Salve, Regina,
mater misericordiae,
vita, dulcedo et spes nostra, salve.
Ad te clamamus, exsules filii Hevae.
Ad te suspiramus, gementes et flentes
in hac lacrimarum valle.
Eia, ergo, advocata nostra
illos tuos misericordes oculos
ad nos converte.
Et Iesum, benedictum fructum ventris tui,
nobis post hoc exilium oscende.
O clemens, o pia, o dulcis Virgo Maria.

Zdravo kraljice,
majko milosrđa,
živote, slasti i ufanje naše, zdravo.
Tebi vapijemo, prognani sinovi Evini.
Tebi uzdišemo, tugujući, plačući
u ovoj suznoj dolini.
Svrni dakle, odvjetnice naša,
one svoje milostive oči na nas
te nam poslije ovoga progonstva pokaži Isusa
blagoslovljeni plod utrobe svoje.
O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.

Himan Salve Regina pjevao se još u 11. stoljeću po samostanima. Vjerojatno je nastao u samostanu Reichenau na Bodenskom jezeru. Prvotno je himan započinjao riječima „Salve, Regina misericordiae“ – Zdravo, Kraljice milosrđa. Tek je u 16. stoljeću izraz proširen na „majko milosrđa“. Riječ je o maloj ali vrlo značajnoj promjeni. Naime, u prvom je obliku Marija ponajprije vladarica, moćna žena čija se uloga iskazuje po milosrđu. A u kasnijem obliku Marija je prije svega brižljiva majka (mater misericordiae), koja nam kao milosrdna pomoćnica pritječe u pomoć, iako nije ništa manje moćna žena (regina) nego ranije. Do danas se na ovom molitvom zaziva zagovor Majke Božje i Majke naše.

Klasični oblik molitve

S obzirom na biblijske iskaze o Mariji, pomalo začuđuje terminologija ovoga himna. Jednostavna „službenica“ Marija (Lk 1,48) pozdravlja se kao „kraljica“ – što je vrlo visoka služba. Na osnovu njezina božanskog materinstva Crkva je prepoznaje kao najveću među svecima i časti je kao kraljicu neba. Slijedi niz predikata koji izbližeg opisuju Majku Isusovu. Ona je milosrdna mati, život, slast i ufanje naše. Sve je to već dovoljno da ju se iznova pozdravi. Riječ „salve“ (zdravo) uokviruje prva tri stiha koji služe kao zaziv Majke Božje. Slijedi predstavljanje molbe. U ovom trenutku intonacija postaje ozbiljna. Tebe, Marijo, zazvali smo hvalom jer smo „prognani sinovi Evini“, odnosno izbačeni smo iz raja. Stoga „uzdišemo, tugujući, plačući u ovoj suznoj dolini“. Naime, na zemlji još ne vlada vječna nebeska radost, pa smo još više potrebni njezina zagovora.

Do ovog trenutka u himnu je vidljiv klasični oblik molitve: nakon zaziva izriču se potrebe da bi se zaključno navelo molbu. Izraz „Eia ergo“ (svrni dakle) predstavlja premosnicu između onoga što je već izrečeno i onoga što slijedi. „Advocata nostra” – naša „odvjetnica“ ili „advokatkinja“ (neki kažu „zagovornica“, što slijedi iz germanskoga prijevoda ovog himna – njem. „Fürsprecherin“) neka svrne „milostivi pogled“ na one koji tuguju i plaču. Tako će svi ljudi u ovozemaljskom životu, u progonstvu, moći gledati vječno spasenje: „pokaži nam Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje“. Za kraj se jasno izriče otkud Mariji tolika moć. Njezina snaga dolazi od Sina Isusa Krista. Himan završava trostrukim zazivom „O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo”. Moglo bi se dodati i molitvu „Poslušaj ove naše molbe“.

Dok slikovit govor i ozbiljni zazivi u tekstu već mogu izazvati jezu, himan svoju moć razvija tek kad se pjeva. Gregorijanski napjev himna „Salve Regina“ nalazi se u pjesmarici Graduale Romanum“. Središnja je to pjesmarica korala u Crkvi. No postoji i nadaleko poznati napjev belgijskoga baroknog kompozitora Henrija Du Monta (1610-1684).

Rukopisi potvrđuju da je latinski tekst himna nastao prije 1054. godine. Uobičajeno se pripisuje benediktincu Hermannu von Reichenauu, kojega često nazivaju i Hermannus Contractus. No nije siguran točan datum nastanka. Posljednji trostruki zaziv dodan je naknadno, a prema tradiciji dodao ga je sv. Bernard iz Clairvauxa (†1153).

U molitvi časoslova

Himan Salve Regina nalazi se i u Časoslovu. Najčešće se moli od Nedjelje Presvetog Trojstva (prva nedjelja nakon Duhova) do kraja liturgijske godine (Nedjelja Krista Kralja). U ostalim vremenima liturgijske godine (Božićno, Uskrsno, Korizma i Došašće) pjevaju se češće ostali himni, odnosno marijanske antifone. U nekim krajevima Crkve uobičava se ovaj napjev moliti kod groba svećenika ili druge osobe posvećenoga života na sahrani.

Objava Salve Regina – tisućljetni klasik pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako Biblija i crkveni Oci predstavljaju Duha Svetoga kao svjetlo? Za razliku od ostalih naravnih simbola – kao što su vjetar, voda, oganj i ulje – Biblija ne povezuje izravno „svjetlo” s Duhom. Naprotiv, Pismo često povezuje Boga i „svjetlo”, do tvrdnje da je Bog svjetlo (usp. 1 Iv 1,5). Ipak, Duh je svjetlo u prenesenom smislu, kao izvor istine i princip spoznaje. Zapravo, Paraklit, „Duh istine”, uvodi vjernike u svu istinu (usp. Iv 16,13). Duh stalno posvećuje i prosvjetljuje svoju Crkvu, počevši od prve Pedesetnice. Stoga Oci često govore o Duhu kao o svjetlu koje prosvjetljuje, o „snazi posvećenja i rasvjetljenja” (sv. Atanazije). Istočna će teologija razviti velike teme o Duhu kao svjetlu, dok će zapadna teologija, pod utjecajem Augustina, temu svjetla uglavnom povezivati sa Sinom, a temu ljubavi s Duhom.

Kakvo svjetlo Duh pali u našoj pameti? Teologija razlikuje nekoliko tipova svjetla i rasvjetljenja: naravno svjetlo (ljudski razum), svjetlo vjere i milosti i svjetlo slave (u vječnom životu). Duh pali u nama svjetlo vjere i milosti da spoznamo i prihvatimo stvari koje su iznad razuma. Duh je razliven u nas „da nam dade spoznati sve što nam je Bog darovao” (usp. 1 Kor 2,12). Ova vrsta spoznaje nije samo razumska, nego je to divljenje sa zahvalnošću, uživanje i posjedovanje. Jednostavno, ovdje se radi o daru spoznaje i mudrosti. Duh nam pomaže da poniremo u „tajne Božje”, a posebno u tajnu Isusa, koji za sebe reče da je „svjetlo svijeta” (usp. Iv 8,12). Duh nam, nadalje, otkriva i našu sudbinu (usp. Ef 1,17-18). Na koncu, Duh nam najviše donosi prosvjetljenja kada čitamo Bibliju. On nastavlja zadaću Uskrsloga koji je „otvarao učenicima pamet da razumiju Pisma” (usp. Lk 24,45). Bez Duha, koji je autor Pisma, ne možemo razumjeti Riječ Božju. Crkva nas potiče da Pismo „treba čitati i tumačiti istim Duhom u kojem je napisano” (Dei Verbum, 12). Samo Duh čini Riječ Božju „živom i djelotvornom” (usp. Heb 4,12) i otkriva njezine tajne „malenima” (usp. Mt 11,25). Međutim, da bismo mogli razumjeti „duhovni smisao” Pisma, moramo se prvo „očistiti”. Pavao kaže da „naravan čovjek” (doslovno: životinjski) ne prima ono što je od Duha, to je njemu ludost (usp. 1 Kor 2,14). Ljudi koji dopuštaju da ih vode tjelesni nagoni i strasti ne mogu razumjeti Riječ Božju. Bludnost i nečistoća srca zamračuju svjetlo Duha. Samo oni koji su „čista srca” mogu „gledati Boga” (usp. Mt 5,8). Zato, ako želimo da nam Duh rasvijetli pamet – kako bismo spoznali istinu o Bogu, o Kristu, o Pismu i svojoj sudbini – moramo se boriti za čistoću srca. Što više budemo uzdizali svoj pogled od materije i tijela na Uskrslo Tijelo Gospodinovo, lakše ćemo održavati čistoću srca. Put čistoće je put „od ljepote k Ljepoti” (Ivan Klimaks). Naša pamet je poput mlina: ono što stavimo prvo u njega, to se melje cijeli dan (Ivan Kasijan). Zato na početku dana stavljajmo u svoj um zrna dobrih (Božjih) misli i riječi, da ne bi đavao ubacivao svoj kukolj.

Dođi, Duše Sveti! Očisti naše misli od svake nečistoće. Ispuni naše pameti svojim svjetlom da možemo lakše ponirati u Božje dubine, da možemo jasnije čuti i slijediti Krista, da možemo bolje razumjeti Pisma, da možemo biti svjesniji svoga kršćanskog dostojanstva i poslanja. Dođi, Duše Svjetla, uvodi nas u punu i cjelovitu istinu evanđelja. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nas vodi k punoj istini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.