U navedenom kontekstu Émile Durkheim, najveći francuski sociolog i jedan od klasika sociologije koja je tada nastajala kao nova znanstvena disciplina, proglasio je vjeru u ljudska prava i u univerzalno ljudsko dostojanstvo religijom moderne. Charles Maurra (1868–1952), francuski pjesnik, političar i kritičar, u tekstu pod naslovom „Prva krv” g. 1898. ustao je protiv dreyfusovaca. Prava individuuma (čovjeka pojedinca) ili ljudsko dostojanstvo za Maurrau nisu vrijedni spomena kad je riječ o instituciji kakva je vojska ili dobro nacije. Kršenje ljudskih prava on opravdava kad se radi o višem cilju. Slično njemu u Italiji je govorio Benito Mussolini.

Da bi obranio svetost individuuma u modernom dobu, Durkheim razlikuje dva individualizma: negativni i pozitivni. Negativni je destruktivan, jer za njega ne postoji nijedan viši cilj, nego samo njegov egoistički užitak ili njegova ekonomska korist. Pozitivni – kakav se nalazi kod filozofa Immanuela Kanta i Jean-Jacquesa Rousseaua te u Povelji o ljudskim pravima – nema ništa zajedničko „s egoističkim kultom svoga ja”, „s apoteozom privatnog dobra i interesa” (Durkheim), nego sa zahtjevnim idealom po kojem treba djelovati tako da se s maksimom tvoga djelovanja mogu složiti svi ljudi. Taj pozitivni individualizam nadilazi sve utilitarističke ciljeve. Durkheim je ateist, ali taj ideal, tu svetost osobe nastoji objasniti na religiozan način. Treba, kaže on, ljudsku osobu promatrati kao svetu u obrednom značenju te riječi. Crkve su, naime, onome što je sveto pridavale misterijsko obilježje, tj. pridavale su mu značenje veličanstva koje nas nadilazi i koje je odvojeno od svjetovnoga. Kao što se vjernik kaje kad povrijedi božanstvo, tako se imaju kajati i oni koji povrijede čovjeka. Takav je moral za Durkheima „religija, u kojoj je čovjek vjernik i istodobno Bog”.

Hans Joas prigovara Durkheimu da osim filozofa Kanta valja uzeti u obzir i ono što zastupa njemački filozof Johann Gottfried Herder, koji zagovara i samoostvarenje čovjeka, tj. da se čovjek kao čovjek izrazi i ostvari. Za Kanta je čovjekovo dostojanstvo iznad svake cijene i ne može uza nj postojati nijedna vrijednost koja je njemu jednaka. Bolje je govoriti o svetosti osobe nego o svetosti individuuma kako bi se izbjeglo egocentrično sakraliziranje individuuma, a time i narcistička nesposobnost za komunikaciju s drugim. Treba reći da individuum ne može dobiti svetost od samoga sebe, nego od Onoga koji je apsolutno svet. U suvremenom zapadnom svijetu vlada destruktivni individualizam, a ne onaj koji je sposoban za komunikaciju s drugim, odnosno za društvenu integraciju.

Durkheim je pokazao da njegov ateizam ne priznaje mogućnost religiozne utemeljenosti vjere u svetost osobe. Hans Joas podcrtava da ljudi koji zastupaju moralni univerzalizam imaju također i svoje partikularne (posebne) obveze u svome mjestu i vremenu. Te dvije obveze (globalna i partikularna) ne mogu se mjeriti istim mjerilom zato što su one različite vrste. Kad je riječ o moralnom univerzalizmu, riječ je zapravo o ideji ljudskoga dostojanstva, tj. o jednakom dostojanstvu svih ljudi: zdravih i bolesnih, bogatih i siromašnih, dobrih i zlih, živih i mrtvih. S moralnim univerzalizmom neraskidivo je povezana ljubav prema bližnjemu, koji je uvijek konkretan. Taj ideal univerzalnoga ljudskog dostojanstva i bezuvjetne ljubavi prema konkretnom bližnjem – a bližnji je svaki čovjek kojega susrećemo – treba braniti na svim područjima i na svim razinama života ako želimo preživjeti i bolje živjeti.

Sjetimo se da su nacionalsocijalizam i fašizam, komunizam, kolonijalizam i imperijalizam gazili ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Stoga je obveza svakoga čovjeka braniti ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. Valja imati na umu da se ljudsko dostojanstvo ne može ni steći ni izgubiti. Ono nam je darovano. Suvremeni sporovi reformatora i konzervativaca o ljudskim pravima ne smiju se pretvoriti u borbu za moć: ništa ne dobivamo ako jedna strana pobijedi jer se time šteti institucijama zaduženima za zaštitu ljudskog dostojanstva.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kraj teorije sekularizacije ili o nestanku religije (II) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko upravlja našim životima?

Kako preživjeli iz totalitarnih režima kazuju, putem televizije se mijenjalo ljude, utjecalo na njihova razmišljanja i obiteljske vrijednosti. Danas je ovaj trend opet prisutan, ali televizija više nije jedini ekran kojim se nadgleda i utječe i treba dobro propitivati informacije koje se nameću i iskaču iz svake pojedine naprave. Puno je propagande s različitom svrhom i mladi umovi to jednostavno ne znaju razlikovati. „Budite oprezni u duhovnome boju, jer zvijer može biti varljiva. Ona može izgledati poput savršenstva, čak i onda kad mu se zapravo izruguje”, upozorava Rene Girard, francuski antropolog. Vaclav Benda, koji je živio u Čehoslovačkoj u vrijeme SSSR-a i radio kao profesor, nije se htio predati i prepustiti da mediji, politika i drugi utjecaji države upravljaju njegovim životom. Stoga je osmislio paralelni polis u kojemu se odvijao društveni i intelektualni život izvan službeno odobrenoga. Bio je to pokušaj odupiranja totalitarizmu koji je po Bendi propisivao „odricanje od razuma i učenja (i) gubitak tradicija i sjećanja”. U njegovo vrijeme totalitarnost se prenosila na sve sfere ljudskoga življenja, utječući na osobnost ljudi, njihovo razmišljanje, potrebe, savjest, čak i vjeru. „Komunizam je pokušao razoriti obitelj, monopolom nad obrazovanjem i poučavanjem mladih da budu ovisni o državi. Mlade je također nastojao odvući od Crkve uvjeravajući ih u to da im država jamči seksualnu slobodu.” Takve tendencije se opet podmuklo podmeću, ali ovaj put dolaze sa Zapada u kojemu se vrijednosti mijenjaju i koji sve više tone u poganstvo. Ovo što liberalizam danas nudi preslika je onoga što se događalo u komunizmu. Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži primjećuje „…kako se današnji liberali služe naoko neutralnim, pa čak i pozitivnim riječima poput dijaloga ili tolerancije da razoružaju i naposljetku poraze nesvjesne konzervativce, a da drugim riječima ili frazama – hijerarhiji, primjerice, ili tradicionalnoj obitelji – pripisuju negativne konotacije”.

Važnost obitelji i tradicije

Današnji mladi nisu naviknuti na ideološku zloupotrebu jezika, nemaju iskustvo prepoznati uljeza i djelovati suprotno. Ljudima koji znaju tko su, čija tradicija i kultura jesu prisutne u obiteljima, koji su upoznati s prošlošću koja je njihove roditelje tjerala u progonstvo ili im oduzimala zajamčena prava samo zato što su otvoreno kazivali što misle, znaju kako se oduprijeti navalama manipuliranja i razorne moći države koja nastoji uništiti sjećanja i usaditi neke nove trendove i utjecaje, koji se kose s moralnim, etičkim, estetskim i svim drugim vrednotama koje se prenose preko tradicije u obitelj. „Osobita ideološka vizija komunizma zahtijevala je uništenje tradicija, pa i tradicionalnog kršćanstva. Izvan komunističkog poretka nije smjelo biti ničega. Slično tomu, u današnjem kapitalizmu kulturno sjećanje podređeno je logici slobodnog tržišta, čiji se mehanizmi podudaraju s oslobođenjem individualne želje”, pojašnjava Dreher. Diktatura koja se nastavlja i koja ne skriva svoju mržnju i odbojnost prema svima koji ne slijede ideje koje se nastoje nametnuti ne libi se primijeniti različite mjere protiv takvih pojedinaca. Dreher navodi: „Diktatura misli i govora koju spremaju progresivci, režim je utemeljen na lažima i propagandi. Većina konzervativaca, kršćana i nekršćana, shvaća to do neke mjere, no rijetki među njima uviđaju dublje posljedice prihvaćanja tih laži. ‘Politička korektnost’ je gnjavaža; to su laži koje nagrizaju sposobnost jasnog promišljanja o stvarnosti…” Uskoro se ni master studij neće više tako zvati jer se jedno od značenja riječi master vezuje za robovlasništvo. Iako se glagol ‘to master’ koristio u engleskom jeziku u kontekstu stjecanja novih znanja i vještina, „osjetljivi mladi ljudi kojima riječi ranjavaju dušu iako ih slabo poznaju – a možda baš zato – tu riječ povezuju samo s robovlasništvom i kolonijalizmom i ne žele je čuti”, zaključuje novinarka Nada Mirković.

Neznanjem do totalitarizma

Svijet laži je zauzeo svoje pozicije. Na nama je da pristanemo slijediti ga ili mu se oduprijeti i spriječiti njegovo širenje. Ne smijemo popustiti dvomišljenju zbog straha od odbacivanja ili etiketiranja. „Trenutni proces duhovne demagogije i krajnjeg retoričkoga pretjerivanja preobrazio je zabrinutost za žrtve u totalitarnu zapovijed i neprestanu inkviziciju”, upozorava Rene Girard. Memorijalna zaklada za žrtve komunizma koju je osnovao američki Kongres svake godine provodi istraživanje kako bi utvrdila odnos američkih građana prema komunizmu, socijalizmu i marksizmu. Rezultati istraživanja iz 2019. godine pokazali su da ogroman broj Amerikanaca odraslih nakon hladnog rata gleda pozitivno na lijevi radikalizam, a tek 57 % milenijalaca, generacija odraslih s novim tehnologijama, vjeruje da je Deklaracija o nezavisnosti bolje jamstvo ‘slobode i jednakosti’ od Komunističkoga manifesta. Mladi tu ideologiju smatraju romantičnom jer im nitko nije kazivao drukčije ili im se nudila neka pročišćena verzija koja im je zvučala privlačno, a nije ih pozivala na dublje istraživanje. „Ne znati što se dogodilo prije tvog rođenja znači zauvijek ostati dijete”, upozorava Ciceron. Stoga Dreher zaključuje: „Kolektivni gubitak povijesnoga sjećanja na Zapadu – ne samo sjećanja na komunizam već i na zajedničku kulturnu prošlost – nesumnjivo će razorno djelovati na našu budućnost. I nije stvar u tome da se, zaboravljajući zla komunizma, izlažemo opasnosti obnove upravo toga oblika totalitarizma, već u tome da se i samim činom zaborava izlažemo opasnosti totalitarizma općenito. Drugim riječima, totalitarizam moramo pamtiti ne samo da bismo mu se mogli oduprijeti; moramo ga pamtiti da bismo znali pamtiti uopće.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Manipulacija novoga doba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nadzor nad čovjekom

U današnjem individualističkom vremenu gubi se smisao razgovora, dijaloga, a postavlja se pojedinac kao mjerilo svega. Iako ljudi i dalje čeznu jedni za drugima, osjećaju potrebu za dijeljenjem i zajedništvom, ipak kao da ne znaju prepoznati što je to što im nedostaje, što ih osamljuje. Švedski kardinal Anders Arborrelius u predgovoru knjige Veliko otkriće podsjeća da je upravo „zajednička potraga za istinom u dijalogu s drugom osobom klasična pojava u kršćanskoj tradiciji”. Je li moguće da čovjek ne vidi koliko mu nedostaje drugo ljudsko biće? Prepustiti slijepo nekim automatima da određuju što je dobro za pojedinca i što mu treba, a što nikako ne smije uzimati, suludo je i zaglupljuje čovjeka stvorena na sliku Božju. „Distopijsko sjedinjenje trgovine i političkog autoritarizma u državi totalnog nadzora ne moramo zamišljati. Ono već postoji, u Narodnoj Republici Kini”, ističe Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži: priručnik za kršćanske disidente. Kina postaje velesila, bogata i moćna, s totalitarnim režimom koji prikuplja podatke o svojim podanicima i njihovim navikama putem različitih tehnologija kako bi ih ometala u bilo kakvim razmišljanjima ili nakanama koje država proglasi štetnima ili nekorisnima. Novinar John Lanchester primjećuje: „Kina je na putu da postane nešto novo: tehnokratska država koju pokreće umjetna inteligencija. Cilj je toga projekta stvaranje ne samo novog tipa države već i nove vrste ljudskoga bića koje je do kraja internaliziralo zahtjeve države i sveobuhvatnost njezina nadzora i kontrole. Ta je internalizacija glavni cilj: državna tijela neće morati intervenirati u ponašanje građana jer će građani to unaprijed obaviti za njih.” Dakle, umjesto reperkusija, prijetnji i fizičkoga razračunavanja i trpanja u tamnice, sada se radi sofisticiranije. Ljudi sami pristaju da im njihovo lice bude ulaznica u svijet potrošnje i konzumiranja određenih usluga, opravdavajući to uštedom vremena i novca, ne uviđajući da su postali zamorčad. „Kineski sustav socijalnog kreditiranja automatski prati riječi i postupke svakog kineskog građanina, na internetu i izvan njega, te mu, prema kriteriju poslušnosti, dodjeljuje nagrade ili kazne.” Ukoliko učine nešto što ne odgovara postavljenim smjernicama države, odnosno ako se kreću u smjeru suprotnom od ostalih, sustav to bilježi i upozorava policiju. Ako se javno kazalo nešto nepodobno ili se npr. ušlo u crkvu, smanjuje se kreditni rejting pojedinaca. Uskraćuju im se povlastice, ne mogu putovati, ulaziti u određene restorane, djeci se zabranjuje studiranje, ostaju bez posla, odbačeni i izolirani od svih. Ako im netko pokuša pomoći, prolazi iste faze ucjene i gubljenja osnovnih prava na život. Država od svakoga može napraviti izopćenika jer su svi digitalno uvezani i ukoliko algoritamski sustav ukaže na prijestupe, biva odbačen od svih, nepoželjan čak i u obitelji. „Kineski dužnosnici na prikupljene podatke primjenjuju softver za predviđanje kako bi otkrili potencijalne buduće vođe i moguće neprijatelje države prije nego što ti pojedinci postanu svjesni vlastitog potencijala”, izvješćuje Dreher. Vratiti u sklad znači neutralizirati građanina koji predstavlja prijetnju društvu i državi. Sve je ovo donekle poznato nama koji smo odrastali u komunističkom režimu, čija indoktrinacija je trajala sve vrijeme i pokrivala sve sfere čovjekova života. Država je sve bila propisala i samo je postojala jedna istina, ona službena. Mislili smo da smo se riješili takvih viđenja stvarnosti a ovo što nam budućnost donosi, zapravo je strašnija slika istoga scenarija.

Zatočenici virtualnoga svijeta

Orwell se, toliko često spominjan u ovim vremenima, bojao da će doći vrijeme u kojemu će biti zabranjeno čitati knjige. Danas smo svjedoci da mladi sve manje čitaju i da zaziru od knjiga. Do svega dolaze nekim kraćim putem jer im čitanje predstavlja tlaku. S druge strane konzumerizam i društvene mreže ih toliko okupiraju da to već počinje prerastati u prijetnju. Svjedoci smo danas da se mladi na fakultetima nakon pandemije ne znaju nositi sa stvarnim zahtjevima studiranja, nesvjesni da je to proces nego sve žele postići isti tren. Nemaju razvijeno kritičko mišljenje i stvarnost ignoriraju fokusirajući se na tehnologiju i njezine zamamne ponude te su izgubljeni za stvarne potrebe i nesvjesni vlastitih mogućnosti. Zasjenjeni su nekim idolima i utjecajima koji nemaju doticaja s kulturom iz koje oni dolaze i zemljom u kojoj jesu, a možda upravo zato i teže nečemu što je izvan njih, što ih omamljuje poput sirenskoga zova. Kako objasniti ovu težnju djevojaka i mladića da izgledaju umjetno i poput lutaka? Kako objasniti da je originalnost nešto što pripada svakom pojedincu i da izgledati isto i ponašati se isto utječe na razmišljanje i poimanje svijeta?! Čak i pokreti postaju umjetni jer nije lako kandžama/noktima koji su dužinom sve izazovniji i šarolikiji tipkati ili raditi neki drugi posao. Valja ruku postaviti tako da jagodicama dodiruju površinu a da pri tom obave posao. Čovjek sam sebe osakaćuje i pri tome uživa ne postavljajući pitanja o svrhovitosti ali i praktičnosti svega. Tolika izloženost vlastite privatnosti javnosti nepoznata je njihovim roditeljima i oni se najčešće ne znaju nositi s ovim izazovima. Otkako postoje pametni telefoni, mladi oblikuju svoje živote u skladu s instagramskim pravilima a ne vlastitim potrebama. Nastoje se svidjeti svojim vršnjacima, vjerujući da oni žive aktivnijim životom, zanimljivijim, a zapravo su svi zatočenici društvenih mreža i onoga što one nameću. Kako drukčije razumjeti da mladi dijele osobne podatke, čak i najintimnije, nepromišljeno a sve da bi ostavili dojam koji će popraviti brojem lajkanja. Prate jedni druge i žele biti jedni s drugima, a unutar samih sebe osjećaju stalnu prazninu i nezadovoljstvo. Otuda i toliki postotak depresije i samoubojstava mladih ljudi odraslih uz pametne telefone. Psihologinja Jean Twenge za ove mlade ljude kaže da se nalaze „pred najgorom krizom mentalnog zdravlja posljednjih desetljeća” koja se može pripisati njihovoj ovisnosti o društvenim mrežama. Osjećaju se izoliranima iako imaju više prijatelja/pratitelja nego u stvarnom životu. Njihova ranjivost čini ih lakom metom oglašivača i tako ih uvodi u moderno ropstvo. Kako Kundera veli: „U trenutku kad netko počne pratiti ono što radimo, počinjemo se, htjeli ili ne htjeli, prilagođavati očima koje nas gledaju i ništa od onog što radimo nije više istinsko. Imati publiku, znači živjeti u laži.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Znakovi vremena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.