Alfonz Ratisbonne rođen je 1814. u Strasbourgu kao jedanaesto dijete u aristokratskoj židovskoj obitelji koja se bavila bankarstvom. Majku je izgubio kada mu je bilo samo četiri, a oca u šesnaestoj godini života. Najveći šok u obitelji Ratisbonne dogodio se kada je Alfonzov stariji brat Teodor, na sjednici Židovske zajednice kojom je predsjedao njegov otac, javno izjavio da se preobratio na katoličku vjeru. Poslije će postati svećenik isusovac. Ovaj događaj toliko je obilježio mladog Alfonza da je prekinuo svaki kontakt s bratom smatrajući ga odgovornim za svu obiteljsku patnju. U njemu se ujedno stvorila i neopisiva mržnja prema Katoličkoj Crkvi i svećenstvu. Kao dvadesetosmogodišnjak, godinu dana prije planiranoga vjenčanja s nećakinjom Florom i preuzimanja vođenja obiteljskoga poslovanja, odlučio je poći na putovanje Europom te na koncu posjetiti i Jeruzalem. Umjesto planiranoga odlaska u Napulj došao je u Rim. Ondje je susreo baruna Teodora de Bussiéresa, poznanika iz rodnoga grada i prijatelja njegova brata svećenika, gorljivoga katolika i širitelja pobožnosti prema čudotvornoj Marijinoj medaljici, te njegova prijatelja grofa Augusta de la Ferronaysa, također Marijina štovatelja. Grof August bit će onaj koji će tih na poseban način moliti za obraćenje mladoga Židova kojega je upoznao.

Tijekom druženja s mladim Alfonzom, primijetivši koliku je netrpeljivost gajio prema Katoličkoj Crkvi, spomenuta dvojica katolika ponudila su mladiću 8. siječnja 1842. neobičan izazov, rekao bih „svetu opkladu”. Rekli su mu neka sa sobom nosi čudotvornu Marijinu medaljicu, svakoga jutra recitira poznatu marijansku molitvu Memorare sv. Bernarda(hrv. Spomeni se, o predobrostiva Djevice), te će se sigurno obratiti i postati katolikom. Samouvjereni mladić, kako bi se narugao svojim sugovornicima i uvjerio ih u besmislenost nošenja medaljice i svih molitava prihvatio je njihov prijedlog. Usput im je podrugljivo citirao tekst iz poznate Offenbachove opere Hoffmanove priče koji kaže: „Ako mi ne koristi, barem neće škoditi!” Nakon dogovora barunova kći stavila mu je medaljicu oko vrata. Idućih dana Alfonz je uistinu nosio medaljicu i izgovarao molitvu.

Tijekom posljednjega dana njegova boravka u Rimu iznenada je umro grof August i njegov prijatelj Teodor de Bussiéres zaputio se prema crkvi Sant’Andrea delle Frate kako bi organizirao ispraćaj za svoga preminulog prijatelja. Na putu prema crkvi sreo je Alfonza koji se već spremao napustiti Rim i nastaviti svoje putovanje. Odlučili su zajedno poći do crkve te se oprostiti. Kada je barun otišao kod fratara dogovoriti pojedinosti sprovoda, rekao je Alfonzu neka ga pričeka u crkvi. Bio je to trenutak koji će posve promijeniti njegov život. U crkvi mu se ukazala Blažena Djevica Marija. Kada se barun vratio u crkvu, pronašao je Alfonza na koljenima. Taj prizor natjerao mu je suze na oči.

Dirljive su Alfonzove riječi kojima je kasnije opisao ono što se dogodilo toga dana: „Hodajući crkvom približio sam se mjestu gdje se pripremala pogrebna ceremonija. Tada me obuzeo veliki nemir koji ne mogu riječima izraziti. Cijela se crkva zamračila, osim jedne kapele koja je zračila najvećim sjajem i ugledao sam Blaženu Djevicu Mariju kako stoji na oltaru živa, veličanstvena, lijepa, puna milosrđa, nalikujući svojim stavom slici utisnutoj na medaljici. Na taj prizor pao sam na koljena. Nekoliko puta s naporom sam pokušao podići pogled prema Djevici, ali poštovanje i sjaj brzo me natjerali da ga spustim. Jedva sam mogao promatrati Marijine ruke i u njima sam vidio izraz oprosta i milosrđa. U prisutnosti Presvete Djevice, iako mi nije rekla nijednu riječ, potpuno sam shvatio užas stanja u kojem sam se nalazio i ljepotu katoličke vjere. Jednom riječju, shvatio sam sve!”

Ubrzo nakon ovoga događaja Alfonz je 31. siječnja 1842. primio krštenje, potvrdu i svetu pričest po rukama kardinala Patrizija, generalnoga vikara Svete stolice. Već u veljači iste godine Vatikan je pokrenuo proces kojim je zaključeno da je Alfonzovo iznenadno obraćenje bilo istinsko čudo po zagovoru Djevice Marije. U svibnju 1842. slika Gospe od Čuda, naslikana po opisu Alfonza Ratisbonnea, izložena je na čašćenje u crkvi na mjestu ukazanja gdje stoji i danas. Nakon obraćenja Alfonz se pomirio s bratom i pomogao mu u osnivanju Sestara Naše Gospe od Siona, a već 1847. zaređen je za svećenika u Družbi Isusovoj. Želeći se u potpunosti posvetiti obraćenju onih koji nisu prihvatili Spasitelja i njegovu Presvetu Majku, uz dozvolu pape Pija IX., 1855. napustio je Družbu te se preselio se u Jeruzalem, gdje je ustanovio samostan Ecce Homo, u kojem su sestre Gospe od Siona vodile školu i sirotište za djevojčice. Godine 1860. izgradio je samostan i crkvu sv. Ivana u Ain Karemu, kao i još jedno žensko sirotište. Zajedno sa svojim sudrugovima, pod imenom Sionski oci,sve do svoje smrti 1884. neumorno je radio na obraćenju Židova i muslimana na katoličku vjeru.

U crkvi Sant’ Andrea delle Frate, na oltaru Gospe od Čuda, svoju prvu svetu misu slavio je 29. travnja 1918. sv. Maksimilijan Kolbe.

Objava Naša Gospa od Čuda: Snaga čudotvorne Gospine medaljice pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.