Teško da u našem svijetu stalnih i radikalnih promjena ima nešto staro 800 godina, a da mu mimo muzeološke vrijednosti pripisujemo važnost i aktualnost.
Možda pokoja maslina živi iz toga doba. Pred njima zastajemo s mješavinom čuđenja, zahvalnosti i divljenja.

Slično se moderni čovjek osjeća pred Franjom iz Asiza (1182-1226). Malo je reći da je Franjo religiozni genij. Francuski mislilac Renan svrstava Franjinu pojavu među tri najznačajnija događaja ljudske povijesti, uz pojavu kršćanstva i Francusku revoluciju.
O Franji postoji opsežna literatura, koja ga oslikava kao Božjeg trubadura, zaljubljenika u Božji svijet, kao slobodna čovjeka, najvećeg teologa Utjelovljenja, pokretača povjerenja u smislenost svijeta pa prema tome i znanosti, autentičnog kršćanina, pokretača ideje emancipacije siromašnih, rubnih, manjina, žena, poklonika biblijske slike čovjeka i bezuvjetnog dostojanstva po stvorenosti na sliku Božju, zaljubljenika u Isusa Krista. Isus je za Franju ljubav koja nikada ne može biti dovoljno ljubljena.

Franjo i njegov pokret

Već osam stoljeća oduševljavaju se muškarci i žene Franjinom vizijom života, originalnim radosnim življenjem evanđelja na Franjin način, te postaju dio Franjina pokreta u povijesti Crkve i svijeta.
Sada su to možda i mimo Franjine nakane previše organizirani veliki redovi i kongregacije s različitim zauzetostima na planu pastorala, evangelizacije, teologije socijalne pravde, kulture, skrbi za siromašne, obrazovanja, medija, emancipacije svih diskriminiranih i potlačenih…

Danas Franjina obitelj broji oko 200.000 članova. Mi postajemo zanimljivi ljudima ondje gdje uspijemo na Franjin način postati slobodni za drugoga. Zanimljivo je i logično prema tome da se franjevački pokret preseljava u zemlje Afrike, Azije, Latinske Amerike, onamo gdje ljudi čeznu za oslobođenjem od bijede, poniženja, neznanja, straha… Siromasi su izvorno franjevačka opcija: mjesto susreta s Gospodinom, mjesto vlastitog obraćenja i mjesto promijene svijeta.
Zato navještaj evanđelja u zapadnom svijetu, Europi i Americi, nije prestao biti aktualan, jer i bogati pate od siromaštva, nedostatka cjelovitih odnosa i slobode. Samo se traže svjedoci, oni koji su uspjeli sačuvati slobodu, koji će zapadnom čovjeku povratak evanđelju predstaviti ne kao povratak u predmoderne odnose i prošlost već kao susret sa svojom vlastitom dušom.

Ubrzo nakon početka Franjin pokret se ukorijenio i na istočnoj obali Jadrana i našao poglavito odjeka u hrvatskom narodu, te tako postao bitan čimbenik oblikovanja njegove povijesti, kulture, duhovnosti, njegov suputnik i supatnik. Bio je to zagrljaj koji nije gušio, već sve do danas uzajamno davao krila.

Ad fontes: susret s milošću početaka

Milost početaka je radni naslov proslave 800. obljetnice franjevačkog pokreta. Smisao svih susreta, analiza, manifestacija ovim povodom jest susresti se s onim počecima i iskustvima koja su u Franjinu životu napravila radikalan zaokret: učinila ga slobodnim, radosnim čovjekom i sve do danas nepotrošenom inspiracijom.

Podrijetlo Franjine slobode jest susret s raspetim Isusom Kristom. Franji se svijet slobode otkrio u tajni Utjelovljenja, u tajni Božje ljubavi u Isusu Kristu. Sve postaje Franjin život: Asiz, Sv. Damjan, Carcceri, Rivo Torto, Porcijunkula, La Verna, Greccio imaju Krista kao glavnu temu: zahvale, divljenja, čuđenja, utemeljenja čovjekova dostojanstva i dostojanstva svega stvorenog u tajni stvaranja i otkupljenja. Ova Franjina teologija, razvijena osobito kod franjevačkih mislilaca Bonaventure i Duns Scota, zapravo se nalazi u temelju mnogih modernih ideja i pokreta. Ona sačinjava zdravi temelj čitave zapadne moderne, znanstvene i osloboditeljske tradicije.

Zato je bavljenje milošću početaka zapravo prigoda da u moderne teme našeg vremena vratimo onaj impuls koji ih je izvorno omogućio:

– Autoritet siromaha, gubavca, svakog poniženog čovjeka dolazi odatle što se Krist s njim poistovjetio: zauzetost za pravedni svijet jest tako izraz ljubavi prema Kristu;

– Autoritet žene, svih diskriminiranih dolazi iz njihove stvorenosti na sliku Božju: sudjelovanje u oslobađanju poniženih jest sudjelovanje u Kristovom programu. Tako se i sv. Klara nalazi na čelu pokreta oslobođenja žene na cjelovit način;

– Autoritet neprijatelja temelji se na Božjem planu spasenja i ljubavi koju čovjek ne može ograničiti: pomirenje i pripitomljavanje gubijskog vuka zoran je primjer ozdravljujuće snage ljubavi, a Franjin prelazak bojišnice i razgovor sa sultanom Melek-el-Kamelom u Egiptu i danas nadilazi snagom i sigurnošću evanđeoske istine sve strategije i teorije dijaloga.

Autoritet stvorenja, istine, znanosti, svekolikog tehnološkog napretka, nije kod Franje zanemaren. Sve je to divna igra ljubavlju zaštićena djeteta. Nije slučajno Franjo zaštitnik ekologije, a utemeljitelj eksperimentalnih znanosti upravo franjevac Roger Bacon iz 13. stoljeća.
Franju nikada, pogotovu danas ne smijemo shvaćati kao zanosnog romantičara koji ne vidi patnju stvorenja. Upravo obrnuto, on je vječno moderni svjedok da Ljubav jedina omogućuje pravo znanje stvari, pravu zauzetost i pravu slobodu.

Moderni čovjek izgleda preko Franje može ponovno komunicirati s evanđeljem.
Zato je ovaj jubilej trenutak susreta s milošću početaka: Franjinih i naših.

Objava Sv. Franjo i njegovih 800 godina mladosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ljubav je jedini potpuni način komuniciranja s Bogom. Također, ljubav je jedini potpuni način komunikacije i s čovjekom. Zato su najslobodniji i najsretniji oni ljudi koji nikoga nisu isključili iz prijateljstva i ljubavi. Što više isključenih iz naše ljubavi, to je upitnija ljubav prema onima za koje mislimo da ih ljubimo, to manja naša sloboda.

Tko ne ljubi ostaje u smrti (1 Iv 3,14).

Možemo li poznavati čovjeka ako ga ne gledamo očima ljubavi, ako nemamo volje promatrati ga iz njegove situacije? Kao tajnu, kao novu mogućnost. To je svaki put napor, jer pred ljude dolazimo s gotovim predodžbama, predrasudama, stereotipima. Ne damo se iznenaditi novošću čovjeka. Redovito u sljepilu mržnje znamo zauvijek zalediti u srcu sliku o drugomu: Znam ja tebe!

Bez ljubavi, dakle, čovjek ostaje u laži i na njoj gradi svoje odnose. Samo ljubav može probuditi dobro u čovjeku, priznati njegovu istinu i ljepotu. Nedostatak ove otvorenosti fiksira nam ružnu sliku o čovjeku. To bitno utječe na sliku o nama samima i na doživljaj sveukupnog života. Doživljaj apsurda, besmisla, nije, dakle, rezultat znanja o životu i njegovim nevoljama, već nedostatak pravoga znanja o životu.

Potpuno slobodni, bez unutarnjih konflikta i straha u susretu s ljudima jesu djeca i mistici. Oni nikoga ne isključuju, svatko je za njih tajna i otvorenost. Zato Isus ovu dječju otvorenost postavlja kao uvjet za ulazak u kraljevstvo Božje. Mi često brkamo dječju otvorenost prema životu s infantilnošću. Mislimo da se očima dječje slobode svijet i odnose u njemu ne vidi realno. Isus nas hrabri da očima djeteta vidimo pravu, dublju istinu o životu i čovjeku.

Kad se zaljubimo, zadobijemo nešto od ove slobode gledanja. Odjednom nam se otkriva u drugome čitav dotad nepoznati kozmos ljepote, smisla, slobode. Sve postaje moguće.

Čovjekovo iskustvo s ljubavlju je trajno uzburkano more. Kako se postaje dio te vječne priče? Znanstveni uvidi u čovjekov duhovni i duševni životu pomažu nam razumjeti poruku evanđelja. Strah je glavni uzročnik čovjekova odustajanja da postane dio oceana ljubavi. Evanđelje nam donosi u slici s Isusova krštenja na rijeci Jordanu najdublji temelj za sigurnost i slobodu: ti si sin moj ljubljeni – ti si kći moja ljubljena.

Ova poruka se ne prenosi tek kao informacija. Samo ljubav može aktivirati u čovjeku ovu temeljnu sigurnost da je voljen, prihvaćen.

Nepotvrđen, neprobuđen čovjek, bez temeljnog povjerenja u svoju nebesku vrijednost prije svih drugih iskustava trajno je zabrinut za svoj ego. On nikome ne može prepustiti kontrolu. Psihološka analiza pokazuje, međutim, da je ljubav u biti prepuštanje kontrole nad svojim životom dragom biću, premještanje središta svoga bića drugamo, prestanak gledanja sebe kao gravitacijsko središte svemira. Tako se pokazuje da je ljubav u temelju čin vjere, izlazak iz ropstva egoizma na slobodu. Ljubiti, dakle, mogu oslobođeni i voljeni ljudi, probuđeni ljudi. Ljubav se u čovjeku može aktivirati, probuditi samo ljubavlju. Zato svaki susret s čovjekom nosi blagoslov otvorenosti, kreativnosti, poetičnosti. Zato je svaki čovjek i za nas šansa da proširimo nebo ljubavi i slobode.

U svijetu tržišta, prestiža i konkurencije postoji zabluda da se ljubav osvaja. Za ljubav samo treba osloboditi prostor svoje duše bilo da je ona pritisnuta neurotičnom zarobljenošću sobom, drugima ili mrtvim stvarima. Poput Michelangela, koji iz gromade kamena želi kiparski probuditi anđela, netko iz gromade naše neuroze, straha, egoizma i paraliziranosti može u nama probuditi anđela: čovjeka sposobna prihvatiti sebe i iz te slobode krenuti drugome u susret.

Objava Ljubav: buđenje anđela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.