Ekskomunikacija je najteža kaznena mjera ili cenzura budući da za posljedicu ima isključenje iz crkvenoga zajedništva, stečenoga po krštenju (kan. 96). To isključenje, očito, nije odvajanje od Krista ni od Crkve kao mističnoga tijela, u kojoj se ostvaruje općinstvo svetih, nego samo isključenje iz Crkve kao pravno-društvenoga tijela. Mistično jedinstvo s Kristom i Crkvom gubi se dijelom grijehom, a definitivno gubitkom vjere. Pravno, izvanjsko jedinstvo, prestaje pak zakonitom mjerom mjerodavne vlasti koja vjerniku oduzima njegova određena prava koja mu proizlaze iz krštenja.

Zakonik kanonskoga prava iz 1983. g. ne donosi opću definiciju izopćenja. Ograničuje se samo na navođenje njegovih učinaka u kanonu 1331 – §§ 1 i 2. Tako je ekskomuniciranom zabranjeno svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima; slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente; obavljati bilo koje crkvene službe, ili služenja, ili zadaće ili vršiti čine upravljanja. Ako je ekskomunikacija izrečena ili proglašena, krivac se treba udaljiti ili treba prestati s bogoslužnim činom, osim ako to priječi važan razlog; nevaljano vrši čine upravljanja; zabranjeno mu je služiti se prije stečenim povlasticama; ne može valjano steći dostojanstvo, službu ili koju drugu zadaću u Crkvi i ne stječe plodove dostojanstva, službe, bilo koje zadaće, plaće koju bi zaista imao u Crkvi.

Pravno govoreći postoje dvije vrste ekskomunikacije. Ekskomunikacija ferendae sententiae,tj. izreci prepuštena, predviđena je zakonom i primjenjuje je mjerodavna vlast (obično biskup ili rimski prvosvećenik) putem posebne sudske presude ili administrativnoga dekreta. Ova vrsta izopćenja je prilično rijetka i ne može se valjano izreći, osim ako je krivac prije bio barem jedanput opomenut da odstupi od tvrdokornosti i ako mu se dade prikladno vrijeme da se urazumi. Dok se najčešći tip ekskomunikacije naziva latae sententiae, tj. unaprijed izrečena u koju se upada samim činom (ipso facto) izvršenja kažnjivoga djela. Eventualna presuda ili dekret mjerodavne vlasti ima samo deklarativni ili proglašavajući karakter u cilju određenih pravnih učinaka.

Čini kojim se automatski upada u ekskomunikacije jesu: obeščašćenje Presvete Euharistije (bacanje posvećenih čestica, njihovo držanje ili uzimanje u svetogrdnu svrhu); fizički napad na papu, ili njegovo ubojstvo; sakramentalno odrješenje sukrivca u grijehu protiv šeste Božje zapovijedi (svećenikov pokušaj odrješenja osobe koja je s njim sagriješila bludno); podjeljivanje biskupskoga posvećenja od strane biskupa koji za to nema papinskoga naloga, tj. odobrenja; izravna povreda sakramentalnoga pečata od strane ispovjednika (povreda postoji kod formalnoga otkrivanja grijeha iznesenoga u ispovijedi i imena osobe koja ga je počinila, ili također kod implicitnoga otkrivanja, u smislu da se sa sigurnošću iz ispovjednikovih riječi može utvrditi o kakvom se grijehu radi i tko ga je počinio); otpad od vjere ili apostazija (potpuno odbacivanje kršćanske vjere); krivovjerje ili hereza (uporno nijekanje, poslije primljenoga krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju); raskol ili šizma (odbijanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni); počinjeni pobačaj (namjerni ili voljni pobačaj s učinkom, kazna pogađa ne samo žensku osobu koja želi pobačaj nego i sve one koji su, fizički ili moralno, surađivali da se postigne pobačaj: liječnici, asistenti, bolničari, roditelji, zaručnik/muž, prijatelji itd.). Ovdje se ubrajaju i čini snimanja i razglašivanja materije iz sakramenta svete ispovijedi sredstvima društvenoga priopćavanja, simonija i povreda tajnosti vatikanskih konklava, pokušaj svećeničkoga ređenja ženske osobe.

Je li moguće izići iz ekskomunikacije? Ona ne prestaje sama od sebe, nego kada je otpusti mjerodavna vlast. To otpuštanje je bitno vezano za ponašanje krivca: ne može se dati dokle god prekršitelj ne odstupi od tvrdokornosti, kao što se ne može ni uskratiti prekršitelju koji ozbiljno odstupi (kan. 1358 – § 1). Iz toga proizlazi da je ekskomunikacija bez određivanja trajanja. Ne može je se izreći na prethodno određeno vrijeme, ni do blagonaklonosti poglavara, a još manje trajno.

Budući da je cijela poanta postojanja ekskomunikacije pokušati navesti izopćenu osobu da se pokaje za svoj postupak i spasi dušu svoju, Katolička Crkva se nada da će se čim prije pokajati za kažnjivo djelo i da će uz to na odgovarajući način popraviti štetu i sablazan ili barem ozbiljno obećati da će to učiniti. U nekim slučajevima, poput ekskomunikacije latae sententiae zbog počinjenoga pobačaja ili otpadništva, hereze ili raskola, izopćenje se može dokinuti iskrenim, potpunim i skrušenim priznanjem u sakramentalnoj ispovijedi. U drugim slučajevima, kao npr. zbog svetogrđa Euharistije ili povrede sakramentalnoga pečata, izopćenje može opozvati samo rimski prvosvećenik ili druge osobe kojima je on udijelio posebne ovlasti, kao što su to danas misionari milosrđa.

Objava Što je ekskomunikacija ili izopćenje? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ljudska i božanska ustanova

U traženju odgovora treba krenuti od toga da je ženidba na neki način najvažnija i prva pravna ustanova čija je duboka ljudska stvarnost od temeljnog značenja za svako društvo, laičko i vjersko, za kršćane i nekršćane općenito. Ona je temeljna životna zajednica, koja nema samo privatni karakter nego i javni (društveni) iz kojega se svakom državnom uređenju rađaju građani, a samim tim Crkvi i drugim vjerskim zajednicama članovi (vjernici). Ženidba kao takva je onda i ljudska (građanska i vjerska) i božanska ustanova. Osim što se ženidba ravna ovim crkvenim (ljudskim) pravom kojeg Crkva proglasila za svoje vjernike i građanskim (ljudskim) kojeg je država proglasila za svoje građane, ravna se i prema božanskom prirodnom ili naravnom i pozitivnom pravu jer je ona kako je već rečeno i božanska ustanova.

Što bi to bilo crkveno ženidbeno pravo? Kada se govori o ženidbenom pravu onda se prvenstveno misli na kanonsko pravo Katoličke crkve, tj. na Zakonik kanonskog prava (ZKP) koji je stupio na snagu 27. studenoga 1983. godine. U ovom Zakoniku u četvrtoj knjizi „Posvetiteljska služba Crkve” pod sedmim naslovom obrađen je s pravnog aspekta sakrament ženidbe. Ovi zakoni su podijeljeni na kanone, a kanoni na paragrafe i brojeve. S obzirom na pravni vid ženidbe crkvene norme se nalaze još i u sedmoj knjizi Zakonika „Postupci” (III. dio „Neki posebni postupci”, naslov I. „Ženidbeni postupci”), ali i izvan njega, tj. u službenim dokumentima Crkve.

Katolička Crkva ima prirođeno i vlastito pravo, neovisno o bilo kojoj ljudskoj vlasti odrediti potrebne uvjete za valjanost i dopuštenost ženidbe, proglasiti ženidbene zapreke božanskog prava i odrediti zapreke crkvenoga prava i suditi ženidbene parnice po vlastitom pravu što i čini. Građanska vlast tu ne može postavljati nikakvih zahtijeva i uvjeta koji bi se ticali same valjanosti sakramentalne ženidbe ili koji bi se protivili odredbama božanskog prava. Priznaje joj se mjerodavnost jedino u pogledu određivanja građanskih učinaka tih ženidaba, npr. pitanje prezimena ženidbenih drugova, prebivališta, stjecanja i raspolaganja imovinom i mnogo drugih građanskih prava i obveza roditelja i djece i sl.

Što bi to bilo božansko pravo? Božansko pravo se dijeli na prirodno ili naravno i pozitivno božansko pravo. Ono što naređuju božanski zakoni tzv. prirodnog ili naravnog prava, upisano je u srca ljudi, kako kaže sv. Pavao (usp. Rim 2,15), i ljudi to spoznaju svojim nepomućenim razumom. Drugim riječima rečeno naravno božansko pravo je ono koje neposredno izvire iz razumne ljudske naravi i obvezuje mimo svakog zakonodavca te uopće nije potrebno posredovanje Crkve. Takva jedna odredba jest: ne ubij, pravo na život, pravo na ženidbu i sl. Božansko pozitivno pravo izvire iz slobodne volje božanskog zakonodavca, a nalazi se u Objavi, tj.: odredbe pozitivnog Božjeg prava objavljene su ljudima i sadržane su posebno u Svetom pismu (Stari i Novi zavjet), ali i u Svetoj tradiciji Crkve. Kada se kaže tradicija Crkve misli se na Božju objavu koja je na nas prešla usmenom predajom putem crkvenih otaca i učitelja. Takva jedna odredba pozitivnog Božjeg prava jest npr. nerazrješivost kršćanske ženidbe („Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja”).

Budući da je božansko pravo iznad svakog ljudskog prava, ono vrijedi za svaki brak, bilo između krštenih i nekrštenih osoba, bilo između katolika i nekatolika. Ono ima univerzalnu vrijednost i nadilazi svaku ljudsku podjelu bez obzira vjeru, religiju, naciju i sl. Kako ispravno shvatiti ovo božansko pravo s obzirom na ženidbu? To nam govore konkretni primjeri da se samoj naravi i prirodi čovjeka protivi ženidba između oca i kćeri, majke i sina, brata i sestre, kao i muškarca s muškarcem, žene sa ženom i slično. No, ženidba katolikā, makar i samo jedna stranka bila katolička, ravna se ne samo prema božanskom nego i prema crkvenom pravu, pri čemu ostaje netaknuta mjerodavnost svjetovne vlasti s obzirom na čisto svjetovne učinke ženidbe.

Kanonski oblik sklapanja ženidbe

Prema odredbi kanona 1057 § 1 ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba. No, ipak da bi ženidba katolika za majku Crkvu bila valjana, mora biti sklopljena u propisanom kanonskom obliku. Tako se u Zakoniku nalaze odredbe koje se odnose: na redoviti kanonski oblik ženidbe (kan. 1108 – 1115), a primjenjuje se u redovitim slučajevima te odredba koja se odnosi na izvanredni oblik (kan. 1116) i primjenjuje se samo u izvanrednim okolnostima. S obzirom na redoviti kanonski oblik ženidbe u kanonu 1108 § 1 se kaže da su valjane samo one ženidbe koje se sklope pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje za sudjelovanje ovlasti jedan od njih dvojice, kao i pred dvojicom svjedoka. Prema navedenom kanonu po sebi su valjane u području savjesti i u izvanjskom obliku ili pravnom području samo one ženidbe koje se sklapaju pred licem Crkve, tj. pred službenim predstavnikom Crkve koji je mjesni ordinarij ili župnik te pred ovlaštenim predstavnikom, a koji može biti bilo koji valjano zaređeni svećenik ili đakon.

Smatra se da ženidbi prisustvuje samo onaj, tko prisutan traži i u ime Crkve prima očitovanje privole onih koji sklapaju ženidbu. Osim redovitog kanonskog oblika sklapanje ženidbe određen kanonom 1108 §1 i 2, u Crkvi postoji i izvanredni oblik kanonske ženidbe koja se sklapa samo pred samim svjedocima, kako bez sudjelovanja posvećenog mjerodavnog službenika tako i bez laika kao ovlaštenog predstavnika Crkve koji bi zamijenio posvećenog službenika. Riječ o posebnim okolnostima i prilikama u kojima se želi izaći u susret samim zaručnicima, koji žele sklopiti sakramentalnu ženidbu, ali zbog određenih razloga, kao onih navedenih u kanonu 1116, inače bi im to bilo nemoguće.

Građanska ili svjetovna ženidba

Građanska ili svjetovna ženidba naziva se ona koja je sklopljena uz obdržavanje građanskoga zakonodavstva i u skladu s građanskim propisima pred ovlaštenim službenikom građanske vlasti. Građansko zakonodavstvo određeno je Ustavom, a Ustav je prema pravnim priručnicima temeljni pravni akt neke države kojim se uspostavlja politički i pravni poredak. Tako Ustav obično sadrži načelne propise o društvenom, ekonomskom i političkom poretku države, definira prava i dužnosti građana, određuje najviše organe vlasti, njihove međusobne odnose i odnose prema nižim organima i građanima i dr.

Za Katoličku Crkvu svjetovna je ženidba zakonita ako su zaručnici nekrštene osobe, a nezakonita, ako su je pokušale osobe koje su vezane crkvenim (kanonskim) oblikom prema odredbi kan. 1117. U prvom slučaju radi se o osobama koje zbog manjka krštenja nisu dužne obdržavati crkveno-kanonski oblik sklapanja ženidbe kojeg od svojih članova traži Katolička Crkva, stoga je njihova građanska ženidba valjana (bez obzira u kakvom je obliku sklopljena) i tu ženidbu Crkva drži naravnom i nerazrješivom. U drugom slučaju radi se o katoliku ili o dvoje katolika koji su dužni obdržavati kanonski oblik sklapanja ženidbe, a ipak to nisu učinili ili to uporno odbijaju učiniti. Npr. ako je katolička stranka sklopila samo građansku ženidbu s katolikom ili krštenim nekatolikom (pravoslavnom strankom ili strankom iz crkvene protestantske provenijencije) ili s nekrštenom osobom (ateist, musliman, židov i dr.) bez obdržavanja kanonskog oblika, ta je ženidba nevaljana za crkveno područje. U novom duhu tolerancije i razumijevanja te prema učenju apostolske pobudnice „Obiteljska zajednica” pape Ivana Pavla II., koja govori o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, svjetovna se ženidba osoba vezanih na kanonski oblik više ne izjednačava s javnim priležništvom (br. 82). Razlog tomu je što priležnici u punom značenju riječi nemaju nakanu živjeti na trajan način kao muž i žena. Kod svjetovne pak ženidbe, koju su sklopile dvije osobe podložne kanonskom obliku, postoji nakana i spremnost na određenu bračnu trajnost. Naravno da i dalje spomenuta ženidba nema nikakvu vrijednost za područje savjesti. Ona je neprihvatljiva za Crkvu koja uči da je za katolike jedina valjana ženidba, koja ih čini mužem i ženom pred Gospodinom, sakramentalna ženidba za čije se valjano sklapanje traži obdržavanje kanonskog oblika.

Ovdje treba istaknuti da osobe koje su valjano krštene izvan Katoličke crkve, kada međusobno sklapaju ženidbu u građanskom ili u vlastitom vjerskom obliku, za Katoličku crkvu sklapaju valjanu naravnu ženidbu. No ipak, od ovog pravila postoji iznimka. Kada se radi o građanskoj ženidbi između dvije osobe krštene u Istočnoj pravoslavnoj crkvi, ili o ženidbi između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Istočnoj crkvi, a druga u crkvenoj zajednici protestantske provenijencije, te je i ženidba sklopljena u vjerskom obliku protestantske stranke, i u jedno i u drugom slučaju riječ je o nevaljanoj ženidbi. Za Istočnu crkvu valjane su samo one ženidbe koje su sklopljene i blagoslovljene od strane svećenika, ali ne i od đakona, koje kao takve onda prihvaća i Katolička crkva.

Svrha ženidbe

Zapitamo li se ikada koja je temeljna svrha ženidbe? Zašto se ljudi žene? Dvije su objektivne svrhe ženidbe (kan. 1055), na koje je ženidba po svojoj naravi usmjerena: Prva je „dobro supruga” što bi značilo uzajamno darivanje, uzajamno predanje i primanje cjelovite osobe, intimno sjedinjenje osoba i čina, pružanje pomoći, služenje, praštanje i sl. Druga svrha je rađanje i odgajanje potomstva kao što i sama Biblija na prvim stranicama uči da je Bog stvorio svijet i ljude da opstanu, da se razvijaju i da se ljudski rod širi (Post 1, 28). Bračna zajednica je prirodni ambijent za rađanje i prvotno mjesto za odgajanje djece. Ovdje nije govor o dužnosti da roditelji rađaju djecu u braku, iako bi se moglo o tome govoriti, nego je govor od djeci kao „jednomu dobru” ženidbe, jer su djeca u pravoj kršćanskoj obitelji uistinu „jedno dobro”, jedan dar Božji. Ako bi zaručnici ili jedan od zaručnika u trenutku davanja ženidbene privole pozitivnim činom volje odlučno isključili jedan od bitnih elemenata ženidbe, tj. dobro supruga, rađanje i odgajanje djece, to bi značilo ništavost ženidbe koja je gledano izvana, posve valjano sklopljena, ali u stvarnosti nije.

Privola

Brak nastaje privolom stranaka. Konstitutivni i temeljni element ženidbe jest privola zakonito očitovana između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. Kratko i jasno se može reći da je ženidbena privola čin volje kojim muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu (kan. 1057). To su riječi koje budući supružnici jedno drugom izgovaraju: „Ja, I., uzimam tebe, I., za svog/ju supruga/u i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga (…)” Na prvi pogled čine se prejednostavne, ali one itekako imaju svoju težinu, o njima naime ovisi valjanost ženidbe. Upravo nedostaci u privoli čine ženidbu nevaljanom, a oni se mogu odnositi na slobodu osobe, njezine sposobnosti i ispravnost njenih namjera. Stoga, da bi ta ista privola bila valjana mora se raditi o osobnoj privoli obiju stranaka, slobodna bez prisile, promišljena, potpuna bez pozitivnih ograničenja ili isključenja bitnih elemenata i svojstava ženidbe. Ona mora biti istinita što znači da riječi koje se očituju na vani moraju odgovarati nutarnjoj nakani, tj. činu volje. Privola može biti ili posve isključena ili tako manjkava da je po odredbi zakona pravno nevaljana te nema svog pravnog učinka.

Bitna svojstva ženidbe

Bitna svojstva ženidbe jesu jednost i nerazrješivost (kan. 1056). Jednost ženidbe znači da je valjana ženidba moguća samo između jednog muškarca i samo jedne žene u jednom vremenu, apsolutno se isključuje mogućnost treće osobe. Stoga se jednosti ženidbe protivi mnogoženstvo ili poligamija u svim svojim oblicima: ženidba jednog muškarca s više žena (poliginija) ili jedne žene s više muškaraca (poliandrija). Jednosti se protivi i svaki oblik preljuba, priležništva koji je težak grijeh u Katoličkoj Crkvi i izravna je povreda bračne ljubavi i vjernosti. Drugo bitno svojstvo braka jest nerazrješivost. Nerazrješivost je svojstvo koje zahvaljujući sakramentalnosti ženidbe i prirodnom pravu, čini da je svaka valjano sklopljena ženidba i apsolutno nerazrješiva, osim u slučaju ako nije nikako konzumirana nakon vjenčanja od strane ženidbenih drugova (uopće nije bilo seksualnih čina) ili da bračni čin nije nikada izvršen na ljudski način po sebi prikladan za rađanje djece.

Tako ništavno sklapaju ženidbu ako zaručnici ili jedan od zaručnika u trenutku davanja ženidbene privole pozitivnim činom volje odlučno isključe jednost i nerazrješivost kao bitna svojstva ženidbe.

Objava Sedam svetih sakramenata: Ženidba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mali dio bogatstva

Oni koje Crkva službeno naziva svetima i koje uzdiže na čast oltara, samo su jedan mali dio neizmjernoga bogatstva svetosti, povlašteni svjedoci, modeli života koji potiču druge da i sami nađu vlastiti put za svetost. Majka svetaca, Crkva, sjećanje na svece oduvijek je čuvala pružajući vjernicima primjere svetosti u nasljedovanju Krista. Kako to čini? Čini to posebnim uputama koje se odnose na jednu vrstu pravnoga procesa poznatih kao beatifikacija i kanonizacija. Svetost je samo završni stupanj na ljestvici koja podrazumijeva još druga tri. Da bi netko postao službeno svetim (sanctus), prvo mora biti proglašen slugom Božjim (servus Dei), zatim časnim slugom Božjim (venerabilis) te onda blaženim (beatus). Čitav ovaj proces dijeli se u dvije faze istraživanja: dijecezansku i rimsku.

Slugom Božjim naziva se onaj vjernik katolik čija je kauza beatifikacije i kanonizacije službeno započela na razini biskupije (dijecezanska faza). Kao pokretači kauze mogu biti dijecezanski ili eparhijski biskupi, redovničke zajednice, družbe apostolskoga života, vjernička društva i druge crkvene pravne osobe. Njihova mjerodavnost određuje se prema tome na čijem je području sluga Božji umro ili ako se istražuje čudo na čijem se području eventualno čudo dogodilo. Oni zatim trebaju imenovati (vice)postulatora koji može biti svećenik, redovnik, laik stručan u bogoslovlju, kanonskom pravu i povijesti te dobro poznavati praksu Kongregacije za kauze svetih. Njegova zadaća je voditi ispitivanja kojima se prikupljaju svi dokumenti i svjedočanstva o sluzi Božjem i paziti da se ne izostavi ništa što se na bilo koji način odnosi na kauzu, posebno ono što je možebitno protivno glasu svetosti ili mučeništva.

Prvo što se traži jest vox populi Dei o vjerniku koji je za života, u smrti i nakon smrti uživao glas svetosti, živeći na herojski način sve kršćanske kreposti. Osim toga može se raditi o nekome tko uživa glas mučeništva jer je izbližega slijedio Gospodina Isusa Krista i žrtvovao život mučeničkom smrću. Što je to glas svetosti? Riječ je o mišljenju koje je rašireno među vjernicima o čistoći i neporočnosti života sluge Božjega te o krepostima koje je on vršio u herojskom stupnju. Prije negoli dijecezanski biskup odluči započeti kauzu, treba utvrditi uživa li sluga Božji u znatnijem dijelu naroda Božjega vjerodostojan i raširen glas svetosti ili mučeništva, zajedno s vjerodostojnim raširenim glasom o milostima i uslišanjima primljenim od Boga po zagovoru sluge Božjega. Ovdje treba naglasiti riječ zagovor, jer čudo nije djelo nekoga sluge Božjeg, blaženika ili sveca nego je uvijek djelo Božje (vox Dei). Njihova je zasluga samo zagovor čuda pred licem Božjim. Glas treba biti spontan, koji je nastao sam od sebe, a nije stvoren umjetno ili ljudskim poticanjem, da se je najprije pojavio kod časnih i ozbiljnih vjernika, da bez prekida traje i da iz dana u dan raste.

Osim postulatora, trebaju se imenovati i ostali službenici istrage kao što su biskupski ovlaštenik, promicatelj pravde, bilježnik, te ako se radi o istrazi o čudesnom ozdravljenju treba biti imenovan i medicinski stručnjak kao i drugi stručnjaci prema potrebi. Biskup mora imenovati i barem dva bogoslovna ocjenitelja da bi ispitali (ne)izdane spise sluge Božjega kao i ono što je o njemu objavljeno.

Nakon što se dijecezanska službena istraga završi svečanom sjednicom i svi dokumenti procesa se dostave Kongregaciji za kauze svetih, započinje rimska faza (vox sacrae hierarchiae). Nakon pozitivnoga mišljenja rimske komisije, Papa daje dozvolu za proglašenje dekreta o postojanju herojskih kreposti ili o mučeništvu sluge Božjega i dodjeljuje mu se naslov časni sluga Božji. Samim time započinje etapa beatifikacije. Da bi taj isti kandidat bio proglašen blaženim, traži se da je prošlo najmanje pet godina od njegove smrti, osim ako Rimski prvosvećenik ne dadne oprost i da postoji čudo po zagovoru sluge Božjega. Obično su to tjelesna ozdravljenja od teških bolesti, znanstveno i medicinski neobjašnjiva. Moraju biti cjelokupna, konačna i trajna. Za proglašenjem blaženim nekoga mučenika čudo nije potrebno. Nakon što različite stručne komisije teologa, liječnika (vjernika i nevjernika), biskupa i kardinala pri Kongregaciji dadnu pozitivno mišljenje o postojanosti čuda, Rimski prvosvećenik dopušta svečanim dekretom da se taj isti časni sluga Božji časti ubuduće kao blaženi u određenoj crkvenoj pokrajini, biskupiji, u redovničkim i svjetovnim ustanovama, društvima apostolskoga života, čiji je blaženik bio član, na određeni dan, tj. na dan njegove smrti – na dan rođenja za nebo (dies natalis).

Proglašenje svetim

Završni stupanj kanonizacije jest proglašenje svetim dosadašnjega blaženika. I u ovoj završnoj fazi, da netko postane svet, uvjet je isti kao za beatifikaciju. A to je postojanje čuda. Čudo se mora dogoditi nakon službene beatifikacije blaženika. U ovom slučaju postojanje čuda se traži i za blaženika ispovjedaoca i blaženika mučenika. Kada je utvrđeno postojanje čuda prema zakonskim odredbama, onda slijedi svečani čin kanonizacije, koji uvijek vrši sam Rimski prvosvećenik, i dopušta da se dosadašnji blaženik naziva svetim, javno štuje u cijeloj Crkvi i njegovo ime se unosi u opći kalendar Katoličke Crkve.

Umjesto zaključka može se reći da svetkovinom Svi sveti (1. studenoga) Crkva u jednom danu slavi svoje kanonizirane svece, ali i sve one koji još nisu poznati, pravno priznati ili koji to nikada neće ni biti. Svet se može biti i bez svečane beatifikacije i kanonizacije, što znači da postoji i izvan općega kalendara, kako svetih ispovjedaoca vjere koji su poznati samo svome Gospodinu i manjem broju ljudi tako i mučenika koji su tijekom povijesti, ali u današnje vrijeme „oprali svoje haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj” (Otk 7,13).

Objava Crkva, Majka svetaca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.