U takvim povijesnim prilikama, u mijenama biblijskoga ritma, živjeli su bosanski franjevci tijekom više od sedam stoljeća. Utemeljitelj Reda, Franjo Asiški, jednostavnošću i skromnošću svoga života, u svojim je sljedbenicima rasplamsao pozitivne energije koje su ih usmjeravale prema Bogu, čovjeku i svemu stvorenom. U srednjem vijeku franjevci su na bosanskom tlu podizali samostane i crkve, a u ispunjavanju svojih dušobrižničkih zadaća estetski osmišljavali sakralne prostore, o čemu svjedoče ostaci fresaka na porušenim crkvama nakon zaposjedanja Bosne od strane Osmanlija/Turaka (1463).

Pad Bosanskoga Kraljevstva

Pohodom osmanskih osvajača, od tridesetak franjevačkih samostana na tlu Bosne ostala ih je tek jedna trećina. Možemo slutiti, sudeći po nekim potonjim franjevačkim narudžbama, da je u tim prevratnim prilikama nestalo i nemalo vrijednoga umjetničkog liturgijskog inventara, jer su franjevci tome posvećivali osobitu pozornost. Naručivali su likovna djela kako od sjevernjačkih europskih majstora tako i od primorskih. Imamo podatke o narudžbi triju slika, neposredno pred pad Bosne, od dubrovačkoga slikara Lovre Dobričevića (+1478), od kojih su dvije većih dimenzija s likovima svetaca (350 x 250 cm, 180 x 130 cm). Nisu sačuvane, ali za njih znamo iz detaljnoga ugovora o njihovoj narudžbi (1459). Vjerojatno su nestale u vihoru osmanskoga osvajanja Bosne. Treća slika Uskrsli Krist i kralj Tomaš (1460) čuvana je u sutješkom samostanu više od 400 godina, a onda ju je, s još četiri slike štajerske škole (nastale oko 1400), na čuvanje preuzeo đakovački biskup J. J. Strossmayer (1871) i nikada ih nije vratio, premda je obećao to učiniti kad „Bosna svoja postane”. Danas su u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU-a u Zagrebu.

Sljedeće dramatično razdoblje za bosanske katolike i franjevce zbilo se u vrijeme Bečkoga rata (1683–1699), odnosno nakon poraza Osmanlija pod Bečom, kojom prilikom su oslobođeni Slavonija, Ugarska, Lika i Dalmacija. Brojni bosanski katolici i franjevci iz straha od odmazde krenuli su na put izbjeglištva te su se udomili u Prekosavlju ili pak u Dalmaciji. Preostala su samo tri samostana u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu – ostali su uništeni. O gubitcima umjetnički vrijednoga inventara već je ranije bilo riječi u ovoj reviji, prije svega o uništenju samostana u Olovu kao i o nestanku zavjetnih slika Gospe Olovske i Gospe Gradovrške, dok je slika Gospe Ramske izmještena i udomljena u Sinju. Gubitcima slika i drugih umjetničkih predmeta liturgijske primjene pridonijeli su i požari triju starih samostana u 17. i 18. stoljeću, o čemu svjedoče franjevački ljetopisci. I nakon svih tih neprilika, ipak se Bosna Srebrena u 18. stoljeću izdigla iz pepela: vidljivo se povećao i broj katolika i broj franjevaca. Pojavio se niz franjevačkih pisaca, vrlo obrazovanih, koji su kulturu pisane riječi podigli, za tadašnje prilike, na zavidnu razinu. Sa sobom su sa Zapada donosili, knjige, predmete liturgijske namjene i slike, od kojih su neke umjetnički visoke kvalitete, čiji su autori Baldassare d’Anna, braća Gian Antonio i Francesco Guardi, Paulus A. Senser, Sebastijan Devita – Bašće, te domaći slikar fra Miho Čuić i dr. Osmanske vlasti nisu dopuštale gradnju crkava sve do sredine 19. st., zbog čega franjevci nisu mogli biti u europskim graditeljskim tokovima. Prijelomnica slijedi zaposjedanjem Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske po mandatu europskih sila (1878). Usprkos tada turbulentnom vremenu, ipak nije bilo većega razaranja franjevačke kulturne baštine.

Snažan udar na franjevačko nasljeđe dogodit će koncem Drugoga svjetskog rata u Gučoj Gori kod Travnika. Naime, u veljači 1945. partizani su zapalili samostan i crkvu. Vatra je progutala sve što je bilo vrijednoga. Tamo su najizravnije pokazali svoju zločinačku ćud, jer za tako nešto nije bilo nikakva razloga! Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio tog općeg neznanja, pojačano herostratsko-primitivnim odnosom spram katoličko-franjevačko-hrvatske tradicije kao ‘klerikalno neprijateljske’. […] Takav čin ne može se protumačiti, još manje opravdati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednog arhajsko-plemenskog mentaliteta – gesta mržnje i osvete (Ivan Lovrenović, Svjetlo riječi, 1989, br. 88-89).

Sakralni prostori ratnih 90-ih

Umjetnička djela crkvenih prostora napose su stradala u ratu 90-ih godina 20. st. razaranjem obnovljenih posavskih crkava, ali ne samo njih. To se napose odnosi na samostan i crkvu na Plehanu sa stotinama djela suvremene umjetnosti, što u samoj crkvi što u galerijskom prostoru, čiji su autori ugledni slikari i kipari: Frano Kršinić, Valerije Michieli, Zdenko Grgić, Zlatko Keser, Edo Murtić, Zlatko Prica, Ivo Dulčić, Đuro Seder, Josip Biffel, Slavko Šohaj, Ljubo Ivančić, Josip Poljan, Vasilije J. Jordan, Ljubo Lah, Frano Šimunović… Pripadnici srpske vojske minirali su samostan i crkvu 2. srpnja 1992. Veći je dio likovnih djela ranije izmješten u Slav. Brod, a u crkvi su uništene mramorne skulpture, mozaici, brončani i bakarni reljefi, skulpture u drvu. Miniranjem je također razorena i moderno arhitektonski osmišljena crkva na Petrićevcu kod Banje Luke, s vrlo uspjelim umjetničkim uređenjem unutrašnjosti.

Posebnu pozornost svratit ćemo ovdje na Franjevačku teologiju u Sarajevu, visoko učilište Bosne Srebrene, čija je nova zgrada otvorena 1968. godine, a cijeli kompleks, zajedno s crkvom sv. Pavla, dovršen 1975. po projektu arhitekta Zdravka Ćuka. Unutrašnje uređenje crkve povjereno je arhitektu Zlatku Ugljenu i likovnim umjetnicima Šimi Vulasu, Zlatku Prici i Mariji Ujević. Šime Vulas je izradio Križ u bronci (1976) i monumentalni reljef u drvu Spomenik Kristovoj i čovjekovoj patnji (1978). Zlatko Ugljen je oblikovao prostor crkve u dominantno bijeloj boji, a s jedne je strane uzdužni zid nadomjestio staklenom stijenom i povezao crkveni prostor s prirodom (1984). Zlatko Prica je izradio Put križa u mozaiku (1990), a Marija Ujević dva brončana reljefa: Gospa i Sv. Pavao (1991) postavljeni 1997. Za prostorije Teologije kipar Valerije Michieli izradio je Raspeće u bronci (odljev 1988), Ljubo Ivančić je naslikao Ivana Duns Škota (1989), a Vasilije J. Jordan Sv. Augustina (1989). U zajedničkim prostorijama Teologije bila su još djela čitavoga niza suvremenih umjetnika: Đure Sedera, Ljube Laha, Krune Bošnjaka, Ante Kajinića i dr. K tomu, nekoliko je profesora posjedovalo bogate zbirke – sve u svemu bilo je oko 300 likovnih djela na Teologiji.

Pripadnici srpskih (para)vojnih postrojbi, u čijem smo okruženju bili, zaposjeli su zgradu Teologije 8. lipnja 1992, u kojoj su se tada našli profesori i č. sestre (studentima je u vrijeme uskrsnih blagdana preporučeno da se ne vraćaju do daljnjega) koje su istjerali iz radnih prostora, identificirali, a noć su proveli u podrumskim prostorijama. Po dogovoru sa srpskim vlastima napustili smo Teologiju sljedećega dana i otišli prema Hrvatskoj. Ujesen je Teologija započela s radom u Samoboru, u bivšoj zgradi gimnazije franjevaca Sv. Ćirila i Metoda, gdje smo ostali do 1997.

Devastirana zgrada Teologije u Sarajevu, nakon što ju je srpska vojska napustila, obnovljena 1996, te smo se sljedeće godine vratili. Ništa nismo zatekli od onoga što smo ostavili. Sve je odneseno: stolovi, stolice, vrata, prozori, čak i utičnice. Ništa od slika. Kompletna knjižnica je odvezena, najprije na Ilidžu, gdje su na nekim knjigama udarani žigovi s natpisom: „Narodna biblioteka Ilidžaˮ, poslije je premještena u Lukavicu pored Sarajeva. Nekoliko godina potom vraćena je, ali ne cjelovita. Od slika ni traga. Spomenut ćemo vijest koju smo u Samoboru dobili od gvardijana samostana sv. Ante u Beogradu, fra Leopolda Rochmesa (1993), kojemu je došao jedan čovjek i ponudio dio slika i starih knjiga s Teologije u Sarajevu na otkup, zatraživši 100.000 DEM. Po riječima gvardijana slike su, sudeći po zapisima na poleđini, pripadale potpisniku ovoga teksta. Na gvardijanovu primjedbu, da je to naše, franjevačko – kratko je odgovorio: Ah, rat je rat! Naravno, od trgovine nije bilo ništa! Iz naše crkve pri Teologiji odnesen je sav namještaj i brončani Križ (poslije je vraćen), a ostali su nedirnuti monumentalni Vulasov reljef i Put križa u mozaiku Zlatka Price.

Objava Kulturno blago Bosne Srebrene u prevratnim vremenima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svoju božićnu čestitku pred prisutnom publikom pročitao je provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. Događaj je glazbeno animirao fra Mirko Majdandžić sa svojim mladim tamburašima iz župe Brestovsko.

Unatoč velikoj hladnoći sve je prisutne grijala posebna božićna atmosfera i toplina susreta franjevaca s ljudima, a sve je podsjećalo na prve žive jaslice koje je 1223. uprizorio sv. Franjo Asiški u mjestu Greccio u Italiji. Osim tople atmosfere sve je grijala franjevačka gostoprimljivost koji su prisutne, a bilo ih je oko 200, počastili kuhanim vinom i čajem, te ćevapima i kobasicama.

Objava Žive jaslice na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Živimo u vremenu brzih promjena i postmodernih suprotnosti, gotovo paradoksa. Suvremeni tehnički razvoj omogućio je brže i lakše obavljanje određenih poslova, ali duh užurbanosti zahvatio je i osobnu sferu čovjeka. Današnji čovjek brže radi, ali brže i živi. Što užurbanije živimo, čini se, sve su nejasniji životni ciljevi. Svjetsko tržište prepuno je ponuda i čovjek je izložen biranju, ali ne i čvrstoj životnoj odluci. U šarolikosti ponuda, pa i životnih poziva i profesija, suvremeni čovjek bira bez stvarne odluke. U dodiru sa svijetom moguće je puno toga doživjeti, ali vrlo malo iskusiti. Zbog nedostatka vremena i čestih promjena čovjek se lagano otuđuje od svijeta.

Uz tehničke mogućnosti postajemo sve samostalniji, ali i sve usamljeniji. Manje je druženja, manje zajedničkih trenutaka. Paradoksna je činjenica da su ljudi danas u komunikacijskom svijetu lakše „dostupniˮ, a sve je manje senzibilnosti za tuđu muku i potrebe. Živimo u svijetu brzih ali ne bezuvjetno i istinoljubivih informacija, pri čemu opet susrećemo paradoks: što je više informacija, to je istina zamagljenija. S umjetnom inteligencijom otvara se digitalna era nezamislivih mogućnosti spoznaja, kognitivnoga oponašanja ljudskoga mišljenja, kreativnosti, rješavanja svjetskih zagonetki i problema. Ove mogućnosti međutim ne dotiču pitanje moralnih vrednota i ljudskih slobodnih odluka. Mudrost života ne temelji se na najvećim saznanjima, nego na životnim odlukama i širini duha.

Svi ovi elementi suvremenoga doba narušavaju ono što Romano Guardini nazva preduvjetom svakoga znanstvenog i religioznog iskustva, plodonosnu šutnju i osluškivanje. Tek u budnoj i spremnoj šutnji čovjek može odgovoriti na izazove svijeta. Tek u slušanju čovjek osjeća da je oslovljen riječima Svetoga pisma, znanstvenim impulsima i problemima svijeta. U stvarnoj šutnji rađa se otvorenost i za ono što se još nije ostvarilo, naime nada u Božji plan s čovjekom u budućem vremenu.

Ovu nadu želimo držati budnom i spremnom u vremenu stalnih promjena, dok franjevački bogoslovi ostaju unutar Provincije Bosne Srebrene, dok bogoslovija ostaje u Sarajevu i na jednom mjestu i dok je moguće, takoreći kod kuće, završiti cjeloviti studij teologije.

Objava Teologija u eri stalnih promjena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevačka teologija nije tek puka zgrada ili obično učilište. Ona je bila prostor u kojem se rađala misao, gdje se teologija živjela, a ne samo predavala. Bila je dom i utočište mnogim naraštajima franjevaca Bosne Srebrene i civila koji su u njoj stjecali znanje, ali i duhovno sazrijevali za svoje poslanje među narodom.

Početak na Bistriku (1909.): Kolijevka franjevačke misli

Godine 1909. u srcu Sarajeva, na Bistriku, franjevci su otvorili Franjevačku teologiju – instituciju koja je trebala objediniti filozofski i teološki studij za kandidate Provincije Bosne Srebrene. Bilo je to vrijeme u kojem se društvo ubrzano mijenjalo: Austro-Ugarska Monarhija unosila je u Bosnu modernizacijske procese. Franjevci, svjesni da se duhovno poslanje ne može nositi bez intelektualne snage, odlučili su osnovati vlastito učilište koje će spojiti vjeru i razum, tradiciju i suvremenost.

Na Bistriku je Teologija ubrzo postala više od studija – bila je rasadište duhovne misli, kuća molitve i znanja. Generacije mladih fratara učile su ne samo o dogmama i filozofskim sustavima nego i o čovjeku, njegovim patnjama i nadanjima. Teologija je bila mjesto gdje se pripremao svećenik koji ne živi iznad naroda, nego s njim, u njegovim radostima i patnjama.

Kovačići – zatvaranje teologije i otimanje zgrade

Kako su rasle potrebe i broj studenata, Provincija je odlučila izgraditi novu zgradu u sarajevskom naselju Kovačići. Novi prostor donio je novu dinamiku. Predavanja su se širila, knjižnica je rasla, a Teologija je postala središte intelektualnoga života franjevačke zajednice.

No, Drugi svjetski rat i dolazak komunističkoga režima 1945. godine donijeli su teške udarce. Zgrada Franjevačke teologije na Kovačićima koja je postala učilište za sve franjevce u tadašnjoj državi bila je oduzeta, a profesori i studenti raspršeni. Bio je to bolan trenutak u kojem su franjevci, već navikli na povijesne udarce, ponovno osjetili gorčinu gubitka. Ali nisu se povukli.

Teologija se vratila na Bistrik, u skromne prostore gdje je, unatoč svim ograničenjima, nastavila s radom. U vremenu kada se vjera pokušavala potisnuti u privatnost, Teologija je ostala svjetionik otvorenoga duha i slobodne misli. Bilo je to razdoblje tihe ustrajnosti, razdoblje u kojem su franjevci ponovno svjedočili da se istinska teologija ne temelji na zgradama, nego na vjeri i posvećenosti svome poslu i pozivu.

Nedžarići (1968.) – Novo poglavlje

Preseljenje Franjevačke teologije u sarajevsko naselje Nedžarići (Butmir – blizu sarajevskog aerodroma) 1968. godine označilo je početak novoga razdoblja. Nova zgrada, suvremeno opremljena, pružila je bolje uvjete za nastavu i smještaj, ali i otvorila prostor za susrete, dijalog i kulturu.

Od samoga početka djelovanja na Nedžarićima, franjevci su Teologiju vidjeli kao otvorenu zajednicu. Ovdje su se, osim predavanja iz filozofije i teologije, redovito održavale tribine za studente. U tim razgovorima, često hrabrim i slobodnim za tadašnje društvene okolnosti, govorilo se o smislu vjere, o čovjeku u svijetu bez Boga, o odgovornosti Crkve u društvu.

Od 1968. godine redovito su se na Teologiji slavile i svete mise nedjeljom sve do danas. Crkva sv. Pavla apostola postala je duhovno središte sarajevskih katolika. Tu su se okupljale obitelji, mladi, studenti, profesori, ali i oni koji su tek tražili vjeru. Mnogima je upravo Franjevačka teologija bila mjesto susreta s Bogom i Crkvom.

Teologija kao kulturna i duhovna pozornica Sarajeva

Tijekom desetljeća Franjevačka teologija na Nedžarićima postala je i važno kulturno središte Sarajeva. U njezinoj dvorani i crkvi održavala su se predstavljanja knjiga, koncerti, izložbe i tribine. Posebno su se isticali božićni i uskrsni programi, koji su privlačili mnoštvo ljudi, ne samo katolika nego i vjernika drugih konfesija, pa i onih koji su dolazili jednostavno radi glazbe, zajedništva i topline. Božićne i uskrsne priredbe bile su pravi duhovno-kulturni događaji: glazba, recitacije, svjetlo svijeća i miris tamjana pretvarali su prostor Teologije u pravu oazu svjetla u srcu grada.

Rane rata i progonstvo u Samobor (1992. – 1997.)

Rat 90-ih ponovno je donio tamu nad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Zgrada Franjevačke teologije na Nedžarićima, kao i mnoge druge crkvene ustanove, teško je oštećena u ratnim djelovanjima i nju su okupirale srpske vojne snage. Profesori i studenti bili su raspršeni, a redoviti studij postao je nemoguć. U tim teškim okolnostima, zahvaljujući velikodušnosti Zagrebačke franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, te pomoći Vlade Republike Hrvatske, Franjevačka teologija privremeno je preseljena u Samobor. Ondje je djelovala od 1992. do 1997. godine, omogućivši kontinuitet studija i formacije novih franjevaca Bosne Srebrene.

Ta epizoda u Samoboru ostala je trajno zapisana u povijesti Teologije kao primjer bratske solidarnosti i crkvenoga zajedništva. Franjevci Bosne Srebrene, koji su stoljećima nosili vjeru u Bosni i Hercegovinu, u najtežem trenutku sami su bili primljeni i zbrinuti od braće u Hrvatskoj. To zajedništvo nije bilo samo praktično nego i duhovno. Svjedočilo je da Crkva nadilazi granice i da je bratstvo temelj franjevačkoga identiteta. Po završetku rata i obnovi zgrade na Nedžarićima, Teologija se 1997. godine vratila u Sarajevo. Povratak je bio simboličan: povratak ne samo u dom nego i u poslanje. Grad koji je bio razrušen i ranjen ponovno je trebao svjetlo, a Franjevačka teologija bila je spremna to svjetlo ponovno upaliti. Godine 2000. na studij su upisani i prvi studenti civili.

Izdavačka djelatnost – riječ koja ostaje

Uz akademski i pastoralni rad, Franjevačka teologija u Sarajevu bila je i snažno izdavačko središte.
Iz njezina su okrilja nastala i žive tri važna glasila:

• Bilten Teologije koji je pratio i dokumentirao život i rad institucije, objavljujući stručne radove, vijesti i razmišljanja profesora i studenata,
• Jukić, znanstveno-stručni časopis koji je postao jedno od glavnih mjesta teološko-filozofske misli u Bosni i Hercegovini,
• Bosna franciscana, časopis koji i danas svjedoči duhovni i kulturni duh franjevaštva, postajući most između samostana i svijeta, vjernika i društva.

Time je Franjevačka teologija ostavila trajni trag ne samo u obrazovanju nego i u pisanju, kulturi i javnom prostoru. Riječ je bila njezin alat, ali i njezina molitva i sredstvo kojim je nadilazila zidove i vremena.

Poratne godine – Teologija kao svjetionik obnove

Nakon povratka u Sarajevo, Franjevačka teologija nastavila je svoje poslanje s obnovljenim žarom. U poratnim godinama postala je središte dijaloga, pomirenja i susreta. Teologija je u tim godinama bila mjesto gdje se govorilo o ratu, ali još više o miru. O stradanju, ali još više o praštanju. Na Nedžarićima se održavalo mnoštvo kulturnih i duhovnih događanja koji su ponovno okupljali Sarajlije, podsjećajući ih da ljepota, vjera i kultura nisu izgubljene.

Kraj jednoga poglavlja, ali ne i kraj poslanja

Od akademske godine 2024./2025., Franjevačka teologija u Sarajevu prestala je djelovati kao samostalna obrazovna institucija. Studenti Provincije Bosne Srebrene sada pohađaju Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, čime se osigurava kontinuitet teološkoga obrazovanja, ali i integracija u širi akademski kontekst. Ipak, prestanak institucionalnoga rada ne znači i kraj Teologije kao duhovne stvarnosti. Ona ostaje mjesto sjećanja i identiteta, prostor koji i dalje odiše duhom vjere i znanja. Zgrada na Nedžarićima ostat će dom susreta, molitve i kulture, svjedok stoljeća jednoga neumornog traganja za Bogom i čovjekom. 

Naslijeđe koje traje

Povijest Franjevačke teologije u Sarajevu može se čitati kao svojevrsni pregled bosanskohercegovačke povijesti, samosvijesti i vjernosti. Tijekom više od stoljeća, od 1909. do danas, ova je ustanova iznjedrila naraštaje franjevaca (a i civila) koji su postali propovjednici, profesori, duhovnici, pjesnici, povjesničari i mostograditelji između Crkve i naroda. I kad su se okolnosti mijenjale, a zgrade rušile ili oduzimale, kontinuitet duha ostao je netaknut. Teologija je bila i ostala mjesto gdje se vjera ne samo predaje nego i svjedoči.

Naslijeđe Teologije nije zbroj godina ni popis profesora i studenata. To je duhovna mreža, čvrsto isprepletena između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i šire Europe. Njezini su studenti poslije oblikovali duhovni i kulturni krajolik cijele zemlje: od župnih propovjedaonica do sveučilišnih dvorana, od franjevačkih samostana do kulturnih ustanova.

U mnogim župama Bosne Srebrene, kad svećenik danas propovijeda jednostavnim, toplim, ljudskim jezikom, prepoznaje se odjek sarajevske Teologije. Kad se piše o povijesti Bosne, o njezinim ranama i vjeri, o franjevcima kao čuvarima naroda, vidi se rukopis te iste škole duha. Teologija je naučila generacije franjevaca da se ne boje svijeta, nego da u njemu traže ono dobro, istinito i lijepo. Naučila ih je da ljubav prema domovini, svom hrvatskom i katoličkom puku ne smije prerasti u isključivost, nego u brigu za svakoga čovjeka. I zato se može reći da je Franjevačka teologija bila mjesto gdje se učilo misliti, moliti i biti čovjek.

Danas, kad se njezina uloga kao obrazovne ustanove formalno završila, ostaje pitanje: što dalje? Odgovor nije u zidovima, nego u nasljeđu. To nasljeđe traje u svakom bratstvu Bosne Srebrene, u svakom mladom franjevcu koji još osjeća miris knjiga s Nedžarića, u svakom vjerniku koji je tamo pohodio misu, koncert, tribinu ili predstavljanje knjige. Traje i u svima koji su ikada u tom prostoru otkrili da se teologija ne tiče samo Boga, nego i čovjeka, njegova dostojanstva, njegove patnje, njegove radosti.

Svjetlo koje se ne gasi

Kad se u povijesti spomene Franjevačka teologija u Sarajevu, ne spominje se samo škola, spominje se svjetlo. To je svjetlo gorjelo i kad su padale bombe, i kad su se gasile nade, i kad su se rušili zidovi. Gorjelo je u svijećama na oltaru sv. Pavla na Nedžarićima, u smirenom glasu profesora koji je tumačio sv. Tomu, u pjesmi studenata koji su u adventskim noćima slavili Kristov dolazak. To svjetlo se ne gasi. Jer ono ne dolazi samo iz električnih lampi ili svijeća nego iz vjere u smisao, iz ljubavi prema znanju, iz vjernosti zvanju. Ono je plamen koji se prenosi s profesora na studenta, s brata na brata, s jedne generacije na drugu.

Franjevačka teologija nije bila savršena. Imala je svojih kriza, zastoja, dilema. Ali je uvijek znala jedno: ne smije se prestati tražiti istinu. To je njezino evanđeosko nasljeđe – biti „u svijetu, ali ne od svijeta”, biti obrazovna ustanova koja ne gubi srce.

Kada se u rujnu 2025. godine službeno objavilo da Franjevačka teologija u Sarajevu prestaje s radom kao visokoškolska ustanova, mnogi su to doživjeli kao tihu tugu, kao trenutak u kojem se zatvara jedno stoljeće. No danas kada pogledamo na Nedžariće, ne trebamo vidjeti ugašenu ustanovu, nego instituciju kojoj svi mi neizmjerno puno dugujemo. Ovdje su stasale generacije svećenika, ondje su se rađale ideje, ondje su se u tišini kapelice donosile odluke o životu i poslanju. Ondje se čulo prvo „da” mnogih koji su poslije služili narodu u najtežim okolnostima.

Teologija je u Sarajevu bila i ostala mjesto prepoznavanja Boga, čovjeka i vlastitoga poziva. U vremenu koje sve češće relativizira vrijednosti, njezina priča stoji kao svjedočanstvo da se znanje može graditi na vjeri, a vjera na znanju. Ona je pokazala da ni jedan zid, ni jedna zabrana, ni jedan režim ne mogu ugasiti snagu duha koji se nadahnuo evanđeoskim siromaštvom i franjevačkom radošću. I zato, iako je jedno poglavlje zatvoreno, priča Franjevačke teologije u Sarajevu traje u svakom fratru, u svakoj knjizi, u svakom sjećanju na prostor gdje su se susretali Bog i čovjek.

Objava Franjevačka teologija u Sarajevu – stoljeće duha, znanja i ustrajnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U svojoj propovijedi provincijal fra Zdravko govorio je o evanđeoskim savjetima, ohrabrivši mladu braću da se ne boje izazova, da popravljaju Kristovu kuću poput sv. Franje, da propovijedaju Božji mir i probude tako nadu u ovom svijetu. Za okupljene vjernike posebno dirljiv je bio čin prostracije za vrijeme pjevanja litanija, a nakon toga obred zavjetovanja. Bogoslovi su pojedinačno izrekli obrazac zavjetovanja kojim su svečano obećali da će do kraja svoga života živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći prema Pravilu sv. Franje Asiškog i prema Konstitucijama Reda Manje braće.

Tijekom istog misnog slavlja četiri mladića primljena su u postulaturu: Jerko Tunjić (župa Kraljeva Sutjeska), Mihael Stanišić (župa Ovčarevo), Gabrijel Perković (župa Vidoši) i Luka Marić (župa Kraljeva Sutjeska). Oni su započeli svoj put franjevačkog poziva i upoznavanja života u franjevačkoj zajednici.

Na kraju mise, slavlje je završeno obredom Transitus-a kojim se franjevačka obitelj prisjeća preminuća sv. Franje Asiškog i njegova prijelaza u vječnost.

Svetu misu i sve obrede animirao je zbor franjevačkih bogoslova Fra Nenad Dujić pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića. Nakon svete mise slavlje je nastavljeno u samostanskoj blagovaonici. Ovom slavlju pridružili su se također rodbina i prijatelji zavjetovanika i postulanata.

fra Luka Grubešić

Objava Polaganje doživotnih zavjeta u Sarajevu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U tom dugom razdoblju različitih glazbenih stilova i izričaja oblikovana je glazba koja potiče na predanu, iskrenu i duboku molitvu u tihoj Božjoj prisutnosti i iščekivanju radosti svetkovine Uskrsa. U takvom su duhovnom raspoloženju vjerojatno bili i posjetitelji na ovom veličanstvenom sarajevskom koncertu. Ovogodišnje svečanosti su započele 14. ožujka i trajat će do 16. travnja. Prvi koncert u ciklusu „Udivi milosti tvoje“ održan je u Zagrebu u bazilici svetog Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, 15. ožujka, sljedeća dva koncerta održana su dan poslije u crkvi sv. Anastazije u Samoboru i u Sarajevu 22 ožujka..

Ovogodišnjim 34. Svečanostima Pasionske baštine započinje ciklus koncerata kojima Ansambl Celeste obilježava pet, a Akademski zbor Cappella Odak petnaest godina plodnog, intezivnog i nadasve uspješnog rada. Prigodno je s ovim obljetnicama povezano obilježavanje 60 godina od smrti Krste Odaka, hrvatskog skladatelja čije ime i djelo Akademski zbor nosi i promiče. U toj misiji, ali i u pasionskom duhu, za naziv koncerta koji je u tri navrata izveden na Svečanostima, odabran je upravo stih iz Odakove antologijske skladbe „Svrši stopi moje“.

(M. B.)

Objava Koncert „Udivi milosti tvoje“ na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na kraju koncerta uime Franjevačke teologije fra Fraser Chipata, bogoslov iz Afrike,  uputio je božićnu poruku i čestitku u kojoj je naglasio kako u Isusovu utjelovljenju dolazi Bog da se zauzme za siromašnog čovjeka, da postane jedno s njim. Jedno sa svim usamljenima i patnicima, s onima koji nisu uspjeli u životu, s onima koji nemaju doma i kojima nedostaje ljubavi i razumijevanja, s izbjeglima i prognanima, sa nezaposlenima, s ljudima u zatvoru, u logorima i u četvrtima bijede i krajnjeg siromaštva. Bog je ljubav: za tebe i za mene, u tebi i u meni. Ona treba postati vidljiva i dohvatljiva u dobrim djelima, u srdačnosti i dobroti, u razumijevanju za druge, u praštanju koje darivamo, u utjesi koju donosimo.

Fra Fraser je također zahvalio Ansamblu Celeste i dirigentici Jasenki Ostojić na ovom predivnom koncertu. Nakon riječi zahvale koncert je završen pjesmom Tiha noć.

Inače, Ansambl Celeste jedan je od vokalnih sastava koji su osnovani pod krunom Hrvatskog društva Collegium pro arte (Cappella Odak, Cap­pella Zinka, Odak Camerata) i djeluje pod umjetničkim vodstvom di­rigentice red. prof. art. Jasenke Ostojić, Sveučilište u Zagrebu Muzička akademija, Hrvatska. Ansambl Celeste održao je veliki broj cjelovečernjih koncerata sakralne glazbe u okviru koncert­nih ciklusa Svečanosti Pasionske baštine u bjelovarskoj i varaždinskoj katedrali kao i u zagrebačkim crkvama. Nastupio je u Kaštel Novom, Samoboru, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (Bosna i Hercegovina) te na festivalu La lunga notte delle Pievi in Carnia u Italiji.

Božićni koncert Ansambl Celeste izveo je u sastavu: Marta Brkljačić, sopran, Rea Veseli, sopran, Ines Grubišić, alt, Lovre Gujinović, tenor, Fabijan Komljenović, bariton i Jure Černeha, klavir.

Objava Božićni koncert na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon ručka generalni se ministar susreo s bogoslovima u prostorijama Bogoslovije. General je izložio trenutno stanje u Redu i svoje vizije za budućnost, ali je također bio otvoren za ideje i pitanja bogoslova osobito na području formacije i pastorala. Nakon susreta napravljena je zajednička fotografija bogoslova s generalnim ministrom, a potom su svi fratri iz Sarajeva imali prigodu za osobni susret s fra Massimom.

Navečer istoga dana u 19 sati, upriličen je ekumenski susret Duh Asiza u franjevačkoj crkvi na Bistriku. Sudionicima susreta obratio se i fra Massimo, a bogoslovi su, među ostalim, animirali susret svojim pjevanjem. Susret je završen večerom u samostanu na Bistriku. Bratski pohod generalnog ministra Bosni Srebrenoj nastavio se naredni dan u Kraljevoj Sutjesci u povodu obljetnice 600 godina od rođenja kraljice Katarine Kosače Kotromanić.

(fra Toni Divković)

Objava Bratski pohod generalnog ministra iz Rima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Provincijal fra Petar Anđelović slutio je što se dogodilo, čim nije mogao telefonski stupiti u kontakt s nama. Zauzimao se za nas na sve moguće strane kod crkvenih i državnih vlasti. Intervencija je išla do Ujedinjenih naroda. Kasnije smo doznali da je s nama bilo raznih kombinacija. Odlučeno je, ipak, da će nas pustiti i prevesti do Kiseljaka. Svakome od nas bilo je dopušteno, uz pratnju vojnika, otići do sobe, uzeti najnužnije stvari što možemo ponijeti u ruci te čekati u hodniku ispred amfiteatra. Nakon višesatnog čekanja došao je jedan stari vojni autobus s 20 sjedala. Zgurali smo se u njega i 9. lipnja u 15 sati krenuli prema Kiseljaku. Prolazili smo razne punktove i kontrole i stigli do postaje HVO-a u Rakovici. Kiseljački župnik fra Ivan Pervan dočekao nas je, organizirao prijevoz, počastio toplim ručkom u župnom stanu i pobrinuo se za prijevoz dalje. Neki su krenuli u samostan u Kreševo, a drugi u Fojnicu. Odatle smo organizirano odlazili uglavnom u svoj rodni kraj, ako je bio slobodan. 

Izbjeglištvo u Hrvatskoj

Što dalje? Bogoslovi su raspršeni kojekuda. Trebaju produžiti privremene zavjete, treba održati jednomjesečnu duhovnu pripremu kandidatima za vječne zavjete i prirediti zavjetovanje, obaviti duhovne vježbe i svećeničko ređenje za 10 tadašnjih đakona. Sa sarajevskim i banjolučkim biskupom nije se uopće moglo kontaktirati. Trebalo je naći mjesto i prostor gdje će se bogoslovi okupiti, pripremati i položiti ispite, okončati ljetni semestar. Livanjski je gvardijan izrazio spremnost primiti u samostan i po župama 30 bogoslova. Jedina veza s provincijalom i bogoslovima bila je moguća samo putem radioamatera. Uz velike teškoće, problemi su se ipak rješavali. Desetoricu naših đakona za svećenike zaredio je šibenski biskup dr. fra Srećko Badurina, trećoredac, osmoricu u Podhumu kod Livna 20. srpnja 1992., a dvojicu, koji zbog ratnih okolnosti nisu mogli doći u Livno, u Šibeniku 1. listopada. Nakon jednomjesečne pripreme u samostanu na Gorici, devetorica bogoslova položili su svečane zavjete u Vidošima 15. kolovoza 1992.

Uz veliko razumijevanje i susretljivost lokalnih vlasti i uprave hotelskog naselja Apartmani u Tučepima, bogoslovi i profesori sredinom kolovoza smješteni su u njihove hotelske prostore. Tu su bogoslovi produžili privremene zavjete, pripremali se i polagali ispite služeći se knjigama Franjevačke teologije u Makarskoj. Svi smo dobili izbjegličke kartone kojima smo mogli koristiti prava koja je Hrvatska davala izbjeglicama. U međuvremenu se tražilo mjesto i prostor za nastavak predavanja u novoj akademskoj godini. Na tome je, uz ostale, uspješno radio dekan Teologije dr. fra Ivan Bubalo koji je stanovao na Bistriku i uspio izići iz Sarajeva. Provincijal provincije sv. Ćirila i Metoda izrazio je spremnost da nam ustupi u Samoboru zgradu njihove nekadašnje Gimnazije, u kojoj su bili smješteni prognanici iz Vukovara. Zahvaljujući naklonosti hrvatskih državnih vlasti, vukovarski su prognanici 4. rujna premješteni u bivšu vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici u Zagrebu, a zgrada u koju su oni dotad bili smješteni ustupljena je našoj Teologiji. Zgradu smo donekle preuredili za naše potrebe te 8. listopada 1992. krenuli iz Tučepa u Samobor. Tjedan dana kasnije započeli smo s novom akademskom godinom 1992./93. Provincija je tada imala 64 bogoslova. Budući da nije bilo mjesta za sve, neki su profesori smješteni u franjevački samostan u Samoboru, trojica po samostanima u Zagrebu, a 11 bogoslova sa svečanim zavjetima poslani su na studij u inozemstvo (jedan u London, dvojica na KBF u Zagrebu, po jedan u Canterbury i Münster, dvojica u Veronu i četvorica u Beč). U Samoboru je ostalo 53 bogoslova. Posjetio nas je 18. studenog 1992. generalni ministar Reda fra Hermann Schalück s tajnikom Reda i sa svih šest provincijala naših provincija. Više prostora za bogoslove nastalo je preseljenjem profesora u Podsused. Naime, Provincija je kupila upravnu zgradu bivše cementare u Podsusedu, preuredila je za stanovanje i službeno je 25. ožujka 1994. proglasila samostanom sv. Ilije. U samostan su preselili svi profesori osim gvardijana, ekonoma i meštara. Izdašno nas je pomagalo Humanitarno-karitativno društvo Kruh sv. Ante.

Teologija u Samoboru

Tijekom studija u Samoboru pristigao je još 61 bogoslov. Ukupno je, dakle, na Teologiji u Samoboru studiralo 114 bogoslova Bosne Srebrene. Njima treba dodati još jednog bogoslova provincije sv. Jeronima koji je kod nas studirao jedan semestar, te sedmoricu postulanata provincije sv. Ćirila i Metoda tijekom jednog ili dva semestra. Jedan semestar kod nas je studirao i jedan civil. Ukupno je, dakle, na Teologiji u Samoboru bilo 123 upisana studenta. Tijekom studija u Samoboru, prije svećeničkog ređenja, napustilo je ili je bilo otpušteno 25 bogoslova. Napustila su također i petorica bogoslova sa svečanim zavjetima, koji su studirali u inozemstvu. Za vrijeme studija u Samoboru zaređeno je ukupno 18 bogoslova za svećenike. Ređenja su obavljana u Samoboru, Sarajevu, Kaknju i Rumbocima.

Franjevačka teologija u Samoboru priredila je 27. i 28. travnja 1993. u Zagrebu znanstveni skup Rat u Bosni i Hercegovini: uzroci, posljedice, perspektive te izdala zbornik radova s tog skupa 1994. Također je Teologija 1994. u Samoboru izdala Zbornik radova sa znanstvenog skupa u Sarajevu 1991. pod nazivom Sedam stoljeća bosanskih franjevaca. Profesori su sudjelovali s predavanjima na znanstvenim skupovima, akademijama, priredbama, organiziranim susretima u Samoboru, Zagrebu i susjednim gradovima. Pokrenuli su 1993. novi časopis Bosna franciscana. Sudjelovali su u organizaciji konvoja Bijeli Put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu koji je pred Božić 1993. uz višednevne velike žrtve dopremio u Novu Bilu izgladnjelom narodu u muslimansko-bošnjačkom okruženju 100 šlepera humanitarne pomoći. Profesori su, također, priredili u Samoboru 30. listopada 1996. znanstveni skup: Dr. fra Bonifac Badrov – život i djelo, povodom stote obljetnice rođenja ovog franjevca i filozofa Bosne Srebrene.

Među studentima je bilo dosta glazbeno nadarenih pojedinaca koji su bili u sastavu VIS-a Jukić. Predvođeni drugim meštrom fra Josom Oršolićem, bogoslovi su izvodili glazbene točke na akademijama, nastupali na misnim slavljima po župama u Hrvatskoj, Bosni i hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu, primjerice u Salzburgu, Mörsu, Stuttgartu, Münsteru, Beču, Freiburgu, Linzu, Rotterdamu, Zürichu te u marijanskom svetištu u Nevigesu. Skupljali su priloge za obnovu zgrade u Nedžarićima. Preko ljeta, većina je bogoslova odlazila u inozemstvo na tečajeve stranih jezika. Tako je 1994. jezične tečajeve pohađalo 58 bogoslova (engleski 11, njemački 15, talijanski 14 + 17 bivših novaka i francuski jedan). Provincija je plaćala putne troškove, a sve drugo franjevačke zajednice koje su ih primale. To je omogućila Generalna kurija Reda zahvaljujući našem generalnom definitoru dr. fra Emanuelu Hošku.

Obnova zgrade Teologije u Nedžarićima

Čim je bio slobodan pristup Nedžarićima, profesori su 14. veljače 1996. sa svoje sjednice u Podsusedu posvećenoj povratku u Sarajevo uputili dopis Definitoriju Bosne Srebrene s molbom za najbrži mogući povratak u Sarajevo. Šestorica su se profesora 7. ožujka 1996. uputila u Sarajevo pregledati zgradu Teologije i s Upravom dogovoriti daljnje korake koje treba poduzeti prije povratka. Stravično je bilo pogledati ruševnu i opustošenu zgradu u Nedžarićima. Izvana velika oštećenja na krovu i zidovima, a unutra još veća pustoš: nestali su vrlo vrijedna knjižnica, više stotina umjetničkih dijela kao i sve vrednije stvari, ni jednih vrata na zgradi, nikakva namještaja, parketi dignuti, a što se moglo demontirati odneseno je. A neke nevrijedne stvari, koje su ostale po sobama bile su razbacane po podu, probodene bajunetama, raspadale su se od vlage i memle. Neki su zidovi zgrade porušeni da bi se mogle napraviti puškarnice, čak i tenkovsko gnijezdo, iz kojeg se rušilo Sarajevo. Vanjski zid kuhinje srušen je da bi se mogli iznijeti veći kuhinjski strojevi.

Nakon razgovora sa šestoricom profesora, Definitorij je 8. ožujka 1996. donio odluku da se odmah krene u renoviranje zgrade te da se radovi trebaju završiti do početka zimskog semestra 1996./97. Provincijal je 26. ožujka formirao Vijeće za rekonstrukciju zgrade u sastavu četvorice članova Provincije (fra Živko Petričević, ekonom; fra Mirko Majdandžić, definitor; fra Božo Borić, arhitekt i fra Anđelko Barun, meštar bogoslova). U nadzorni odbor uključen je i ing. Ivica Petrović. Užurbano se radilo na rekonstrukciji. Mnogo je bilo nepredviđenih radova mimo postojećih nacrta i opisa radova. Stoga se zadani rok obnove nije mogao postići. Zgrada je potpuno renovirana, termički izolirana i opremljena po suvremenim standardima. Nad profesorski dio nadograđen je jedan kat. Određeni broj bogoslova, predvođeni meštrom, pomagali su preko ljeta majstorima u raznim poslovima. Stanovali su u Visokom, a preko dana bi odlazili na rad u Nedžariće. Konačno je odlučeno da se povratak organizira 20. ožujka 1997.

Povratak u Sarajevo

Povratak u Sarajevo započeo je, zapravo, 23. rujna 1996. kada su šestorica bogoslova šeste godine studija preselili iz Samobora u samostan sv. Ante na Bistriku. Ostalo je 64 bogoslova u Samoboru. I njih se pripremalo za odlazak u Sarajevo. Na posljednjoj studentskoj tribini u Samoboru 5. ožujka 1997. meštar im je rekao: – Četrnaestog ovog mjeseca zadnji je dan predavanja u ovoj kući, a zatim slijedi spremanje, pakiranje i utovar stvari i, ako Bog da, 20. ovog mjeseca krećemo svojoj kući u Sarajevo… Struktura je stanovništva u Sarajevu izmijenjena… Radi se uglavnom o ljudima… koji nisu dovoljno upoznati sa životom i radom franjevaca u Bosni (…) U duhu je našeg Reda, još od sv. Franje, biti misionar među muslimanima… Naše oružje nije sila, sveti rat, nego ljubav prema svakom čovjeku. Mi smo za pluralizam, uvažavanje različitosti uz maksimalno poštivanje svakog pojedinca… Moramo biti posrednici pomirenja i praštanja među ljudima. Ne smijemo se identificirati s onima koji propovijedaju mržnju, etničko čišćenje, protjerivanje ljudi s njihovih ognjišta i djedovine… Ne želimo naći sebi uhljebljenje izvan Bosne… Udobnost, komocija, bogatstvo i novac nisu naši ideali. Mi želimo živjeti sa svojim narodom u svojoj domovini. Spremni smo učiniti sve da svom narodu omogućimo da ostane svoj na svome… Naša sadašnja prisutnost i djelovanje u Bosni vjerojatno je presudna za budućnost Bosne. Ne smijemo to prokockati (…) Ukoliko budete slijedili upute meštara, provincijskih i kućnih starješina možete se uvijek osjećati sigurnima. I vaši roditelji, koji su možda zabrinuti zbog vašeg odlaska u Sarajevo, mogu biti potpuno mirni. Vi ćete biti glavna briga Provincije i uvijek ćemo na vrijeme reagirati… tako da se nikad neće dovesti u pitanje vaša sigurnost.

U Samoboru je 15. ožujka 1997. priređena akademija zahvale svim dobročiniteljima, posebice franjevcima provincije sv. Ćirila i Metoda koji su nam uvijek rado izlazili u susret i bratski se odnosili prema nama. Iz Sarajeva smo izišli s torbom u ruci. Sada je trebalo zapakirati oko 20 000 knjiga koje su poklonile institucije i pojedinci iz Njemačke, Austrije, Hrvatske, Slovenije. Trebalo je pažljivo pakirati velik broj računala i drugih osjetljivih tehničkih i osobnih stvari. Besplatan prijevoz (dva tegljača, dva kamiona i dva autobusa) osigurao je Ured Vlade RH za prognane i izbjegle u Zagrebu. Uz ispraćaj gostoljubivih hrvatskih franjevaca i prijatelja 20. ožujka 1997. u 9.47 krenuli smo na put. Savu smo prešli skelom. Carinske su kontrole bile čista formalnost. Sve je prošlo brzo i bez ikakva zastoja. Od Arizone smo bili podpolicijskom pratnjom, sve do Sarajeva. U Sarajevo ulazimo u 21 sat. Obnovljena zgrada Teologije osvijetljena je, ali su to bili užasni prizori ruševina i pustoši koje ćemo još dugo gledati. U predvorju zgrade Teologije priređena je izložba fotografija koje prikazuju u kakvom je stanju bila zgrada prije obnove. Bilo je to stravično gledati.

Nakon povratka u Sarajevo

U ljetnom semestru 1996./97. bilo je 77 bogoslova Bosne Srebrene (u Samoboru 64, na Bistriku šest, u Grazu četiri, u Bologni dva i u Zagrebu jedan). Svi bogoslovi iz Samobora, a uglavnom i svi profesori, krenuli su i stigli u Sarajevo. Predavanja su nastavljena 2. travnja 1997. Dotle je trajalo smještanje i prilagođavanje. Svečana akademija u povodu povratka Teologije u Sarajevo održana je 25. ožujka. To je bila prilika za susret s prijateljima i znancima, ali i ljudima tadašnjeg javnog i kulturnog života Sarajeva. Tom prigodom prikazan je dokumentarni dvanaestominutni film redatelja Vlatka Filipovića Tragovi zla. Film je zorno prikazivao u kakvu je stanju bila zgrada Teologije nakon odlaska srpske vojske. Na akademiji su bili nazočni brojni gosti iz crkvenog, kulturnog i političkog života iz BiH i Hrvatske. Povratku Teologije u Sarajevo posvetili su pozornost skoro svi poznatiji bosansko-hercegovački mediji, kao i neki iz Hrvatske. Teologiju su posjećivale ugledne državne i crkvene osobe iz BiH, Hrvatske i inozemstva. Posjetio ju je i generalni ministar Reda manje braće fra Hermann Schalück 12. i 13. travnja 1997. Američka državna tajnica Madeleine Albright 30. kolovoza 1998. izabrala je našu Teologiju kao mjesto gdje se susrela s povratnicima s područja sarajevskih naselja.

Vijeće za odgoj i izobrazbu provincije Bosne Srebrene, koje je predvodio profesor dr. fra Marko Karamatić, priredilo je u Sarajevu 9. travnja 1997. sastanak profesora, odgojitelja Gimnazije i Teologije i predstavnika pastoralnih djelatnika. Na sastanku se raspravljalo o odgoju i izobrazbi u novonastalim okolnostima. Istoga dana navečer predstavljena je knjiga, koju je priredio profesor dr. fra Velimir Blažević, pod naslovom Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne.

Poseban događaj tih dana bio je posjet pape Ivana Pavla II. Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. Njegovu dolasku prethodile su pripreme na državnoj i crkvenoj razini. I naša je Teologija sudjelovala u pripremama. Bogoslovi su sa svojim meštrima u habitima od rane zore dočekivali autobuse na prilazima Sarajevu. Ljudima su zaželjeli dobrodošlicu, dijelili im piće i suhu hranu, dar Kruha sv. Ante. Tom se gestom željelo ohrabriti ljude, koji s jednom dozom straha dolaze u Sarajevu, da se osjećaju sigurnima, tu su i njihovi fratri s njima. Papa se u katedrali susreo s biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama među kojima su bili profesori i bogoslovi naše Teologije. Centralni događaj bilo je svečano bogoslužje na Koševskom stadionu uz sudjelovanje oko 50 000 vjernika. I band franjevačkih bogoslova VIS Jukić sudjelovao je u pjevanju duhovnih pjesama prije i za vrijeme misnog slavlja, zapazio ih je i Papa. On je došao da progovori multikonfesionalnim jezikom Objave svima koji vjeruju u smisao ljubavi nasuprot mržnji, da osvjedočeno ukaže na dijalog civilizacija nasuprot njihova sukoba, da ojača naše oskudne energije poštovanja DRUGOG, da pusti suzu tuge nad našom nesrećom i izrekne molitvu praštanja za našu prošlost – sadašnjost i još uvijek nerazgovijetnu budućnost (V. Premec).

Život i školovanje na Teologiji

Profesori Teologije, po povratku u Sarajevo, osim svojih redovitih poslova, sudjelovali su sa svojim izlaganjima na raznim znanstvenim skupovima i priredbama, držali duhovne vježbe svećenicima i časnim sestrama, predvodili misna slavlja i propovijedali po župama, pisali znanstvene i stručne knjige i članke, nastavili s izdavanjem časopisa Bosna franciscana i Jukić te Biltena Franjevačke teologije Sarajevo. A studenti su nastupali sa svojim glazbenim izvedbama po župama u BiH i inozemstvu, za Uskrs i Božić priređivali su prigodne akademije, a drugim zgodama priredbe, na njih pozivali i okupljali ljude. Preko ljeta su nastavili odlaziti na tečajeve stranih jezika.

Od povratka u Sarajevo pa sve do završetka ljetnog semestra 2015./16. na Franjevačkoj teologiji Sarajevo studiralo je ili još studira 253 bogoslova Bosne Srebrene i jedan bogoslov hercegovačke provincije. U tom razdoblju zaređeno je za svećenike 114 franjevačkih bosanskih bogoslova, a tijekom istog razdoblja napustilo ih je prije svećeničkog ređenja 112. Oni koji napuste obično ostaju u dobrim odnosima s Provincijom. U većini slučajeva nose sa sobom katoličke i franjevačke vrednote koje su apsorbirali u svoj život i djelovanje pa ih i u svijetu na svoj način ostvaruju. U svakom slučaju, vrijeme življenja i školovanja u franjevačkoj zajednici nije bilo uzaludno ni za njih ni za Provinciju, a niti za narod u kojem djeluju.

Od zimskog semestra 2000./01. na našoj Teologiji u Sarajevu studiraju i civili i časne sestre. Sveukupno ih je do završetka ak. god. 2015./16. bilo 140. Tu su ubrojeni i bogoslovi koji napuste (39) pa dalje nastave studij kao civili. Brojni su civili diplomirali i dobili titulu diplomiranog teologa i time stekli visoku naobrazbu koju im priznaje i Crkva i država. Teologija je afilirana Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a time i Zagrebačkom sveučilištu. Diplomirani će teolozi civili uglavnom biti profesori vjeronauka u školama diljem BiH. Svoju stečenu formaciju u franjevačkom duhu i poslanju prenosit će na buduća pokoljenja.

A što sad?

Misu zahvale Bogu za sretan povratak u Sarajevo predvodio je najstariji član profesorskog zbora dr. fra Vitomir Slugić. U svojoj je homiliji naglasio da smo se vratili u zgradu ljepšu i uredniju nego što je bila i upitao što sad? To je pravo pitanje na koje treba trajno davati odgovor. Sarajevo je nakon rata posve drugačiji grad. Razorene su zgrade obnovljene, a i mnoge nove napravljene. Sarajevo izvana izgleda ljepše negoli je nekoć bilo. Ostaje pitanje ljudi u njemu. Je li moguć onaj i onakav život koji je bio prije rata? Je li moguće vratiti ljude koji su otišli iz njega? Je li moguće da sva tri konstitutivna naroda i svi drugi žive u istinskoj ravnopravnosti i suživotu najprije u Sarajevu?

Na ta je pitanja za sada teško dati pozitivan odgovor. Ravnopravnost postoji samo na papiru. Multikulturalnost je bila i mora ostati glavno obilježje Sarajeva kao glavnog grada BiH. Bez toga neće biti budućnosti ni Sarajevu ni BiH. Franjevci Bosne Srebrene znali su stoljećima zastupati i braniti tu ideju i u životu je ostvarivati. Moraju je znati implementirati u bosanskohercegovačko društvo i danas. U tome važnu ulogu može odigrati Franjevačka teologija Sarajevo. Djelovanjem profesora na intelektualnom, kulturnom i duhovnom polju među bosanskohercegovačkim ljudima kakvi već jesu danas, formacijom budućih svećenika pastoralnih djelatnika i kateheta civila, Teologija može postati kvasac mira, suživota i sloge u današnjem društvu.

(Godišnjak Kalendar sv. Ante 2017.)

Objava Franjevačka teologija Sarajevo: Kvasac mira, suživota i sloge pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon što su braća kapitularci temeljito promišljali u tri radne skupine o tri važne franjevačke teme – karizma, bratstvo i poslanje, u popodnevnim satima upriličena je prezentacija urađenoga i donošenje zaključaka kojoj su nazočili i drugi članovi franjevačke obitelji: sestre klarise, školske sestre franjevke te braća i sestre Franjevačke mladeži i Franjevačkog svjetovnog reda. U franjevačkom duhu vođen je razgovor i na koncu su doneseni zaključci koji će biti predočeni svoj braći Provincije i Južnoslavenskoj franjevačkoj konferenciji.

U 16.30 uslijedila je svečana sveta misa koju je predslavio mons. fra Marko Semren, biskup u miru. On je u svojoj propovijedi posvijestio nazočnoj braći i sestrama važnost franjevačkih obljetnica koje slavimo te svima posvijestio važnost i veličinu događaja na La Verni kada je sv. Franjo primio Isusove rane na svome tijelu.

Nakon svete mise u amfiteatru Franjevačke teologije održana je svečana akademija. Na početku akademije sve nazočne pozdravio je provincijal Bosne Srebrene, a zatim je uslijedilo predavanje prof. dr. fra Marinka Pejića pod naslovom: „Stigme-križ. „Po njegovim smo ranama izliječeni    (Iz 53,5). Svjedočiti milosrdnu ljubav prema rubnima i odbačenima, koja izvire iz Raspetog Krista“. Nakon predavanja uslijedio je prigodni koncert klasične glazbe u organizaciji mr. fra Emanuela Josića na kojem su s nekoliko glazbenih numera nastupili sopranistica Vedrana Šimić uz klavirsku pratnju pijanista Milana Lucića. 

Druženje u franjevačkoj radosti se zatim nastavilo u samostanskoj blagovaonici na zajedničkom objedu.

Objava Završen Kapitul franjevačkih jubileja Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.