Franjevačka teologija nije tek puka zgrada ili obično učilište. Ona je bila prostor u kojem se rađala misao, gdje se teologija živjela, a ne samo predavala. Bila je dom i utočište mnogim naraštajima franjevaca Bosne Srebrene i civila koji su u njoj stjecali znanje, ali i duhovno sazrijevali za svoje poslanje među narodom.

Početak na Bistriku (1909.): Kolijevka franjevačke misli

Godine 1909. u srcu Sarajeva, na Bistriku, franjevci su otvorili Franjevačku teologiju – instituciju koja je trebala objediniti filozofski i teološki studij za kandidate Provincije Bosne Srebrene. Bilo je to vrijeme u kojem se društvo ubrzano mijenjalo: Austro-Ugarska Monarhija unosila je u Bosnu modernizacijske procese. Franjevci, svjesni da se duhovno poslanje ne može nositi bez intelektualne snage, odlučili su osnovati vlastito učilište koje će spojiti vjeru i razum, tradiciju i suvremenost.

Na Bistriku je Teologija ubrzo postala više od studija – bila je rasadište duhovne misli, kuća molitve i znanja. Generacije mladih fratara učile su ne samo o dogmama i filozofskim sustavima nego i o čovjeku, njegovim patnjama i nadanjima. Teologija je bila mjesto gdje se pripremao svećenik koji ne živi iznad naroda, nego s njim, u njegovim radostima i patnjama.

Kovačići – zatvaranje teologije i otimanje zgrade

Kako su rasle potrebe i broj studenata, Provincija je odlučila izgraditi novu zgradu u sarajevskom naselju Kovačići. Novi prostor donio je novu dinamiku. Predavanja su se širila, knjižnica je rasla, a Teologija je postala središte intelektualnoga života franjevačke zajednice.

No, Drugi svjetski rat i dolazak komunističkoga režima 1945. godine donijeli su teške udarce. Zgrada Franjevačke teologije na Kovačićima koja je postala učilište za sve franjevce u tadašnjoj državi bila je oduzeta, a profesori i studenti raspršeni. Bio je to bolan trenutak u kojem su franjevci, već navikli na povijesne udarce, ponovno osjetili gorčinu gubitka. Ali nisu se povukli.

Teologija se vratila na Bistrik, u skromne prostore gdje je, unatoč svim ograničenjima, nastavila s radom. U vremenu kada se vjera pokušavala potisnuti u privatnost, Teologija je ostala svjetionik otvorenoga duha i slobodne misli. Bilo je to razdoblje tihe ustrajnosti, razdoblje u kojem su franjevci ponovno svjedočili da se istinska teologija ne temelji na zgradama, nego na vjeri i posvećenosti svome poslu i pozivu.

Nedžarići (1968.) – Novo poglavlje

Preseljenje Franjevačke teologije u sarajevsko naselje Nedžarići (Butmir – blizu sarajevskog aerodroma) 1968. godine označilo je početak novoga razdoblja. Nova zgrada, suvremeno opremljena, pružila je bolje uvjete za nastavu i smještaj, ali i otvorila prostor za susrete, dijalog i kulturu.

Od samoga početka djelovanja na Nedžarićima, franjevci su Teologiju vidjeli kao otvorenu zajednicu. Ovdje su se, osim predavanja iz filozofije i teologije, redovito održavale tribine za studente. U tim razgovorima, često hrabrim i slobodnim za tadašnje društvene okolnosti, govorilo se o smislu vjere, o čovjeku u svijetu bez Boga, o odgovornosti Crkve u društvu.

Od 1968. godine redovito su se na Teologiji slavile i svete mise nedjeljom sve do danas. Crkva sv. Pavla apostola postala je duhovno središte sarajevskih katolika. Tu su se okupljale obitelji, mladi, studenti, profesori, ali i oni koji su tek tražili vjeru. Mnogima je upravo Franjevačka teologija bila mjesto susreta s Bogom i Crkvom.

Teologija kao kulturna i duhovna pozornica Sarajeva

Tijekom desetljeća Franjevačka teologija na Nedžarićima postala je i važno kulturno središte Sarajeva. U njezinoj dvorani i crkvi održavala su se predstavljanja knjiga, koncerti, izložbe i tribine. Posebno su se isticali božićni i uskrsni programi, koji su privlačili mnoštvo ljudi, ne samo katolika nego i vjernika drugih konfesija, pa i onih koji su dolazili jednostavno radi glazbe, zajedništva i topline. Božićne i uskrsne priredbe bile su pravi duhovno-kulturni događaji: glazba, recitacije, svjetlo svijeća i miris tamjana pretvarali su prostor Teologije u pravu oazu svjetla u srcu grada.

Rane rata i progonstvo u Samobor (1992. – 1997.)

Rat 90-ih ponovno je donio tamu nad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Zgrada Franjevačke teologije na Nedžarićima, kao i mnoge druge crkvene ustanove, teško je oštećena u ratnim djelovanjima i nju su okupirale srpske vojne snage. Profesori i studenti bili su raspršeni, a redoviti studij postao je nemoguć. U tim teškim okolnostima, zahvaljujući velikodušnosti Zagrebačke franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, te pomoći Vlade Republike Hrvatske, Franjevačka teologija privremeno je preseljena u Samobor. Ondje je djelovala od 1992. do 1997. godine, omogućivši kontinuitet studija i formacije novih franjevaca Bosne Srebrene.

Ta epizoda u Samoboru ostala je trajno zapisana u povijesti Teologije kao primjer bratske solidarnosti i crkvenoga zajedništva. Franjevci Bosne Srebrene, koji su stoljećima nosili vjeru u Bosni i Hercegovinu, u najtežem trenutku sami su bili primljeni i zbrinuti od braće u Hrvatskoj. To zajedništvo nije bilo samo praktično nego i duhovno. Svjedočilo je da Crkva nadilazi granice i da je bratstvo temelj franjevačkoga identiteta. Po završetku rata i obnovi zgrade na Nedžarićima, Teologija se 1997. godine vratila u Sarajevo. Povratak je bio simboličan: povratak ne samo u dom nego i u poslanje. Grad koji je bio razrušen i ranjen ponovno je trebao svjetlo, a Franjevačka teologija bila je spremna to svjetlo ponovno upaliti. Godine 2000. na studij su upisani i prvi studenti civili.

Izdavačka djelatnost – riječ koja ostaje

Uz akademski i pastoralni rad, Franjevačka teologija u Sarajevu bila je i snažno izdavačko središte.
Iz njezina su okrilja nastala i žive tri važna glasila:

• Bilten Teologije koji je pratio i dokumentirao život i rad institucije, objavljujući stručne radove, vijesti i razmišljanja profesora i studenata,
• Jukić, znanstveno-stručni časopis koji je postao jedno od glavnih mjesta teološko-filozofske misli u Bosni i Hercegovini,
• Bosna franciscana, časopis koji i danas svjedoči duhovni i kulturni duh franjevaštva, postajući most između samostana i svijeta, vjernika i društva.

Time je Franjevačka teologija ostavila trajni trag ne samo u obrazovanju nego i u pisanju, kulturi i javnom prostoru. Riječ je bila njezin alat, ali i njezina molitva i sredstvo kojim je nadilazila zidove i vremena.

Poratne godine – Teologija kao svjetionik obnove

Nakon povratka u Sarajevo, Franjevačka teologija nastavila je svoje poslanje s obnovljenim žarom. U poratnim godinama postala je središte dijaloga, pomirenja i susreta. Teologija je u tim godinama bila mjesto gdje se govorilo o ratu, ali još više o miru. O stradanju, ali još više o praštanju. Na Nedžarićima se održavalo mnoštvo kulturnih i duhovnih događanja koji su ponovno okupljali Sarajlije, podsjećajući ih da ljepota, vjera i kultura nisu izgubljene.

Kraj jednoga poglavlja, ali ne i kraj poslanja

Od akademske godine 2024./2025., Franjevačka teologija u Sarajevu prestala je djelovati kao samostalna obrazovna institucija. Studenti Provincije Bosne Srebrene sada pohađaju Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, čime se osigurava kontinuitet teološkoga obrazovanja, ali i integracija u širi akademski kontekst. Ipak, prestanak institucionalnoga rada ne znači i kraj Teologije kao duhovne stvarnosti. Ona ostaje mjesto sjećanja i identiteta, prostor koji i dalje odiše duhom vjere i znanja. Zgrada na Nedžarićima ostat će dom susreta, molitve i kulture, svjedok stoljeća jednoga neumornog traganja za Bogom i čovjekom. 

Naslijeđe koje traje

Povijest Franjevačke teologije u Sarajevu može se čitati kao svojevrsni pregled bosanskohercegovačke povijesti, samosvijesti i vjernosti. Tijekom više od stoljeća, od 1909. do danas, ova je ustanova iznjedrila naraštaje franjevaca (a i civila) koji su postali propovjednici, profesori, duhovnici, pjesnici, povjesničari i mostograditelji između Crkve i naroda. I kad su se okolnosti mijenjale, a zgrade rušile ili oduzimale, kontinuitet duha ostao je netaknut. Teologija je bila i ostala mjesto gdje se vjera ne samo predaje nego i svjedoči.

Naslijeđe Teologije nije zbroj godina ni popis profesora i studenata. To je duhovna mreža, čvrsto isprepletena između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i šire Europe. Njezini su studenti poslije oblikovali duhovni i kulturni krajolik cijele zemlje: od župnih propovjedaonica do sveučilišnih dvorana, od franjevačkih samostana do kulturnih ustanova.

U mnogim župama Bosne Srebrene, kad svećenik danas propovijeda jednostavnim, toplim, ljudskim jezikom, prepoznaje se odjek sarajevske Teologije. Kad se piše o povijesti Bosne, o njezinim ranama i vjeri, o franjevcima kao čuvarima naroda, vidi se rukopis te iste škole duha. Teologija je naučila generacije franjevaca da se ne boje svijeta, nego da u njemu traže ono dobro, istinito i lijepo. Naučila ih je da ljubav prema domovini, svom hrvatskom i katoličkom puku ne smije prerasti u isključivost, nego u brigu za svakoga čovjeka. I zato se može reći da je Franjevačka teologija bila mjesto gdje se učilo misliti, moliti i biti čovjek.

Danas, kad se njezina uloga kao obrazovne ustanove formalno završila, ostaje pitanje: što dalje? Odgovor nije u zidovima, nego u nasljeđu. To nasljeđe traje u svakom bratstvu Bosne Srebrene, u svakom mladom franjevcu koji još osjeća miris knjiga s Nedžarića, u svakom vjerniku koji je tamo pohodio misu, koncert, tribinu ili predstavljanje knjige. Traje i u svima koji su ikada u tom prostoru otkrili da se teologija ne tiče samo Boga, nego i čovjeka, njegova dostojanstva, njegove patnje, njegove radosti.

Svjetlo koje se ne gasi

Kad se u povijesti spomene Franjevačka teologija u Sarajevu, ne spominje se samo škola, spominje se svjetlo. To je svjetlo gorjelo i kad su padale bombe, i kad su se gasile nade, i kad su se rušili zidovi. Gorjelo je u svijećama na oltaru sv. Pavla na Nedžarićima, u smirenom glasu profesora koji je tumačio sv. Tomu, u pjesmi studenata koji su u adventskim noćima slavili Kristov dolazak. To svjetlo se ne gasi. Jer ono ne dolazi samo iz električnih lampi ili svijeća nego iz vjere u smisao, iz ljubavi prema znanju, iz vjernosti zvanju. Ono je plamen koji se prenosi s profesora na studenta, s brata na brata, s jedne generacije na drugu.

Franjevačka teologija nije bila savršena. Imala je svojih kriza, zastoja, dilema. Ali je uvijek znala jedno: ne smije se prestati tražiti istinu. To je njezino evanđeosko nasljeđe – biti „u svijetu, ali ne od svijeta”, biti obrazovna ustanova koja ne gubi srce.

Kada se u rujnu 2025. godine službeno objavilo da Franjevačka teologija u Sarajevu prestaje s radom kao visokoškolska ustanova, mnogi su to doživjeli kao tihu tugu, kao trenutak u kojem se zatvara jedno stoljeće. No danas kada pogledamo na Nedžariće, ne trebamo vidjeti ugašenu ustanovu, nego instituciju kojoj svi mi neizmjerno puno dugujemo. Ovdje su stasale generacije svećenika, ondje su se rađale ideje, ondje su se u tišini kapelice donosile odluke o životu i poslanju. Ondje se čulo prvo „da” mnogih koji su poslije služili narodu u najtežim okolnostima.

Teologija je u Sarajevu bila i ostala mjesto prepoznavanja Boga, čovjeka i vlastitoga poziva. U vremenu koje sve češće relativizira vrijednosti, njezina priča stoji kao svjedočanstvo da se znanje može graditi na vjeri, a vjera na znanju. Ona je pokazala da ni jedan zid, ni jedna zabrana, ni jedan režim ne mogu ugasiti snagu duha koji se nadahnuo evanđeoskim siromaštvom i franjevačkom radošću. I zato, iako je jedno poglavlje zatvoreno, priča Franjevačke teologije u Sarajevu traje u svakom fratru, u svakoj knjizi, u svakom sjećanju na prostor gdje su se susretali Bog i čovjek.

Objava Franjevačka teologija u Sarajevu – stoljeće duha, znanja i ustrajnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što je zapravo fetva?

Prvo da podvučem što nije: fetva nije ni presuda, ni kazna (a kamoli neka smrtna kazna na način na koji su shvaćane neke od fetvi imama Homeinija). Nije obvezna u primjeni. Ne nosi nikakvu izvršnu vlast. Niti je, u osmanskom kontekstu, glavni muftija (ili šejhulislam) imao bilo kakve izvršne ovlasti, jer nije bio član Carskoga vijeća, dok su vojni suci Rumilija i Anadolije, takozvani kadijaskeri, bili jer su imali najviše izvršne položaje u sudskoj i učenoj hijerarhiji. Ipak, status glavnoga muftije kao najuglednijega tumača božanskoga zakona bio je takav da se, prema riječima Colina Imbera, čak i sultan morao podvrgnuti njegovu mišljenju izraženom u njegovim fetvama. U načelu, međutim, fetva nije obvezujuća. To je samo mišljenje (pravnoga stručnjaka) koje iznosi pravni savjetnik kao odgovor na pravna i druga pitanja koja mu je postavio netko iz javnosti, a na koje je svatko od sultana naniže imao pravo skrenuti mu pažnju. U svom strogo anonimnom standardnom formatu (vidi dolje), fetva je neka vrsta općenite izjave o zakonu, a ne presuda o određenom slučaju. Ipak, i to se razvilo tijekom vremena, kao što se može vidjeti iz kratkoga pregleda koji je dao Colin Imber:

„Prije muftijstva Ebu’s-su’uda, proces pisanja fetvi bio je neformalan, kao što je vidljivo iz izvještaja glavnog muftije Alija Džemalija (1503. – 1525.) koji se pojavljuje u Taškopruzadeovu svesku biografija osmanskih učenih ljudi. ‘On je’, piše Taškopruzade, ‘živio na gornjem katu svoje kuće, gdje je imao viseću košaru. Onaj tko bi imao pitanje, stavio bi u nju [svoje pitanje napisano na] komad papira i protresao ga. Navedeni Molla bi zatim povukao [košaru], napisao svoj odgovor i spustio mu ga.’ Ova i druge neformalne procedure jasno su ograničile broj fetvi koje je muftija mogao izdati, a Ebu’s-su’ud, muftija od 1545. do 1574. godine, reformirao je sustav da bi ubrzao proces. Od njegova vremena, pa sve do ukidanja Ureda za fetve u dvadesetom stoljeću, pitanje više nije išlo direktno do muftije, već do muftijinih službenika, koji su bili stručnjaci za pravo i umijeće pravne formulacije. Oni su preformulirali pitanje u skladu sa standardnim formatom i prosljeđivali ga muftiji, koji bi ispod pitanja napisao svoj odgovor i dodao svoj potpis, spreman da ga osoba koja ga pita pokupi. Ebu’s-su’udov sustav ubrzao je proces do te mjere da se njegov službenik, Ašik Ćelebija, mogao prisjetiti kako je ‘[Ebu’s-su’ud] počeo pisati odgovore nakon klanjanja sabah-namaza i odobreno mu je da je završio do vremena ezana za popodnevnu molitvu. On ih je prebrojio i prvi put je odgovoreno i potpisano 1412, a drugi put 1413 fetvi’. U sljedećem stoljeću sustav je postao sofisticiraniji kako su se vještine službenika povećavale. Do kraja sedamnaestog stoljeća bilo je normalno sastaviti pitanje na takav način da nije zahtijevalo više od odgovora ‘da’ ili ‘ne’, ostavljajući muftiji da doda samo ‘da’ ili ‘ne’ i svoj potpis. Pod uvjetom da su službenici pouzdano razvrstali fetve u hrpu ‘da’ i hrpu ‘ne’, nije morao ni pročitati pitanje. (…) Međutim, budući da su fetve, u načelu, općenite izjave o zakonu, a ne presude o određenim slučajevima, u formatu su strogo anonimne s uklonjenim specifičnim detaljima imena, vremena ili mjesta. Zbog toga je teško pogoditi tko je postavio izvorno pitanje i u kojim okolnostima.”[1]

Prava imena u fetvi zamjenjuju se izmišljenima. Među ovim izmišljenim imenima su Zejd, Amr, Bećir, Halid, Velid i Bešir za muškarce i Hind, Zejneb, Hatice, Ümmü Gülsüm i Rabia za žene. U fetvama se ova imena mogu naći kako se daju muslimanima i kršćanima, obično na način da se prva (muška) osoba spomenuta u tekstu zove Zejd, druga Amr, treća Bećir, i tako dalje.

Čini se, međutim, da su određena imena „rezervirana” za kršćane, posebno svećenike i fratre, kao što su (za muškarce, ovim redoslijedom:) Bulid (arapskoga podrijetla, što znači „glup, tupav”), Jezid („obožavatelj đavola”) i Enid („tvrdoglav”), te Marda za kršćanke. Shodno tome, u osmanskim fetvama uobičajeno je pronaći nekoga tko je očito franjevac da se u jednom dokumentu zove Zejd ili Amr, a u drugom Bulid, Jezid ili Enid – ali nikada, recimo, fra Stjepan ili svećenik Ivan. Postoji nekoliko iznimki od ovoga pravila, a one se obično javljaju u fetvama koje izdaju pokrajinski muftije. Prolazeći kroz sljedeće prijevode nekih osmanskih fetvi iz fundusa Fojnice, Kraljeve Sutjeske i Zaostroga, bitno je da čitatelj ostane svjestan ove prakse.

FOJNICA AT 9a – 1559

Prijevod:

[‘Zahtjev’:] Bože, uputi nas na pravi put!

[Pitanje:] Kakav je odgovor hanefijskoga učitelja u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom? Zidovi crkve zimija, koji se sastoje od kamena (taş), bili su uništeni [lit. ako je porušena], ali obnovljeni drvenim daskama (tahta). Ako vjetar [onda] uništi ono što su zimije napravili, imaju li navedeni zimije pravo prema šerijatskom zakonu [ponovno] graditi zidove crkve u starom stilu od opeka osušenih na suncu (kerpiç)? Neka se ovo objasni i neka nađeš nagradu [kod Boga]!

Odgovor (Bog zna najbolje): Da.

Ovo je napisao bijedni Bali [kao muftija koji izdaje], neka mu je oprošteno!

Verso:

[Onaj koji pita:]

Frano, katolik (Frenk)

FOJNICA AT 9a – 1607

Prijevod:

[‘Zahtjev’:] Bože, o vrelo nepogrešivosti i uspjeha, molimo (ja) Te za uputu na pravi put!

[Pitanje:] Koji je odgovor hanefijskih učenjaka u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom? Zimija Polid učinio je nešto izvan božanske uredbe evanđelja. Ako ga njegov svećenik Enid, da bi ga kaznio jer se nije ponašao u skladu s njegovim ništavnim obredima, udari bilo knjigom, štapom, šamarom po licu ili remenom, postaje li spomenut Enid kriv i osumnjičen? Neka se to objasni i neka nađe nagradu [kod Boga]!

Odgovor (Bog zna najbolje): Apsolutno ne.

Ovo je napisao bijedni Mustafa [kao muftija koji izdaje], neka mu je oprošteno! [Slijedi faksimil:] foto 2

FOJNICA AT 11 – 2413

Prijevod:

ON!

[‘Zahtjev’:] Bože, o vrelo nepogrešivosti i uspjeha, molimo (ja) Te za uputu na pravi put!

[Pitanje:] Koji je odgovor u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom?

Može li zajednica redovnika (ruhban) biti novčano kažnjena i proglašena krivom ako naprave (ihdas) sat koji zvoni (çan saati) u svom samostanu kako bi znali koliko je sati?

Odgovor (Bog zna najbolje): Ne može.

Ovo je napisao bijedni Mehmed [kao muftija koji izdaje], neka mu je oprošteno!

Verso:

[Onaj koji pita:] Ivan

FOJNICA AT 11 – 2463

Prijevod:

[‘Zahtjev’:] Od Njega nepogrešivost i uspjeh!

[Pitanje:] Koji je odgovor hanefijskih [učitelja] u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom?

Nije potvrđeno da su u islamskim zemljama, od [vremena] carskoga osvajanja, zimije nevjernici izvan Egipta od davnina do danas podložni novčanoj kazni i proglašeni krivima za crtanje [slike] križa (salib) na svojim nadgrobnim pločama (maşat taşları) koje postavljaju na svoja drevna groblja (kadimî makbere) u skladu sa svojim ništavnim obredima. Jesu li sadašnji suci, u predmetu o kojem se govori, kadri spomenute podvrgnuti globama i šteti bez razloga? Neka se ovo objasni!

Odgovor (Bog zna najbolje): Ne.

Ovo je napisao bijedni Mustafa, muftija u rezidenciji Saraj. Neka mu je oprošteno!

[Citat:]

‘Nema greške u isticanju križa kada se prelazi preko granica Egipta, i [ljudi] iz jednoga od sela ih ni u kom slučaju ne smiju spriječiti u tome.’ Tako [je napisano] u Fetâvâ-yi Kadıhan [12. stoljeće]; isto tako u el-Hindiye [el-Fetâvâ el-Hindiye fi Mezhebi’l-Imami’l-A’zam Ebi Hanife] [17. stoljeće].

KRALJEVA SUTJESKA AT 6 XXI – 116

[‘Zahtjev’:] Slavimo te, o Bože, o vrelo nepogrešivosti i uspjeha, [i] mi (ja) molimo Te za uputu na pravi put!

[Pitanje:] Koji je odgovor hanefijskih učitelja u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom?

Ako crkvu [samostan] proguta vatra i izvršni službenici (ehl-i örf) ispitaju onoga tko je izazvao paljenje, [i] Amr koji je redovnik (keşiş) [bi rekao:] ‘Među nama nema zlotvora (haramzade)! Greškom sam zapalio (sehven yakub), zbog čega sam se i ja zapalio!’ – što treba učiniti redovniku Amru prema šerijatskom pravu? Neka se ovo objasni i neka nađeš nagradu [kod Boga]!

Odgovor (Bog zna najbolje):

Sve dok nije namjerno zapalio ne smije biti pritvoren. [Ali] treba znati da je tako bilo. Ovo je napisao El-Hadž Sinan, kadija [!] u gradu Saraju [ca. 1591.]. Neka mu je oprošteno!

[Onaj koji pita:]

Zimija [u] [distriktu] Visoko

ZAOSTROG AT Z-440

[‘Zahtjev’:] Bože, o vrelo nepogrešivosti i uspjeha, molimo Te (ja) za uputu na pravi put!

[Pitanje:] Koji je odgovor hanefijskih učitelja u vezi s ovim [tj. sljedećim] problemom?

Ako se crkva nalazi u blizini mora i ako, dok zajednica katolika (Frenk tayfası) nosi sol na padišahovo pristanište (iskele) [u Makarskoj], neki muslimani dođu i silom uzmu sol tih katolika i ostave je u crkvi [ili samostanu] da se ondje pohrani [ili sakrije] – mogu li izvršni službenici (ehl-i örf) i nadstojnici (ümena, mn. od emin) poslije, dok se sol [čuva] u crkvi [ili samostanu], uzeti globe (cerime) ili nešto od redovnika (ruhban)? Neka se ovo objasni i neka nađeš nagradu [kod Boga]!

Odgovor (Bog zna najbolje):

Redovnici nisu počinili zločin, a emini nemaju pravo naplatiti kaznu od redovnika jer ne smiju nikome ništa nasilu uzeti.

Bijedni Ahmed napisao je ovo, muftija Mostara. Neka mu je oprošteno!

[Napomena:] Isto tako u [drugim] knjigama o fetvama.

[Onaj koji pita:]

Zimija

Ovi primjeri, odabrani iz velikoga broja od ukupno cca. 200 osmanskih fetvi koje se čuvaju u arhivima poimenično spomenutih franjevačkih samostana pokazuju važnost ove vrste dokumenata za rasvjetljavanje mnogih aspekata franjevačkoga, pa i katoličkoga postojanja pod sultanima. Upravo takve fetve pokazuju kako su osmanski podanici iz svih zajednica, slobodni ili robovi, muškarci ili žene, mogli zatražiti pravno pojašnjenje od stručnjaka islamskoga kanonskog prava, šerijata. Muftijino pravno mišljenje (fetva) nije bilo rezervirano samo za muslimanske ispitivače, nego su ga podjednako tražili i podnositelji zahtjeva koji su bili kršćanske (ili židovske) vjere. Njihova važnost kao izvor za povijest franjevaca Bosne Srebrene i pojedinih njezinih samostana još uvijek nije u potpunosti prepoznata.

Prof. dr. emeritus Michael Ursinus
Prijevod na hrvatski jezik: Ana Papić

Nedavno je objavljena knjiga Osmanske isprave sutješkog samostana autora prof. dr. Michaela Ursinusa i mag. Ane Papić, u kojoj je, na više od 400 stranica, predstavljeno gotovo 600 dokumenata koji otkrivaju podatke o ljudima toga vremena, njihova imena, svakodnevne događaje, mjesta, toponime te nude neprocjenjiv uvid u život pod osmanskom vlašću na ovom prostoru. Knjiga je pisana dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku.

Pogledaj knjigu

[1] Citirano prema: Colin Imber, The Ottoman Empire, 1300 – 1650. The Structure of Power (Basingstoke, 2002.), str. 241. i dalje.

Objava Osmanske muftije u odgovoru na pitanja franjevačkih redovnika pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kapitulsko okupljanje braće franjevaca proteklo je u ozračju molitve, razmatranja i odgovornog promišljanja o sadašnjem stanju naše Provincije, kao i o izazovima s kojima se suočavamo u suvremenom društvu.

Bosna i Hercegovina, naša domovina, ponovno se suočava s izazovima koji prijete njezinu miru, stabilnosti i zajedništvu. Politička neodgovornost, socijalna nepravda, odlazak mladih ljudi, sve dublje podjele i gubitak povjerenja u institucije urušavaju temelje našeg društva. Pozivamo stoga odgovorne na svim razinama vlasti i ljude dobre volje na povratak temeljnim ljudskim vrijednostima koje su nam svima zajedničke. Apeliramo da se svi suzdrže od nepotrebnog dizanja tenzija i huškačke retorike kako bismo sačuvali jedan od najvećih Božjih blagoslova za svaku zemlju – mir među svim njezinim stanovnicima.

Ne možemo ostati nijemi ni pred tolikim patnjama u svijetu. Užasni ratovi koji i danas haraju brojnim zemljama (Ukrajina, Palestina, Nigerija, Kongo, Jemen…) odjekuju bolnim vapajima tolikih nevinih žrtava, prognanih, gladnih i zaboravljenih pozivajući na suosjećanje, molitvu i konkretno djelovanje.

U vremenu kada se širi kultura sebičnosti, nasilja i relativizacije istine, želimo biti svjedoci evanđeoske nade. Istinski vjerujemo da su mir, pravda i pomirenje itekako mogući i potrebni ovome svijetu. Vjerujemo u snagu malih koraka dobrote. Uvjereni smo kako se društvo može mijenjati odozdol – kroz odgoj u obitelji, u školama i vjerskim zajednicama.

Stoga pozivamo sve odgovorne političare, vjerske službenike, intelektualce, kreatore medijskih sadržaja i sve druge ljude ove zemlje da se ne prepuste ravnodušnosti i beznađu, nego da s vjerom i odgovornošću grade pravednije i suosjećajnije društvo. Mi franjevci, prisutni u Bosni i Hercegovini više od 730 godina, bit ćemo i dalje u službi svakog čovjeka u duhu bratstva i evanđeoske blizine. Poučeni primjerom našeg utemeljitelja sv. Franje Asiškog i njegovom brigom za sve stvoreno, apeliramo na državne, entitetske, kantonalne i općinske institucije da zaustave uništavanje prirode u Bosni i Hercegovini te stihijsku eksploataciju rijeka i ruda diljem naše domovine (Majevica, Vareš, Kupres…), kojima se narušava prirodna ravnoteža te uništavaju prirodne ljepote i resursi ove lijepe zemlje.

U ovim trenucima sve dublje društvene nesigurnosti i duhovne krize, kao franjevci želimo i dalje biti znak nade i vjere te djelovati u duhu Evanđelja, gradeći mostove dijaloga, pomirenja, dobrote i ljubavi među ljudima različitih vjera i naroda.

Zahvaljujemo vjernicima i svima onima koji nas podupiru svojom molitvom i blizinom. Pozivamo sve ljude dobre volje da zajedno s nama traže put mira, dobra i pravednosti kako bismo, svatko u svom poslanju, odgovorno i dosljedno svjedočili Božju ljubav u suvremenom svijetu.

Mir i dobro!

Objava Izjava za javnost s Kapitula franjevaca Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Za postizanje stupnja licencijata bilo je potrebno položiti ispite dvogodišnjega studija i napisati radnju pod vodstvom mentora. Završni ispit pred komisijom čine prezentacija i obrana pisanoga rada te polaganje tezarija. Članovi ispitne komisije bili su prof. Mary Melone, prof. José Manuel Sanchis Cantò i opravdano odsutni prof. Jean-Claude Mulekya Kinombe, koji je napismeno poslao ocjenu rada. Komisija je vrednovala pisani red, obranu i tezarij ocjenom summa cum laude.

Objava Magistrirao fra Fabio Badrov, franjevac Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Višestoljetna kultura Hrvata u BiH

Bosanskohercegovački Hrvati stoljećima žive na ovim prostorima, i to je neupitno. Ipak, neki bi ih popravljači prošlosti rado prebrisali. Upravo u tom smjeru je išla izjava akademika Muhameda Filipovića s predstavljanja knjige „Bosanski duh lebdi nad Bosnom”. On se, naime, začudio da je izdana knjiga izabranih tekstova hrvatske književnosti BiH počevši od 15. st. (edicija: Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga): „Zamislite urađena je Antologija hrvatske književnosti od 15. stoljeća naovamo. Ma, otkud? Neka mi neko dokaže da su ikakvi Hrvati postojali prije 19. stoljeća. ” (Dnevni avaz, 17. 11. 2006, str. 3).

Akademik, dakle, ne priznaje višestoljetno postojanje Hrvata u BiH. Ni njihovu kulturu! Reagirao je književnik Ivan Lovrenović u sarajevskom tjednom magazinu Dani (24. 11. 2006, str. 24-27). Upitao se što je to „s hrvatskom književnošću u Bosni i Hercegovini, čije uobličenje u ediciju toliko uzrujava akademika Filipovića, i što je to s Hrvatima, za koje tvrdi da ‘nisu postojali u Bosni prije 19. stoljeća’?” U svom osvrtu ukazao je na povijesni hod bh. Hrvata i njihovu kulturu: „U velikoj i zamršenoj, katkad tragikomičnoj, češće samo tužnoj priči o fluktuirajućim identitetima i njihovim (samo)nominacijama, Hrvati u Bosni i Hercegovini uopće nisu usamljen ni rijedak slučaj mijenjanja imena na burnim povijesnim raskrsnicama. Možda su im po tome najsličniji baš – Bošnjaci-muslimani. Da, do polovice 19. stoljeća Hrvati u Bosni i Hercegovini pretežno sami sebe imenuju Bošnjacima, možda za nijansu i ljubomornije nego bosanski muslimani, koji imaju još jedan, mnogo moćniji elemenat identiteta – politički osjećaj istovjetnosti s Turskom Carevinom. [ʽTurska je naša mati, tako je bilo, tako će i ostatiʼ, izjavio je 2008. tadašnji poglavar Islamske zajednice u BiH, reis Mustafa Cerić, op. MK]. (…) Nisu se, dakle, Hrvati u Bosni i Hercegovini odnekud pojavili u 19. stoljeću, kako kafanski drsko sugerira Filipovićev izraz. Postoje oni tu stoljećima, noseći svoj bosanski i svoj hrvatski identitet kako najbolje znaju i umiju, zovući ga na stotinu i jedan način – slovinski, ilirski, slavobosanski, bosanski, hrvatski, jer je to lutanje i traženje, i ta periodična nesebeznalost, prirodna i zakonita kod svih ovakvih malih naroda kojima historija nije bila sklona, a ipak ih nije sklonila s historijske scene. A književnost? Razvijajući se od 16. stoljeća kao, makar i marginalan, svakako integralni dio goleme protureformacijske evropske literature, franjevačka spisateljska praksa u Bosni odigrala je utemeljiteljsku ulogu u bosanskoj književnoj historiji, a istovremeno je bila živim i djelatnim dijelom starije hrvatske književnosti, predstavljajući, dapače, ključnu ulogu u njezinome jezično-literarnom povezivanju i integriranju – od Dubrovnika i Dalmacije, do Slavonije i današnje Vojvodine. Pa kada se govori o hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, onda se govori o nečemu što je itekako tipološki i kulturalno egzistentno, a što podrazumijeva i afirmira baš tu istovremenost i uzajamnu inkluzivnost hrvatskoga i bosanskohercegovačkoga književnopovijesnog identiteta. Sablažnjavati se pred tom kulturalnom činjenicom mogu samo tvrdokorne unitarne duše, ljuti protivnici pluralnosti i pluralizma (…).”

Bošnjak fra Juraj Dragišić

Na Filipovićevu tragu je i dr. Esad Zgodić, raniji univerzitetski profesor, sa svojim člankom „Bošnjak Juraj Dragišić (Socijalna i teološko filozofska misao)”, u: Pregled, časopis za društvena pitanja – Univerziteta u Sarajevu, 3/2019. On zamjera hrvatskim autorima da fra Juraja Dragišića, filozofa, teologa i humanista, uključuju u hrvatsku kulturu, oslovljavajući ga kao hrvatskoga učenjaka: „hrvatski humanist, filozof, teolog, crkveni velikodostojnik” (dr. Ljerka Schiffler); „poznati hrvatski humanist, teolog i filozof” (dr. Mirjana Urban); „mladi hrvatski franjevac” (dr. Ivica Martinović); „teolog i filozof hrvatskog podrijetla” (dr. Zvonko Pandžić); „hrvatski filozof i franjevac jedan je od najznačajnijih hrvatskih mislitelja s kraja petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća” (dr. Bruno Ćurko); slično i niz drugih autora. Od četrdesetak autora, na koje se dr. Zgodić bibliografski referira u svom članku, redom su to, uz tek poneku iznimku, hrvatski znanstvenici.

Dragišić se rodio u Srebrenici oko 1445. gdje je kasnije stupio u franjevački red. Godine 1462, nakon turskoga osvojenja grada, otišao je u Zadar, a odatle u Ferraru na studij teologije (1464–69). Potom je studirao na sveučilištima u Rimu, Bologni, Firenzi, Paviji, Urbinu, Parizu i Oxfordu. U Firenzi je predavao filozofiju i teologiju. God. 1490. postao je franjevački provincijal u Toskani. Bio je mentor/odgojitelj sinova firentinskoga vladara Lorenza Medicija od kojih je jedan postao papom (Lav X). Boravio je u Dubrovniku 1496–1500, gdje je napisao svoje glavno djelo. Zauzimao se za reformu julijanskoga kalendara. Pisao je u obranu kardinala Bessariona, talijanskoga filozofa i humanista Pico della Mirandola, dominikanca G. Savonarole i njemačkoga filozofa i filologa J. Reuchlina; protivio se spaljivanju židovskih knjiga. God. 1512. izabran je za naslovnoga nazaretskog nadbiskupa sa sjedištem u Barletti, gdje je i umro 1520. godine.

Dr. Zgodić želi da ga se smjesti u bosanskohercegovačku kulturnu historiju: „Budući da nije rođen na tlu onodobne ili savremene Hrvatske nego u Bosni, kako, s druge strane, nije zabilježeno da je govorio o svom osjećanju hrvatstva, a da je Bosnu, a ne Hrvatsku, doživljavao kao svoju domovinu… U skladu s tim gledištem valja Juraja Dragišića vratiti u kulturnu historiju Bosne i Hercegovine i tretirati ga njenom značajnom i znamenitom figurom. (…) Kao sina bosanske grude, Bosanca, Bošnjaka i bosanskog franjevca svrstavamo Juraja Dragišića u historiju bosanskohercegovačke društvene, političke, filozofske i teološke misli.”

Istini za volju, fra Juraja Dragišića ne treba vraćati „u kulturnu historiju” BiH, jer je on odavna u njoj, već i po tome što je ponikao iz duhovnoga i kulturnoga okružja bosanskih franjevaca. O tome također svjedoče i niže navedene bosanske zbirke starijih tekstova (hrestomatije) u koje je uključen i fra Juraj Dragišić, čime se potvrđuju njegovi bosanski korijeni ali i pripadnost hrvatskoj kulturnoj i književnoj tradiciji:

Bosanskohercegovačka književna hrestomatija: Starija književnost, prir. dr. Herta Kuna, dr. Pavao Anđelić, prof. Petar Pejčinović, dr. Muhamed Hadžijahić i Vojislav Maksimović, Sarajevo 1974. U hrestomatiji su odabrani tekstovi srednjovjekovne književnosti, te srpske, hrvatske, muslimanske i židovske književne tradicije. Hrvatsku književnu tradiciju tvore isključivo franjevački autori: pisci (a) na narodnom jeziku, (b) na latinskom. Fra Juraj Dragišić je, razumljivo, među 13 franjevaca latinista, a ima svoje mjesto i u ostalim izborima starijih književnih tekstova: Književnost bosanskih franjevaca. Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti, prir. Ivan Lovrenović, Sarajevo 1982.; Bosanski franjevci. Hrvatska književnost od Baščanske ploče do naših dana, prir. Marko Karamatić, Erasmus, Zagreb 1994.; Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, prir. Ivo Pranjković, Sarajevo 2005.

Zaključno: Fra Juraj Dragišić je unutar bosanskohercegovačke, franjevačke i hrvatske kulturne historije. Ne treba ga, dakle, vraćati – on je tu. Dr. Zgodić piše „da je Bosnu, a ne Hrvatsku, doživljavao kao svoju domovinu”. On je uistinu volio svoj zavičaj, ali ne samo njega. Tako je, zbog neprilika u Italiji otišao u hrvatski Dubrovnik (1496–1500) gdje je napisao svoje glavno djelo i posvetio ga Dubrovčanima kojima, u Predgovoru, svesrdno zahvaljuje za srdačno gostoprimstvo: „Vi ste opravdano izazvali moja osjećanja svojim bezbrojnim dobročinstvima. Nikad neću moći zaboraviti onu čovječnost kojom ste me zaista, u ne maloj nevolji koja je zadesila cijelu Italiju, a nije mimoišla ni mene, kao sina primili i ugostili, zdušno i nesebično se prema meni ponijeli.” Dr. Zgodić mimoilazi činjenicu da su deseci franjevačkih pisaca od 17. do 19. st. (Divković, Bandulavić, Lastrić, Šitović, Margitić, Jukić, Šunjić, Martić…), rođeni u BiH te da pripadaju i bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti. Ni fra Juraj Dragišić u tome nije iznimka! Bosanski franjevci to vrlo dobro znaju!

Objava Otkud Hrvati u Bosni i Hercegovini? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko nije čuo za Podmilačje? Stoljećima sv. Ivi hodočasti puk ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego i iz Hrvatske, pa i iz daljih krajeva. S razvitkom prometa onamo se iz godine u godinu slijeva sve više hodočasnika svih vjera. Neki procjenjuju da ih uoči blagdana i na sam blagdan zna biti i do trideset tisuća. Osobito su posjećene dvije mise za bolesnike, s posebnim molitvama da Bog po svečevu zagovoru bolesne oslobodi od tjelesnih i duševnih bolesti. Nekoć je misnik i đavle iz opsjednutih izgonio. Za taj egzorcizam trebalo se pripremiti strogim postom i molitvama. Fra Mijo se pročuo i po svojim propovijedima i izgonjenju đavla u Podmilačju, ali i po tome što je, koliko znam, jedini o tome fenomenu svjedočio za jedno javno glasilo. Podugačak razgovor s njim objavio je u Vjesniku u srijedu Mario Profaca. Što su o svemu tome mislili oni koji ne vjeruju u anđele i đavle i uopće u onostranu stvarnost, lako je zamisliti. No i mnogi tradicionalni vjernici, pa i fra Mijine kolege po zvanju, dugo su s nelagodom, pa čak i s podsmijehom, prepričavali njegove stavove iznesene u novinama. On je pak i u razgovoru za novine i na razne prigovore nakon toga ostao savršeno sabran i miran, jer je čvrsto vjerovao u ono što je činio. Dok u Podmilačju više nema izgonjenja đavla (naivni bi mogli pomisliti da se netko spametovao), valja reći – i s prilične distance i iz neposredna uvida – da je to bio tek mačji kašalj u usporedbi s onim što mnogi danas čine. Katkad i protiv izričite zabrane crkvenih vlasti, katkad i dalje od očiju šire javnosti.

Dogodi nam se da pomislimo kako ćemo mi spasiti svijet, ili ga barem promijeniti. Tako je vjerojatno mislio i fra Mijo kad je sa šezdeset godina života ostavio nastavu u Visokom da bi postao gvardijan u Jajcu. I to u vrijeme kad je za provincijala Bosne Srebrene izabran profesor njegove struke fra Šimo Šimić, a ja umjesto u školi završio u zatvoru. Ponovila se priča iz 1956: latinski i grčki opet je predavalo nestručno osoblje. Da stvar bude gora po moga fra Miju, gvardijanstvo mu je trajalo samo tri godine i bilo dosta neuspješno. Bio je kraće vrijeme kapelan u Volaru, Kotor Varošu i Jajcu. Ostatak života proveo je u rodnom samostanu u Jajcu, bez posebne službe i zaduženja, fratarski rečeno de familia (kao član samostanske obitelji).

Fra Mijo je bio poznat po tome što je volio kolege podbadati, osobito one tanjih živaca, a sam, vrlo tvrde kože, nikad nije pokazivao da ga čija riječ pogađa. U sjećanju će mi ostati njegovo prepucavanje, javno, u provincijskom glasilu, s ondašnjim urednikom. Ne držeći mnogo do formalnosti, ponekad ne tražeći dopuštenje starješine, ponekad ne obazirući se ako mu je ono uskraćeno, znao je otputovati izvan granica protezanja svoje zajednice. Jednom je čak odlutao preko bare, u Ameriku. Pojavljivali su se u Bosni srebrenoj napisi tipa današnjega wanted, traži se fra Mijo Đeno. Za vrijeme američkog izleta čitali smo vijest Fra Mijo Đeno izvan zemlje. Po povratku kući, ne dajući se nadmašiti, fra Mijo je javnosti obznanio da se nije makao sa Zemlje. Ali u svim tim izletima on se legitimirao kao bosanski franjevac, revni propovjednik širokim masama, a glas o njegovu propovijedanju dugo je odjekivao i iz Amerike. Ponekad nas je zbog bizarnih tema znao uveseljavati.

Dok razmišljam o svojim starim profesorima, čini mi se da sam živio u neka pradavna, mitska vremena. I fra Mijo je bio jedan od onih koji im je označio kraj. Kad je umro, godine 1988, srušio se još jedan stari hrast.

(Stjepan PAVIĆ)

Objava Izgonitelj đavla pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegove propovijedi i nagovori bili su jezično i stilski dotjerani i vidjelo se da je čitao suvremene autore jer je govorio na suvremeni način. On je proučavao kršćansku i franjevačku duhovnost. Preveo je na hrvatski jezik Spise sv. Franje i čitao tada svjetski najpoznatije istraživače i tumače Franjina života i djela. Imao je doista franjevački odnos prema ljudima, uopće prema živim bićima, prema prirodi, osobito prema svojoj zavičajnoj Rami, koju je predano volio. I vlastitu je smrt očekivao kao svoju sestricu, dakle, onako kako je to naučio od sv. Franje. Imao je osobne relacije prema ljudima. Zauzimao se za ljude i pratio ih prijateljski – pomažući im svojim savjetom, knjigom, tekstom, posredovanjem i, naravno, materijalno – osobito đake i studente. I iskreno se veselio njihovu intelektualnom – i svakom drugom – napretku. Radovao se uspjehu malih i običnih ljudi.

Mali Žilić je bio vezan za svoju Ramu, ali ta ljubav prema Rami nije isključivala njegovu ljubav prema drugim ljudima. Rođen je 1915. za vrijeme Prvog svjetskog rata i doživio je za vrijeme Drugog svjetskog rata sve strahote koje su snašle Ramu. U tom najtežem vremenu pomagao je ljudima u Rami koliko je mogao. Vidio je zla i jednog i drugog političkog režima: i ustaškog (fašističkog) i partizanskog (komunističkog). Teško mu je padalo iseljavanje Ramljaka 1968, koje je uslijedilo zbog gradnje brane na rijeci Rami za buduću hidroelektranu. Da ljudi napuštaju Ramu – iako su imali za to opravdane razloge – činilo ga je tužnim. Doživio je i najnoviji rat u BiH (1992-1995), preminuo je nekoliko mjeseci prije potpisivanja Daytonskog sporazuma. Opisao je život i povijest Rame u svojim kronikama. Gdje je god bio na službi, ljudi ga pamte po dobru.

Doživio sam u nenametljivom prijateljevanju s njim da jednog čovjeka obvezuje samo tuđa dobrota i da ga samo takva dobrota oslobađa i usrećuje. Obećao sam mu voditi sprovod i držati govor na sprovodu, ali sam za njegovu smrt saznao u Frankfurtu prije nastupa na tribini za mlade. Tada mi se činilo da nisam mogao otkazati nastup i stići navrijeme na sprovod. Ali sada mi se čini da sam trebao otkazati nastup i otići na sprovod. Iako znam da se on na to smije i da se ne ljuti, mene još i danas zbog toga – zbog izdaje prijatelja – grize savjest. Zbog njega sam poželio postati franjevac i zbog njega sam otišao u sjemenište u Visoko. On me je pratio s povjerenjem i onda kada su o meni govorili negativno. Dakle, bio je postojan, pouzdan i vjeran prijatelj. Takav je bio Mali Žilić koji se često tako iskreno smijao da se tresao cijelim svojim tijelom.

Objava Je li Mali Žilić pivo Evanđelje? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Provincijal fra Petar Anđelović slutio je što se dogodilo, čim nije mogao telefonski stupiti u kontakt s nama. Zauzimao se za nas na sve moguće strane kod crkvenih i državnih vlasti. Intervencija je išla do Ujedinjenih naroda. Kasnije smo doznali da je s nama bilo raznih kombinacija. Odlučeno je, ipak, da će nas pustiti i prevesti do Kiseljaka. Svakome od nas bilo je dopušteno, uz pratnju vojnika, otići do sobe, uzeti najnužnije stvari što možemo ponijeti u ruci te čekati u hodniku ispred amfiteatra. Nakon višesatnog čekanja došao je jedan stari vojni autobus s 20 sjedala. Zgurali smo se u njega i 9. lipnja u 15 sati krenuli prema Kiseljaku. Prolazili smo razne punktove i kontrole i stigli do postaje HVO-a u Rakovici. Kiseljački župnik fra Ivan Pervan dočekao nas je, organizirao prijevoz, počastio toplim ručkom u župnom stanu i pobrinuo se za prijevoz dalje. Neki su krenuli u samostan u Kreševo, a drugi u Fojnicu. Odatle smo organizirano odlazili uglavnom u svoj rodni kraj, ako je bio slobodan. 

Izbjeglištvo u Hrvatskoj

Što dalje? Bogoslovi su raspršeni kojekuda. Trebaju produžiti privremene zavjete, treba održati jednomjesečnu duhovnu pripremu kandidatima za vječne zavjete i prirediti zavjetovanje, obaviti duhovne vježbe i svećeničko ređenje za 10 tadašnjih đakona. Sa sarajevskim i banjolučkim biskupom nije se uopće moglo kontaktirati. Trebalo je naći mjesto i prostor gdje će se bogoslovi okupiti, pripremati i položiti ispite, okončati ljetni semestar. Livanjski je gvardijan izrazio spremnost primiti u samostan i po župama 30 bogoslova. Jedina veza s provincijalom i bogoslovima bila je moguća samo putem radioamatera. Uz velike teškoće, problemi su se ipak rješavali. Desetoricu naših đakona za svećenike zaredio je šibenski biskup dr. fra Srećko Badurina, trećoredac, osmoricu u Podhumu kod Livna 20. srpnja 1992., a dvojicu, koji zbog ratnih okolnosti nisu mogli doći u Livno, u Šibeniku 1. listopada. Nakon jednomjesečne pripreme u samostanu na Gorici, devetorica bogoslova položili su svečane zavjete u Vidošima 15. kolovoza 1992.

Uz veliko razumijevanje i susretljivost lokalnih vlasti i uprave hotelskog naselja Apartmani u Tučepima, bogoslovi i profesori sredinom kolovoza smješteni su u njihove hotelske prostore. Tu su bogoslovi produžili privremene zavjete, pripremali se i polagali ispite služeći se knjigama Franjevačke teologije u Makarskoj. Svi smo dobili izbjegličke kartone kojima smo mogli koristiti prava koja je Hrvatska davala izbjeglicama. U međuvremenu se tražilo mjesto i prostor za nastavak predavanja u novoj akademskoj godini. Na tome je, uz ostale, uspješno radio dekan Teologije dr. fra Ivan Bubalo koji je stanovao na Bistriku i uspio izići iz Sarajeva. Provincijal provincije sv. Ćirila i Metoda izrazio je spremnost da nam ustupi u Samoboru zgradu njihove nekadašnje Gimnazije, u kojoj su bili smješteni prognanici iz Vukovara. Zahvaljujući naklonosti hrvatskih državnih vlasti, vukovarski su prognanici 4. rujna premješteni u bivšu vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici u Zagrebu, a zgrada u koju su oni dotad bili smješteni ustupljena je našoj Teologiji. Zgradu smo donekle preuredili za naše potrebe te 8. listopada 1992. krenuli iz Tučepa u Samobor. Tjedan dana kasnije započeli smo s novom akademskom godinom 1992./93. Provincija je tada imala 64 bogoslova. Budući da nije bilo mjesta za sve, neki su profesori smješteni u franjevački samostan u Samoboru, trojica po samostanima u Zagrebu, a 11 bogoslova sa svečanim zavjetima poslani su na studij u inozemstvo (jedan u London, dvojica na KBF u Zagrebu, po jedan u Canterbury i Münster, dvojica u Veronu i četvorica u Beč). U Samoboru je ostalo 53 bogoslova. Posjetio nas je 18. studenog 1992. generalni ministar Reda fra Hermann Schalück s tajnikom Reda i sa svih šest provincijala naših provincija. Više prostora za bogoslove nastalo je preseljenjem profesora u Podsused. Naime, Provincija je kupila upravnu zgradu bivše cementare u Podsusedu, preuredila je za stanovanje i službeno je 25. ožujka 1994. proglasila samostanom sv. Ilije. U samostan su preselili svi profesori osim gvardijana, ekonoma i meštara. Izdašno nas je pomagalo Humanitarno-karitativno društvo Kruh sv. Ante.

Teologija u Samoboru

Tijekom studija u Samoboru pristigao je još 61 bogoslov. Ukupno je, dakle, na Teologiji u Samoboru studiralo 114 bogoslova Bosne Srebrene. Njima treba dodati još jednog bogoslova provincije sv. Jeronima koji je kod nas studirao jedan semestar, te sedmoricu postulanata provincije sv. Ćirila i Metoda tijekom jednog ili dva semestra. Jedan semestar kod nas je studirao i jedan civil. Ukupno je, dakle, na Teologiji u Samoboru bilo 123 upisana studenta. Tijekom studija u Samoboru, prije svećeničkog ređenja, napustilo je ili je bilo otpušteno 25 bogoslova. Napustila su također i petorica bogoslova sa svečanim zavjetima, koji su studirali u inozemstvu. Za vrijeme studija u Samoboru zaređeno je ukupno 18 bogoslova za svećenike. Ređenja su obavljana u Samoboru, Sarajevu, Kaknju i Rumbocima.

Franjevačka teologija u Samoboru priredila je 27. i 28. travnja 1993. u Zagrebu znanstveni skup Rat u Bosni i Hercegovini: uzroci, posljedice, perspektive te izdala zbornik radova s tog skupa 1994. Također je Teologija 1994. u Samoboru izdala Zbornik radova sa znanstvenog skupa u Sarajevu 1991. pod nazivom Sedam stoljeća bosanskih franjevaca. Profesori su sudjelovali s predavanjima na znanstvenim skupovima, akademijama, priredbama, organiziranim susretima u Samoboru, Zagrebu i susjednim gradovima. Pokrenuli su 1993. novi časopis Bosna franciscana. Sudjelovali su u organizaciji konvoja Bijeli Put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu koji je pred Božić 1993. uz višednevne velike žrtve dopremio u Novu Bilu izgladnjelom narodu u muslimansko-bošnjačkom okruženju 100 šlepera humanitarne pomoći. Profesori su, također, priredili u Samoboru 30. listopada 1996. znanstveni skup: Dr. fra Bonifac Badrov – život i djelo, povodom stote obljetnice rođenja ovog franjevca i filozofa Bosne Srebrene.

Među studentima je bilo dosta glazbeno nadarenih pojedinaca koji su bili u sastavu VIS-a Jukić. Predvođeni drugim meštrom fra Josom Oršolićem, bogoslovi su izvodili glazbene točke na akademijama, nastupali na misnim slavljima po župama u Hrvatskoj, Bosni i hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu, primjerice u Salzburgu, Mörsu, Stuttgartu, Münsteru, Beču, Freiburgu, Linzu, Rotterdamu, Zürichu te u marijanskom svetištu u Nevigesu. Skupljali su priloge za obnovu zgrade u Nedžarićima. Preko ljeta, većina je bogoslova odlazila u inozemstvo na tečajeve stranih jezika. Tako je 1994. jezične tečajeve pohađalo 58 bogoslova (engleski 11, njemački 15, talijanski 14 + 17 bivših novaka i francuski jedan). Provincija je plaćala putne troškove, a sve drugo franjevačke zajednice koje su ih primale. To je omogućila Generalna kurija Reda zahvaljujući našem generalnom definitoru dr. fra Emanuelu Hošku.

Obnova zgrade Teologije u Nedžarićima

Čim je bio slobodan pristup Nedžarićima, profesori su 14. veljače 1996. sa svoje sjednice u Podsusedu posvećenoj povratku u Sarajevo uputili dopis Definitoriju Bosne Srebrene s molbom za najbrži mogući povratak u Sarajevo. Šestorica su se profesora 7. ožujka 1996. uputila u Sarajevo pregledati zgradu Teologije i s Upravom dogovoriti daljnje korake koje treba poduzeti prije povratka. Stravično je bilo pogledati ruševnu i opustošenu zgradu u Nedžarićima. Izvana velika oštećenja na krovu i zidovima, a unutra još veća pustoš: nestali su vrlo vrijedna knjižnica, više stotina umjetničkih dijela kao i sve vrednije stvari, ni jednih vrata na zgradi, nikakva namještaja, parketi dignuti, a što se moglo demontirati odneseno je. A neke nevrijedne stvari, koje su ostale po sobama bile su razbacane po podu, probodene bajunetama, raspadale su se od vlage i memle. Neki su zidovi zgrade porušeni da bi se mogle napraviti puškarnice, čak i tenkovsko gnijezdo, iz kojeg se rušilo Sarajevo. Vanjski zid kuhinje srušen je da bi se mogli iznijeti veći kuhinjski strojevi.

Nakon razgovora sa šestoricom profesora, Definitorij je 8. ožujka 1996. donio odluku da se odmah krene u renoviranje zgrade te da se radovi trebaju završiti do početka zimskog semestra 1996./97. Provincijal je 26. ožujka formirao Vijeće za rekonstrukciju zgrade u sastavu četvorice članova Provincije (fra Živko Petričević, ekonom; fra Mirko Majdandžić, definitor; fra Božo Borić, arhitekt i fra Anđelko Barun, meštar bogoslova). U nadzorni odbor uključen je i ing. Ivica Petrović. Užurbano se radilo na rekonstrukciji. Mnogo je bilo nepredviđenih radova mimo postojećih nacrta i opisa radova. Stoga se zadani rok obnove nije mogao postići. Zgrada je potpuno renovirana, termički izolirana i opremljena po suvremenim standardima. Nad profesorski dio nadograđen je jedan kat. Određeni broj bogoslova, predvođeni meštrom, pomagali su preko ljeta majstorima u raznim poslovima. Stanovali su u Visokom, a preko dana bi odlazili na rad u Nedžariće. Konačno je odlučeno da se povratak organizira 20. ožujka 1997.

Povratak u Sarajevo

Povratak u Sarajevo započeo je, zapravo, 23. rujna 1996. kada su šestorica bogoslova šeste godine studija preselili iz Samobora u samostan sv. Ante na Bistriku. Ostalo je 64 bogoslova u Samoboru. I njih se pripremalo za odlazak u Sarajevo. Na posljednjoj studentskoj tribini u Samoboru 5. ožujka 1997. meštar im je rekao: – Četrnaestog ovog mjeseca zadnji je dan predavanja u ovoj kući, a zatim slijedi spremanje, pakiranje i utovar stvari i, ako Bog da, 20. ovog mjeseca krećemo svojoj kući u Sarajevo… Struktura je stanovništva u Sarajevu izmijenjena… Radi se uglavnom o ljudima… koji nisu dovoljno upoznati sa životom i radom franjevaca u Bosni (…) U duhu je našeg Reda, još od sv. Franje, biti misionar među muslimanima… Naše oružje nije sila, sveti rat, nego ljubav prema svakom čovjeku. Mi smo za pluralizam, uvažavanje različitosti uz maksimalno poštivanje svakog pojedinca… Moramo biti posrednici pomirenja i praštanja među ljudima. Ne smijemo se identificirati s onima koji propovijedaju mržnju, etničko čišćenje, protjerivanje ljudi s njihovih ognjišta i djedovine… Ne želimo naći sebi uhljebljenje izvan Bosne… Udobnost, komocija, bogatstvo i novac nisu naši ideali. Mi želimo živjeti sa svojim narodom u svojoj domovini. Spremni smo učiniti sve da svom narodu omogućimo da ostane svoj na svome… Naša sadašnja prisutnost i djelovanje u Bosni vjerojatno je presudna za budućnost Bosne. Ne smijemo to prokockati (…) Ukoliko budete slijedili upute meštara, provincijskih i kućnih starješina možete se uvijek osjećati sigurnima. I vaši roditelji, koji su možda zabrinuti zbog vašeg odlaska u Sarajevo, mogu biti potpuno mirni. Vi ćete biti glavna briga Provincije i uvijek ćemo na vrijeme reagirati… tako da se nikad neće dovesti u pitanje vaša sigurnost.

U Samoboru je 15. ožujka 1997. priređena akademija zahvale svim dobročiniteljima, posebice franjevcima provincije sv. Ćirila i Metoda koji su nam uvijek rado izlazili u susret i bratski se odnosili prema nama. Iz Sarajeva smo izišli s torbom u ruci. Sada je trebalo zapakirati oko 20 000 knjiga koje su poklonile institucije i pojedinci iz Njemačke, Austrije, Hrvatske, Slovenije. Trebalo je pažljivo pakirati velik broj računala i drugih osjetljivih tehničkih i osobnih stvari. Besplatan prijevoz (dva tegljača, dva kamiona i dva autobusa) osigurao je Ured Vlade RH za prognane i izbjegle u Zagrebu. Uz ispraćaj gostoljubivih hrvatskih franjevaca i prijatelja 20. ožujka 1997. u 9.47 krenuli smo na put. Savu smo prešli skelom. Carinske su kontrole bile čista formalnost. Sve je prošlo brzo i bez ikakva zastoja. Od Arizone smo bili podpolicijskom pratnjom, sve do Sarajeva. U Sarajevo ulazimo u 21 sat. Obnovljena zgrada Teologije osvijetljena je, ali su to bili užasni prizori ruševina i pustoši koje ćemo još dugo gledati. U predvorju zgrade Teologije priređena je izložba fotografija koje prikazuju u kakvom je stanju bila zgrada prije obnove. Bilo je to stravično gledati.

Nakon povratka u Sarajevo

U ljetnom semestru 1996./97. bilo je 77 bogoslova Bosne Srebrene (u Samoboru 64, na Bistriku šest, u Grazu četiri, u Bologni dva i u Zagrebu jedan). Svi bogoslovi iz Samobora, a uglavnom i svi profesori, krenuli su i stigli u Sarajevo. Predavanja su nastavljena 2. travnja 1997. Dotle je trajalo smještanje i prilagođavanje. Svečana akademija u povodu povratka Teologije u Sarajevo održana je 25. ožujka. To je bila prilika za susret s prijateljima i znancima, ali i ljudima tadašnjeg javnog i kulturnog života Sarajeva. Tom prigodom prikazan je dokumentarni dvanaestominutni film redatelja Vlatka Filipovića Tragovi zla. Film je zorno prikazivao u kakvu je stanju bila zgrada Teologije nakon odlaska srpske vojske. Na akademiji su bili nazočni brojni gosti iz crkvenog, kulturnog i političkog života iz BiH i Hrvatske. Povratku Teologije u Sarajevo posvetili su pozornost skoro svi poznatiji bosansko-hercegovački mediji, kao i neki iz Hrvatske. Teologiju su posjećivale ugledne državne i crkvene osobe iz BiH, Hrvatske i inozemstva. Posjetio ju je i generalni ministar Reda manje braće fra Hermann Schalück 12. i 13. travnja 1997. Američka državna tajnica Madeleine Albright 30. kolovoza 1998. izabrala je našu Teologiju kao mjesto gdje se susrela s povratnicima s područja sarajevskih naselja.

Vijeće za odgoj i izobrazbu provincije Bosne Srebrene, koje je predvodio profesor dr. fra Marko Karamatić, priredilo je u Sarajevu 9. travnja 1997. sastanak profesora, odgojitelja Gimnazije i Teologije i predstavnika pastoralnih djelatnika. Na sastanku se raspravljalo o odgoju i izobrazbi u novonastalim okolnostima. Istoga dana navečer predstavljena je knjiga, koju je priredio profesor dr. fra Velimir Blažević, pod naslovom Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne.

Poseban događaj tih dana bio je posjet pape Ivana Pavla II. Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. Njegovu dolasku prethodile su pripreme na državnoj i crkvenoj razini. I naša je Teologija sudjelovala u pripremama. Bogoslovi su sa svojim meštrima u habitima od rane zore dočekivali autobuse na prilazima Sarajevu. Ljudima su zaželjeli dobrodošlicu, dijelili im piće i suhu hranu, dar Kruha sv. Ante. Tom se gestom željelo ohrabriti ljude, koji s jednom dozom straha dolaze u Sarajevu, da se osjećaju sigurnima, tu su i njihovi fratri s njima. Papa se u katedrali susreo s biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama među kojima su bili profesori i bogoslovi naše Teologije. Centralni događaj bilo je svečano bogoslužje na Koševskom stadionu uz sudjelovanje oko 50 000 vjernika. I band franjevačkih bogoslova VIS Jukić sudjelovao je u pjevanju duhovnih pjesama prije i za vrijeme misnog slavlja, zapazio ih je i Papa. On je došao da progovori multikonfesionalnim jezikom Objave svima koji vjeruju u smisao ljubavi nasuprot mržnji, da osvjedočeno ukaže na dijalog civilizacija nasuprot njihova sukoba, da ojača naše oskudne energije poštovanja DRUGOG, da pusti suzu tuge nad našom nesrećom i izrekne molitvu praštanja za našu prošlost – sadašnjost i još uvijek nerazgovijetnu budućnost (V. Premec).

Život i školovanje na Teologiji

Profesori Teologije, po povratku u Sarajevo, osim svojih redovitih poslova, sudjelovali su sa svojim izlaganjima na raznim znanstvenim skupovima i priredbama, držali duhovne vježbe svećenicima i časnim sestrama, predvodili misna slavlja i propovijedali po župama, pisali znanstvene i stručne knjige i članke, nastavili s izdavanjem časopisa Bosna franciscana i Jukić te Biltena Franjevačke teologije Sarajevo. A studenti su nastupali sa svojim glazbenim izvedbama po župama u BiH i inozemstvu, za Uskrs i Božić priređivali su prigodne akademije, a drugim zgodama priredbe, na njih pozivali i okupljali ljude. Preko ljeta su nastavili odlaziti na tečajeve stranih jezika.

Od povratka u Sarajevo pa sve do završetka ljetnog semestra 2015./16. na Franjevačkoj teologiji Sarajevo studiralo je ili još studira 253 bogoslova Bosne Srebrene i jedan bogoslov hercegovačke provincije. U tom razdoblju zaređeno je za svećenike 114 franjevačkih bosanskih bogoslova, a tijekom istog razdoblja napustilo ih je prije svećeničkog ređenja 112. Oni koji napuste obično ostaju u dobrim odnosima s Provincijom. U većini slučajeva nose sa sobom katoličke i franjevačke vrednote koje su apsorbirali u svoj život i djelovanje pa ih i u svijetu na svoj način ostvaruju. U svakom slučaju, vrijeme življenja i školovanja u franjevačkoj zajednici nije bilo uzaludno ni za njih ni za Provinciju, a niti za narod u kojem djeluju.

Od zimskog semestra 2000./01. na našoj Teologiji u Sarajevu studiraju i civili i časne sestre. Sveukupno ih je do završetka ak. god. 2015./16. bilo 140. Tu su ubrojeni i bogoslovi koji napuste (39) pa dalje nastave studij kao civili. Brojni su civili diplomirali i dobili titulu diplomiranog teologa i time stekli visoku naobrazbu koju im priznaje i Crkva i država. Teologija je afilirana Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a time i Zagrebačkom sveučilištu. Diplomirani će teolozi civili uglavnom biti profesori vjeronauka u školama diljem BiH. Svoju stečenu formaciju u franjevačkom duhu i poslanju prenosit će na buduća pokoljenja.

A što sad?

Misu zahvale Bogu za sretan povratak u Sarajevo predvodio je najstariji član profesorskog zbora dr. fra Vitomir Slugić. U svojoj je homiliji naglasio da smo se vratili u zgradu ljepšu i uredniju nego što je bila i upitao što sad? To je pravo pitanje na koje treba trajno davati odgovor. Sarajevo je nakon rata posve drugačiji grad. Razorene su zgrade obnovljene, a i mnoge nove napravljene. Sarajevo izvana izgleda ljepše negoli je nekoć bilo. Ostaje pitanje ljudi u njemu. Je li moguć onaj i onakav život koji je bio prije rata? Je li moguće vratiti ljude koji su otišli iz njega? Je li moguće da sva tri konstitutivna naroda i svi drugi žive u istinskoj ravnopravnosti i suživotu najprije u Sarajevu?

Na ta je pitanja za sada teško dati pozitivan odgovor. Ravnopravnost postoji samo na papiru. Multikulturalnost je bila i mora ostati glavno obilježje Sarajeva kao glavnog grada BiH. Bez toga neće biti budućnosti ni Sarajevu ni BiH. Franjevci Bosne Srebrene znali su stoljećima zastupati i braniti tu ideju i u životu je ostvarivati. Moraju je znati implementirati u bosanskohercegovačko društvo i danas. U tome važnu ulogu može odigrati Franjevačka teologija Sarajevo. Djelovanjem profesora na intelektualnom, kulturnom i duhovnom polju među bosanskohercegovačkim ljudima kakvi već jesu danas, formacijom budućih svećenika pastoralnih djelatnika i kateheta civila, Teologija može postati kvasac mira, suživota i sloge u današnjem društvu.

(Godišnjak Kalendar sv. Ante 2017.)

Objava Franjevačka teologija Sarajevo: Kvasac mira, suživota i sloge pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon što su braća kapitularci temeljito promišljali u tri radne skupine o tri važne franjevačke teme – karizma, bratstvo i poslanje, u popodnevnim satima upriličena je prezentacija urađenoga i donošenje zaključaka kojoj su nazočili i drugi članovi franjevačke obitelji: sestre klarise, školske sestre franjevke te braća i sestre Franjevačke mladeži i Franjevačkog svjetovnog reda. U franjevačkom duhu vođen je razgovor i na koncu su doneseni zaključci koji će biti predočeni svoj braći Provincije i Južnoslavenskoj franjevačkoj konferenciji.

U 16.30 uslijedila je svečana sveta misa koju je predslavio mons. fra Marko Semren, biskup u miru. On je u svojoj propovijedi posvijestio nazočnoj braći i sestrama važnost franjevačkih obljetnica koje slavimo te svima posvijestio važnost i veličinu događaja na La Verni kada je sv. Franjo primio Isusove rane na svome tijelu.

Nakon svete mise u amfiteatru Franjevačke teologije održana je svečana akademija. Na početku akademije sve nazočne pozdravio je provincijal Bosne Srebrene, a zatim je uslijedilo predavanje prof. dr. fra Marinka Pejića pod naslovom: „Stigme-križ. „Po njegovim smo ranama izliječeni    (Iz 53,5). Svjedočiti milosrdnu ljubav prema rubnima i odbačenima, koja izvire iz Raspetog Krista“. Nakon predavanja uslijedio je prigodni koncert klasične glazbe u organizaciji mr. fra Emanuela Josića na kojem su s nekoliko glazbenih numera nastupili sopranistica Vedrana Šimić uz klavirsku pratnju pijanista Milana Lucića. 

Druženje u franjevačkoj radosti se zatim nastavilo u samostanskoj blagovaonici na zajedničkom objedu.

Objava Završen Kapitul franjevačkih jubileja Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Podsjetimo da je red osnovao sveti Franjo Asiški (pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone), u Rimu, početkom 13. stoljeća. Već od 1291, kada se franjevci prvi put javljaju u Bosni, zatim tijekom 14. stoljeća, za vladanja dinastije Kotromanića, kad su od Rima dobili posebnu provinciju — redodržavu — obavljaju društvenu, kulturnu i jezičnu službu koju su, pokazat će se to u mučnim stoljećima, u Bosni oni mogli možda najbolje preuzeti.

U vremenu dok ukupna Bosna ne bijaše pala pod Osmanlije, provincija se dijelila na Bosnu Argentinu (turski krajevi) i Bosnu Croatiju (krajevi pod hrvatsko-ugarskom vlašću). Poslije Mohačke bitke, 1526, i tijekom 16. stoljeća, kad i Slavonija i Mađarska dospijevaju pod tursku upravu, djelovanje franjevačkog reda zadobit će osobitu važnost u održavanju kulturnog jedinstva hrvatskoga nacionalnog prostora. Njihovo propovijedanje i pisanje, njihov rad uopće, omogućit će povezivanje Dalmacije sa Slavonijom i sjevernom Hrvatskom, te Dubrovnika s Bosnom. Postajat će sve očitije da je književni rad bosansko-hercegovačkih franjevaca, na svim razinama — tematskoj, izričajnoj, pa i žanrovskoj — integrativni dio starije hrvatske književnosti. Ta je književnost zahvaćala široko: od ljetopisa i kronike do putopisa i memoarskih tekstova, od nabožne poezije i proze do epskog spjeva i školskih udžbenika, a među prijevodima, od antičke književnosti i Evanđelja do relevantnih djela europskoga klasicizma i romantizma. Njihovi jezični uzori, osim pučke, folklorne tradicije, bili su hrvatski pisci iz Dalmacije i Dubrovnika. Svugdje se raspletao isti čvor neophodne standardizacije jezika. Rješenje je nezadrživo išlo, i u Bosni, od ikavskoga govora, preko miješanja ikavskoga i ijekavskoga, prema Preporodom kodificiranoj ijekavskoj štokavštini. Stoga s pravom, govoreći o ulozi franjevaca »u formiranju jezika hrvatske književnosti, od Divkovića do Grge Martića«, Dalibor Brozović ističe kako su oni — što se tiče frazeologije i leksika — rješenje našli u naddijalekatskoj novoštokavskoj folklornoj koine. (Zbornik radova znanstvenog skupa Fra Grga Martić i njegovo doba, Zagreb, 1996, str. 15).

Propast bosanske samostalnosti, 1463, mogla je značiti i zator tamošnjeg hrvatstva, da njegovu književnu, pa i političku sudbinu, iz duhovnih, dušobrižničkih, moglo bi se reći »onozemaljskih« razloga, nije na svoja pleća primio taj marni, samozatajni i puku bliski red. Najraniji izvori potvrđuju djelovanje relevantnih franjevaca-pisaca, kao što su Bartol Alvernski (oko 1333-1414), Blaž Zalčanin (oko 1370-1440), Matija Zadranin (15. stoljeće, poznat kao prepisivač Tkonskog zbornika). Pod pritiskom objektivnih prilika, franjevci su se uglavnom opredijelili za izravan rad s pastvom, pa je pučki karakter jezika kojim su pisali logičan. Ali, ne zaboravimo, franjevci nisu zanemarivali tradiciju latinizma. Tako je Juraj Dragišić Dobretić (Georgius Benignus de Salviatis oko 1450-1520), franjevac iz Srebrenice, latinist najviše naobrazbe. Školovao se u Rimu, Urbinu, Bologni, Firenci, Padovi, Ferrari, Parizu i Oxfordu. Vršnjak Marka Marulića, Georgius Benignus, rano se uključio u krug najpoznatijih europskih humanista. Istakao se obranama Girolama Savonarole i njemačkog orijentalista Johanna Reuchlina, o čemu govori i pismo Erazma Rotterdamskog iz 1519. Koliko s pravom zadivljuje Marulićev europski ugled, toliko je priznanja vrijedan i Dragišićev, stečen u izravnom dodiru s najvećim predstavnicima znanosti, teologije i filozofije toga doba. Djelovao je i u Dubrovniku, kao profesor teologije i propovjednik. Tu je zatekao krug hrvatskih pjesnika humanista: Ludovica Crijevića Tuberona, Karla Pucića, Iliju Crijevića, Jakova Bunića, Damjana Benešića, Ivana Gučetića, Šiška Đ urđevića i dr. U Grazu je Dragišić napisao teološko djelo De natura caelestium spiritum quos angelos vocamus (O prirodi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima). Tiskao ga je u Firenci 1499. i posvetio dubrovačkom Senatu. Dragišićeva je europska sudbina nedvouman dokaz o tome koliko su trajna ratna zbivanja zapriječila cjelovitiji razvitak književnosti i kulture u Bosni.

Odmah nakon pada Bosne definiraju franjevci svoj pravni položaj pod novom, turskom vlašću, osiguravajući kakvu-takvu slobodu djelovanja. Time su uspjeli sačuvati pouzdanje naroda, kojemu su oni — u nepovoljnim prilikama, inovjerske i inokulturne opresije — ostali jedina inteligencija. Ne upadajući ni u kakva idealiziranja, svjesni dubine ponora na čijem su se rubu otada prisiljeni kretati, ti su redovnici prihvatili, i prema vlastitim snagama stoljećima obavljali golem vjerski i prosvjetiteljski posao.

Kad fra Matija Divković tiska 1611. svoj Nauk krstjanski za narod slovinski, a 1616. Razlike besjede svrhu evandjelja nedjeljnih priko svega godišta, pojavljuju se dva temeljna spomenika europske književne kulture, Hamlet i Don Quijote. Koliko god usporedba između njih i Divkovićevih djela, naoko, pa i zbiljski, bila neprimjerena, ona u isto vrijeme govori o smislu i ulozi književnosti. Količina »zaumnoga«, »metatekstualnoga«, podjednaka je, čini se, i u Shakespeareovoj, i Cervantesovoj publici, kao i u ekstatično udivljenim Divkovićevim štiocima i slušateljima bajkovite vizije o »rajskoj ptici«. Uostalom, dok iza engleskoga i španjolskoga »primatelja poruke« stoje velika pomorska otkrića i nemilosrdni sukobi oko blaga neviđena i zemalja neslućenih, naš čovjek u Bosni ima crkvu i školu: kao naobrazbu i kao utjehu. Jedva koju stotinu kilometara južnije, u slobodnom, ali politički kondicioniranom Dubrovniku, Ivan Gundulić — na drugi način, doduše — razmišlja o mogućem slomu tiranstva i oholosti (Osman), o oprostu čovjeku grešniku koji je odviše drzak i preuzetan (Suze sina razmetnoga), o skrušenju i poniznosti ukupnoga kršćanstva, koje se, samo pomireno s Bogom, smije nadati spasenju (Pjesni pokorne kralja Davida). U to vrijeme franjevci bosanski pišu svoje tople, zabrinute propovijedi. Ne samo Matija Divković (1563-1631), nego i Stjepan Matijević (1580-1654?), prijevodom Ispovjedaonika (»Confessionario raccolto dai dottori cattolici«, 1630), pa Ivan Ančić, Anitius, Anicio, (1624-1685), Vrata nebeska i život vični, Svitlost krstjanska i slast duhovna, Ogledalo misničko. Tu je i Ivan Bandulavić (rođen krajem 16. stoljeća) prvi, koji tiska u Mlecima, 1613, svoje Pištole i evanđelja za bosanski prostor, latinicom i štokavskim dijalektom, u kojemu ima i čakavskih osobina. Za taj prijevod, što ga je zbog jezika hvalio i Franjo Glavinić, imao je Bandulavić uzore u Misalu od Sabora Trentskog, kao i u Bernardinovu Lekcionaru. Velika je Bandulavićeva zasluga što je omogućio da Bernardinova knjiga, preko Bosne, dospije do Slavonije. Važan je u 17. stoljeću i rad Pavla Posilovića (umro 1653), jednoga od Divkovićevih nastavljača. Knjige je tiskao u Veneciji, posebnim tipom ćirilice, bosančicom: Naslađenje duhovno, 1639, a Cviet od kripostih, djelo posvećeno Ferdinandu IV, 1647. Impresioniran burnim posttridentskim raspravama, Posilović je — poput svog učitelja — obrađivao teme smrti i pokajanja, ne dosežući Divkovićevu izvornost i lakoću izraza.

Svi ti bosansko-hercegovački franjevci — pišući svoje više ili manje skromne propovijedi, svjesno ili nesvjesno, svejedno, rješavaju krupno pitanje tadašnjeg »iliričkog«, slovinskoga, odnosno hrvatskoga jezičnog standarda. Problem je to kojim se — u isto vrijeme, a ipak u povoljnijim okolnostima — muči i isusovac Bartul Kašić (1575-1650). Pitanje koje nije samo lingvističko, nego će u tom uznemirenom 17. stoljeću imati i šire, međunarodno značenje, zahvaljujući planovima Propagande (Congregatio de Propaganda Fide), da konstituira jezik prihvatljiv za ukupni prostor Bosne Srebrene, bolje reći »Svetog Ilirika«.

Veličina je književnika franjevaca, ponekad, u njihovu svjesnu odricanju od pisanja koje bi, nedvoumno, vrijedilo mnogo više od ovoga kojim se oni s toliko prijegora bave. Ali dobro znaju da je samo to što rade prava korist ljudstvu, mjestu i trenutku u kojemu su se dogodili. Da jedino tako mogu računati na prirodnu pretpostavku svake literature — na publiku. Tako će se i August Šenoa (1838-1881), dva i pol stoljeća nakon Divkovića, u poilirsko vrijeme, odreći balzacovskih načela koja ga privlače, jer je svjestan da »Zagreb nije Pariz«, i da je njegov prostor posve »neakustičan« za realistički kritički diskurz. Slijedeći tu analogiju, upozorimo kako će i nadareni župnik Matko Bastian (1828-1885) svjesno zanemariti čak i šenoinske mogućnosti, jer »franjevački« zna da njegovo istarsko čitateljstvo nije još sazrelo ni za Šenoine dileme. Što tek ostaje zaslužnoj »maloj braći« u Bosni, koja spoznaju da se — ne samo tjelesno, nego i duševno — moraju odijevati secundum loca et tempora et frigida regionis? Zar da se — u onoj »zimi« — dokono, elitistički superiorno zatvore u zagrijane ćelije i da se, nakon rutinskog dušobrižja, prepuste grčkim, latinskim i talijanskim klasicima? Da prevode, postiliraju ili parafraziraju? A kome? Zadivljuje zanos mladih ljudi koji iz tursko-bosanskih tmina idu na školovanje najprije u Mletke, Firencu i Rim, te nakon Karlovačkog mira, 1699, i u Požegu i Budim, pa ipak pristaju, hoće da se vrate u zavičaj, svome svijetu, koji ih treba i očekuje. Tek osnovana Propaganda, ponesena ambicioznim planovima »reconquiste« golemih istočnih (uglavnom slavenskih) prostora, s osobitom pozornošću motri i podupire rad franjevaca, očekujući upravo od njih dragocjenu pomoć nakon »skore« propasti agresivnih osvajača. Fikcija je to u koju će povjerovati Ivan Gundulić, ponadati joj se Juraj Križanić, a u svoje zamršene, za to vrijeme preuranjene kroatocentrične proračune, uporno uklapati Pavao Ritter Vitezović (Croatia rediviva, 1700. i Plorantis Croatiae saecula duo, 1703). No pravoj ocjeni zbiljskoga stanja najbliži su ti anonimni »terenski radnici«, fratri bosanski, i uopće pripadnici njihove redodržave. Ne nasjedaju apstraktnim kombinacijama, nego djeluju trijezno, primjereno ozbiljnim i zapletenim okolnostima »dijaloga« triju naroda, kultura i vjera, te još brojnijih interesa… Patetično, ali u biti točno, prikazuje život bosanskih »ujaka« Antun Gustav Matoš: »Užasne prilike, (…) harahu kod nas tri vijeka, a u Bosni šest stoljeća ujak, samo ujak, gvozdenim disciplinama opasani franjevački fratar, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočnik poprosjačenog naroda, mogaše izdržati vječnosti tih paklova. (…) Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci, odbijeni od svoga plemena, već junaci i narodnjaci kakve ih još danas viđamo kroz pripovijetke Šimunovićeve…« (A. G. Matoš, Sabrana djela, XVI, Zagreb, 1973, str. 130-131).

Dovoljno je u tom smislu pročitati nekoliko »fratarskih« novela Ive Andrića, pa shvatiti, bar uz pomoć umjetničke evokacije (U musafirhani, U zindanu, Ispovijed), kako je bilo teško tim pregaocima usklađivati smisao za realni život sa čvrstoćom vjerskog osvjedočenja i ljubavi prema »stadu« za koje su prihvaćali odgovornost. Slično pokazuje i današnja umjetnost Ivana Aralice (Psi u trgovištu, Put bez sna).

Matija Divković (1563-1631) nije bio prvenstveno umjetnik-stvaralac, niti se oko toga, s obzirom na vrijeme i prilike, mogao truditi. Bio je propovjednik solidna obrazovanja koji je suvereno osjećao izražajnu moć jezika, njegovu zvučnost. Vladao je dobro i latinskim i talijanskim jezikom. U svom se pisanju obraćao pretežno puku. Nije bio izvoran; djela su mu većinom prijevodi, prerade i adaptacije starih legendi. Ipak, u njima struji živ i bogat izraz, moderan jezik ijekavsko-ikavskoga govora starijega štokavskog tipa, svježa retoričnost i prisnost izlaganja, posebno u djelu Razlike besiede svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (Mleci, 1616). U ovog bosanskohercegovačkog franjevca bila je jasna svijest o zadaći književnika-učitelja u konkretnim okolnostima. Uporna lektira ostavila je vidna traga na Divkovićevo pisanje. Njezini su izvori jasni i neprikriveni. (To su: njemački pisac 15. stoljeća, Johannes Herolt, pa Ledesma i Talijan Roberto Bellarmino, čije je djelo Disputationes de controversionis Christianae fidei adversus huius temporis haereticos, iz 1593. posebno cijenio). Naš pisac za sebe kaže da prevodi, prepisuje, pa čak i — »ujedno sastavlja«. Ali, njemu nije do tašte originalnosti. On piše da pouči i na dobro upravi. Nije mu do gizdanja kojemu bi se štilac morao diviti, nego do koristi koju će zadobiti.

Marko Marulić, jedno stoljeće ranije, piše De Institutione (Mleci, 1506) i Evanđelistar (Mleci, 1516) u posve drugim okolnostima: ne samo za rodni Split, nego — prije svega — za ukupni tadašnji orbis catholicus. Zato i može, stotinjak kilometara južnije od Divkovićeva Vareša, Kreševa i Olova, razviti svoj veliki talent i postati jedan od europskih najčitanijih autora… A kad hoće da djeluje neposredno za svoj narod, za svoj Split, on laka srca žrtvuje vanjski latinistički »plasman« i piše, kako bi Divković rekao, »za narod slovinski«, odnosno »harvacki«. Fra Matija je, međutim, u Bosni, bio »skromniji« Marulić — a ipak graditelj i utemeljitelj hrvatskoga jezika. Podjednako važan i prihvaćen, dosegnuo je Divković popularnost kakvu će, kasnije zadobiti Razgovorom ugodnim i nepretecivi fra Andrija Kačić Miošić (1704-1760). Upravo je takva Divkovića, u Marulićevu Splitu, križanićevski »natovarena«, rukopisima budućih knjiga, toliko potrebitih narodu, doživio suvremeni pjesnik Nikola Milićević: »Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje / U moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke« (Fra Matija Divković 1610, »Forum«, Zagreb, 1980; odnosno, u knjizi, PSHK, knj. 156, str. 141). Divkovićevo je djelo, unatoč eklektičnosti, jedan od mnogih dokaza jedinstvenosti korpusa hrvatske književnosti i u najnepovoljnijim razdobljima. Izražavajući protureformacijske ideje Tridentskoga koncila (bolje reći, služeći se njima na korist svome puku), Divković i u propovijedima — Besidama, i u Nauku krstjanskom za narod slovinski (Mleci, 1611), a posebno u Nauku krstjanskom s mnogijemi stvari duhovnijemi (Mleci, 1616), zahvaća u fond hrvatske usmene književnosti, glagoljaške tradicije, kao i u rafinirano stvaranje pisaca iz Dalmacije i Dubrovnika. Naći će se u njegovu Nauku, toj osebujnoj antologiji pretežno nabožnoga pjesništva, i drevna, divna pjesma U se vrime godišća, i Vetranovićeve reminiscencije (Abramovi verši, Verši svete Katarine), pa i Plač blažene Gospe, jedan iz niza tolikih plačeva, kojima je ispunjena tadašnja književnost hrvatska.

Divković je u Mlecima, nevičnom rukom, rezao egzotična slova bosančice; ali je i sam — djelovanjem svojim i svoje subraće — pridonosio stvaranju jezika koji će se, nakon toliko pokušaja, tek u Gajevo doba konstituirati kao hrvatski novoštokavski standard. Gotovo paradoksalno, kao da je oskudna originalnost, i Divkovića i njegovih nasljedovatelja, pomagala izgradnji i normiranju jezika. Prisiljen govoriti na zadane teme, izražavati »naručene« sadržaje, Divkovićev je izraz, izvirući iz govora puka, poduzimao vrhunski napor, da svakodnevnim govorom »prizemnog« života izrazi složena metafizička stanja. Odnosi se to najviše na prevodilačku djelatnost u kojoj se ruralni govor stvaralački hvata u koštac s kompliciranom sintaksom latinske i (latinizirane) talijanske fraze. Time se on osposobio za složenije zadaće koje su ga čekale u daljim stoljećima. Podsjetimo li da je Divkovićeva »prilika« o rajskoj ptici, nakon tri stoljeća, našla odjeka u Krležinu Areteju; da su njegove proze djelovale na izraz Ivana Slamniga i Antuna Šoljana, — samo smo neznatno potvrdili istinu o dosegnutoj izražajnoj vrijednosti Divkovićeva pisanja.

Istim su prevoditeljskim tragom pošli mnogi franjevci u doba katoličke obnove: Istranin Franjo Glavinić (1586-1650) koji je bio i starješina »Bosansko-hrvatske franjevačke redodržave«, kao i već navedeni Matijević, Posilović, Bandulavić i Ančić.

Na buđenje nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini djelovao je u 19. stoljeću narodni preporod. Nisu ni tada franjevci izostali. Dok su u starija vremena odlazili na školovanje u Ugarsku i u Italiju, od početaka 19. stoljeća oni su sve češće u Zagrebu. Tu ih zahvaća i gibanje potaknuto Gajevim proglasima. Posve prirodno, u skladu s tradicijom crkvenog reda kojem pripadaju i potrebama zavičaja, ti su bosanski »gajevci« više smisla pokazivali za prvu fazu ilirizma, onu prije pokretanja Vrazova »Kola«. Bili su više sklomi Gajevu i Stoosovu rodoljubnom »pozivanju u ilirsko kolo«, negoli Vrazovim prosudbama i nastojanjima da se književna umjetnost odmakne od neposredne društvene i političke akcije, te počne razvijati prema vlastitim zakonima.

Pokazuje to, ne baš posve slučajno i zaslužno djelovanje fra Ivana Franje Jukića (1818-1857), koji je nastojao da se u Bosni osnuje književno društvo pod imenom »Kolo bosansko«. Ideja se nije oživotvorila jer su je podjednako sumnjičavo dočekali i Jukićevi nadređeni i turska uprava. Starješine su se bojale ilegalne političke i slobodoumne akcije, nalik na »karbonare« u Italiji. Turcima pak nije bilo teško zaključiti da se iza književnosti krije Gajeva ideja o integraciji Velike Ilirije. Ne dobivši odobrenja ni crkvenih ni svjetovnih vlasti, društvo je tako reći djelovalo de facto, pa je Jukić, godine 1850, u Zagrebu, pokrenuo časopis, »Bosanski prijatelj«, u kojemu se javio i tada već poznati fra Grgo Martić.

U Zagrebu se Jukić prvi put našao 1835. u samom proplamsaju preporoda. Gajevska vatra »složne Ilirije« trajna je vizija kratkoga i plodnog Jukićeva djelovanja. Volio je književnost, ali joj je pretpostavljao izravnu društvenu akciju. Nešto drugačije od Strossmayera — smatrao je da je sloboda temeljna pretpostavka prosvjeti i kulturi. Kao pravi romantičarski aktivist, Jukić u književnosti cijeni prije svega ono što je pučko, što povezuje i oslobađa. Oduševljeno prihvaća Gajev pravopis, kao najvidniji znak oslonca na tradiciju i prevladavanja višestoljetnih partikularizama. Koliko je u tim pograničnim prilikama, gdje se sastaju i sudaraju vjere, kulture, nacije i politički interesi velikih, snalaženje teško i opasno, a djelovanje još teže, pokazuje i Jukićeva naivna vizija Omer-paše Latasa kao Slavena, čovjeka sklona »svome« puku i spasitelja Bosne. Poslije, kad je Jukić objavio pjesmu Slavodobitnica svijetlome gospodinu Omer-paši, Latas ga 1852. hapsi i otprema u Carigrad. Tiranima su tako dragi spektakularni dokazi vlastite principijelnosti! Iz zatvora ga oslobađa »kolegijalna« intervencija pjesnika Antuna Mihanovića, koji je radio u austrijskom konzulatu u Carigradu.

Jukić je najuspjeliji kao putopisac. Uostalom, putovanje, tragično potucanje od nemila do nedraga, u dubljem je smislu njegova sudbina. Iz opisa voljenoga zavičaja, Bosne Srebrene, crpe Jukić osnovne pouke i poruke svojega stvaranja. Vidljivo je to u opisima putovanja po Bosni (1843. i 1845), a posebno iz Putovanja od Sarajeva do Carigrada (1852), u kojem je uvjerljivo evocirao dane sužanjstva i patnje: »Put je sad uzbrdo, sad nizbrdo; kaldrma kao babinski zubi; izvan kaldrme blato do trbuha; mjesečina, da ne gleda moju nevolju, bijaše se u crno zamotala. (…) Dakle se sad uputismo svi, oni veseli i radostni, a ja tužan i čemeran i već umoran.« (Putovanje iz Sarajeva u Carigrad, god. 1852, mjeseca svibnja. Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela, Knjiga II, Sarajevo, 1978, str. 451, 453).

U isto vrijeme, kad je Jukić 1842. počeo objavljivati bosanske putopise, i mladi se Matija Mažuranić odvažio »baciti« Pogled u Bosnu. Poslije će taj primjer slijediti Ignjat Brlić (1854) i Ivan Kukuljević (1857). Ovdje moramo načiniti digresiju. Vjerovalo se, pomišljajući na poznata djela Ivana Trnskog, Antuna Nemčića, Matije Mažuranića, Ivana Kukuljevića, Ivana Frane Jukića, da je preporodno vrijeme bilo presudno u razvoju hrvatskoga putopisnog žanra. Danas, međutim, granica je pomaknuta za gotovo jedno stoljeće. Prvi putopis pisan hrvatskim jezikom, a kako smatraju priređivači teksta, Josip Lisac i Mirjana Šokota, možda i jedan od najboljih, jest djelo franjevca Jakova Pletikose (1704-1769) Putovanje k Jerozolimu god. 1752. To, međutim, ne smanjuje očite zasluge ilirskih putopisaca.

Jukića je na putovanjima zanimala isto toliko prošlost Bosne koliko i njezin tadašnji suvremeni trenutak: politički, gospodarski, prosvjetni i uopće društveni život.

Njegovo je djelo obimno i po interesu raznoliko. Spomenimo: Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskog na službu pučkih učionicah u Bosni (Zagreb, 1848); Zemljopis i povietsnica Bosne (Zagreb, 1851; potpisano Slavoljub Bošnjak, a posvećeno Ljudevitu Gaju). Istaknimo i rad na sakupljanju narodnog blaga, zajedno s Grgom Martićem: Narodne pjesme bosanske i hercegovačke (Osijek, 1858, objavljeno godinu dana poslije autorove smrti). Vrijedno je i Jukićevo bavljenje tekstologijom, rukopisima starih hrvatskih pisaca, koje je istraživao za svoga boravka u Dubrobniku. Tako je u samostanu Male braće, 1853. prepisao religioznu poemu Liepost duše pievana po Ivanu Dražiću popu Splićaninu, godišta gosp. 1713.

Djelovanje Ivana Franje Jukića neodvojivo je vezano uz rad fra Grge Martića (1822-1905). Odnosi se to prije svega na njihov neumorni prosvjetni rad, kao i povezanost sa Zagrebom i preporodnim gibanjima. Martić je već 1842. počeo objavljivati pjesme u Gajevoj »Danici ilirskoj« i u Vrazovu »Kolu«. Bio je rado priman suradnik najuglednijih časopisa, kao što su »Vienac« i »Nada«. Književnik, prevoditelj, poliglot, fra Grga kao da je iz Jukićeva teškoga života, pa i smrti (Jukić je umro daleko od zavičaja, u Beču, i bio pokopan u zajedničku siromašku grobnicu), izvukao pouku. Proživio je mnogo više, dulje, ali se ne može reći da je to bio miran vijek: istovremeno i napadan i kuđen, ali i uznošen i slavljen. Dočekao je krupna priznanja i odličja. »Ona mu se ne mogu poreći — kako kaže Barac — ni onda ako se uzmu u obzir i činjenice koje donekle bacaju čudno svjetlo na njegov politički rad: prevrtljivost u pogledima… « (Antun Barac, Hrvatska književnost, II, Zagreb, 1960, str. 170). Njegovo je obrazovanje iz filozofije, teologije, povijesti i književnosti, kao i poznavanje klasičkih, te većine europskih, ali i turskoga jezika, bilo dovoljno da se ugledom nametne suvremenicima. Nazivali su ga čak i hrvatskim Homerom, iako bi se estetska vrijednot njegovih stihova, a ponekad i Martićevi sudovi o ljepoti pojedinih narodnih pjesama mogli dovesti u pitanje. Martićevo djelo, epski ciklus Osvetnici I-VII (1861-1883) s temom kršćansko-turskog sukoba, nema jedinstvenu kompoziciju. Pisano je asimetričnim, vidno stereotipnim, često rimovanim desetercem. Tematski bliski duhu i ukusu vremena, Osvetnici trpe od razvučenosti i ne dosežu izvornost, ujednačenost i svježinu Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, ali ni Pobratimstva Luke Botića. Poveznicu Mažuranić — Martić valja stoga tražiti u snažnoj gnomičnosti izričaja, a nju opet u klasičnoj načitanosti obojice autora. Već i sam natpis ima pretežno političku motivaciju u procjeni sukoba. Drugi Martićev spjev, o svetom Franji, Posvetnici (1895), ispjevan je u dvanaestercima i osmercima. Ti se stihovi ne moraju nužno vezivati, kako zaključuje Zoran Kravar, uz folklornu provenijenciju. Osmeračke sestine nedvoumno upućuju i na utjecaj »religioznih poema dubrovačkih seičentesknih pjesnika (Gundulić, Đ urđević)«. A to su dva bitna uporišta književnosti hrvatskoga narodnog preporoda.

Kritika osobito priznaje Martićevu angažiranu memoarsku prozu, Zapamćenja, u kojoj se evociraju događaji između 1829. i 1878. Ona oblikuje zanimljive portrete mnogih aktera, poput Tahir-paše i Omer-paše Latasa. Isti su povijesni likovi potakli kasniju pripovjedačku umjetnost Ive Andrića. Martić je, pri kraju života, Zapamćenja kazivao u pero historičaru Janku Kohariću, čiji se tragovi u pisanju naziru u konačnoj redakciji teksta. Kao knjigu objavio ih je Ferdo Šišić, 1906. Ona su vrijedan dokumenat o presudnim zbivanjima, a ipak — bez obzira na sumnjičavost nekih istraživača — i književno-jezično relevantan tekst.

Ogledao se fra Grga i kao prevoditelj, s francuskog, talijanskog i ruskoga jezika. Preveo je Iphigénie Jeana Racinea, Chateaubriandova Renéa, zatim Pjesničke kitice svetoga Frane Asiškoga, te Tolstojeve pripovijesti Krštenik i Dva starca. Svi su ti prijevodi vrlo slobodni, pa se za Martića mirno može reći da je ostao svega vijeka vjeran jeziku i poetici usmene epske književnosti, posebno asimetričnom desetercu. U taj je stih nastojao pretočiti i Homerove heksametre kao i zahtjevne klasicističke Racineove aleksandrince. Podsjetimo kako je — slično, ali u drugačijim okolnostima i uspjehom — i Marko Marulić, želeći puku približiti Dicta Catonis (»Stumačen’je Kata«) prevodio njihove dvostihovne gnome na hrvatski »u četiri dvostruko srokovana dvanaesterca, dajući im vlastiti pečat i nov ugođaj«. (Mirko Tomasović, u: Marko Marulić, Antologija, Zagreb, 2000, str. 150)

Koncilijantnošću i taktom u ophođenju, Martić je imao mnogo uspjeha u razgovorima s predstavnicima turske, a kasnije i austrijske vlasti, pa se može govoriti i o njegovoj diplomatskoj aktivnosti.

Svjedok zbivanja, a nerijetko i njihov pjesnik, fra Grga Martić po mnogo čemu jedna je od istaknutih pojava književnoga i političkoga života 19. stoljeća u Bosni i Hrvatskoj. Njime se dolično zatvara bogato poglavlje djelovanja franjevaca u hrvatskoj književnosti.

Literarno stvaranje bosansko-hercegovačkih franjevaca, kako je već isticano, integrativan je dio povijesnog procesa hrvatske književnosti. Ono nije ni zatvoreno ni isključeno iz svjetovnih tijekova kulture vlastita naroda. Istovremeno je lako prepoznatljiv dio književnosti šireg prostora na kojem stoljećima egzistiraju i druge kulture i narodi.

Ivo Frangeš

(Članak je objavljen u književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost “Vijenac” (167), Matica Hrvatska)

Objava Književno i kulturno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini od 13-20. stoljeća pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.