U tome su mu glavni partneri udruge Status M i CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje), od kojih je prva već odavno poznata po uvođenju rodne ideologije u pojedine zagrebačke vrtiće, a druga po nedavnoj prostačkoj kampanji kojom su prisiljavali Tomaševića na uvođenje seksualnoga odgoja u odgojno-obrazovni sustav i to plakatima čiji sadržaj nije primjeren porno-industriji, a kamoli javnom djelovanju.

Da su gradskim čelnicima iz sekte Možemo i njihovim partnerskim udrugama posve pomiješani prioriteti u smislu duševne dobrobiti zagrebačke djece govore jasno samo dvije sljedeće činjenice:

• Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, neposredno prije svoje dekapitacije s čela te institucije od strane Tomislava Tomaševića, iznijela je podatke MUP-a po kojima je, u odnosu na 2019., u prvih pet mjeseci 2020. godine zlostavljanje djece poraslo za 27 posto, kazneno djelo kršenja djetetovih prava, odnosno, fizičko i emocionalno zlostavljanje za 32 posto, dok se seksualno zlostavljanje povećalo za čak 67 posto.
• U nedavno publiciranoj digitalnoj knjizi o pandemiji samoozljeđivanja mladih u Hrvatskoj („Samoozljeđivanje kod adolescenata”, autorice Kristine Majer Čekada s Medicinske škole u Puli) izneseni su podaci o porastu samoozljeđivanja kod zagrebačkih srednjoškolaca od 50 posto u razdoblju od pet godina!

Od situacije u kojoj o prethodno navedenim zastrašujućim podacima nitko u zagrebačkoj vlasti godinama ne vodi računa, već umjesto toga prioritete daju javnom predstavljanju tzv. „kartica-seksalica”, gora je jedino činjenica kako se sve ovo događa mimo znanja i uključenosti roditelja, a sve uz pozivanje na upitne međunarodne i transrodne autoritete.

Po obiteljskom zakonu u Hrvatskoj roditelji su upravo ti koji imaju glavnu ulogu u odgoju svoje djece, ali, nažalost, sve prethodno navedeno samo je zadnji primjer u nizu sustavnoga pokušaja koji traje već nekoliko godina da se oca i majku posve izbaci iz jednadžbe dječjega obrazovanja.

Dapače, išlo se toliko daleko da ih se u službenim dokumentima umjesto „otac” i „majka” nazivalo Roditelj 1 i Roditelj 2.

Tome, kao i svakom drugom socijalističkom nasrtaju na obitelj kao temelju kršćanske društvene zajednice treba se hitno i oštro suprotstaviti.

Objava I roditelji odlučuju, zar ne? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prozor života je plemenita inicijativa koja je započeta u veljači ove godine, usporedno s nastojanjima katoličkih udruga poput „U ime obitelji” da se u svim hrvatskim bolnicama ženama omogući anonimni porod te da se otvore tzv. „gnijezda za bebe”, a sve u cilju smanjenja stope pobačaja. Inače, ovakav sustav humanitarne pomoći i solidarnosti već dugo postoji u zapadnim zemljama, a samo u Austriji i Švicarskoj je prošle godine zahvaljujući njemu spašeno na desetke beba.

U Hrvatskoj, međutim, od samoga početka ova ideja nailazi na žestoki otpor ekstremne ljevice i raznih feminističkih organizacija uz neskrivenu potporu dijela glavnostrujaških medija, gdje pojedine antifa figurine idu toliko daleko da optužuju udrugu Betlehem kako se djelovanjem Prozora za život žene potiču na kazneno djelo napuštanja djeteta, odnosno da trudnoću iznesu do kraja!

Resorni ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Marin Piletić, umjesto da pohvali ovaj humanitarni uspjeh borbe za život od začeća, odmah je zatražio da se Prozor života zatvori, uz objašnjenje da „ovakve prakse otvaraju prostor paralelnim, nezakonitim oblicima skrbi, što može predstavljati rizik za povredu prava djece koja moraju biti na prvom mjestu”.

Izgleda da ministar Piletić i cijela neoliberalna falanga koja pod parolom „prava na izbor” potiče kulturu smrti nisu dobro upoznati sa statistikama čedomorstva i infanticida koji su u Hrvatskoj posljednjih godina, nažalost, u stalnom porastu.

Međutim, izgleda da je svega svjesna šira hrvatska javnost jer su na ovaj slučaj do pisanja mojega teksta putem društvenih mreža reagirali brojni društveni uglednici i javne osobe, mahom kritizirajući nemušti ministrov stav uz pitanja i izjave poput: „Ima li kontejner dopuštenje za rad?”, „Bi li bilo bolje da je beba završila u kanti za smeće?” i „Naspram smrti stoji život. Između njih katkad stoji samo jedan običan Prozor.”

Ovakve neprimjerene reakcije dijela medijske scene, ljevičarskih aktivista i očito zbunjenih državnih dužnosnika na jednu plemenitu inicijativu, samo su nastavak „kulture smrti” koja se posljednjih godina nameće u hrvatskom javnom prostoru nasuprot kršćanskim vrijednostima očuvanja svakoga života od začeća.

Da samo podsjetim, u Zagrebu je pod egidom stare/nove lokalne vlasti jedna žena za pobačaj fetusa u dobi od sedam mjeseci nagrađena titulom žene godine, a ministar Piletić prije svega nekoliko mjeseci uručio je nagradu za rad udruzi koja otvoreno promiče rodnu ideologiju i histeriju epidemije transrodnosti među djecom i mladeži.

Stoga se ovim tekstom i ja pridružujem svima onima koji podržavaju djelovanje i cilj Prozora života uz pitanje: Kome u jednoj državi koja je mahom katolička i u kojoj majka Crkva od pamtivijeka ima veliku ulogu u svekolikoj brizi duševne i opće dobrobiti hrvatskoga naroda jedan takav Prozor može smetati?

Objava Kome smeta “Prozor za život”? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Američki psiholog Abraham Maslow sredinom prošlog stoljeća osmislio je teoriju ljudskih potreba po kojoj se nakon zadovoljenja temeljnih egzistencijalnih osnova, poput krova nad glavom, hrane i obitelji, na vrhu duhovnih zahtjeva svakog ljudskog bića pojavljuje nagon za samoaktualizacijom – tzv. „iskustvo vrhunca”, a kojeg u čistom obliku proživljavaju samo rijetki pojedinci u ljudskoj povijesti poput Isusa Krista, Bude, Muhameda.

Nasuprot „iskustvu vrhunca” postoji i „iskustvo bezdana” – stanje kada se osoba suoči sa zastrašujućom traumom na koju reagira užasom, strahom i bespomoćnošću i koje u pravilu ostavlja duboke duševne ožiljke. Na prvi pogled ovakva tamna emotivna sila čini se isključivo kao nešto negativno – iskustvo kojeg se treba izbjegavati, bojati ili koje treba liječiti. Ali, kako kažu Jung i Frankl, u svakoj patnji nalazi se i sjeme neočekivanog dobra.

Jan Palach bio je češki domoljub koji se 1969. godine zapalio u znak prosvjeda ulaska ruskih tenkova u njegovu domovinu. Nema dvojbe da je taj smrtonosni čin za Palacha bio jako bolan i da je on posljednje trenutke svojeg života proveo u nezamislivoj tjelesnoj patnji, ali na duhovnoj razini on je „iskustvo bezdana” pretvorio u „iskustvo vrhunca” – svojoj patnji dao je smisao otpora ruskoj invaziji, te je svojim činom mnogim svojim sugrađanima dao hrabrost i duhovnu snagu da izdrže teška vremena komunističkog režima.

U medicini poznajemo takozvani „salutogeni učinak traume”, situaciju u kojoj žrtve teških traumatskih događaja po istima počinju razvijati svoju empatiju, nadrastaju svoja strašna iskustva, te ih čine katalizatorima svojeg daljnjeg osobnog i duhovnog razvoja. Povijest je prepuna primjera pjesnika, pisaca, slikara i drugih umjetnika koji su svoja najbolja djela iskovali u zagrljaju traume i patnje: pogledajmo samo stihove Sylvie Plath, Van Goghove slike ili „Tešku tamnu noć” Svetog Ivana od Križa. Kolektivna trauma poput rata može iznimno pozitivno djelovati i na razvoj društvene svijesti i međusobnog zajedništva, što su Hrvati jako dobro osjetili tijekom Domovinskog rata, ali su, nažalost, izgubili u poratnim desetljećima.

Veliki njemački filozof Friedrich Nietzche napisao je: „Kada gledaš u bezdan, bezdan gleda u tebe”. U svakome od nas, dragi čitatelji, leži snaga suočiti se s dubinom bezdana bez obzira koliko on bio dubok, ali samo ako u tom „tamnom pogledu” nađemo barem i zrnce smisla. 

Za mene osobno, moja vjera u Krista i njegov nauk predstavlja to simbolično zrnce koje mi je pomoglo da u zadnjih trideset godina nađem smisao i u najtežim trenucima svojeg života. Jer, kako kaže Oscar Chambers: „Izabrati patnju samu od sebe pogrešno je; izabrati volju Božju premda predstavlja patnju posve je druga stvar”.

Objava Kada bezdan gleda u tebe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovo kažem jer se naši geni ni u jednoj molekuli ne razlikuju ni od gena „Dedeka Kajbumšćaka”, što je popularni naziv za krapinskoga pračovjeka koji je živio prije više od 100 000 godina, ni od već spomenutoga Shakespeareova suvremenika.

 Ljudski organizam milenijima ostaje isti, a izmjenjuju se samo količina, vrsta i ritam informacija koje primamo i obrađujemo. E pa ta „informacijska inflacija” dosegla je tu razinu da ugrožava opstanak ljudskoga roda u cjelini.

 Možda će čitatelji misliti da pretjerujem, ali sagledajmo malo sljedeće činjenice: količina informacija kojoj je suvremeni čovjek izložen i brzina promjene tih informacija imaju znanstveno dokazan negativan učinak ne samo po duševno zdravlje već i po čistu ljudsku fiziologiju. Prije nego nastavim s primjerima, napomenut ću kako bi se ovu „informacijsku hiperinflaciju” možda i moglo kontrolirati da 2010. godine na svijet nije došao jedan od najpraktičnijih i najopasnijih izuma u povijesti čovječanstva: pametni telefon.

 Poznati njemački psihijatar Manfred Spitzer u svojoj knjizi Epidemija pametnih telefona kaže kako je „u posljednjih deset godina, pametni telefon golemom brzinom osvojio svijet i promijenio svakodnevicu svojih četiri milijarde korisnika kao nijedna tehnička inovacija prije. Od jutra do večeri, na poslu i u privatnom životu: čini se da ništa ne funkcionira bez pametnog telefona. No, ima li njegova uporaba svoju cijenu?”

Cijene koju plaćamo svjestan je gotovo svaki roditelj djeteta rođenoga u posljednjih četvrt stoljeća, kada tijekom obiteljskoga druženja njegova djeca međusobno komuniciraju putem svojih ekrana. To interpersonalno otuđenje čak je i jedno od manjih zala koje nam je moderno doba nametnulo – najštetniji učinak koji „informacijska hiperinflacija” ima po današnje društvo, posebice djecu i mladež širi se preko društvenih mreža. Od promicanja neprikladnoga ponašanja, hiperseksualizacije djece, liberalizacije spolnosti, romantizacije duševnih oboljenja, online izrugivanja, glorifikacije nasilja, sotonizacije svih onih koji ne misle kao „mi”, društvene mreže postale su rasadnik uništenja zdravoga razuma i normalnoga psihosocijalnog razvoja djece.

 Profesorica psihologije Jean M. Twenge sa Sveučilišta u San Diegu upravo društvene mreže smatra jednim od glavnih razloga što su djeca rođena nakon 1995. godine, a koje ona naziva „super-povezana iGeneracija”, sve manje sretnija i potpuno nespremna za odrastanje.

Na zdravstvene posljedice pretjerane uporabe pametnih telefona/društvenih mreža upozorava i dr. Spitzer, koji kaže kako „mnogi investitori i poduzetnici, pa i sam šef Applea preporučuje da se pametni telefoni ne bi trebali koristiti u školama, francuski ih je predsjednik tamo potpuno zabranio, a Južna Koreja već godinama ima zakone koji štite mlade od najgorih posljedica upotrebe mobitela”.

Osobno, svjetlo na kraju ovoga tunela samo djelomično vidim u restrikciji uporabe pametne telefonije, a puno više u „buđenju” konzervativnih i kršćanskih vrijednosti koje je počelo masovnom pobjedom Donalda Trumpa na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima u SAD-u.

Možemo biti „superpovezani” putem moderne tehnologije i u milisekundi kontaktirati nekoga na drugom kraju svijeta, a opet, kao ljudi, biti međusobno udaljeni svjetlosnim godinama u prostoru koji je izgubio povijesne značajke obiteljskih i kršćanskih vrijednosti.
Stoga, pozdravljam ovu novu „konzervativnu zoru” koja je svanula u Americi i nadam se da će njezine zrake što prije obasjati cijeli hrvatski puk, posebice u Domovini i BiH.

Objava Razdvojenost u vrijeme potpune povezanosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ubojica, mentalno poremećeni mladić, hladno je ušetao u jednu osnovnu školu u zagrebačkom naselju Prečko i započeo svoj krvavi pir. Kako to obično biva u nas, tijelo nesretnoga djeteta još se nije ni ohladilo, a mediji su se počeli natjecati u tome tko će u prvi plan staviti „stručnjake” od kojih malo tko ima ikakva iskustva u radu s traumatiziranom djecom i žrtvama životno ugrožavajućih situacija. Javni prostor tako se i na ovu crnu temu otvorio i za pojedine promicatelje „new age” filozofije koji u svojim nastupima nerijetko zastupaju stavove duboko suprotne kršćanskim vrijednostima.

Vrhunac svega meni je ipak bilo izlaganje jedne psihologinje koja se inače javno zalaže za „dodavanje duginih boja u obrazovni prostor”, odnosno promicanje nakaradne rodne ideologije koja je korijen mnogih današnjih društvenih zala.

 U toj šumi raznih instant stručnjaka naletio sam i na „zrno mudrosti”, konkretno intervju svoje drage prijateljice i dječje psihijatrice s KBC-a Osijek, prof. dr. Katarine Dodig-Ćurković, a koja na ovu temu, između ostaloga, kaže i sljedeće: 
„Samozavaravali smo se da smo bolji od drugih i vjerovali da se ovakve tragedije kod nas neće dogoditi.” Problem nije samo u djeci već u društvu u cjelini koje je ozbiljno bolesno, nastavlja prof. dr. Dodig-Ćurković, a permisivni stil odgoja, koji ona naziva društveno prihvaćenim zapuštanjem djece, doprinosi stvaranju generacija mladih koji prkose, razbijaju, pa čak i dižu noževe, a nitko im ne može ništa.

Ovo vjerovanje da smo „bolji od drugih” i opasku prof. Dodig-Ćurković o „bolesnom društvu” ja bih usporedio sa starolatinskim grijehom „hubris” iliti pretjerane oholosti društva kao cjeline, kada se gube sve norme i kriteriji tradicionalnih vrijednosti te propada u ponor dekadencije u kojem je sve dopušteno, a nitko ni za što nije odgovoran.

Stoga smatram da suočeni s ovakvom strahotom, prije negoli uperimo prst u potrazi za dežurnim krivcem trebamo stati pred duhovno ogledalo i zapitati samoga sebe: jesam li i ja dio bolesnoga društva? Jesam li se i ja toliko udaljio od Boga? Jer upravo je napad koji već skoro dva desetljeća traje na kršćanske temelje zapadne civilizacije, a posebice katolike, jedan od glavnih uzroka „bolesti” današnjega društva, a za posljedicu koje imamo i ovakve tragedije poput sinoćnjega masakra u Zagrebu.

Zato su upravo ovi dani došašća i Božića vrijeme da preispitamo svoju duhovnu čistoću i ponizno se okrenemo Kristu i njegovu nauku, te kao vjernici ostanemo čvrsti pred izazovima „novoga doba” i bolesnoga društva, a zajedničko ozdravljenje potražimo u vjeri koja nas je kao narod stoljećima uzdizala iznad teških nedaća. Kako kaže sveti Augustin: 
„Za sebe si nas, Gospodine, stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.” Uz ovu izreku, dragi čitatelji, želim vam svima MIR I DOBRO!Egida: Javni prostor se otvorio za pojedine promicatelje „new age” filozofije koji u svojim nastupima nerijetko zastupaju stavove duboko suprotne kršćanskim vrijednostima

Objava Kako ozdraviti bolesno društvo? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.