriraju, a ne one koji Vas prazne i zbunjuju.

Objava Prof. dr. sc. Ivana Sivrić: Odgovornost i umjerenost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ipak, ne trebamo biti nepravedni prema kazalištu i zamjerati mu što njegov razvoj prati smjer društvenoga razvoja. Razmišljajući o kazalištu ne trebamo romantizirati ideju o tome kakvo je kazalište bilo nekada niti idealizirati umjetnost. Umjesto toga trebamo postavljati pitanja: Kakvo kazalište želimo? Kakvi ljudi postajemo dok to kazalište gledamo? Ako kazalište zrcali stvarnost, želimo li se u njemu prepoznati?

Kazalište kao ogledalo stvarnosti

Iako često definirano sintagmom ogledalo stvarnosti, kazalište nije samo to. Ono je i interpretacija i vizija te stvarnosti. Ogledalo funkcionira tako što reflektira svjetlost čiji se valovi sudaraju i odbijaju od njegovu glatku i ravnu površinu što uzrokuje da vidimo sliku predmeta koji se nalaze ispred ogledala. Analogno tome, pozornica je mjesto toga sudara svjetlosti i staklene površine, a slika koja nastaje je predstava koju publika gleda. Ako je nastala slika refleksija stvarnosti, onda ne čudi što predstave koje danas gledamo oslikavaju sav apsurd kojim smo svakodnevno okruženi pa ih samim time prepoznajemo kao „teške”.

Kazalište je nastalo kao rezultat ljudske sklonosti pričanju priča. Baveći se kazalištem, imam priliku čitati dramske tekstove koji pristižu na jedan regionalni natječaj. Tekstovi koje pisci danas pišu su mahom drame i tragikomedije natopljene tamom i tjeskobom. Autori pišu o svijetu u kojem ne vide smisao, njihovi likovi su često usamljeni, izgubljeni i duboko nesretni. I to nije nevažno jer to govori o vremenu u kojem živimo. Ali govori i o ljudskoj potrebi da upravo u kazalištu nađu utočište za sve te priče koje će od pisane riječi do njihova scenskoga uprizorenja proći kroz filter redateljske vizije i glumačke izvedbe te pred publiku izići ne kao zrcalo očaja i odraz boli, već kao prikaz sigurne luke i mogućega ozdravljenja. Kazalište koje se zaustavi na dijagnozi a ne otvori prostor za pomak, ne ispunjava svoju istinsku svrhu.

Raznih „dijagnoza” je danas napretek i teško je i nije popularno vjerovati u dobrotu jer ona više ne zvuči uvjerljivo, ali unatoč tome (ili upravo zbog toga), kazalište nije izgubilo svoj značaj. Upravo suprotno. Postavljanje svake dijagnoze odraz je potrebe da se pronađe lijek. A odgovornost za pronalazak toga lijeka je podjednako na onima koji kreiraju kazališni sadržaj kao i na publici jer jedno bez drugoga ne postoji.

Čija je odgovornost?

Danas kazalište djeluje u izrazito promijenjenom kontekstu. Digitalna era promijenila je način na koji konzumiramo sadržaje. Brzina, dostupnost i vizualna atraktivnost dominiraju, dok kazalište, kao živa, fizička umjetnost, zahtijeva prisutnost, pažnju, koncentraciju i vrijeme. Ako je u ovakvim okolnostima publika došla u kazalište, umjetnici iza scene i oni na sceni moraju osvijestiti činjenicu da imaju rijetku privilegiju: pozornost živoga čovjeka. Ova privilegija nije samo izazov, ona je prilika.

No, čini se da smo zaboravili kako se govori o onome što je važno. Umjesto da njeguje smisao, kazalište se često zadovoljava time da ponudi prikaz nekoga problema oslanjajući se isključivo na efekt iznenađenja i šoka. Pa život je pun iznenađenja i šokova. Svijet je pun problema i tema koje nisu ugodne – reći će. I zaista, ako se mijenja svijet oko nas, ako se mijenjaju naše navike, zašto očekujemo od kazališta da se ne mijenja? Ne očekujemo. Očekujemo da teme i sadržaji koji se nude u kazalištu ne budu problem same po sebi već da ponude rješenje problema. Da bi do toga rješenja došlo, da bismo kao publika s predstave otišli promijenjeni i pročišćeni, na kazališnim umjetnicima je da stvaraju umjetnost koja se neće svesti na rušenje, ismijavanje i destrukciju, već onu koja će stvoriti novu stvarnost i ponuditi viziju što i kako dalje. Takvo kazalište ne mora nužno biti pobožno, ali mora biti duboko ljudsko. Ne mora biti tradicionalno u formi, ali mora biti vjerodostojno u sadržaju. Samo u takvo kazalište publika može poželjeti otići i prepoznati ga kao živo mjesto susreta između stvarnoga i mogućega, između onoga što jest i onoga što bi moglo biti.

S druge strane, i publika snosi dio odgovornosti: dolaziti otvorena srca i uma, s voljom da sudjeluje, razumije, osjeti i nauči. Ono što svaka predstava ostavlja čovjeku nakon što se svjetla ugase bit će značajno samo ukoliko je osoba to spremna upiti i prihvatiti.

Šta će nam ogledalo kad možemo napraviti selfie!

Jedna od najvećih vrijednosti kazališta je njegova sposobnost da nas uči kritičkom razmišljanju. Rušeći pred nama četvrti zid, kazalište nas pušta u intiman prostor ljudskih sudbina omogućujući nam da u njima ogledamo sebe uz prijeko potreban odmak da bismo bili u stanju određenu temu sagledati iz novoga kuta. Nekada je to pogled koji nam vješto nametne redatelj, a nekada je to samo okidač za samostalno zaključivanje i izgradnju stavova.

Međutim, zar četvrti zid nije već odavno sklonjen i nemamo li svakako uvid u svačiju intimu zahvaljujući društvenim mrežama? Digitalni svijet nam je omogućio da na dnevnoj bazi možemo iznositi svoje priče, razmišljanja pa i graditi stavove o tuđim stavovima. Ipak zaboravljamo na činjenicu da je svaki selfie nastao s namjerom da ga vide drugi, a ogledalo pak da vidimo sami sebe. Zato nam je kazalište potrebno.

Kazalište je susret. U vremenu u kojem nedostaje istinske ljudske povezanosti, kazališna pozornica ostaje mjesto gdje se život događa uživo. Nema „ponavljanja kadra”, nema skrolanja i ubrzavanja, nema filtera i algoritama. Na sceni se život ogleda u ritmu nad kojim nemamo kontrolu. Sve se odvija pred našim očima. Glumac i gledatelj dijele isti prostor i istu sadašnjost, što kazalištu daje iskustvenu dimenziju koja se drugdje ne može pronaći. U tom smislu, kazalište i dalje ima moć oblikovati svijest, izazvati promišljanje i potaknuti društvene promjene. Njegova snaga leži u neposrednosti i autentičnosti koju nijedna tehnologija ne može u potpunosti replicirati. A to nije mala stvar. Kazalište nas uči biti ranjivima u prisutnosti drugih. Stoga je kazalište koje nas tome uči potreba. I više od toga: ono je dar!

Magija kazališta

Kazalište postoji zbog pričanja priča. Možda će vas neke priče koje vidite na sceni umoriti, možda će neke nevješto predstaviti temu koja vas inače jako zanima, ali svako malo dogodit će se da ćete u kazalištu prepoznati neku vašu priču, priču koja vas se tiče i koja vas dotiče. A tada nastaje magija… Ako odete i na sceni prepoznate svoj odraz, kazalište će vam otkriti svijet koji možda inače teško razumijete, ali koji će na sceni dobiti oblik, glas i smisao. Neće vam ono ponuditi jednostavne odgovore, ali će možda postaviti pitanja čije odgovore ćete nastavit tražiti danima nakon odgledane predstave, a ako pronađete barem jedan odgovor, znajte da vam je kazalište pomoglo bolje razumjeti stvarnost, a time možda i olakšati je ili promijeniti. U vremenu koje nas sve češće navodi da se zatvaramo u svoje filtrirane svjetove, kazalište ostaje prostor dijaloga. To je više nego dovoljan razlog da mu damo svoju pažnju, povjerenje i vrijeme. A dati kazalištu svoje vrijeme najisplativiji je ulog u vlastito duhovno bogatstvo i razumijevanje svijeta.

Objava Kazalište je dar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako biste opisali svoj slikarski jezik?

Mislim da se može svrstati u spektar i prakse europske klasične moderne koja se događa tijekom dvadesetoga stoljeća a karakterizira ga otvorena paleta, slobodnija upotreba linije, mrlje i plohe. No kako u modernim pristupima nema zakonitosti ni pravila, slobodno mogu reći da mi u traganju za slikom nije ništa strano.

„Svete” slike

Većina Vaših djela su sakralne tematike. Kako je došlo do toga da kao umjetnik postanete prepoznatljivi upravo po tim djelima?

Moj rad se dijeli na dvije glavne grupe. Jednu čine moja slobodna slikarska traženja koja kritičari obično svrstavaju u „asocijativnu apstrakciju” i sakralno. S obzirom na to da sam odrastao u katoličkom okruženju gdje su, u tim skromnim vremenima, jedine slike bile „svete”, a i prve prave umjetničke slike koje sam susreo (Gabrijela Jurkića, Dulčića, Biffela, Sedera…) najčešće su bile sakralnoga sadržaja, pa stoga nije ni čudo da sam i ja od ranih početaka pokušavao naslikati nešto sakralno. Kasnije, kad sam završio studij i pojavila se poneka narudžba, otvorio se problem kako slikati, kako pronaći neki put u prašumi suvremenih sloboda i odsustvu pravila, koja su u ranijim velikim stilovima štitile slikara od beskraja mogućnosti. Moji pokušaji su se postupno kristalizirali u spoznaju da nova estetika moderne, koja je unijela svježinu i nove harmonije, nije u dovoljnoj mjeri iskorištena u svijetu sakralnoga i da bi ga mogla obogatiti. Pokušavao sam slikati u tom duhu i to je donijelo neke plodove, koji su onda izlagani, reproducirani i tako došli u javnost.

Sakralno je oduvijek bilo tema i inspiracija umjetnicima pa stoga postoji nebrojeno mnogo interpretacija već dobro poznatih likova i motiva. Na koji način postižete to da sakralno i ono što je duboko ukorijenjeno u tradiciju učinite suvremenim?

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća postaje šire dostupno obilje knjiga iz umjetnosti s reprodukcijama u boji. Pojavljuje se ilustrirana Biblija, Biblija u stripu, filmovi igrani i crtani s biblijskim sadržajima pa za doslovnu „Bibliju pauperum” više nije bilo razloga. Slobodna sakralna slika mogla se osloboditi ustaljenih ikonografskih obrazaca a da, kao npr. kod motiva Zadnje večere, prenese bitni sakralni sadržaj. Rasterećenje od klasične, realističke opisnosti otvorilo je mogućnost slobodnoga komponiranja likovnih elemenata slike, više plošno slikanje što je svojstveno modernosti, a rezultiralo je novim, svježim rješenjima i mogućnošću varijacija. To je bio način da se vrijednosti o kojima govorimo osuvremene, održe živim.

Kako mislite da se suvremeno društvo nosi s temama kao što su duhovnost i sakralnost? Kako to utječe na Vaš rad?

Živimo u vremenima kada su mnoge tradicionalne forme življenja i vrednote dovedene u pitanje, a civilizacija u kojoj smo rasli počela je sumnjati u svoje temelje. Ponesen vizijom „prosvijećena čovjeka” suvremeni (zapadni) čovjek previdio je da se dogodio „gubitak središta”, što ne može proći bez golemih posljedica čemu smo svjedoci. Senzacija i spektakularno zakrila je u pravilu skroviti put do vrijednosti. Forma je postala bitnija od sadržaja, etičko se istopilo u estetskom. Umjetnost biva uzdignuta na razinu religije, a umjetničko djelo je postalo „lik Boga za agnostičko doba” (Terry Eagleton). Stanovita je to bolest duha koju mislioci nazivaju „estetizacijom svijeta”. Pritom su duhovnost i sakralnost prve na udaru, a od životne važnosti je da duh bude zdrav. Može li čovjek uronjen u sve to proći neokrznut? Sva ta pomutnja unosi nemir koji nije plodonosan.

Postoji li neka figura ili forma koja se ponavlja u Vašim djelima ili nešto posebno ili skriveno u Vašim djelima što gledatelji možda ne primjećuju, ali je za vas od velike važnosti?

Mogući pristup radu dijelim na, da upotrijebim sliku iz književnosti, prozni i poetski. Prvi podrazumijeva put na duge staze, planiranje, opširne pripreme itd. Drugi je bliži trenutku, nadahnuću. Čini mi se da sam bliži ovom drugom. Tu nema velikih planova, velikih serija slika koje imaju za cilj iscrpiti neku temu, dugoprugaške vjernosti nekom estetskom modelu ili tipu slike. Nemam nekog arsenala oblika koji koristim, barem ne svjesno, niti upisujem poruku koju bi trebalo odgonetnuti. Slika je susret koji se dogodi kroz rad. Ona je sama po sebi poruka, prostor smisla otet od kaosa ukoliko su elementi koji je čine dovedeni u napetost, odnose da ona „oživi”. Netko će tu odčitati red, drugi harmoniju, treći ljepotu, dramu, ona će žariti svoju poruku smisla.

Ima li neko Vaše djelo koje Vam je posebno važno ili ste na njega posebno ponosni?

Naravno da imam dragih slika, ali to je ovako teško komunicirati. Jedna od njih je moja prva „moderna” zadnja večera, koja je rezultat višemjesečnih pokušaja slikanja toga motiva na više platana i onda, u jednoj seansi, kao da se sama naslikala. Kada nakon nekoga vremena sretnem neku svoju sliku ja, kao često i drugi autori, prvo joj vidim mane, ali nađe se i onih koje me obraduju.

Umjetnost – odraz ljudskoga duha

Kako vidite poveznicu između umjetnosti i duhovnosti, kako Vi definirate kreativnost i kako ona proizlazi iz čovjeka?

Vasilij Kandinski, jedan od glavnih aktera avangarde, napisao je 1912. esej „O duhovnom u umjetnosti”. Vrijeme je to kad se lepeza umjetničkih sloboda ukazala na horizontu u svoj svojoj širini. Čovjek je, po njemu, duhovno biće, slika je proizvod duha. Svjestan opasnosti novih sloboda apelirao je da slikar mora biti visoko moralan. Smisao umjetnosti je da uzdiže dušu, da čovjek ne ogrezne u nižem, ona je sredstvo da se dođe do Izvora, kaže Kandinski. Mislim da je taj etički moment, zajednička odgovornost za svijet u kojem živimo, moguća poveznica ta dva oblika duhovnosti. Čovjeku je namijenjena uloga sukreatora u Božjem stvaranju. Za kreirati bolji svijet potreban je slobodan čovjek, zdrava duha, a on je danas ugrožen žestokim naletima razornih destrukcija. Pozitivna kreativna zaokupljenost čovjeka snažan je potencijal darovan čovjeku, uzvraća mu životnim smislom i na dobro je cijeloj zajednici.

Shodno prethodnom odgovoru, smatrate li da umjetna inteligencija može stvarati umjetnost?

Umjetnost je širok pojam i naravno da će umjetna inteligencija moći proizvoditi visoko estetizirane artefakte i brže i efikasnije nego čovjek koji ima svoje granice i mjere. Ali za umjetnost shvaćenu kao duhovnost potreban je čovjek s dušom, čovjek sa svojim slutnjama i čežnjama, strepnjama i nadama, pitanjima, koji može roditi stih, sliku, koji imaju moć udahnuti čovjeku onaj živodajni, katarzični kisik nade. Parafrazirajući Goethea pitam se hoćemo li postati barbari koji, po njemu, ne znaju razlikovati što je vrhunsko.

Član ste grupe Contra – skupine autora koja svojim postavkama izložbi želi aktualizirati pristup klasičnom slikarstvu. Koliko je umjetnost i na koji način relevantna modernom čovjeku u ovom vremenu instant zadovoljstava i moru viralnih vizualnih atrakcija?

Motivaciju Contre vidim više u želji da posvijestimo domete i vrijednosti koje je načinio čovjek, umjetnik prije nas. Počnemo li se vrednovati međusobno u horizontali nesvjesni izvanrednih dometa umjetnosti u povijesti iz koje izrastamo, velika je šansa da ćemo postati plijenom prazne umišljenosti, mediokriteti. Umjetnost je svojim habitusom dio vizualnoga. Međutim, u vremenu u kojem su prvi zahtjevi učinkovitost i profit a druge vrijednosti poljuljane, ona je u prilici da izgubi svoj duhovni potencijal i ulogu koju je imala i postane prolazna moda, tek jedno od instant zadovoljstava. Davno već krenula su pitanja je li umjetnost s višim ciljem s takvim prioritetima uopće moguća.

Koliko su mladi ljudi danas kreativni i otvoreni za umjetnost?

Ne sumnjam u dar kreativnoga i ove generacije. Ali, za razliku od moje generacije oni žive u „kući od sutra”, u informatičkoj eri koja je donijela nove tehnološke mogućnosti. Ne mislim da će stare metode nestati, uvijek će ostati potreba za radom tradicionalnim materijalima, ali starom arsenalu mogućnosti pridružit će se i nove, koje nosi novo vrijeme. Logično je da će mladim generacijama one biti bliže nego nama.

Kako biste opisali vezu između umjetnosti i svakodnevnoga života? Postoji li nešto što Vas svakodnevno potiče ili nadahnjuje i što zapravo nije vezano za umjetnost?

To su zanimanja koja prožimaju cijeli život i nadahnuće, da upotrijebim tu romantičnu riječ, dolazi iz življenja života, dodira s prirodom, knjiga. Traženje je to sebe, iskušavanje svojih granica, borba sa smislom. Netko je rekao da je duša kao atleta, kad preskoči zadanu letvicu nešto iznutra tjera je na nove pokušaje.

Kako zamišljate svijet u kojem umjetnost ne bi postojala?

Zapravo ga ne mogu zamisliti. Bio bi to svijet i bez čovjeka, barem onakvoga kakvog ga oduvijek poznajemo.

Koja bi bila Vaša poruka našim čitateljima za kraj ovoga razgovora?

I sam sam čitatelj Svjetla riječi od početka sve do danas i uvijek mu se iznova obradujem. Ono je, osobito nama podrijetlom iz BiH, nezamjenjiva veza sa zavičajem, franjevačkom Bosnom. U ovim čudnim i neizvjesnim vremenima punim tame pomaže nam „stajati na svjetlu”. Time Svjetlo riječi ispunjava svoju svetu zadaću. Neka nam i dalje svijetli!

Objava Vladimir Blažanović: Umjetnost i duhovnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dr. Ankice, kako biste Vi objasnili što je to „nada”?

Nadu razumijem kao uvjerenje kako je na meni da radim sve što je u mojoj moći vezano za neku situaciju te da će stvari „izići na dobroˮ čak i onda kada moj razum na jednoj kognitivnoj razini izlaz ne može dokučiti i ne vidi rješenje. Budući da su naša životna uvjerenja ukorijenjena u našoj duhovnosti, tako i naše imanje ili ne imanje nade ovisi prvenstveno o tome kakva nam je duhovnost i koliko smo povezani s transcendentalnim.

Nada i optimizam

Kako se nada razlikuje od optimizma, i kako oboje može utjecati na mentalno zdravlje?

Optimizam je utemeljen na očekivanjima pozitivnoga ishoda situacije na osnovi dosadašnjih iskustava i informacija koje osoba ima. U takvom stanju čovjek sebe više stavlja u pasivnoga promatrača razvoja događaja oko sebe nego u aktivnoga sudionika istih s onom često ponavljanom rečenicom: „Bit će to sve dobro”, bez autentičnoga uvjerenja u isto. Zbog toga ljudi koji se oslanjaju na optimizam češće upadaju u razočaranja uslijed neostvarenih očekivanja nakon čega slijedi val frustracije i nezadovoljstva. Nasuprot tomu, oni koji imaju u sebi nadu čak i kada vide da se situacija ne odvija u željenom smjeru ostaju smireniji upravo zbog oslanjanja, ne na svoje sposobnosti i svoja promišljanja rješenja problema nego na transcendentalnost. Ako gledamo kroz prizmu mentalnoga zdravlja, možemo reći kako su optimisti oni koji uistinu žele neki bolji svijet za sebe i njega iščekujući lako mogu napraviti odmak od realnosti i nekih spoznaja koje su suprotne njihovim optimističnim predviđanjima te u slučaju razočaranja lako kreiraju razne psihičke poteškoće (anksioznosti, depresije i sl.). Ljudi nade su mentalno stabilniji jer uvijek u svijesti drže spoznaju kako i kada stvari krenu u drugom smjeru „netko” to sve vodi što im daje smirenost i preventivno djeluje na njihovo mentalno zdravlje.

Kako utjecaj negativnih okolnosti ili životnih kriza može oblikovati osjećaj nade kod ljudi?

Psihoterapijski negativne okolnosti uvijek tumačimo kao priliku za unutarnji razvoj. Tada nastaje razdoblje u ljudskoj psihi koje možemo nazvati „sušno razdoblje” i pojedinac se nalazi pred odlukom hoće li krenuti u frustracije, nezadovoljstva, kreiranje patologija ili će pustiti korijen svoje duše dublje. Klijent dođe, iznese svoju priču i pita: „Ima li za mene nade?” Ono što ja znam, odgovor leži u njemu. Nada je opredjeljenje, stvar izbora i odluke da činim sve što je u mojoj moći, a konačan ishod situacije prepustim nadi da će biti dobro. Okolnosti sigurno utječu, no nisu presudne jer čovjek u svojoj slobodi izabire kako će se u danim okolnostima postaviti. Nažalost, veliki broj ljudi se radije prepušta pasivnom stavu vezano za poduzimanje koraka koji su u njihovoj moći vezano za rješenje situacije i aktivnom kukanju nad sobom. Takvo ponašanje u funkciji vremena dovodi do psihofizičkoga disbalansa i razvoja bolesti.

Kako pomažete svojim klijentima da razviju i održe nadu kada se suočavaju s teškim situacijama?

Nada nadilazi realnost. Ona je oslanjanje ne na konkretne informacije na osnovi kojih možemo izračunati određeni postotak vjerojatnosti da će stvari krenuti u jednom ili u drugom smjeru već intenzitet nade dolazi iz intenziteta vjere da je čovjekov život vođen transcendentnim što nadilazi objektivne prepreke da stvari završe dobro. Za nadu je nužna i osobna angažiranost. Klijente uvijek kroz psihoterapijski proces potičem na osvještavanja onoga čim oni upravljaju. Dakle, uradi za konkretnu situaciju sve što možeš i što je u tvojoj moći uvijek imajući na umu da za sam konačni ishod situacije nisi presudan samo ti već i drugi ljudi i okolnosti kojima ne upravljaš. Klijent koji dolazi ukorijenjen u zdravu vjeru ima i nadu. To ne znači da neće biti u frustraciji kad se nađe pred različitim životnim izazovima, no ukoliko je čovjek nade tu frustraciju neće u sebi toliko drugo držati da ona preraste u patologiju. Ne možemo pobjeći od svoje prirode. Psiha čovjeka je tako satkana da uvijek teži svijet oko sebe uskladiti po svojoj mjeri. Odtuda dolaze i sve naše unutarnje bitke, no i nesporazumi, svađe, nemiri i s ljudima oko nas. Kada uvidimo da svijet oko nas, ponašanja drugih ljudi ipak idu u drugom smjeru od onoga standarda u našim glavama dovodimo sebe u stanje frustracije. Što smo god duže u tom stanju napetosti, nezadovoljstva, razočaranosti, to naše tijelo i više trpi. Dakle, dugotrajno stanje frustracije nas dovodi do razvoja bolesti i na tjelesnom planu i važno je klijentima pomoći da to osvijeste kako bi shvatili koju moć nad njihovim zdravljem ima njihov način razmišljanja. Njihov je izbor nadati se ili prepustiti beznađu.

Imate li neki primjer iz prakse gdje je nada igrala ključnu ulogu u nečijem psihofizičkom napretku ili oporavku?

Nada je uvijek ključna za vraćanje svoga zdravlja u ravnotežu. Psihološkoga i tjelesnoga. Ključan je preokret u načinu razmišljanja kod klijenta od oslanjanja na vlastita mjerila i postavljanja sebe kao standarda i za druge ljude, prema uvjerenju kako okolnosti i druge ljude ipak ne može kontrolirati. To je prekretnica od optimizma tako će to biti jer je i kod drugih tako do onoga ja vjerujem će za mene to biti dobro. Mnogi su primjeri i iz prakse koji to svakodnevno potvrđuju. Čovjek optimizma živi u strahu od primjera koji bi mogli ugroziti njegovu „statistiku” na kojoj je utemeljio svoj optimizam. Svaka informacija koju prima iz okoline od drugih ljudi i događaja oko sebe njemu je novo preispitivanje koliko njegov optimizam ima ili nema smisla. Često čujem od klijenata: „Ne nadam se da će to izići na dobro”, ili „Ne vjerujem da se on/ona može promijeniti”. U ovakvim primjerima vidimo kako klijenti nadu miješaju s optimizmom jer o njoj procjenjuju na osnovi ranijih iskustava koje imaju npr. s tom konkretnom osobom. Nada nadilazi konkretne činjenice koje imamo do sada o nekom događaju ili osobi i nudi nam jedan pogled „preko” objektivne realnosti. Zbog toga snaga nade je ključno povezana sa snagom vjere. Nedavno sam u kliničkoj praksi imala priliku raditi s jednim gospodinom koji je nesretnim slučajem izgubio prije više godina svoje dijete. Došao je potražiti pomoć zbog anksioznosti koja je potpuno ometala njegov društveni život. Uz to su ga pratile i česte nesanice. Ostavljao je sliku jako veseloga čovjeka i, možemo reći, punoga optimizma. U njegovim riječima nije bilo depresiranja, kukanja i bio je ciljano usmjeren isključivo na simptome anksioznosti i na to kako ih se riješiti. No, budući da iza svakih naših psiholoških simptoma stoji uvijek neka frustracija i nezadovoljstvo kroz razgovor smo došli upravo do spoznaje kako mu nedostaje nade. Uzalud bi nabrajao sve što mu je dobro sada u životu, supruga, djeca, unučad, materijalna sigurnost, no zbog ranijega iskustva gubitka koji je prošao njegova podsvijest je zadržala iskustvo „nepredvidivosti” da se sve to može u minuti izgubiti i promijeniti. Spoznao je kako se nikako ne može opustiti i uživati u svemu onome što ima sada jer strah da bi to mogao izgubiti stalno ga iznutra drži napetim i anksioznim. Istina je da ne postoji konačna sigurnost i tu jedino nada pomaže. Moj zadatak kao psihoterapeuta je bio samo proces vođenja i poticanje na osvještavanje. Ponovnim jačanjem vjere u svom životu, klijent je povratio i nadu te pronašao izgubljeni mir. Simptomi su svi nestali.

Gubljenje nade

Je li nada neki osjećaj koji jednostavno ili imamo ili nemamo u sebi ili je to nešto što se može naučiti i razviti kao neka vještina?

Ako nada proizlazi iz vjere, a vjera je dar, dar na koji smo pozvani u svojoj slobodi odgovoriti s da ili ne, isto je i s nadom. Uvijek smo slobodni izabrati hoćemo li se nadati ili ne. Slobodni smo ostati u stanju „beznađa”. No, slobodni smo i izabrati nadati se onda kada i na kognitivnoj razini ne možemo shvatiti kako će to sve izići na dobro. Nada tako nikako nije neki osjećaj već je prvenstveno misaona komponenta utemeljena na vjeri u transcendentalno koje me voli i brine se o mom životu i životu dragih ljudi oko mene iz koje kao posljedica proizlazi osjećaj mira, spokoja. Za razliku od misaone komponente optimizma koji je utemeljen na podacima vjerojatnosti dobroga ishoda te tada čovjek ima osjećajnu komponentu mira koja je nestabilna i u stalnoj varijabilnosti proporcionalno informacijama iz okoline koje se stalno mijenjaju. U takvom stanju čovjekova psiha je svjesna kako ne postoji jedna konstanta sigurnosti te je uvijek u blago povišenoj napetosti koja u konačnici lako može prerasti u stanje anksioznosti. Upravo zbog toga je anksioznost najčešći problem čovjekova mentalnoga zdravlja danas.

Može li se nada „potrošiti” ili „izgubiti”?

Nada nije garancija. Nada je povjerenje u dobar ishod i tamo gdje ga racionalan čovjek ne može uvidjeti. Nadu izgubimo kad izgubimo povjerenje. Vjeru. Čovjek je dio prirode. Priroda funkcionira po prirodnim zakonima i ima svoju stalnu dinamiku i izmjenjivost. Čovjeku je stoga prirodno biti u dinamici i izmjenjivosti. Tako i vjera koju čovjek ima nužno je podložna dinamici, tako i nada. Tko to razumije, ostaje miran kada se i intenzitet nade pođe mijenjati. Ne paničari. Ne smatra da gubi tlo pod nogama i da je sve zauvijek izgubljeno. Vraća se vjeri i ponovno uspostavlja balans. Ta dinamika je neminovna i stalna.

Gdje pronaći izgubljenu nadu?

Klijenti kažu upravo to: „Izgubio sam svaku nadu”. No, onda kroz psihoterapijski rad ih nastojim potaknuti da se vrate sebi i svojim očekivanjima vezano za konkretnu situaciju te razlučujemo zajedno što je to dovelo do toga da oni svoju nadu izgube. U konačnici dođemo do toga kako su u frustraciji jer se njihova očekivanja ne ispunjavaju te gube i „nadu” da će se njihova očekivanja ikada i ispuniti i s tim se nose na način da kreiraju različite simptome (anksioznosti, depresiranja, paničnih napada, vrtoglavica, nesanica… raznih fobija itd.). Ovakvo stvari definirane odgovaraju očekivanjima, optimizmu, pesimizmu, no ne i nadi. U psihoterapiji klijenti kada dođu u stanju bez nade, od iznimne važnosti za njihov brži napredak je potaknuti ih na razvoj osobne vjere. Tada je napredak klijenata značajno brži. Traganje za nadom je stoga za svakoga pojedinca jako individualno i kao stručnjak bitno mi je da pristupim svakom pojedincu u konkretnosti njegove svakodnevnice.

O nadi možemo razmišljati i u negativnom kontekstu, kao o nekoj lažnoj utjesi. Može li nam nada u određenim situacijama odmoći ili naštetiti?

Optimizam može biti i često jest „lažna utjeha”. „Sve će biti dobro”, to najčešće možemo čuti kako ljudi jedni drugima govore. No, kako će to biti i što ako tako ne bude. Optimizam je utemeljen na prosudbama određene situacije. Naša podsvijest nam stalno javlja istinu o relativnosti tih prosudbi i čak kada klijent ponavlja na svjesnoj razini optimistične fraze, ne nalazi dublju razinu mira i spokoja, nego u svojoj nutrini osjeća često nemir, strah. Zbog toga često ljudi isto tako znaju reći, bolje biti realist nego optimist. Iza toga se krije strah od razočaranja da stvari ipak ne završe dobro. Nastoje uzeti u obzir vjerojatnost i lošega ishoda te na taj način „prevenirati” frustraciju.

Nada iz vjere

Činjenica je da se svima u životu događa da ne ide sve po planu i onako kako se nadamo da će se nešto odviti. Koji je Vaš savjet za to kako se nositi s iznevjerenim očekivanjima?

U psihoterapiji kažemo kako su naša očekivanja naš raj, no i naš pakao. Istina je da čovjek ne može „ne očekivati”. Bitno je osvijestiti sebi kako su naša očekivanja utemeljena na našem poimanju kako se nešto treba dogoditi ili kako se netko treba ponašati te da naše poimanje je ipak samo „naše” a nikako i standard za sve druge oko nas. Na taj način ostavljamo prostora da stvari mogu ići u drugom smjeru od onoga zacrtanog u našoj glavi. Tako možemo, ako ništa drugo, barem smanjiti intenzitet frustracije i razočaranja kad vidimo da se situacija odvija drukčije od naših očekivanja.

Što biste rekli kakva je trenutno opća slika bh. društva i regije – jesmo li društvo bez nade?

Naše društvo se upravo hrabri iz nade koja izvire iz vjere. To je upravo i najveći amortizer u sprječavanju/umanjivanju mentalnih oboljenja. Da se naši sugrađani oslanjaju isključivo na optimizam koji je dakle utemeljen na informaciji vjerojatnosti dobroga ishoda iz ranijih iskustava, broj mentalnih oboljenja bi bio daleko veći jer činjenične informacije koje svakodnevno dobivamo oko sebe ne idu u prilog optimizmu. U odnosu na neke druge države u našem okruženju koje imaju i bolji materijalni standard od nas, po pitanju mentalnoga zdravlja društva naše društvo ne zaostaje i to, po mom mišljenju, upravo zahvaljujući nadi koju imaju u sebi.

Za kraj ovoga razgovora, koju poruku imate za naše čitatelje?

Pronađite nadu u sebi. Ona je jedina konstanta u turbulentnosti događanja i ljudi oko nas. Nada nadilazi realnost i ohrabruje da, ma što god da se dogodi oko nas, u konačnici će sve opet biti za neko naše dobro. Ljudi nade imaju veći kapacitet da amortiziraju sve negativnosti koje tijekom života prolaze i time očuvaju svoje mentalno zdravlje. Nada uključuje povjerenje – vjeru. Kakva ti je vjera takva ti je i nada. Ako osjećaš da si bez nade, ne guraj sebe u neosnovani optimizam koji tvojoj svijesti neće biti dovoljno autentičan da bi mu povjerovala i našla mir, nego produbljuj svoju vjeru.

Objava Dr. sc. Ankica Baković: Kakva ti je vjera takva ti je i nada pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objasnite nam na svoj način što je Franjevački svjetovni red (OFS)? Tko sve može i kako postati svjetovni franjevac?

Već za života sv. Franje Asiškog bilo je ljudi u svijetu, laika, koji su htjeli slijediti njegov primjer, to jest da žive evanđelje u svom životu po primjeru sv. Franje. Nisu svi mogli slijediti sv. Franju poput prve braće fratara, ili sestara klarisa, u zajednicama i samostanima. Oni su ga željeli slijediti i živjeti po načelima sv. Franje u svojim obiteljima, u svakidašnjem životu. Tako je i danas.

Važnost duhovnog asistenta

Duhovni ste asistent OFS-a. Što to znači? Koja je Vaša uloga i dužnost?

Biti duhovni asistent Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a), ili kako se još kod nas u narodu kaže Trećega reda, za mene je jedna od ljepših službi koju može obavljati jedan svećenik fratar, jer na neki način svi smo mi jedna velika franjevačka obitelj. Duhovni asistent je osoba koja već živi svoj franjevački i svećenički poziv, ali isto tako nadograđuje i obogaćuje život naše braće i sestara koji žive u svijetu. Duhovni asistent je, kao što sama riječ kaže, asistent – pomagač, ili bolje rečeno duhovni pratitelj članova OFS-a, koji ih duhovno prati na njihovu ljudskom, kršćanskom i franjevačkom putu. OFS je red u Crkvi i kao takav ima svoga izabranog ministra (poglavara), svoje vijeće na svjetskoj, nacionalnoj i lokalnoj razini. Članovima OFS-a jako je važno da imaju duhovnog asistenta koji je onda prisutan u njihovu životu i koji može puno doprinijeti u životu jednoga bratstva OFS-a za njegovo normalno funkcioniranje.

Vršili ste službu nacionalnoga duhovnog asistenta OFS-a BiH. Kakva je dinamika odnosa između OFS-a BiH i druga dva franjevačka reda u BiH? Na koji način se oni nadopunjavaju u svojim misijama u BiH?

OFS u BiH nije nastao u novije vrijeme. Imamo svjedočanstva o prisutnosti OFS-a još od najranijih vremena kada su franjevci došli na ovo područje pa su tako stoljećima sva tri franjevačka reda živjela i djelovala zajedno. Možemo reći da je danas jedan lijep povijesni trenutak jer su braća fratri ponovno otkrili svoju ulogu da pomažu Trećem redu, a pogotovo što se Treći red preko Frame dosta obnavlja i pomlađuje. Nisu to više samo neke male zajednice starijih osoba koje mole krunicu, nego je to stvarno Franjevački red, laički red, koji je jako aktivan i u Crkvi i u društvu.

Koje su najčešće aktivnosti OFS-a na lokalnoj razini?

Lokalne zajednice su naša bratstva koja najčešće djeluju na području naših župa. Bratstva su jako aktivna u Bosni, a u Hercegovini još i više, na pastoralnom planu. To znači da su velika pomoć župnicima u radu s vjernicima na župama. Pomažu na liturgijskim slavljima kao čitači, kao predmolitelji, kao organizatori. Posebno pomažu karitativno kroz konkretnu pomoć ljudima u nevolji. Prednjače nadalje u duhovno-molitvenim akcijama, kada organizirano mole, poste i čine pokoru na nakanu za bolesnu braću i sestre u župama i općenito ljude u potrebi.

Duhovno praćenje

Vi duhovno pratite ljude. Koje su to osobine koje osoba treba u sebi prepoznati i na koji način ih njegovati kako bi postala i rasla kao član OFS-a?

Ovdje možemo slobodno upotrijebiti riječ poziv. Kao što mi kažemo da smo postali fratri ili časne sestre zato što smo dobili poziv od Boga i na taj poziv odgovorili svojim životom, tako je i za Franjevački svjetovni red. To je jedan poziv koji određeni ljudi osjete u srcu i onda po primjeru drugih trećoredaca, a naravno i po primjeru života fratara i časnih sestara, odgovaraju na taj poziv od Gospodina svojim konkretnim životom. Osnovna karakteristika članova OFS-a jest da su to ljudi vjere. Mi kažemo da smo katolici, da smo vjernici. A onda postoji poziv i želja da se taj život živi što konkretnije i što ljepše.

Koliko je uopće danas u ovom modernom vremenu, vremenu individualizma u kojem živimo, teško pa i izazovno kao duhovni asistent pratiti druge ljude u njihovu duhovnom rastu?

Sigurno je da je duhovno pratiti ljude jedna velika odgovornost i jedna velika zadaća. Ta pratnja može se poistovjetiti s onom Isusovom riječi: Tko hoće, neka me slijedi. Isus nikoga ne prisiljava, ali on je uvijek tu prisutan da pomogne. Tako i duhovni asistent uči od Isusa Krista da bude prisutan u životu ljudi. Ovo sigurno nije tako teško. Zbog čega? Nije teško jer ljudi puno traže, traže da fratar, svećenik, duhovnik bude blizu i da pomaže ljudima u razlikovanju (discernimento) zvanja, u odabiru životnoga poziva i zvanja kako bi se kao pravi Kristovi učenici odgovorno uključili u život Crkve i društva.

OFS BiH danas

Ima li dosta mladih ljudi koji žele biti dio OFS-a i opada li njihov broj ili raste?

Hvala Bogu, ima lijep broj mladih ljudi u OFS-u. I možemo reći da taj broj godinama raste. Dolazi dosta mladih iz Franjevačke mladeži (Frame). Ali ne samo iz Frame. Kao što sam već rekao, OFS je jako aktivan u župama i daje lijepo svjedočanstvo. Zato se drugi vjernici, kada ih vide, zapitaju zašto su tu neki vjernici koji se više Bogu mole i čine više dobra djela. Često onda u susretu s članovima OFS-a, koji im objasne razlog svoga djelovanja, i sami zažele tako živjeti svoj poziv. U ovom trenutku u BiH vidi se rast broja članova OFS-a. Postoje naravno neke poteškoće. Npr. neki članovi sve su stariji, neki odlaze iz BiH jer je to sad neki trend zbog raznoraznih razloga. Međutim, generalno na razini BiH primijeti se ipak rast članova i kanonskih bratstava OFS-a, a što je naravno pozitivno i lijepo.

Koji su danas najveći izazovi ali i prilike za ostvarivanje misije OFS-a u BiH?

Kao prilike mogu izdvoji npr. to da svećenici i fratri na župama trebaju dati još više prostora OFS-u, da mi članovi Prvoga i Drugoga reda, tj. fratri i časne sestre, otkrijemo još više vrijednosti Trećega reda, tj. na ljude laike trećorece, i da im dadnemo prostor da djeluju, da se oslonimo na njih u svom pastoralnom djelovanju. Tu mislim npr. na kateheze za mlade, ili kao ispomoć za vjeronauk za djecu u župama. Oni mogu dati nadalje svoj veliki doprinos u župnim pastoralnim vijećima, te u misijskom djelovanju Crkve. Već sam spomenuo da su jako aktivni na karitativnom području u samoj župi, ali mogu puno karitativno pomoći općenito Crkvi u misijskim područjima.

Koje su poteškoće s kojima se najviše suočavate u svom radu?

A poteškoće su čini mi se slične onima u našoj mjesnoj Crkvi u BiH. Vidimo sve veći odlazak mladih iz BiH, napose iz Bosne. To često zna biti veoma obeshrabrujuće i Crkvi ali i društvu. Često i određene poruke i situacije u Crkvi, od opće do lokalne razine, koje nisu baš jasne mogu utjecati i na članove OFS-a, mogu ih zbuniti. Tada posebno traže duhovne savjete i smjernice kako bi živjeli katolički pravovjerno.

Nasljeđe kraljice Katarine

Na koji način je bosansko područno bratstvo OFS-a vezano za kraljicu Katarinu Kotromanić, koju franjevci časte kao blaženu?

Naše područno bosansko bratstvo OFS-a BiH izabralo je za svoju nebesku zaštitnicu bosansku kraljicu Katarinu Kotromanić jer je i ona sama bila trećoredica. Kraljica Katarina još uvijek utječe na ljude u BiH. Ostala je ljudima u lijepom sjećanju i njezine vrline i blizina sa svojim narodom prenose se kroz priču s koljena na koljeno evo skoro 600 godina. Ljudi se još uvijek spominju njezina boravka na Bobovcu i posebno u Kraljevoj Sutjesci. Ono što je karakteristično i specifično u tom sjećanju jest to da je ona kao kraljica, dakle veoma moćna žena na položaju i vlasti, spojila u svome životu moć i poniznost na jedan kršćanski i franjevački način i tako živjela i pristupala običnom narodu. Tako da je ona lijep uzor kako se u životu može, bez obzira na životni stalež, živjeti u kršćanskoj i franjevačkoj jednostavnosti.

Na koji način bi današnji Franjevački svjetovni red u svom djelovanju mogao učiti iz nasljeđa kraljice Katarine?

Pa evo, upravo sam na neki način već odgovorio. Možemo učiti da svatko od nas kaže mogu nešto uraditi. Nisam nevažan. Po milosti Božjoj i po zvanju mogu doprinijeti posveti i sebe, ali ne samo sebe nego i župne zajednice i cijele Crkve. A onda, naravno, ako tako radimo i djelujemo, na korist smo cijelom našem društvu u BiH. Jer mi smo dio ove države, mi smo dio ove Crkve, i ako smo mi posvećeni, onda naravno da će i naša zemlja rasti i napredovati u miru i ljubavi.

Primjer drugima

Koja su to specifična iskustva i aktivnosti OFS-a u BiH koja mogu biti primjer drugim bratstvima OFS-a u Europi i svijetu?

Prvi primjer je taj da su članovi OFS-a jako uključeni u život Crkve i angažirani su u društvu. Nadalje, lijep je primjer da se svake godine organiziraju na nacionalnoj razini velike humanitarne akcije kojima se konkretno pomaže u konkretnim situacijama i ljudima u nevolji. Prošle smo godine smo imali humanitarnu akciju u kojoj smo skupljali sredstva za časne sestre Majke Terezije u Banjoj Luci koje tamo rade i djeluju. Na nacionalnoj razini kao OFS BiH skupili smo za njih više od pedeset tisuća KM i to im osobno uručili. Ove godine imamo dva projekta. Pomoći ćemo tako dvije humanitarne organizacije, jednu u Tomislavgradu a drugu u Livnu i Kupresu. Dakle, konkretne akcije, konkretna skupljanja i osobno uručivanje ljudima u potrebi.

Za kraj, je li poruka sv. Franje Asiškog aktualna i danas u BiH? Može li sv. Franjo svima nama danas biti inspiracija, posebno mladima?

Čini mi se da su lik, djelo i poruka sv. Franje više nego ikada aktualni danas u cijelome svijetu, a pogotovo su aktualni kod nas u BiH. Što god radimo danas po uzoru ili na način sv. Franje, ljudi odmah to prihvaćaju. Sv. Franjo Asiški je još uvijek aktualan i privlačan. Ljudi to osjete i veoma cijene kada franjevci bilo kojega reda nešto čine. Ponajprije zato što su mnogi franjevci i franjevke istinski živjeli i još uvijek mnogi žive karizmu sv. Franje u BiH. Čini mi se, kada franjevci ili franjevke u BiH, pa i svijetu, nešto čine ili poduzimaju neku akciju, onda su im kod ljudi otvorena sva vrata. Sv. Franjo uzor je mnogim mladima, ali i onima nešto starijima, kako se, bez obzira na stalež u Crkvi ili društvu, može živjeti u miru, ljubavi, jednostavnosti, poniznosti i u dobrom odnosu s Bogom i ljudima.

(Razgovarali: fra Danijel Nikolić i Ivana Pekušić)

Objava Živo nasljeđe kraljice Katarine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glumačka profesija

Kako ljudi danas doživljavaju glumca i koje je najčešće pitanje koje Vam postavljaju vezano za glumačku profesiju?

Najčešće pitanje koje mi postavljaju je: „Kako zapamtite sav taj tekst?” To je jedna enigma kod ljudi s kojom se najčešće susrećem.

Ljudi glumu najčešće vežu uz jedan veliki veo misterije. I ljudi žele održati tu misteriju oko glumačke profesije. Dugo sam se trudio ljudima približiti glumu i objasniti im da je to posao kao svaki drugi, da u njemu nema neke misterije i da ima svoja pravila kao i svaki drugi posao, da je to jednostavno zanat koji se uči kao što je npr. kiparstvo. Ali, što sam stariji, sve više prepuštam ljudima da vjeruju u tu misteriju jer mi se čini da ljudi ne žele zapravo da im se to približi kao nešto jednostavno. Žele da im ostane zakamuflirano tim velom misterije. Ja i dalje tvrdim da je gluma zanat kao i svaki drugi koji se mora voljeti da bi se radio kako treba i u kojem se ne može uspjeti ako se ne voli. Jednostavno se mora svim srcem i punim plućima ući u to.

I, kako zapamtite sav taj tekst?

Trening. Jednostavno je u pitanju trening. U pamćenju teksta glumcima pomaže fizička radnja i emotivni aparat – različiti dijelovi tijela pamte različite dijelove teksta.

Postoji li razlika u statusu glumca nekada i danas?

Mislim da se situacija za glumce promijenila time što su danas mediji puno zastupljeniji u životu glumca nego prije npr. četrdeset godina. Moji roditelji su živjeli bez struje i tekuće vode, a to i nije bilo toliko davno. Tako da je televizija tada bila nezamisliva i u mojim krajevima većina ljudi je živjela u takvim uvjetima. Vjerujem da je tada, kada se pojavila televizija kao medij i pompa oko novoga medija, sve to doživljavano kao mistično i veličanstveno što se tijekom godina izgubilo.

Danas svi imamo mobitel koji je postao dijelom našega tijela, koji nam vrti sve slike i videa i sve čini pristupačnim i to na način da selektivno biramo sadržaj koji gledamo. Prije to nije bilo moguće. Prije nešto vidite u određenom trenutku i to je to, nema ponavljanja, a potom su se naracijom stvarale legende o glumcima i tom poslu.

Osjećate li se kao glumac, upravo zbog društvenih mreža i medija koji prate svaki trenutak života, previše izloženi?

Iskreno, imam unutarnju borbu sam sa sobom što se tiče medija i medijskoga dijela moga posla. U ovaj posao ušao sam dosta iskreno, bez namjere ili želje da budem stalno prisutan u medijima. Meni su se mediji dogodili. Živimo u vremenu kada su nam mediji nužni i stalno sam sebi postavljam pitanje koliko mogu biti iskren da dam nešto medijima, a da ostavim jedan dio za sebe. Ja imam problem da se „ogolim” na društvenim mrežama samo radi toga da bi bio zanimljiv. Meni je to jako naporno, a u isto vrijeme je nužno za posao jer je danas nužno biti prisutan, naročito ako ste „slobodnjak”, jednostavno morate dobro plivati u svemu tome. A za mene je to stalna borba jer pokušavam ostati iskren prema sebi i opstati u poslu, a to nije jednostavno.

Koliko traje radni dan jednoga glumca?

Dvadeset i četiri sata, nema pauze. Čak i kada niste na setu. Ja još nisam našao način kako „isključiti mozak” u slobodnom dijelu dana jer čak i kada imam pauzu, razmišljam o tome što sve trebam snimiti i što me čeka sljedeći dan.

Koja Vam je najteža stvar u glumačkoj profesiji?

U zadnje vrijeme mi je najteža neizvjesnost „sljedećega posla”. Dok sam bio mlađi, nisam o tome puno razmišljao, a što sam stariji ta vrsta brige, to pitanje financijske stabilnosti postaje dnevni faktor. Jedan dan radite 24 sata, a onda slijedi razdoblje u kojem uopće ne znate koliko ćete i hoćete li uopće raditi pa ste prisiljeni baviti se nekim drugim poslovima.

A najljepša stvar glumačke profesije?

Najljepša stvar je što se kroz glumu možete igrati i što imate priliku raditi na svom emotivnom i govornom aparatu. Također i to da imate publiku do koje možete doprijeti, da ima ljudi među tom publikom koji vas ponekad zaustave na ulici i pristupe s toliko ljubavi da vas jednostavno tjeraju da ostanete u tom poslu.

Snimanje televizijskih serija

Radili ste u kazalištu, na televiziji i na filmu. Kolika je razlika u glumi za ova tri različita medija?

Razlika je ogromna. Ljudi koji nisu u ovom poslu, nisu svjesni koliko je tehnika glume različita za različite medije. Glumu često uspoređujem sa sportom pa bih i na ovo pitanje odgovorio povlačeći paralelu s trčanjem. Trčanje na 100 m, 1000 m ili trčanje maratona; bez obzira na distancu, sve je to trčanje, ali onaj koji na 100 m ima vrhunske rezultate, ima potpuno drukčiju pripremu kako će istrčati tih svojih 100 m za razliku od jednoga maratonca koji ima svoj način priprema. Tako je isto u glumi; kazalište i film su potpuno različite discipline. Film je „disciplina” u kojoj nema kontinuiteta nastanka lika, u kojoj morate biti spremni brzo reagirati i da to radite kroz nekakav minimalizam dok je kazalište nešto što vam nudi jedan „maratonski” pristup glumi gdje kao glumac lagano ulazite, pa trčite pa birate svoj tempo i ritam. Tako da je razlika ogromna – isti je sport, ali su različite discipline.

Publika Vas trenutno ima priliku najviše gledati u televizijskim serijama. Od svih projekata na kojima ste do sada radili, ima li neki za koji biste mogli reći da se po nečemu posebno ističe u odnosu na ostale ili da Vas je na neki način obilježio?

Televizijski projekt koji me nekako obilježio i s kojim sam startao je TV serija „Larin izbor”. To je bilo moje televizijsko „krštenje” s kojim sam došao na scenu i svi projekti koji su došli poslije toga su na neki način bili posljedica ili rezultat te serije. Znači, to je sigurno nešto što me obilježilo.

Također, proces snimanja serije „Bogu iza nogu” bio je predivan i nije bio jedno klasično snimanje serije. Snimali smo u jednom selu izvan Zagreba i bili smo praktički izolirani od svega. Tamo smo dolazili svaki dan i snimanje provodili okruženi prirodom i stanovnicima toga mjesta. Tako da je to snimanje obilježila jedna specifična dinamika između seoske idile i žiže bučnoga grada.

U seriji „Bogu iza nogu” glumite lik župnika. Recite nam nešto o tom liku.

Riječ je o humorističnoj seriji koja govori o životu u jednom malom mjestu. Ja glumim svećenika koji na početku serije ima želju da ga prebace u neku veću župu jer smatra da nema odgovarajuće uvjete za držanje mise. Iskreno voli Boga, ali mu je u isto vrijeme dosta toga da misu služi u teretani. Želi napustiti to mjesto, ali pri prvom susretu s velikim gradom opljačkaju ga i tu on, kroz tu pljačku i buku velikoga grada zapravo shvati da on uživa najviše sa svojim mještanima i u svojoj sredini.

Reakcije na seriju su različite, ali je meni definitivno jedan od zanimljivijih likova koje sam imao priliku glumiti. I na sami lik župnika smo imali različite reakcije jer je bilo scena u kojima taj lik skače i radi salto pa je bilo negodovanja i prigovaranja uz pojašnjenja da svećenik mora biti ozbiljan, strog i da ne smije raditi takve stvari. Što je zapravo sve suprotno od onoga kako sam ja doživljavao svećenike s kojima sam bio u kontaktu, a koji su bili jako pristupačni, koji su s nama igrali košarku i vaterpolo i pričali o književnosti i koji su pravili jednu od najboljih rakija koje sam ja u životu pio.

Tako da sam ja to svoje viđenje pokušao prenijeti na male ekrane. Neki će reći da sam u tome uspio, neki pak da nisam, ali smatram da je najvažnije bilo istaknuti to da svaki svećenik kao i svaka religija pričaju o ljubavi i dok god je to ona poruka koja dopire do nekoga onda je zadatak uspješno obavljen.

Gledatelji serije i filmove gledaju kao finalni proizvod i često nisu svjesni nekih dobrobiti koje TV i filmska industrija stvaraju kao nusprodukt. O kojim dobrobitima možemo govoriti u ovom kontekstu?

Jako je teško nekome tko nije doživio filmski set objasniti koja je to zapravo mašinerija i koliko je ljudi potrebno da bi se jedna serija snimila. Postoje računice i elaborati koji su poprilično jasni o tome koliko se na svaku uloženu kunu u film novca vrati zajednici, što angažmanom lokalne zajednice u kojoj film ili serija nastaju, što potrošnjom u lokalnoj zajednici u vrijeme snimanja i riječ je o nekom okvirnom omjeru od 1 : 10.

Kad odrastem bit ću…

Djeca često govore „Kad odrastem bit ću glumac/glumica”. Imate li neki savjet za djecu koja se žele jednoga dana baviti glumom?

Sigurno je da ih ne bih obeshrabrivao. Sva ta djeca će s vremenom osjetiti u nekom trenutku je li to ono što zaista žele. Ja bih im uvijek rado pomogao savjetima, a na njima je onda dalje da donesu konačnu odluku. Isto tako, ako netko odluči glumiti i uđe u svijet glume, nije nužno da se mora u životu baviti samo time. Čovjek uvijek ima izbor za sebe odabrati nešto drugo ukoliko shvati da nešto ipak nije za njega. Ja vjerujem u metodu pokušaja i pogrešaka. Rijetko tko ima priliku iz prve shvatiti što zaista želi i da uđe u taj posao. Jednostavno moramo kopati.

Ja sam malo stariji ušao u ovaj posao. Nisam bio jedan od klinaca koji su oduvijek željeli postati glumci. Jednostavno sam poslije jedne predstave osjetio da je to moj poziv i, ruku na srce, tijekom svoga školovanja nisam slovio za nekoga pretjerano talentiranoga glumca. Ali savjet koji ja mogu dati je jednostavan: rad, rad, rad…

Često se čuje kako je netko talentiran za nešto. Ja mislim da je talent nešto što nam samo omogućava da neku vještinu ili znanje brže usvojimo, ali mimo te brzine, sve ostalo je rad. I ako nema rada, taj talent se lako može pretvoriti u ogorčenost. Često imam osjećaj da ljudi koji slove za talentirane počnu zanemarivati taj rad i onda kada stvari za njih prestanu funkcionirati, nije im jasno što se događa i zašto je to tako. Jednostavno, talent nije nešto što nas može nahraniti, ali rad jest.

Na čemu trenutno radite?

U siječnju sam taman završio sa snimanjem jedne domaće serije i od onda sam zapravo u drugim poslovima, malo sam se bavio stolarijom, a sad počinjem i keramikom pa ću vidjeti gdje će me to dovesti. Nekako mi gungula vezana za moj posao sve manje paše, a sve više uživam u radu rukama i radu koji je u neku ruku repetativan jer mi nudi jednu mirnoću koju rijetko kad u medijima nađem. Između ostaloga vratio sam se i analognoj fotografiji, jer mi reducira koliko toga mogu uslikati, a samim time tjera me da razmislim što mi je zapravo važno uslikati. Analogni aparat je kao život, tijekom života nas mnoge stvari mame, a samo rijetke stvari su nam na kraju važne i vrijedne uspomena.

Ima li nešto što želite dodati na kraju ovoga razgovora?

Budući da će ovaj razgovor biti objavljen u reviji koju objavljuju bosanski ujaci, pozdravio bih sve te ujce, ujke, ujake… (u Dalmaciji, gdje sam odrastao, imamo malo nepravilnu deklinaciju pa mi mamin brat nije ujak nego ujac) jer oni rade divan posao i oni su rekao bih „brend” koji se izgradio na pozitivnim stvarima i jedna su od divnih priča Bosne i Hercegovine.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Dino Rogić: Gluma je rad, rad, rad… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Pisat ćeš o našoj crkvi i samostanu, ali piši i o Imotskom jer ne možeš pisati o nama, a da ne pišeš o Imotskom, Crvenom i Modrom jezeru,…”, rekao mi je gvardijan samostana fra Zoran Kutleša kad me dočekao na kapiji lijepo uređenoga samostanskog dvorišta.

Odmah mi je bilo jasno da misli na usku povezanost grada i crkve koji dijele zajedničku burnu prošlost; prelijepu, ali za život oskudnu okolinu; a i na činjenicu da su i crkva, i samostan, i ulice i kuće grada popločani domaćim kamenom i na taj način čvrsto utemeljeni kao simboli ustrajnosti, čvrstoga stava, odlučne naravi i snalažljivosti da iz nečega beživotnog kao što je kamen stvore živost.

Povijest samostana

Prvi samostan u Imotskoj krajini franjevci su izgradili oko 1300. god. uz rijeku Vrljiku na lokalitetu zvanom Opačac gdje su ostali sve do dolaska Turaka. Oko 1600. god. nastanjuju se na otočiću u Prološkom blatu odakle su ih Turci 1715. god. protjerali pa su se fratri preselili u Omiš gdje su sagradili novi samostan. Povijest franjevačkoga samostana u Imotskom, ovoga kakvog poznajemo danas, počinje 2. kolovoza na svetkovi­nu Gospe od Anđela 1717. godine kada je proslavljena pobjeda nad Turcima, a franjevcima omogućeno da se vrate u Krajinu i trajno nastane unutar grada Imotskog. Gospa od Anđela postala je zaštitnica grada i cijele Imotske krajine, a župa je posvećena svetome Franji. Crkve tada u Imotskom nije bilo jer su onu koja je postojala srušili Turci. Nova crkva počela se graditi na čast sv. Fra­nje na njegov blagdan 4. listopada 1727., a njezina izgradnja je uspješno završena 1736. Kada je crkva postala premalena za potrebe grada i samostana, izgrađena je nova čiju izgradnju je pomogao i austrijski car Franjo Josip I., a 1904. godine svečano ju posvetio splitski pomoćni biskup Vicko Palunko. Za prvoga župnika, nakon što je Imotski 1717. oslobođen od Turaka, imenovan je fra Stipan Vrljić čiji grob se danas nalazi u samostanu.

Čuvari kulturnog nasljeđa

Danas u samostanu živi pet franjevaca: fra Zoran Kutleša koji obavlja službe gvardijana, župnika, dekana Imotskog dekanata i vikara Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja; fra Radoslav Tolić, župni vikar i ekonom; fra Ivo Rastočić, samostanski i župni vikar i još dvojica koji su već u mirovini.

Obilazak smo započeli u samostanu, a završili u crkvi koju krasi pet oltara (glavni oltar Presvetoga Sakramenta, oltar Gospe od Zdravlja, oltar sv. Frane, oltar sv. Paškala, oltar sv. Ante), postaje križnoga puta, propovjedaonica, redovnički kor, spilja Gospe Lurdske i impozantne orgulje iz 1905. godine čiji zvuci i danas ispunjavaju prostor u vrijeme mise. I samostan i crkva obiluju vrijednim umjetničkim djelima što imotske franjevce opravdano čini čuvarima kulture i umjetnosti, ali i onima koji nastoje stvoriti i dodatnu vrijednost i ostaviti je novim generacijama u nasljeđe jer se u unutrašnjem prostoru kao i u vanjskom nerijetko susretnu i radovi suvremenih umjetnika. U ovom kontekstu važno je spomenuti i samostansku biblioteku koju je 1774. godine osnovao fra Šimun Gudelj, a danas broji oko 10 000 knjiga raznoga sadržaja. Najstarija knjiga koju posjeduju stara je 484 godine, a kolekcija obiluje i novim izdanjima, posebice pisaca iz Imotske krajine. Početkom 20. stoljeća samostan je napravio i Zbirku koja čuva ostatke svih epoha povijesti Imotske krajine i uspomenu na život ljudi toga kraja bilo u gradu, bilo na selu. Ovu je Zbirku franjevačkoga samostana Regionalni zavod za zaštitu spomenika u Dalmaciji u Splitu stavio pod zaštitu drža­ve i proglasio kulturnim spomenikom. Zbirka je otvorena za javnost i može se pogledati, a izdanja koju čuva biblioteka još uvijek čekaju svoj dom. Trenutno se gradi dvorana i prostor biblioteke koji će omogućiti pristup javnosti ovoj vrijednoj kolekciji.

Žila kucavica

Tijekom obilaska, u crkvu i u samostan ulazili smo na jedna, a izlazili na druga vrata, pa ponovno na neka treća i četvrta dok nisam izgubila orijentaciju i shvatila da se u sve prostore može ući s više strana što doslovno ilustrira otvorenost franjevačkoga djelovanja prema van, ali i dobrodošlicu svima unutra. Od mjesta na kojem se grade dvorana i biblioteka, već je izgrađen put koji direktno spaja taj prostor s dvije osnovne škole koje se nalaze uz sami samostan. Svaki prolaznik, svaki automobil koji je prolazio dok je naš obilazak trajao, zastao je u kratkom i srdačnom razgovoru s gvardijanom i bilo je zanimljivo vidjeti koliko je osobni kontakt ovim franjevcima sa svijetom važan, ali i to koliko se narod tu osjeća dobrodošlo i slobodno. U dvorištu samostana započelo je i postavljanje rasvjete za tradicionalno 23. uprizorenje Muke u kojoj sudjeluje oko 200 ljudi svih uzrasta. Jedan od prolaznika je rekao: „Ovo je jedino što se događa u imotskoj općini i više ništa. Da nije toga, ne bi bilo ništa. Da nije Crkve ne bi ništa bilo. Ni naroda ne bi bilo”, i zaključio da su samostan i Crkva žila kucavica grada, a onda otišao u crkvu da uhvati mjesto na misi čiji početak je bio tek za 40 minuta.

U blizini franjevačkoga samostana nalazi se i samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Fra Zoran naglašava da su sestre koje rade u samostanu hvalevrijedne i da pored samostanskih obveza preuzimaju i veliki dio obveza u župi: rade u školi, s prvopričesnicima, sviraju nedjeljom u crkvi i s djecom, vode veliki zbor, zbor mladih i dječji zbor… Svim ovim aktivnostima obogaćuje se društveni život lokalne zajednice pa su na ove aktivnosti posebno ponosni. Međutim, to je samo maleni dio svega onoga što nude zajednici.

Svaki dan ispovijedaju, a jedna od posebnosti ove crkve je i cjelonoćno klanjanje. Svaki prvi petak na subotu u mjesecu, poslije večernje mise izloži se Presveti sakrament, a ljudi dolaze tijekom cijele noći i klanjanje traje do jutarnje mise. U župi djeluju i neokatekumeni, Franjevački svjetovni red, Frama i dvije molitvene zajednice mladih.

Od prošle godine, u suradnji s Framom provode aktivnost 3. petak u Imotskome koja je nešto poput javne tribine gdje se priča, ponajviše s mladima o raznim temama – od obiteljskih do ekologije, o bračnoj zajednici, o porocima i problemima ovisnosti,… Crkva već 30 godina provodi i Zaručnički tečaj koji je, do danas, prošlo oko 3900 parova. U ove aktivnosti podjednako su uključeni i svećenici i laici (psiholozi, liječnici, supružnici,…). „Naše je činiti što god možemo da to bude kvalitetno i odgovorno jer puno znači što mi ljudima kao fratri i Crkva poručujemo i kakvu poruku im prenosimo”, o ovoj vrsti aktivnosti kaže fra Zoran.

Imaju i trajnu karitativnu akciju Antin 13. Tijekom mjesec dana skupljaju se financijska sredstva, a potom 13. u mjesecu dijele pomoć potrebitima iz njihove, ali i iz okolnih župa. Zahvaljujući ovoj akciji preko 70 obitelji svakoga mjeseca primi pomoć u hrani. Ovu akciju podržavaju svi mještani, a posebice škole i vrtići. Fra Zoran pojašnjava da se ovakvim djelovanjem među djecom promovira značaj davanja i pomaganja drugima i „ono što je sam zaštitnik župe sv. Franjo propovijedao: ‘Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti’. Da ne bude da samo pitamo nego i da dajemo, a smatram čudom sv. Ante to da nam nikad nije ničega ponestalo, uvijek bude taman dovoljno.”

Otvorenost i zajedništvo

Sve što franjevci u Imotskom rade i stvaraju, ostvaruju uz podršku lokalne zajednice i ponosno iskazuju zadovoljstvo suradnje s institucijama u gradu (škole, institucije, gradske službe,…). Njihova misija je naizgled jednostavna, ali je to ne čini manje važnom: da učine to da tko god dođe u samostan, ode iz njega barem malo radosniji.

U srcu pobožne sredine, gdje su molitva i tradicija duboko ukorijenjeni, stoji samostan i crkva sv. Franje Asiškog. I nisu krš i kamen jedino što ih povezuju. Nisu to ni činjenice da je prvi grb imotske općine bio slika sv. Franje i da je na općinskom pečatu stajala slika Rane sv. Franje. Nisu to ni legende o nastanku Crvenoga i Modroga jezera, a ni lijepe, surove, strašne i nemilosrdne priče po kojima je ovaj kraj poznat… Ono što ovu sredinu i franjevački samostan i crkvu čini neodvojivim je upućenost jednih na druge, kako prije 307 godina tako i danas. Narod je usmjeren prema Crkvi kao podršci, a Crkva prema narodu jer bez njega ni za njom ne bi bilo potrebe.

A crkveni zvonik… gdje je on u ovoj priči? Svijetli… kao svjetionik onima koji se izgube u noći pokazuje put natrag ili samo daje do znanja da su već na svom odredištu… ovisno o tome gdje se trenutno u svome životu nalaze.

Objava Svjetionik Imotske krajine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj obnašao je službe kapelana, župnika, gvardijana i ekonoma Provincije, te odgojitelja novaka i bogoslova. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predavao je Povijest Reda i Provincije, Katehetiku i Metodologiju. Za člana uprave Provincije (definitora) biran je četiri puta.

Objavio je više informativnih priloga vezanih uz svećeničke i redovničke obveze, kao i priloga iz franjevačke duhovnosti te socijalne djelatnosti. Surađivao je u zbornicima, časopisima, revijama, leksikonima i drugim publikacijama. Izdao je ciklostilom 1985. Pregled povijesti provincije Bosne Srebrene za uporabu studentima Franjevačke teologije u Sarajevu. Objavio je knjige: Svjedoci i učitelji: povijest franjevaca Bosne Srebrene (2003.), Franjevci u Bosni (2006.), Franjevački samostan Gorica Livno – turistička monografija (2011.), Stazom Franje Asiškog (2008.) i Franjevci među svojim pukom: Kratka povijest Bosne Srebrene (2021.). Živi i radi u samostanu na Gorici u Livnu. Nedavno je tiskana knjiga Franjevci među svojim pukom: Kratka povijest Bosne Srebrene na engleskom jeziku u prijevodu Ane Papić što je ujedno bio i povod za ovaj razgovor.

Smisao bilježenja povijesti

Vaš dugogodišnji rad posvećen je bilježenju povijesti djelovanja franjevaca na prostoru Bosne i Hercegovine. Koliko je i zašto važno stvarati ovakve povijesne zapise?

Poznata je činjenica da je povijest učiteljica života. Jedan je naš ugledni franjevac rekao: „Tko nema prošlosti… taj zapravo ne postoji.” Jesmo li u kojem vremenu svoje prošlosti ispravno postupili, najbolje se može sagledati nakon odmaka vremena i analize proteklih događaja. Pri tome kritičnost postaje osnovni zahtjev pri utvrđivanju povijesnih činjenica. Stoga nije važno samo nabrajati činjenice iz prošlosti, nego i iz njih kritičkom analizom izvlačiti pouke. To je cilj pisanja povijesti. Tako je i s bilježenjem povijesti franjevaca općenito, a posebno u svom kraju. To sam ja pokušao prikazati u dvije knjige. U knjizi Svjedoci i učitelji opširnu povijest djelovanja franjevaca u našim krajevima na 600 stranica, i kratku povijest u knjizi Franjevci među svojim pukom na 180 stranica. Svjestan sam da se današnji ljudi teško odlučuju detaljno proučiti knjigu od 600 stranica, zato je potrebna jedna ovako sažeta povijest. Knjiga donosi glavna povijesna zbivanja i snalaženja franjevaca u njima. Upravo to snalaženje u konkretnim okolnostima i vremenu u kojem se živi može biti pouka i suvremenim ljudima. Zato je važno bilježiti povijesna zbivanja i u franjevačkoj zajednici tijekom proteklih stoljeća. Tko pozorno pročita i ovu kratku povijest moći će zaključiti da su franjevci u Bosni uvijek gradili mostove među ljudima raznih kultura i različitih opredjeljenja. To je uvijek suvremeno, posebice u ovo naše vrijeme kad su odnosi među ljudima uzavreli i problemi se rješavaju silom, ratovima koji se pojavljuju u skoro svim krajevima svijeta. Potrebno je da i današnji ljudi čuju riječi sv. Franje, koje propovijedaju i žive njegovi sljedbenici franjevci tijekom proteklih osam stotina godina. Te riječi su: svi su ljudi braća i sestre, sva stvorenja imaju jednoga zajedničkog oca i stoga se prema njima treba odnositi kao s članovima svoje obitelji.

Nedavno je Vaša knjiga „Franjevci među svojim pukom: Kratka povijest Bosne Srebrene” tiskana i na engleskom jeziku. Koje je Vaše mišljenje, zašto je bilo važno prevesti jednu ovakvu povijesnu knjigu na engleski jezik?

Pa razumljivo je da je jednu ovako sažetu povijest djelovanja franjevaca u Bosni potrebno prevesti i na engleski jezik, koji je danas svjetski jezik. Time se daje mogućnost svjetskoj javnosti da se ukratko upozna s franjevcima u Bosni i njihovim sedamstogodišnjim djelovanjem na ovim prostorima. Bit će to za mnoge zanimljivo i pouka kako se moglo evanđelje propovijedati i živjeti u raznim društvenim okolnostima i popratnim nevoljama koje su franjevce pratile. Čestitam Svjetlu riječi da je to prepoznalo i odlučilo se ovu knjigu tiskati baš na engleskom jeziku. Ono što je za cijeli znanstveni svijet nekoć bio latinski, pa francuski, danas je engleski jezik. Zato je to najbolji izbor na kojem je stranom jeziku tiskati.

Povijesno nasljeđe Bosne Srebrene

Knjiga ne govori samo o povijesti i razvitku franjevačkoga reda u Bosni i Hercegovini već navodi i značajan doprinos franjevaca razvoju bh. društva. S obzirom na to da ste i Vi franjevac, koliko je bilo teško ostati objektivan u svojim prikazima dok ste je pisali?

Nijedan ozbiljan povjesničar danas ne može pisati bosanskohercegovačku povijest, a da ne naglasi ulogu i zasluge franjevaca u njoj. Povijest Bosne i Hercegovine i njezinih naroda usko je vezana uz djelovanje franjevaca. Isprepleću se tako da ih je teško dijeliti. Stoga je ugledni književnik i političar Tugomir Alaupović (†1958.) s pravom napisao: „Od početka trinaestog vijeka pa do u naše vrijeme sudbina kršćanskog svijeta po Bosni i Hercegovini bijaše najtvrđe vezana uz plemeniti red velikog prosjaka asiškog. I kao da su svu žarku i evanđeosku ljubav svoga duhovnog oca upili u srce i dušu bosanski fratri, da u mučnim i teškim danima kušnja budu i otac i majka svojoj pastvi, učitelj i liječnik, brat i prijatelj.”

Dugo stoljeća franjevci su u Bosni i Hercegovini bili vodeći ljudi u pismenosti i znanosti i za razne poslove osposobljeni. Uvijek im je bila i ostala glavna zadaća propovijedanje evanđelja riječju i djelom. Propovijedati evanđelje djelom znači staviti se na uslugu drugim ljudima. I Krist je rekao: „Što ste učinili drugim ljudima to ste učinili meni!” U nedostatku drugih sposobnih ljudi za pomaganje ljudima u njihovim raznim životnim potrebama, franjevci su im priskakali u pomoć. Zato su se bavili socijalnim i zdravstvenim radom, širenjem prosvjete, tj. organiziranoga posredovanja znanja i kulture, njihovi su samostani nekoć bili jedina središta za prosvjećivanje katoličkoga puka ne samo u vjeri nego i u drugim djelatnostima potrebnim za ljudski život. Za posredovanje znanja i kulture, širenja vjere i prosvjete franjevci su prvi u Bosni i Hercegovini pisali knjige i periodične publikacije. Poznato je da je fra Matija Divković označio nastanak bosanskohercegovačke književnosti na narodnom jeziku, a fra Ivan Franjo Jukić začetnik je periodike. O svim aspektima franjevačkoga djelovanja u povijesti Bosne i Hercegovine potrebno je govoriti i pisati. Zato su u obje moje navedene knjige dobro naglašena sva ta djelovanja franjevaca. Bez toga ne bi bilo objektivnoga prikaza povijesti franjevaca u Bosni i Hercegovini.

Jesam li ja to zato što sam franjevac objektivno prikazao ili sam navijao vodu na svoj mlin, neka prosude drugi. I prosudili su. Na njihovo sam se mišljenje oslanjao. Ništa nisam kazao novo što već drugi uvaženi povjesničari, bilo franjevački ili svjetovni, nisu kazali ili posvjedočili na temelju činjenica i pristupačnih dokumenata koje nalazimo i u našim samostanskim arhivima.

Povijest Bosne i Hercegovine usko je povezana s poviješću Franjevačke provincije, a ipak nema puno pisanih dokumenata kojima se ovo svjedoči. Koliko Provincija daje značaj bilježenju povijesti i koliko ulaže napore u to da se povijesno nasljeđe Bosne Srebrene, kako materijalno tako i teorijsko, pravilno baštini i prenosi mlađim generacijama?

Već sam rekao da se povijest Bosne i Hercegovine i povijest provincije Bosne Srebrene toliko isprepliću da se ne mogu dijeliti jedna od druge. Franjevci su djelovali u Bosni i Hercegovini još od 1291. godine u svim društvenim sustavima koji su se mijenjali, a jedina je franjevačka institucija, vikarija odnosno provincija, preživjela sve te sustave sve do danas. Bosna Srebrena jedini je postojeći svjedok koji može svjedočiti što se zapravo zbivalo u Bosni i Hercegovini tijekom proteklih sedam stoljeća. Postoji dovoljno dokumenata koji mogu posvjedočiti tu činjenicu. Istina, bilo bi i bolje da ih ima još više. Ali treba znati činjenicu da je u 15. stoljeću u samoj Bosni postojalo 30 franjevačkih samostana. U mletačko-turskim ratovima svi su oni nestali osim tri: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. S nestankom samostana nestali su i brojni dokumenti kojih više nemamo niti ćemo ih kada imati. Stradali su. Osim toga, i tri preostala samostana, koja su posluživala cijelu Bosnu i Hercegovinu, više puta su gorjela pa je plamen vatre uništio sve pa i samostanske arhive i dokumente u njima. I u raznim društvenim sustavima nesklonim katoličanstvu i franjevcima samostanski su arhivi uništavani. Nije, dakle, čudno da danas nemamo sačuvanih dokumenata onoliko koliko bismo mogli i željeli imati. Danas je i kod franjevaca i kod uglednih civila sazrela svijest da treba dokumente koje još imamo prevesti i proučiti. Posebno treba istaknuti u novije vrijeme rad uglednoga svjetskog učenjaka i profesora Michaela Ursinusa koji obznanjuje dokumente iz osmanlijskoga vremena posebice one koji se nalaze u fojničkom, sutješkom i livanjskom samostanu. Svi ti dokumenti potvrđuju uglavnom činjenice koje povjesničari donose u svojim radovima.

Da se bosanski franjevci bave proučavanjem i pisanjem franjevačke prošlosti u Bosni, dovoljno govore činjenice objavljenih publikacija na tu temu. Ja sam u knjizi Svjedoci i učitelji, tiskanoj 2003. godine donio 33 vrela i 283 naslova literature u kojoj se piše i o povijesti franjevaca u Bosni. Nepregledan je broj knjiga, članaka i raznih spisa koji se pišu i danas o toj temi. O djelovanju franjevaca u Bosni drže se predavanja na raznim simpozijima, skupovima, pa čak i na mjesečnim samostanskim rekolekcijama. Povijest Reda i Provincije kod nas je obavezan predmet u novicijatu i Teologiji. Mislim da su naši mlađi fratri poprilično dobro upoznati s prošlošću svoje franjevačke zajednice. Iznenadilo me nedavno pričanje jednoga našeg studenta u Rimu kad mi je govorio kako se talijanski franjevački studenti čude da mi bolje poznajemo povijest Reda nego što ga oni poznaju, a da i ne govorimo o povijesti Bosne Srebrene. Dakle i naši studenti govore svojim kolegama iz drugih krajeva svijeta o djelovanju franjevaca u Bosni i o našoj prošlosti. Svi ti navedeni slučajevi svjedoče o tome koliki značaj Provincija daje bilježenju i širenju znanja o povijesti provincije Bosne Srebrene.

Širiti vjeru, graditi društvo i kulturu

Iako je riječ o povijesnom štivu koje, na prvom mjestu, može poslužiti kao udžbenik povijesti Bosne Srebrene, pretpostavljam da ste, osim niza činjenica, knjigom željeli prenijeti i neku poruku. Koja bi to poruka bila za čitatelje s naših područja, a koja za čitatelje drugih govornih područja koji sami ne žive u Bosni i Hercegovini?

Sama činjenica da se ova knjiga sastoji od članaka koji su tijekom tri godine (2018. – 2020.) neprekidno objavljivani u svakom broju Svjetla riječi jasno govori da ima istu svrhu kao i Svjetlo riječi. Ta je da širi vjeru, izgrađuje društvo i kulturu. U knjizi je naglašeno da su franjevci došli u Bosnu i Hercegovinu prvenstveno radi širenja vjere. Da bi bili što uspješniji i puku uvjerljiviji u svom propovijedanju, bavili su se i drugim poslovima koji su narodu nužno potrebni, a nije ih netko drugi mogao obavljati ili ne baš kao franjevci. Zato je njihovo vjersko djelovanje usko povezano i sa širenjem kulture i znanosti. Ta je djelatnost postala sastavni dio njihova djelovanja tijekom svih proteklih stoljeća. Poruka je to jednaka čitateljima naših područja kao i čitateljima drugih područja koji ne poznaju naš jezik, ali govore ili dosta dobro razumiju engleski jezik na koji je knjiga prevedena. Ne može biti uspješan svećenik u svom djelovanju koji samo fanatično govori i propovijeda o tradicionalnom načinu života Crkve, nameće ga i suvremenom čovjeku. Samo posljednja tri desetljeća donijela su enormne promjene u gotovo svim segmentima društvenoga i vjerničkog života i u Bosni i Hercegovini. Crkva, tj. pripadnici Katoličke Crkve, trebaju se posuvremeniti, kako to traži Drugi vatikanski sabor. Prvi korak posuvremljenja jest izlazak iz osjećaja da je promjena nepotrebna ili nemoguća te izlazak iz uvjerenja da nam obraćenje nije potrebno. Za uspješno suvremeno vjersko djelovanje moraju se te činjenice uzeti u obzir. Franjevci u Bosni i Hercegovini znali su u svim stoljećima svoga djelovanja uzimati u obzir njima suvremene okolnosti i njima se koristiti za ispunjenje svoje glavne zadaće: propovijedati evanđelje riječju i djelom ne koristeći samo sebi, nego ponajprije svome narodu, izgrađujući pritom zajedništvo, socijalno prijateljstvo i pravedno društvo naroda i ljudi među kojima žive i kojima služe. To bi bila i glavna poruka ove knjige.

Objava Fra Anđelko Barun: Povijesni zapisi kao putokaz svjetlijoj budućnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osnivačica je i predsjednica Udruge „Novi zvuk” kojoj je osnovna djelatnost re/habilitacija osoba s poremećajima intelektualnoga razvoja kroz elemente muzikoterapije, kao i podizanje kvalitete njihova života te inkluzija u širu društvenu zajednicu.

Poštovana Tihana, za početak nam recite na koji način glazbu možemo promatrati kao lijek i terapijsko sredstvo?

Glazba je od davnina sveprisutna u životu čovjeka. Uz glazbu se tugovalo, radovalo, slavilo, razmišljalo, lakše se prevladavalo probleme… u svakom slučaju, glazba je oduvijek prisutna kao čovjekov suputnik i kao podrška njegovim osjećajima i svakodnevnim životnim događanjima.

Upravo je zato potpuno prirodno došlo i do toga da se glazba koristi kao oblik terapije koju nazivamo muzikoterapija. Muzikoterapija predstavlja profesionalnu upotrebu glazbe i njezinih elemenata kao intervencije u medicinskom, obrazovnom i svakodnevnom okruženju, u radu s pojedincima, skupinama, obiteljima ili zajednicama koje nastoje unaprijediti kvalitetu života i poboljšati fizičko, socijalno, emotivno, spoznajno i duhovno zdravlje.

Konkretno, u okviru kreativnoga procesa koji se provodi, sudionici prateći ritam, svirajući različite instrumente, pjevajući, improvizirajući, slušajući glazbu, stvarajući glazbu, analizirajući zvukove, ali i tišinu, potiču obnavljanje, održavanje i poboljšavanje psihičkoga i fizičkoga zdravlja.

Predsjednica ste udruge „Novi zvuk” koja kroz svoje aktivnosti koristi elemente različitih art terapija, ponajviše muzikoterapije. Tko su osobe kojima su namijenjene vaše aktivnosti?

Osobe s kojima mi radimo jesu osobe s intelektualnim i mentalnim teškoćama različitih uzrasta, a radili smo i s grupom gluhih i nagluhih osoba.

Rad se temelji na ritmičkim vježbama kroz koje sudionici, osim što razvijaju osjećaj za ritam, takt i uče o nekim osnovnim glazbenim pojmovima, uče o funkcioniranju unutar grupe i timskom radu.

Osim ovih aktivnosti, korisnici uče svirati instrumente mandolinskoga orkestra – mandoline, mandole, gitare i kontrabas. Rad se bazira na njihovim osobnim interesima pa biramo melodije koje su im poznatije i koje vole slušati privatno, ali ujedno ih upoznajemo i s nekim poznatim svjetskim glazbenim djelima. Tu su uvijek i igre i aktivnosti kojima oni unaprjeđuju auditivnu percepciju, vokalizaciju i sl., a kroz sve to umanjuju njihovu svakodnevnu problematiku kao što je razina stresa, frustracije, tjeskobe, povećavaju se njihove socijalne vještine i dr.

Važni i vrijedni članovi zajednice

Je li moguće da i šira društvena zajednica postane svjesna ove promjene i vrijednosti glazbe kao terapijskoga sredstva?

Ovo je vrlo važno i zanimljivo pitanje pogotovo u kontekstu rada s osobama s poremećajima intelektualnoga razvoja jer se često događa da šira društvena zajednica u velikoj mjeri ne doživljava da su ove osobe jednakopravni članovi društva ili da društvu imaju išta ponuditi.

Ove osobe mogu učiti, raditi, sudjelovati u kulturno-društvenim događanjima, ali ih i kreirati te na taj način doprinijeti raznovrsnosti kulturne scene. Glazbene aktivnosti, pogotovo u našem slučaju, odlično su sredstvo za postizanje ovih ciljeva.

Prezentacijom projekata, kao što su koncerti, plesne izvedbe u suradnji s osobama opće populacije, kazališnim predstavama u lokalnoj i široj zajednici, ove osobe prestaju biti na margini društvenih shvaćanja.

Mi smo ovakve prezentacije organizirali i odaziv je bio jako velik i dobili smo vrlo pozitivne reakcije, a mnogi posjetitelji aktivnosti su potvrdili da su i sami promijenili svoje stavove o osobama s kojima radimo, dok su istovremeno sami sudionici u tim glazbenim aktivnostima pronašli mjesto za sebe i pokazali koliko su važni, koliko su vrijedni i mogu pokazati koliko su uspješni ako im se za to pruži prilika.

Molim Vas, podijelite s nama primjer jednoga takvog kulturno-društvenog događaja koji su članovi Vaše udruge kreirali i u kojem su sudjelovali.

Jedna predstava koju smo napravili bila je, kako smo je mi definirali „inkluzivna predstava o nastanku glazbenog djela”, naziva „Glazbeno šaputanje” gdje su naši korisnici učinili korak dalje i predstavili se ne samo kao glumci i glazbenici već i kao edukatori koji svoje gledatelje poučavaju o tome kako nastaje jedno glazbeno djelo i što ono zapravo jest.

Potrebno je zaista što više ovakvih inkluzivnih događaja koji će mijenjati mišljenja i stavove o vrijednostima i mogućnostima osoba s poremećajima intelektualnoga razvoja, ali i koji će dati priliku ljudima da prepoznaju moć glazbe za svačiji osobni razvoj i napredak.

Kako lokalna zajednica u kojoj radite reagira na radionice koje nudite i javne događaje kojima prezentirate rezultate svoga rada?

Reakcije koje dobijemo uvijek su pozitivne. S jedne strane imamo korisnike za koje vidimo da se uvijek vraćaju i rado se odazivaju na radionice koje im nudimo, što znači i da im odgovara energija i metode kojima radimo. S tim su uvijek usko vezane i reakcije njihovih članova obitelji ili skrbnika kojima je drago što njihova djeca imaju priliku produktivno i kreativno provesti slobodno vrijeme, a istovremeno unaprijediti svoje psiho-socijalno stanje. Ljudi koji se nađu kao publika na događajima koje organiziramo najčešće s događaja odlaze potpuno iznenađeni saznanjem kakve sve kvalitetne i zabavne sadržaje su osobe s poremećajima intelektualnoga razvoja u mogućnosti kreirati. Primjerice, upravo radimo na pripremi još jednoga multidisciplinarnog umjetničkog događaja „Glazba koju crtam”, koji se zapravo nadovezuje na događaj koji sam prethodno spomenula, a podrazumijeva izradu stripa koji će ilustrirati i čiju priču će sastaviti osobe s intelektualnim teškoćama adaptirajući scenarij glazbeno-scenskoga djela „Glazbeno šaputanje”. Ovo spominjem zato što je važno naglasiti da i mi koji provodimo muzikoterapiju, kroz rad s korisnicima, uvijek nanovo učimo i saznajemo o njihovim afinitetima i mogućnostima i bivamo inspirirani njihovom jedinstvenom energijom i željom da se kreativno izraze. Na taj način nas potiču da uvijek idemo korak dalje i da sadržaje koje s njima stvaramo nadograđujemo stvarajući im dodatni prostor da pokažu sve što mogu.

Dobrobiti art terapija

Koje promjene uočavate kod vaših korisnika nakon određenoga vremena sudjelovanja u muzikoterapiji?

U našoj grupi korisnika imamo neke s kojima radimo već nekoliko godina. Od trenutka kada su prvi put sudjelovali u nekoj zajedničkoj aktivnosti do danas, neke od najuočljivijih promjena su te da su unaprijedili svoje radne navike, počeli su lakše i slobodnije komunicirati u grupi i široj zajednici, poboljšala im se koncentracija i razina pažnje. Također, sada primjećujemo da na radionice i nastupe dolaze s puno više samopouzdanja i puno jasnije izražavaju svoje emocije i prepoznaju situacije koje smatraju problematičnima pa time na njih reagiraju ispravnije i manje impulzivno.

Koje su prednosti glazbe kao terapijskoga sredstva u odnosu na neke druge terapijske metode?

Svaka terapijska metoda ima svoje vrijednosti za osobu koja je u procesu rada na sebi. Hoće li osoba izabrati neku drugu vrstu art terapije; likovnu terapiju, terapiju plesom i pokretom, psihodramu ili će izabrati sasvim neku drugi oblik psihoterapije, ovisi o osobi samoj, o njezinim afinitetima, problemu s kojim se susreće i uopće o dostupnosti ovakvih aktivnosti i metoda rada. U današnje vrijeme kad su ljudi izloženi izuzetno visokoj razini stresa, bolestima, traumama, ovakvi oblici rada na sebi doprinose koristi svake osobe. Ono što je važno je da se osoba u procesu rada osjeća ugodno, sigurno i da ima povjerenja u osobu s kojom radi.

Također, važno je naglasiti da kod rada s glazbom osoba ne treba imati nikakvo glazbeno predznanje, posebne glazbene sposobnosti ili talent. Glazba je duboko ukorijenjena u svima nama, nije nam strano sredstvo, pa je utoliko jednostavnije prepuštanje glazbi kao sredstvu rada. Uvijek se bira ona vrsta glazbe koja će biti korisna u poticanju pozitivnih promjena u ponašanju klijenta ili sudionika, mogu je birati i sami sudionici prema svojim preferencijama, okolnostima, potrebama što doprinosi stvaranju intimnosti i ugodnoga okruženja.

Tko sve može imati koristi od muzikoterapije?

Koristi od muzikoterapije mogu imati ljudi različitih socio-ekonomskih položaja, ljudi različitih godina i ljudi različitih kultura – svi oni pozitivno reagiraju na glazbu pa time i na muzikoterapiju. Kad govorimo o muzikoterapiji ona se pokazala posebno korisna u radu s osobama koje su preživjele neku fizičku ili psihičku traumu, u radu s osobama s poremećajima intelektualnoga razvoja, s onima koji boluju od Alzheimerove bolesti ili npr. onima koji trpe kroničnu bol, u radu s ovisnicima, ali i s onima koji pate od poremećaja pažnje ili se bore s tjeskobom i naglim promjenama raspoloženja.

Korištenje glazbe kao terapijskoga sredstva doprinosi poboljšanju ukupnoga fizičkog statusa organizma, poboljšanju pamćenja, socijalnih vještina, opuštaju se mišići, povećava se motivacija korisnika, stimulira se pozitivno razmišljanje i osjećanje, povećava se koncentracija, itd. Različite su prednosti.

Jednostavno, uzimajući u obzir da glazba na jednostavan način dopire do ljudskih emocija, glazba oplemenjuje svačiji život i u tom pogledu trebala bi biti dostupna svima, a njezino korištenje u terapijske svrhe je odličan način da se iz osobe svi skriveni potencijali „izvuku na površinu”.

Postoji li dovoljno razumijevanja za to kolika je zaista potreba za uslugama muzikoterapije i drugih oblika art terapija danas i imate li odgovarajuću podršku za svoj rad?

Centar za odgoj i obrazovanje „Juraj Bonači” u Splitu, u kojem sam zaposlena, trenutno skrbi o 650 korisnika. A to je tek jedan od centara u Splitu. Možete onda samo pretpostaviti koliki je broj korisnika kada bi se u obzir uzeli svi postojeći centri i institucije na području čitave županije ili čitave države. Po podacima Izvješća o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj objavljenoga 2017. godine, u državi je registrirano 511 850 osoba s invaliditetom. Svi oni bi u nekom obliku mogli imati koristi od muzikoterapije ili nekoga oblika art terapije. Usluge naše udruge „Novi zvuk” besplatne su za korisnike. Zato nam je od velikoga značaja svaka podrška koju dobijemo kroz realizaciju naših aktivnosti. Tu prvenstveno mislim na podršku stalnih članova tima koji neumorno ulažu svoje vrijeme i znanje u ovu svrhu, a tim uz mene čine učiteljica glazbe Jelena Link i odgojiteljica i pedagoginja Danica Kliškić.

Što se tiče institucionalne podrške još uvijek je oskudna. Grad Split je prepoznao i podržao naše dosadašnje napore inkluzije osoba s intelektualnim teškoćama u širu društvenu zajednicu i na tome smo im zahvalni, ali izgleda da smo još na samom početku puta da i ostale institucije prepoznaju vrijednost i važnost podrške ovakvih terapija za osobe s poremećajima intelektualnoga razvoja, kao i njihova pozitivnoga utjecaja na emotivni status i mentalno zdravlje opće populacije.

Objava Glazba kao terapijsko sredstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.