Prostranstva dinarskih krajolika nadahnula su i potaknula mnoge umjetnike na pokušaj da fiksiraju odsječak trenutne ljepote. Na našim prostorima preteča među njima biva Gabriel Jurkić. Već kao mladića privukli su ga fenomeni i ljepota prirode. Od svojih najranijih dana promatrao je sve što ga je okruživalo: boje, oblike, zoru i suton, mrak i mjesečinu, staze i klance, zelenilo, sunčani dan u polju, brda ljeti ili zimi, potoke i vrela, život i rad seljaka, životinje i sve s čime bi se susreo u prirodi. U želji da uhvati taj trenutak prolazne ljepote risao je i risao i onda kad nije nailazio na razumijevanje okoline.

Kroz susrete s Čikošem i Crnčićem, utjecaj zagrebačke šarene škole i bečke secesije, kroz srodnost i dodir sa Segantinijevim slikarstvom te kroz slijeđenje vlastitoga umjetničkog creda – „zaokupljen mišlju o Božjoj ljubavi”, polako se oblikovao izričaj Gabriela Jurkića. Prvi školovani akademski slikar u Bosni i Hercegovini danas se ubraja među znamenite predstavnike simbolizma i secesije, a svojim školovanjem i djelovanjem u Hrvatskoj zapisao se i u korpus hrvatskoga slikarstva.

Pejzažni i sakralni opus

Gabriel Jurkić – ime je koje je vrlo snažno odjekivalo u prvoj polovici 20. stoljeća među umjetničkim krugovima. Na svom slikarskom startu dočekan je kao prorok, kao nositelj novih i svježih europskih ideja.[1] Već kao mladi student izlagao je na proljetnoj izložbi bečke secesije 1911. godine da bi u vrijeme svoga slikarskog zenita bio gotovo zaboravljen.

On je jedan od onih malih – velikih ljudi koji su obilježili jednu povijesnu epohu. Njegova umjetnička ostavština posjeduje univerzalnu notu koja s vremenom ne gubi svoj sjaj i vrijednost. Romantičarska snoviđenja prirode toga franciskanskog slikara i danas neodoljivo privlače promatrača i izazivaju vrlo ugodne emocije kod šire publike. Kao da promatranjem njegovih pejzaža uranjamo u mistični svijet spokoja i ljepote. U svakodnevnoj potrazi za harmonijom djelima je odavao počast postojanju i ta ljubav i posveta i dandanas isijavaju s njegovih djela.

Biti slikar u 20. st. ujedno je bilo i zvanje i zanimanje jer umjetnici su morali živjeti od svoga slikarskog umijeća. Jurkić kao slobodni umjetnik živio je od svoje umjetnosti. Osim što je prodavao svoja umjetnička djela po vrlo zanimljivom obrascu – nadnica kosca plus materijal – bio je i jedan od glavnih ilustratora u katoličkim izdanjima. Objavljivao je u mnogim katoličkim časopisima od 1917. do 1945. godine kao i mnogim drugim časopisima, pripovijestima i romanima svojih najbližih, poput supruge Štefe, brata Mirka i fra Eugena Matića.

U široj javnosti uglavnom je poznat kao majstor bosanskoga pejzaža, ali Jurkić je i kao vjernik i član trećega franjevačkog reda dao veliki doprinos sakralnom slikarstvu 20. st. u BiH. Upravo zahvaljujući osobnoj potrazi za Božjom ljubavlju i zahvaljujući franjevcima Bosne Srebrene za koje je radio zavjetne portrete svetaca i zaštitnika župa. Usporedo s njegovim pejzažnim opusom tiho se razvijao i njegov sakralni opus. Po mnogim župama diljem Bosne i Hercegovine te Hrvatske nalaze se njegova djela kršćanskoga sadržaja.

Polazeći od njegova produhovljenoga uvjerenja katoličkoga slikara, možemo zaključiti da je Jurkićev sakralni opus ne samo poruka i pouka narodu nego je i umjetnikovo vlastito svjedočanstvo istinske vjere. Ponekad je umjetničku likovnost podređivao unaprijed zadanim ciljevima i zahtjevima naručitelja dok je u pojedinim trenucima svoje slikarstvo koristio za osobna promišljanja, molitvu i susret s Bogom i baš tada je postigao djela izvanredne mistične kohezije.

S obzirom na njegov habitus ne čudi i njegova veza s franjevcima koji su bili čuvari kulture i prosvjetitelji u našoj zemlji. U kronici samostana Gorica naišli smo na podatak da je Jurkić odavno htio doći živjeti u tišinu samostana na Gorici u Livnu kako bi u miru mogao slikati. No prilike ratnoga vihora Drugoga svjetskog rata nisu mu dopuštale. Nakon što mu je bila riješena mirovina kao člana Udruženja likovnih umjetnika, Jurkić se sa suprugom 1956. godine trajno nastanio na „slatkoj Gorici”. Svoje zadnje godine života proveo je samozatajno stvarajući i nastavljajući proučavati prirodu kao što je započeo već u mladosti.

Iz zahvalnosti što su njemu i supruzi dali dom, Franjevačkom samostanu Gorica ostavio je svoju bogatu ostavštinu. Vjerujući u njihovu ljubav prema baštini, Jurkić – kako je jednom zgodom rekao – umire sretan što će barem jedan dio njegovih slika ostati sačuvan na Gorici. Franjevci su opravdali njegovo povjerenje i kao pravi kustosi sačuvali njegov plodan umjetnički rad koji je danas ponos cijeloga livanjskog kraja.

Blago galerije Gorica – Livno

Zbirka koja se čuva u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica – Livno jedna je od njegovih najvećih zbirki u kojoj se čuvaju poznata djela poput Snježne idile, 1920., Impresije supruge Štefe, Masline na Lapadu, 1920., Inje, 1944., i mnoga druga. Antologijska djela poput Visoravni u cvatu 1914., Čempresi 1913., Put u vječnost 1918., Pastirica kod Malovana 1918. i mnoga druga pohranjena su u galerijama i privatnim zbirkama diljem svijeta.

Zbirka na Gorici obuhvaća 215 umjetničkih slika i oko 6000 skica, crteža i zabilješki. Gabriel Jurkić samostanu Gorica nije u ostavštinu ostavio samo bogat opus slika, svojih fotografija, dokumenata i bilješki nego i stotine crteža, akvarela, studija i krokija među kojima su pojedini bili idejne skice i pripreme za njegova završna djela. One nam pružaju uvid u Jurkićev umjetnički credo i njegov stvarateljski proces. Zabilješke nam pokazuju cjelovit tijek od početka rađanja ideje i pažljiva studiranja njezine izvedbe pa sve do konačne realizacije djela. Crtačke interpretacije prikazuju proces autorove stvaralačke invencije, evolutivni rast te nam približavaju umjetnikovu svakodnevnu misao i zaokupljenost koja ga je vodila tijekom šezdeset godina intenzivnoga stvaralaštva. Crtačka dionica prikazuje „moderniju” stranu umjetnikove osobnosti, njegov slobodniji i neposredniji likovni duktus koji je izgubljen u njegovim realističnim impresijama u kasnijoj slikarskoj fazi.

Povremenim izložbama nastoji se revitalizirati Jurkićev umjetnički doprinos, a bogato nasljeđe uzor je i dandanas novim slikarskim generacijama. Raspon likovnoga rukopisa kretao se od secesije i impresionizma, uvijek s notom simbolike, sve do njemu svojstvene realistične impresije. Tijekom svoga 60-godišnjeg stvaralaštva neumorno je istraživao, stvarao, težio i pokušavao svojim kistom izraziti neizrecivo i kao što je sam rekao „oduživao se malim poklonima za veliki dar što mu je darovan”.[2]

Svakodnevna potraga za harmonijom

„Mali pokloni” kojima se oduživao danas su razasuti po cijeloj BiH i Hrvatskoj pa i šire. Iako je posljednjih godina priređeno nekoliko njegovih retrospektivnih izložbi, i danas se otkrivaju djela i polako slaže neiscrpan mozaik njegova stvaralaštva. Počelo Jurkićeva likovnoga istraživanja treba tražiti u njegovoj potrazi za Bogom, za ljepotom koju otkriva u čovjeku, u vjeri, u svakodnevnom životu te ljepoti prirodnih fenomena.

Umjetnička ostavština Gabriela Jurkića i njegov život primjer su posvećenoga života, truda i rada. Njegov credo sadržan je u njegovoj vrlo jednostavnoj rečenici: „Velika djela nisu isuta iz rukava odjednoč.” Kroz svakodnevnu potragu za harmonijom svojim djelima Jurkić je odavao počast postojanju i zato mu hvala na prelijepom svjedočanstvu življenja istinske vjere i zabilježenim horizontima ljepote.

(Željka Markov)

[1]J. Depolo, O slikarstvu Gabriela Jurkića, Livno, 2008., 7.

[2]V. Lukić, Livno, Bosna franciscana, III., 4., 1995., 206.

Objava Jurkićevi svjetovi ljepote pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rođen je 24. ožujka 1886. godine u Livnu, kao četvrto dijete oca Ante i majke Luce, čiji portret je ovjekovječio, kao jedan od onih koje je radio samo sebi bliskim osobama, iako je imao i dva autoportreta i to jedan iz 1941. godine, dok je drugi doslikao već 1953. godine. Rođen u periodu koji označava početak proljeća kao simbol obnove i ponovnog rađanja, rođen da bi ostavio trag i i više nego opravdao ime koje nosi.

Jurkić je 1892. godine upisao I. razred Niže pučke škole u Livnu, a nakon njenog uspješnog završetka upisao je Trgovačku školu, da bi Tehničku srednju školu, građevinsko odjeljenje, završio u Sarajevu i od Zemaljske vlade tada dobio stipendiju. 1904. godine, Jurkić se vratio u rodno Livno, kada je počelo njegovo interesiranje za slikarstvo i rodila se ljubav za boje. Slikao je uljem mnoge krajeve i žanr scene, a iz kojih su vidljivo izvirale njegove naklonosti prema rodnoj zemlji, prema Bosni i Hercegovini.

Odlučio je tada poslati zahtjev Zemaljskoj vladi u Sarajevu da mu omogući „stipendiju za studij u Rimu ili Beču“. Zahtjev je odbijen, pošto mu, na temelju radova koje je dostavio Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, nije dopušteno pristupiti prijemnom ispitu. Ipak, on ne odustaje. Motiviran člancima Dušana Plavšića u časopisu „Nada“ u veljači 1906. godine otišao je u njegov ured kako bi mu pokazao svoje slike i zamolio ga da mu omogući da bude primljen u Umjetničku školu prof. Čikoša i prof. Crnčića. Plavšić mu je ne samo omogućio da postane đak Umjetničke škole u Zagrebu, nego je u svom uredu  upriličio malu izložbu Jurkićevih slika koje su u samo nekoliko dana prodane mnogim uvaženim osobama u Sarajevu. Ta Izložba donijela je skroman, ali za to doba značajan kapital, zahvaljujući kojemu je Jurkić otputovao u Zagreb. Naredne godine s Napretkovom stipendijom upisuje novoosnovanu Privremenu višu školu za umjetnost i obrt u Zagrebu, te krajem školske godine biva primljen i na slikarsko odjeljenje Akademije likovnih umjetnosti u Beču, u klasu profesora Aloisa Deluga. Tada mu je i Zemaljska vlada odobrila dugo traženu stipendiju.

Po završetku studija, 1908/09. godine, krenuo je plodonosan period za ovog sjajnog umjetnika, kada su svjetlo dana ugledale brojne njegove izložbe. Izlagao u Sarajevu, više puta u Zagrebu, pa i u Beogradu, a dobio je i niz značajnih nagrada, te mu je uručen i Orden sv. Save IV stepena. U međuvremenu je naslikao jedan od svojih najznačajnijih ciklusa „Večeri četiriju godišnjih doba“, te je radio i ilustracije za knjigu pripovijedaka „Tisuću i jedna noć“. Ilustrirao je i knjigu svoje supruge Štefe, inače profesorice francuskog jezika. Nakon niza godina uspješnog stvaralaštva, 1941. godine se seli u svoj skromni stan u Tomislavljevoj ulici br. 11 u Sarajevu u kojem je živio povučeno i obrađivao temu bosanskog pejzaža. Sida Marjanović mu je posvetio članak „Majstor pejzaža “, dok mu je prilikom održavanja III. sarajevskog salona, Udruženje likovnih umjetnika BiH, uručilo „Zlatnu plaketu“, kao jednom od petorice doajena bosanskohercegovačkih umjetnika.

Stvaralački put ovog doajena trajao je punih šest decenija, a na kojem je prolazio kroz različite idejne, stilske i tematske faze, ali može se reći kako je  najviše je slikao ono što ga je u momentu okruživalo. Vidljivo se se preplitali uticaji simbolizma, a što se ogledalo jednim dijelom kroz literaturu, a drugim kroz reprodukcije Beklinovih djela, s kojim se susreo zahvaljujući Olgi Kernič – Peleš, ali i njegovi zagrebački profesori Crnčić i Cikoša su taj isti simbolizam donosili pred njega u svojim djelima, a što je značajno utjecalo na formiranje Gabrijelovog vlastitog slikarskog izričaja. Žarko je želio doseći vještine svojih profesora, a što ga je tjeralo na uporan rad i pokretalo njegovu stvaralačku i snažnu energiju. Neki kažu kako je tada inspiraciju nalazio i u narodnim pjesmama i pričama.

Kasnije su se, osim simbolizma, kroz Jurkićevo djelo smjenjivali akademski realizam, poentilizam, secesionizam, te impresionizam. Godine provedene na Akadamiji likovnih umjetnosti u Beču rezultirale su bogatim slikarskim iskustvom i upoznavanjem moderne i klasične umjetnosti. Gabrijel je došao u dodir i sa Segantinijevim alpskim pejzažima, što je bilo presudno u traženju uzora za vlastiti slikarski postupak. Segantinijev utjecaj vidljiv je u Jurkićevim pejzažima, realiziranim tehnikom pointilizma i upotrebom valovite secesionističke linije. Neke od njegovih najznačajnijih slika su: „Davor moje gusle javorove“, „Malovan planina u Bosni“ i „Vila naroda mog“, izložene u jesen 1911. godine u Sarajevu na Jurkićevoj prvoj samostalnoj izložbi. Tada je stekao ugled priznatog slikara.

Poznavatelji njegova djela ističu kako je od početka Jurkićevo djelo u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode. Njegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem, inspiriran je krajolicima. Od dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja, postaje  impresionistički slobodan, uvodi više svjetla na platno, otvarajući širok spektar boja. U svojoj trećoj slikarskoj fazi, Gabrijel slika bosanske krajolike, uspijevajući dočarati atmosferu određenog trenutka, na bezvremenski način. Religioznost u njegovom djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode, a ne kroz religijske motive, ali slobodno se može reći kako je do posljednjeg daha bio vjeran svome imenu i njegovom značenju.

“Ja se prosto nisam mogao oteti dojmu Božje ljubavi, koja mi se stalno nametala kao aksiom, kao neodoljivi imperativ. Svuda sam gledao Stvoriteljske prste, svuda vidio harmoniju i prenosio je na platno”, zapisao je jednom Jurkić.

Iako je slikanje pejzaža bila njegova glavna preokupacija, bavio se i portretima. 1915. godine uslijedili su portreti najbližih suradnika i prijatelja u različitim tehnikama, „Portret fra Julijana Jelenića“, „Fra Eugen“, „Portret majke“ i mnogi drugi. Slikanje portreta zauzelo je dosta mjesta i u njegovoj kasnijoj produkciji. Seriju portreta zaokružio je „ Autoportretom“ iz 1941. godine, a kasnije „Autoportretom“ iz 1953. 1920-ih godina došao je do izražaja uticaj impresionista. Taj moderni stil očitovao se u djelima „Pod suncobranom“, „Livno“, „Motiv s Lapada“, „Masline na Lapadu“ i „Divlji mak“. U narednom periodu Gabrijel je započeo rad na ciklusu „Zima“ i po njegovom završetku već je počeo da razmišlja o novom ciklusu koji bi nosio naziv „Večeri četiriju godišnjih doba“. Bio je to zamašan program u kojem je istraživao atmosferske pojave i kojim je bio zauzet čitavu jednu deceniju. Početkom nove decenije naslikao je više svijetlih pejzaža, pretežno toplih tonova. Neki od njih su: „Ljeto“, 1931; „Jesen“, 1932; „Ljetni dan“, 1933. U posljednjoj fazi njegovog rada, godišnja doba ostaju njegova najčešća tema.

Zanimljiv i nezaobilazan dio priče o Jurkićevom životu, a meni kao laiku posebno interesantan, je i njegova ljubav sa suprugom Štefom koja mu je često bila model i inspiracija. Njih dvoje upoznali su se još u studentskim danima, 1911. godine, i zaljubili, a vjenčali su se tri godine kasnije, u osvit Prvog svjetskog rata.

Štefa je bila profesorica francuskog jezika i književnica koja se bavila pretežno vjerskim temama. Njih dvoje nisu imali djece i bili su veoma posvećeni jedno drugom, desetljećima nerazdvojni. Međutim, nakon dugogodišnjeg zajedničkog života, u zrelijim godinama su odlučili da se razdvoje. Ali njihov razvod nije bio izazvan nikakvim za smrtnike uobičajenim razlogom: oni su željeli da svako za sebe ode u samostan i posveti se vjeri. Štefa je stupila u dominikanski red, a Gabrijel u franjevce. No, rad u samostanu je iziskivao veliki fizički napor za koji boležljiva Štefa više nije bila sposobna, tako da su se, na njenu inicijativu, bračni drugovi opet vratili zajedničkom životu.

Kada je, nakon toga, Gabrijel ekskomuniciran u Sarajevu, Štefa je s njim otišla u samostan Gorica gdje su živjeli do smrti. Jedino mjesto gdje je Jurkić, nakon što se tri godine povukao iz javnog života, uspio pronaći sklonište, smještaj i utjehu bio je upravo franjevački samostan Gorica u njegovom rodnom Livnu. Franjevci su tada učinili presedan i pozivali slikara da se sa svojom Štefom useli u njihov samostan 1956. godine, te su da bi se poštovala klauzura, izolirali južno krilo samostana i za svoje nove sustanare posebno uredili apartman. Jurkić je u samostanu stvarao sve dok su ga služile ruke i oči, ostajući vjeran i Bogu i ljubavi i sebi, nije htio operirati mrenu i prepustio se sljepoći, a u znak zahvalnosti ostavio im je više od 200 ulja i 6000 crteža.

Franjevački muzeji i galerija Gorica imaju u svom posjedu i veliki broj privatnih predmeta Gabrijela Jurkića: njegove dokumente, fotografije, štafelaj, palete, kistove, naočale, pisma…

Ovaj doajen, glasnik umjetnosti i svjedok jednog vremena bio je prvi školovani slikar iz Bosne i Hercegovine, koji je slikao pod utjecajima secesije i poentilizma. Bio je jedan od najplodnijih hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika – iza njega je ostao veliki opus, a obzirom da je tokom života uspio prodati veliki broj slika, danas se Jurkićeva djela mogu pronaći u brojnim muzejskim  institucijama, samostanskim zbirkama i privatnim kolekcijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Livno mu se odužilo 2020. godine kada je otkriveno spomen-obilježje, odajući mu na taj način počast kao velikom čovjeku i umjetniku i kao jednom od najznačajnijih predstavnika simbolizma i secesije u bosanskohercegovačkom kao i hrvatskom slikarstvu. Spomen obilježje nalikuje Jurkićevoj slici “Put u vječnost” iz 1918. godine koja predstavlja alegoriju smrti. Spomenik je u obliku anđela, koji bdije nad križem I djelo je uglednog kipara Ante Jurkića, a koje se nalazi na groblju sv. Mihovila u Livnu, gdje se nalazi i grobnica Jurkićevih.

Čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u vječnosti, čovjeku s imenom anđela glasnika, doajenu slikarstva i onome o kome trebaju glasnici svjedočiti, ništa manje i nije moglo biti izliveno, ta simbolika koja ga je pratila od začeća, do zadnjeg daha.

Kažu kako je okončao život kao čovjek koji nije bio razočaran 25. veljače 1974. godine, u svom rodnom mjestu, u svom Livnu, u franjevačkom samostanu u kojem su se zasigurno pobrinuli da mu duša sigurno otputuje u beskraj, miran i spokojan, svjetski, a naš, s krajem i bez kraja, točno prije pola vijeka i nagnao me da završim i ja kao još jedan glasnik o njemu, da uđem u jedan vremenski stroj, da prođem njegovim zimskim predjelima, smrznem vrhove prstiju u njegovim prtinama, protrčim njegovim cvjetnim poljima, vrhovima prstiju razgrnem oblake, da se zagledam u bore i pore njegovih portreta i autoportreta, da čujem francuski naglasak njegove Štefe, osjetim tjeskobu i mir, slobodu i zatvorenost i jasno se vratim u pokretačku snagu njegovog stvaranja, da vidim to čudo od djeteta, zanemarim sve ostalo i zagrlim ga rukama sadašnjosti i tek tiho mu šapnem: ”Sine bosanski, bit ćeš ti jednom i za cijeli svijet veliki!”.

S beskrajnim divljenjem, pijetetom i poštovanjem prema doajenu Gabrijelu Jurkiću i svekolikom Franjevačkom redu.

Ivana Lukić

Objava Gabrijelov glas na putu vječnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ogroman novac

Džulus je arapska riječ a njezino osnovno značenje jest „sjedenje“. Izvedeno, ona znači „zasjesti“ (na prijestolje) pa onda označava i dar koji se tom prilikom dostojanstveniku daje.

U Bosni džulus označava namet koji su tri franjevačka samostana davala veziru kad bi došao u Bosnu, ali i svake godine. Plaćao se kao otkup da se puku smije govoriti misa i dijeliti sv. potvrda. Tako je džulus bio neko kupovanje ili plaćanje kakve-takve vjerske slobode. Uz glavne uživaoce ovog poreza (vezira i mulu), valjalo je nadariti i brojne druge službenike na dvoru.

Svota koja se davala redovito je iznosila 1400 groša ili 350 dukata. Nju su gvardijani dijelili tako da je najveći (fojnički) samostan plaćao 600, sutješki 420 a kreševski 380 groša. Uz novac su davali, kako veziru tako i muli, sadrta ovna s rogovima, 2 oke (oko 2,5 kg) šećera, 20 kruhova, 20 sapuna, 2 voštane svijeće, svaka od 1/ 2 oke (oko 600 g) . (Usp. djelo Matasović: Fojnicka regesta, br. 1474, iz. g. 1833. ali i druga; bilo je i tu promjena).

Tom prigodom predali bi paši ahd-namu, koju bi paša poljubio. (Čudno je bilo: ljubiti ahd-namu, kojom se daje vjerska sloboda i, u isti mah, gaziti njezine odredbe!)

U ovom nametu novac (oko 1400 groša) bio je njegov najvažniji dio. Što je zapravo tada značio groš? Bio je to znatan novac (240 jaspri); da ga zaradi neki radnik, valjalo mu je koncem 18. stoljeća raditi šest dana. Za 30 groša moglo se kupiti konja. Taj namet, i po sebi znatan, bio je strašan, jer ga je trebalo neminovno davati svake godine i kad god se vezir promijeni. To se događalo često pa je nekad valjalo dati i po četiri džulusa u dvanaest mjeseci npr. 1778. i 1785. K tome bi vezirov zastupnik ponekad, i prije nego što dođe paša, u njegovo ime uzeo džulus, da se „pokaže dobar paši“, a gvardijani bi tako morali izići pred njega bez dara, što po turskom shvaćanju ne ide; tako se fra Bono Benić tuži: „mučno bo je praznom rukom izić k paši“ (g. 1774.). Često su gvardijane, ako ne bi odmah došli sa svim novcem ili zbog kakva drugog razloga, bacili u zatvor pa je onda valjalo novce, uz visoke kamate, uzajmiti u trgovaca i tako se iskupiti.

Nastanak i trajanje džulusa

Ne znamo točno vrijeme kad su franjevci počeli davati ovaj namet. Povjesničari računaju da je to bilo sredinom 17. stoljeća a možda i nešto ranije (prema Lopašiću 1607.). Kad govore o njegovu nastanku, Franjevački ljetopisi spominju nekog fra Matu Fojničanina. On je kao župnik običavao zakazati nedjeljnu misu na određenom mjestu (na otvorenom, jer crkava nije bilo) pa bi onda, došavši onamo, poveo sakupljeni puk nešto dalje. Turci su, veli ljetopisac, posumnjali i stali govoriti: „ovaj papaz… bježi na osamljena mjesta… da se lakše i slobodnije moli Bogu protiv osmanlijskog carstva“. Kad su to javili vlastima, one su zavele taj porez. (Benić, Ljetopis 43-44).

Srpski povjesničar Vl. Skarić tvrdi da su i pravoslavci plaćali džulus; ako to stoji, bit će da im je bio znatno manji, jer se o njemu slabo šta zabilježilo.

Davanje džulusa potrajalo je do vremena Omer-paše (o.1849.). To znači da su fratri plaćali džulus kroz kojih 200 godina. Tako je i ukupna svota narasla do divovskog iznosa. Fra Anto Corić računa da je ona segla preko 70.000 dukata. (Seraf. perivoj, 23/1909, 33).

Pravno, za taj porez nije bilo nikakva opravdanja, ni prema islamskim propisima (šerijatu) ni prema pozitivnim zakonima: zaveden je jednostavno samovoljno, protiv izričitih povlastica koje su fratri imali i koje su im sultani uvijek iznova potvrđivali. U fermanu sultana Abdul-Hamida od g. 1781. veli se da predstavnici vlasti ne smiju od njih tražiti nikakvih pristojbi za obavljanje vjerskih čina. No kad bi se franjevci pozvali na fermane, Turci bi im rekli: „Vi svoje fermane zadržite a nama dajte novac pa ćemo lijepo, u miru živjeti“ (usp. izvještaj biskupa fra A. Miletića iz g. 1815., objavljen u Vrhbosni 56/ 1942, str. 61).

Kako da shvatimo ovakve postupke?

Glavni uzrok ovakvih nereda (a naveli smo samo jednu od brojnih zloporaba) leži u teškoj krizi osmanske države, osobito u njezinu nesređenom gospodarstvu. Dok je ta država osvajala tuđa područja, ona bi se domogla golemoga plijena. Nakon sultana Sulejmana, osvojenja je bilo malo a država je i dalje vodila brojne ratove: s Austrijom 10 ratova u razmaku od otprilike 260 godina, s Venecijom 7 ratova u razmaku od oko 250 godina, s Rusijom 8 ratova u razmaku od 170 godina, da i ne spominjemo njezine ratove na istoku i u Africi. A rat nemilice troši novac; ako nije uspješan, njegove su posljedice vrlo teške. Turskoj državi nije bilo moguće podmiriti tako nastale izdatke jer je i njezino gospodarstvo bilo slabo. Zato je bila prisiljena donositi kobne i dalekosežne odluke, koje bi za neko vrijeme nešto i pomogle ali su na duži rok bile katastrofalne. Jedna od takvih odluka bilo je davanje državnih imanja (mukata) u doživotni zakup (malikanu); druga je bila prodavanje državnih (pa i vjerskih) službi onome koji je u stanju masno platiti; zatim brojne zapljene imanja… Time je država ostajala bez dohodaka a rastrošni život na dvoru u Carigradu i po drugim dvorovima s bezbrojno mnogo parazita gutao je pristigle novce.

To je državu prisililo da poveća postojeće namete i da uvede nove. S vremenom se pojavilo do stotinu vrsta novih poreza, često neshvatljivo nepravednih, kao što je „porez na zube“ – na to što državni službenici troše svoje zube za vrijeme dok se goste kod seljaka – a bilo je i poreza „na zrak“. (Tako to opisuje Avdo Sućeska u knjizi Ajani (Sarajevo 1965, str. 62-63). S druge strane, država nije imala čime dovoljno plaćati svoje službenike, pa su se onda oni morali snalaziti na račun stanovništva, bilo primanjem i traženjem mita bilo udaranjem neopravdanih a pretjeranih globa bilo izmišljanjem nepotrebnih birokratskih usluga (pregleda i dozvola). Žrtva toga bilo je prvenstveno nezaštićeno stanovništvo, raja, osobito druge vjere.

Ovako općenito izrečene tvrdnje možda ne djeluju uvjerljivo. Zato ćemo navesti dva (samo dva) primjera iz života, da se vidi kako su se činovnici „snalazili“. G. 1806. duvanjski župnik fra Mijo Čuić dobio je, plativši trostruku taksu, dopuštenje da sagradi župnu kuću u Seonici i to s kamenim temeljem ali vrlo nisku, tek nešto višu od visine odrasla čovjeka. Kad je izgradnja došla do polovice, netko je tužio u Travnik da se ondje gradi ne kuća nego tvrđava poput one u Budimu. Nato je stigao odred oružanika i odveo župnika u lancima u Travnik. Tu su ga osudili na globu od 3000 groša. Župnik je, uz teške kamate, uzajmio novac i dobio novu dozvolu da se započeta gradnja privede kraju. No kad je iz Travnika otišao onaj vezir, igra se na isti način triput nastavila za trojice njegovih nasljednika.

Slično se dogodilo u Jajcu fra Pavi Vukadinu g. 1813. I on je, uz goleme troškove, dobio sve dozvole i podigao župni stan do krova a onda je, okovan, odveden u Travnik. Trebalo je da plati globu od 6000 groša. Za njega se zauzeo francuski konzul David pa je platio (samo!) polovicu te svote. (Jedan i drugi slučaj opisan je u već citiranom izvještaju biskupa fra A. Miletića g. 1815., donesenom u Vrhbosni 56/ 1942. str. 6).

Tako se to radilo na vrhu (u Travniku i Sarajevu) a za time su se onda povodili niži službenici. Mjesni kadije, koji su se ranije mijenjali jednom godišnje, u Miletićevo vrijeme mijenjaju se redovito svakog mjeseca; zato je svaki nastojao da što brže i uspješnije iskoristi svoje vrijeme. Tako je onaj osnovni neminovni izdatak za džulus bio višestruko uvećan plaćanjem globa, pristojbi za dozvole, preglede, obavezna darivanja, čašćenja čestih nepozvanih gosta… Fratarski su samostani u to vrijeme često sličili čovjeku kojemu omča tek što nije prekinula nit života.

Objava Plati jer vjeruješ (džulus) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.