Dobrota

Ako želimo biti zdravi, moramo uskladiti svoje misli, riječi i djela. Trebamo promišljati, odlučivati i nakon toga djelovati uvijek gledajući i orijentirajući svoje biće prema dobru, prema pozitivnim mislima i zdravlju. Duhovno trebamo biti zagledani u zdravlje umjesto u bolest i onda će se zdravlje sabirati u našim mislima, izražavati u našim riječima i postat će istina našega duha. Kada se okrenemo dobru, onda stupamo na čvrsto tlo jer je dobro uvijek jače od zla. Na toj strani biramo bitak, pristajemo uz Stvoritelja i na to da s Njim surađujemo. Kad uđemo u dobrotu, započinjemo proces samoliječenja. Ako mislimo i činimo dobro, brišemo osjećaje krivnje, straha, ovisnosti i depresije. Svi ti osjećaji su jako plodno tlo za razvoj bolesti, ali imamo način da ih se riješimo, samo trebamo ići za tim da postanemo istinski mudri ljudi. Dok činimo dobro i pri tome umnažamo svoje dobivene talente, ulazimo u duhovnu stvarnost koja nam donosi snagu, život i zdravlje. Ako je naš život etičan, moralan i savjestan, mi duhovno ozdravljamo i postajemo cjeloviti.

Ako se fokusiramo na to da činimo dobra djela, znači da smo se opredijelili za zdravlje a ne za bolest. Činiti dobro znači biti djelatan, ići dalje, razvijati sebe i tražiti svoj smisao, a razvijati sebe znači prihvaćati i usavršavati vlastitu osobnost, bez želje i čežnje da budemo kao drugi ili da se drugima svidimo. Biti mudar je hrabrost da svoju egzistenciju živimo do kraja. Biti duhovno bolestan znači da ti prestaješ biti ti, da se mijenjaš u nešto što Bog nije za tebe odredio. Ako patnjama, bolesti i nevoljama dopustimo da nas slome do kraja, ubijamo sebe i svoju osobu i gubimo vlastitu egzistenciju. Zato trebamo okrenutost dobroti, ljubavi i ljepoti jer to je način da ostanemo u istini. Biti dobar, čovjekoljubiv i vrhunski čovjek je odluka, opredjeljenje, svakodnevna borba. Budemo li njegovali vjeru u dobro, moći ćemo sačuvati svoje dostojanstvo i u najtežim životnim situacijama.

Kako bismo sačuvali sami sebe i svoju neponovljivu osobnost, moramo biti u stalnom kontaktu sa Stvoriteljem. Tako postajemo svjesni bezuvjetne ljubavi koju On ima za nas. Svjesni te ljubavi postajemo sposobni za ljubav prema bližnjima. Ta je ljubav plod povezanosti sa Stvoriteljem, vrhunski lijek i izvor zdravlja. Ako nema ljubavi, život se gasi. Zdrav je čovjek sposoban prihvatiti ljubav i darovati je drugima. Okrenutost dobroti i istini ispunja nas ljubavlju, a ona nas čini radosnima i zdravima. Da bismo ostali okrenuti prema dobru, ništa nije toliko bitno koliko praštanje i kajanje za grijehe. To su antibiotici u duhovnom životu. Oni ubijaju bijes, mržnju, srdžbu, zlovolju, svađu, zloću i depresiju. Čovjek koji se razvio u smjeru dobra sposoban je opraštati i kajati se. Na taj se način oslobađa krivnje i svakoga lošeg utjecaja koji drugi mogu imati na njega.

Nada

Isus je rekao da će nam biti onako kako vjerujemo, zato su jako važne naše misli i izgovorene riječi. Sve što mislimo i pričamo ima svoje posljedice, pozitivne i negativne. Ako su naše misli i riječi pozitivne, one nas uvode u nadu, a nada nas dovodi u poziciju sigurnosti ostvarenja svega onoga što je dobro. Nada intuitivno spoznaje da se dobro ničim ne može uništiti. Ako imaš nadu, uvijek ćeš imati hrabrosti započeti nešto novo i živjeti vrhunski život. Uspjet ćeš u životu ako sklopiš savez s Bogom, ako odlučiš vjerovati u dobro i ustraješ čak i onda kada se čini jako teško. Tu je jako važna vježba i ponavljanje pozitivnih misli kao što su: Ja mogu! Ja hoću! Ja vjerujem da ima nade! Bit će dobro! I kad se sve to čini glupo ponavljati, samo ustraj i uzgojit ćeš nadu. Jednom kad je uzgojiš zalijevaj je molitvom, pozitivnim stavom i dobrim djelima i bit ćeš snažan čovjek! U tome također jako može pomoći i odricanje, žrtvovanje svojih želja ili barem odgađanje njihova ispunjenja.

Oprost

Ne okrećimo se stalno prošlosti, vrteći do u beskonačnost bolne i teške trenutke koje smo možda proživjeli i koji su uzrok naše bolesti. Radije razmišljajmo o nečemu novom što možemo napraviti. Budimo bolji, osposobimo sami sebe za zdrave odnose s drugim ljudima. To je pravi pokazatelj da smo i sami zdravi. Kada je to moguće? Kada druge razumijemo, prihvaćamo i kada drugima opraštamo! Ako želimo naučiti opraštati, moramo prvo opraštati samima sebi. Najčešće smo nezadovoljni sami sa sobom, osjećamo krivnju koje se ne možemo osloboditi i mislimo kako su drugi oko nas bolji i sposobniji. Sve te osjećaje često krijemo od drugih, pa i od samih sebe, ali to nije način da postanemo vrhunski ljudi koji imaju uspjeh u obitelji, u poslu, u odnosima. To je način da izgubimo svoje zdravlje.

Jedino nas duhovna snaga može osposobiti da prihvaćamo druge, da im iskazujemo razumijevanje i da tako uspostavljamo zdrave međuljudske odnose. Tu duhovnu snagu njegujemo na sljedeće načine koje je Lela nabrojila u svojoj knjizi: okrenutošću prema dobru i istini, pozitivnim mislima, opraštanjem, kajanjem, odricanjem, dobrim djelima!

Zahvalnost

Za kraj je jako važno dodati zahvaljivanje. Zahvaljivanjem umnažamo svoju vjeru, vjerom jačamo svoj duh, a duh nas čini zdravim. Zahvaljivanjem nestaje u nama ono što nas razara, što nam oduzima snagu, mudrost i život. Tako zauzimamo stav i usmjeravamo svoj život prema onome što je najvrjednije, postajemo hrabri i odvažni. Čovjekova je najveća mudrost upravo u povezanosti sa Stvoriteljem, koji je apsolutna ljubav. Samo ta ljubav može nadoknaditi nedostatak ljubavi koji svaki čovjek može osjetiti u međuljudskim odnosima i zadovoljiti sve naše potrebe za nježnošću. Čim prije postanemo svjesni da nam po čistoj savjesti život postaje smislen i da je Božja ljubav naše vrhunsko dobro, postat ćemo zdravi i cjeloviti ljudi, onakvi kakvima nas je Bog zamislio, spremni za velika djela milosrđa, kao što je i doniranje organa. Samo zdrave organe možemo darovati, zato se čuvajmo i pazimo, mislimo dobro i bit će dobro!

Objava Hagioterapijska ljekarna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Molitva kao susret

Unatoč svemu, može se priznati da ne postoji ništa toliko zajedničko čovjeku, ništa bliže našem svakidašnjem životu od pomisli na Nekoga koji mu je, iako daleko, tako neposredno prisutan. Govoreći tako i misleći tako o samoj strukturi čovjeka kao religioznoga bića dolazi se do same molitve koja bi trebala biti na prvom mjestu označena i vođena „susretom” – dijalogom. Prije svega sa samim sobom, a onda, kako to kaže sveti Augustin, „s Onim koji nam je bliže nego mi sami sebi”. Iz ove je perspektive molitva, ako nije susret i dijalog, ostavljena samoj sebi ili prelazi u puko zadovoljavanje „naših” potreba ili, još teže rečeno, ispunjenje obveza.

S druge strane, sama je molitva izričaj naše ljudskosti koja teži za cjelovitošću, zdravljem: „jačanjem” naše slabosti i to već od samoga rođenja, kao neka limfa našega življenja. Konkretno rečeno, molitva i iscjeljenje traže uvijek neki vid odnosa koji, kako je rečeno, ima narav susreta i dijaloga. Dok je prvi vid vođen duhom, drugi je tijelom i psihom. Pod oba vida susrećemo nadu i povjerenje koji su sastavni dio čovjeka i njegov duboki oslonac. Zatim sam čovjek počinje vidjeti molitvu kao zaziv i pomoć, koji se sami pretvaraju u zahvalu i hvalospjev iako ih sam čovjek ne bi znao izreći riječima. U svemu tome čovjek pronalazi odgovor u onom što moli, ali je često i on sam odgovor.

Molitva kao odgovor

Moglo bi se reći da je molitva uistinu najbolji odgovor samom čovjeku i njegovoj potrazi za spoznajom samoga sebe. U procesu molitve koja postaje molitva ozdravljenja cijeli je dijalog intiman, vođen nadom i povjerenjem tako da dosta puta i sama bol postaje podnošljiva ili čak nestane. U protivnom dolazi do prihvaćanja same bolesti ili kako nas to poučava Isus iz Nazareta: sve dok ne prihvatimo svoj križ i ponesemo ga, on predstavlja teret!

Vjeru, nadu i ljubav živimo molitvom i u molitvi kako nam to poručuje apostol Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima 5,17: „Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte! Jer, to Bog hoće od vas u Kristu Isusu.” Ovaj nas poziv na molitvu bez prestanka nekako budi i potiče da iziđemo iz samih sebe i uđemo u odnos s „Nekim” koji sam izlazi iz sebe i čovjeka čini sve sposobnijim da ponire u samoga sebe – pogotovo kada je u boli i patnji i u samom sebi pronalazi mogućnosti svoga ozdravljenja i življenja. Kad je čovjek u sebi i sa sobom, lakše uzdiže svoj pogled prema nebu, što nam poručuju i sve religije: da je vjernik vođen uzdizanjem pogleda prema Gore, tražeći Nešto ili Nekoga koji ga nadilazi. A u kršćanskoj objavi i tradiciji „Netko”, Bog dolazi nama, dolazi u susret čovjeku donoseći mu sve potrebno za život, dolazi po Isusu iz Nazareta koji je sam Liječnik i lijek…

Molitva i ozdravljenje otvaraju granice nudeći čovjeku odgovore na velika pitanja koja nosi u sebi: tko sam, odakle dolazim, zašto umirem, koji je smisao moga življenja i zašto je patnja prisutna u svijetu. U ovom procesu molitve i suočavanju s odgovorima na egzistencijalna pitanja već ovo samo suočavanje može dovesti do ozdravljenja. Naravno, i ove odgovore nam je donio sam Isus iz Nazareta koji ih je sam živio. Stoga je potrebno imati iskustvo Isusa iz Nazareta ne samo kao Sina Božjega, Boga, nego i čovjeka.

Molitva kao životna hrana

Ponirući u sebe i susrećući sebe, čovjek u svojim patnjama, tražeći put ozdravljenja uključivanjem molitve, sve više nadilazi sebe i svoja ljudska ograničenja. U tom procesu dolazi tako do dubina svoga srca, nalazeći u sebi svog Autora, Stvoritelja i često tako bolesti bilo koje vrste nestaju i dolazi do ozdravljenja. Čovjek dolazi do spoznaje da je dosta puta gubio sve dok je tražio ono materijalno zbog čega se sam i razbolio.

U svakom slučaju, s gledišta antropologije i teologije, čovjek nedostatkom molitve prazni onaj esencijalni dio samoga sebe – tako se degradira i ranjava. Moleći, čovjek hrani i jača svoju vjeru i tako se upućuje prema ozdravljenju. Pritom je jedna spoznaja vrlo bitna: a to je da molitva ne ozdravljuje nego sama vjera: „Vjera te tvoja spasila” – molitva je samo put, a rekli bismo i hrana.

Katekizam Katoličke Crkve (br. 2744) kaže nam da je molitva „vitalna potreba”, ona je kao disanje i ponavlja nam da čovjek nije samo psiha nego i duh koji samo u molitvi nalazi zrak koji priroda u nas udahnjuje. Toma Akvinski nam poručuje da čovjek nije samo materija, vegetativna duša nego duhovna duša. Te iste stvari, ali na drugi način, kaže nam Isus u Lukinu evanđelju 18,1-8 u prispodobi o ustrajnoj udovici. Evagrije Pontski, jedan od pustinjskih otaca iz 4. stoljeća, ističe da ustrajna molitva može postati „naš zakon” kao što je zrak koji dišemo vitalan za naš život.

Gore navedeni elementi predstavljaju osnove metode hagioterapije koju je utemeljio svećenik i profesor dr. sc. Tomislav Ivančić i zajednice „Molitva i riječ” čiji sam član, utemeljitelj istoga pokreta u Italiji te voditelj Centra za hagioterapiju u Međugorju. Pojam hagioterapija u prijevodu znači iscjeljivanje svetim, a kao znanstveno-terapijska disciplina istražuje čovjekovu duhovnu dimenziju i time omogućuje čovjeku sasvim novi pristup razumijevanja njega samoga. Vjerovati donosi ozdravljenje, a zdrav čovjek je sposoban vjerovati. Čovjek bez vjere ide u takozvanu asfiksiju (gušenje i gubitak svijesti) nakon čega oboli, a molitva mu potom dolazi kao kisik koji ga dovodi do duha koji vraća u život. Život je riječ koja ozdravlja, otvara dobru, i vodi prema dobru. Baš kao što piše sveti Ivan Zlatousti: „Svaki put kada si bez kisika ma gdje god bio započni moliti, moleći dobivaš – ne samo snagu života već udišeš i donosiš u sebe Duha Svetog koji sve osvjetljuje i svemu daje boju.” Moleći, kaže Zlatousti, čovjek unosi u sebe liturgiju života i otvara se prostranstvu neba pokazujući da ja nisam ono što jesam nego što mogu biti – u ovom slučaju zdrav. Tko nauči stupiti u odnos s Bogom i s njim komunicirati postaje zdrav i sposoban ići u susret svakom čovjeku. Zaključit ćemo nagovorom pape Franje o molitvi na jednoj od njegovih općih audijencija: „Molitva je kormilo koje upravlja u Isusovom smjeru jer kad Isus moli on nas već poučava moliti: po njegovom načinu moljenja možemo pronaći neke karakteristike kršćanske molitve. Ona ima prije svega svoj početak ujutro dok svijet još spava. Ona vraća duši ono što bi joj odnijelo svjetlo i život. Jedan dan bez molitve je dan koji nema svjetla i s tim je bez svjetla; sve ono što činimo, iako bi moglo biti izuzetno, bez molitve nema oblika i ne donosi radost. Moleći Isus nas uči poslušnosti i slušanju zato molitva mora uvijek biti susret i slušanje Boga: tada svakodnevni problemi nisu više prepreke nego mogućnosti i onaj pored mene nije nikada neprijatelj, nego čovjek s kojim mogu surađivati i načiniti jedan korak prema Bogu… Tvoje malo što posjeduješ može biti sve za onog koji nema ništa: molitva pretvara u život ono što mi vidimo kao osudu i tako nam otvara obzorja duše i srca.”

(fra Anto Radoš)

Objava Molitva i iscjeljenje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.