U vrijeme Isusa Krista većina Izraelaca živjela je od stočarstva i bili su pastiri, uglavnom ovaca. Ne samo gospodarstvo, već i cijeli život obitelji ovisio je o stadu ovaca. Stoga je svaki dobri pastir činio sve što je mogao da dobro čuva i pase svoje stado, da ga zaštiti od vukova, grabežljivaca i kradljivaca, te ga poveća u broju i kvaliteti života.

U Svetom pismu Isus se predstavlja kao Dobri Pastir, koji daje svoj život za svoje ovce – a njegove ljubljene „ovce”, za koje on daje svoj život, jesu njegovi vjernici. On želi da i nakon njegove smrti i uskrsnuća, te nakon njegovog uzašašća na nebo, njegove ovce imadnu dobre pastire, koji će nastaviti njegovo djelo spašavanja njegovih ovaca od gladi, žeđi, bolesti, kradlljivaca i svih vrsta opasnosti.

Ali Isus je vrlo dobro znao da će nakon njega doći mnogi sebični ljudi, koji će se predstavljati kao pastiri ovaca i kao vođe naroda, ali to neće biti. Dolazit će zbog vlastitog interesa, a ne za dobro naroda. Iskorištavat će narod da bi se obogatili i vladali nad narodom, a ne da bi mu pomogli i spasili ga.

Zbog toga nam u današnjem Evanđelju Isus pokazuje kriterij po kojem ćemo moći razlikovati tko je dobri pastir, a tko kradljivac, razbojnik ili varalica. Kaže: Tko ulazi na vrata u ovčinjak, on je pastir ovaca. Njemu vratar otvara vrata i ovce idu za njim jer ga poznaju. Naprotiv, onome tko nije pravi pastir, nego kradljivac ili razbojnik – vratar ne otvara vrata, nego on preskače ogradu negdje drugdje. Ovce bježe od njega jer ga ne poznaju, ali on ipak šteti stadu koliko god može.

Kako ljudi nisu razumjeli što im Isus želi reći, on im otvoreno reče: “Ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici, ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu naći. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.”

Kroz povijest je bilo mnogo osnivača raznih religija, koji su se predstavljali kao spasitelji naroda, ali su bili varalice i rušitelji. Što ih je narod više slijedio, to su mu više nanosili štetu i to se više udaljavali od pravog Boga i od Isusa Krista, jedinog dobrog Pastira vjernika.

Danas smo ovdje da uđemo k Bogu kroz jedina vrata spasenja, po Isusu Kristu, koji je dao svoj život za naše spasenje i uskrsnuo od mrtvih, kako bismo i mi imali sigurnost uskrsnuća, ako mu ostanemo vjerni do kraja.

Ovdje smo i da molimo Krista, Dobrog Pastira, da pošalje svete i marljive radnike na svoja polja, u svoju žetvu.

Ali gdje će Krist naći te radnike koji su mu potrebni, da ih pošalje kao pastire svog naroda? – Ne, neće ih tražiti u Švicarskoj, niti u Njemačkoj, niti u Americi, niti u Italiji – već u našim obiteljima, ovdje među nama!

Krist upravo sada pita: ima li ovdje među nama dječaka ili djevojčica, koji ga želi slijediti, živjeti s njim kao što je on živio, raditi s njim, žrtvovati se s njim i dati svoj život za njegove ideale: za čast i slavu dragoga Boga i za spasenje svoje braće i sestara? – Ako ih ima, Krist će takvog dječaka ili djevojčicu prihvatiti u svoju službu i poslati ih da pasu njegove ovce – ne da ih strižu i iskorištavaju, već da ih štite i spašavaju, vodeći ih kroz vrata spasenja, tj. kroz Isusa Krista, u Kraljevstvo Božje, gdje će uživati život u punini, za svu vječnost.

Daj, Gospodine, Ti što upućuješ svoj poziv mnogima – da Ti mnogi i odgovore, da svi svećenici, redovnici i redovnice budu sveti i postojani u svom pozivu i da njihov broj raste iz dana u dan, na čast i slavu Boga Oca i za spasenje i posvećenje Tvoga naroda! Amen.

Objava 4. uskrsna nedjelja: Ja sam vrata… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije svega, u prvom čitanju _{(Dj 23, 4. 22-33)} sveti apostol Petar podsjeća nas da smrt nije mogla držati pod svojom vlašću Isusa, Davidovog potomka, kojega je nebeski Otac predodredio da bude vladar cijelog svemira i dao mu vječno Kraljevstvo. David je umro, ali Bog je treći dan uskrisio Isusa od mrtvih i uzvisio ga sebi zdesna na nebu.

I u drugom čitanju _{(1 Pt 1, 17-21)} sveti Petar podsjeća nas da nismo otkupljeni propadljivim, materijalnim stvarima – srebrom ili zlatom, nego neprocjenjivom Krvlju Isusa Krista, Sina Božjega, raspetoga i uskrslog, koja vrijedi više od svih bogatstava svijeta. Stoga moramo uvijek ostati vjerni Kristu, našem Otkupitelju.

Evanđelje _{(Lk 24, 13-35)} nam donosi ukazanje uskrslog Krista dvojici njegovih učenika na putu za Emaus. Zanimljivo je da su ta dva učenika bila vrlo dobro obaviještena o svim događajima koji su se tih dana dogodili u Jeruzalemu, ali nisu ništa razumjeli.

Vrlo dobro su znali sve što je Isus rekao. Nadali su se da će on spasiti svoj narod, ali nisu mogli prihvatiti njegovu smrt. Štoviše, čak i kad su čuli da su neke žene bile na grobu i nisu pronašle Isusa, te da su im čak i anđeli Gospodnji rekli da je Isus uskrsnuo, nisu mogli ni razumjeti ni povjerovati…

U tom trenutku Isus je uzeo riječ i objasnio im da su se njegovom smrću i uskrsnućem ispunila sva proročanstva Starog zavjeta koja su govorila o njemu. Njihova su srca gorjela od ljepote njegovih riječi, ali još uvijek nisu razumjeli da im to govori Isus.

Napokon su im se otvorile oči i prepoznali su ga u lomljenju kruha. – Isus im je lomio kruh na isti način na koji im ga je lomio i na svojoj Posljednjoj večeri. Ali u tom trenutku Isus je nestao iz njihova vidokruga.

Sada ga više nisu trebali ni vidjeti, jer su sada vjerovali u njegovo uskrsnuće. Ta vjera i ta radost, kojom ih je ispunio osobni susret s uskrslim Kristom, dala im je hrabrost da odmah ustanu i vrate se u Jeruzalem, kako bi svojim prijateljima objavili radosnu vijest da je Isus uskrsnuo i da su ga susreli i razgovarali s njim. Ostali učenici su ih pak učvrstili u vjeri, jer su i oni čuli za njegovo uskrsnuće, a neki su ga čak i susreli.

Zašto nam Crkva nudi ova čitanja na razmatranje?

Zato što i mi prepoznajemo raspetoga i uskrslog Isusa Krista jedino, ili najbolje, u svetoj Misi, kad slušamo njegovu riječ i razmišljamo o njoj i kad se hranimo njegovim presvetim Tijelom i Krvlju u svetoj Pričesti. Sva ostala učenja i svjedočanstva nisu dovoljna za našu vjeru, ako osobno ne susretnemo našeg Otkupitelja u njegovoj riječi, koju slušamo na svetoj Misi, i ako se ne hranimo njegovim Tijelom i Krvlju u svetoj Pričesti.

Ljudske riječi mogu biti vrlo dobre i vrlo dragocjene, ali nas ne mogu uvjeriti, osim ako ih ojača živa riječ Kristova i ako njegov Duh Sveti ne prosvijetli naše umove i srca da prihvatimo svjedočanstva njegovih vjernika, koji riječju i životom svjedoče za svog i našeg Gospodina, za svog i našeg Otkupitelja, koji nas je svojom smrću na križu spasio od vječne smrti i dao nam vječni život svojim uskrsnućem od mrtvih.

Budimo uvijek zahvalni Bogu za sva ta svjedočanstva vjere, koja nam pomažu da ostanemo vjerni uskrslom Kristu, koji i nas voli i ne dopušta da izgubimo svoje duše, kao što nije dopustio ni da ona dva učenika iz Emausa izgube svoje živote daleko od njega, nakon što je on umro i uskrsnuo za njihovo otkupljenje.

Neka nam ovo uvjerenje pomogne da ustrajemo u molitvi i za sve one ljude koji su se okrenuli od Krista, od Crkve i od vjere, jer je Isus Krist umro i uskrsnuo i za njihovo spasenje. On se ne slaže s gubitkom nijednog od njih, ali traži naše plemenito, velikodušno, čisto i postojano svjedočanstvo, kao i našu molitvu, da se i njima otvore oči i da ga prepoznaju kao svog Spasitelja, jer zaista, bez vjere u Njega takvi ljudi nemaju nade u spasenje.

Dao Bog da se i u naše dane ponove čuda obraćenja svijeta svom Spasitelju i pravom Bogu, kako nitko od onih za koje je naš Gospodin Isus Krist prolio svoju Krv, ne bi bio izgubljen. Amen.

Objava 3. uskrsna nedjelja: Otvoriše im se oči kod lomljenja kruha pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ako dobro razmislimo, vidjet ćemo da je cijela povijest spasenja djelo Božjeg Milosrđa. Bog je stvorio cijeli svijet iz ljubavi koju je oduvijek imao prema svojim stvorenjima. Ali kad je čovjek, po grijehu, postao nedostojan Božje ljubavi, Božje milosrđe ga je odmah spasilo. Da ne bi umro u stanju grijeha, Bog mu je dao priliku da se pokaje za svoje grijehe i da probudi nostalgiju za svojim Stvoriteljem i za prijateljskim druženjem s Njim.

Prošla su stoljeća, a čovjek je samo gomilao svoje grijehe i nije se tijelom i duhom vratio svom Bogu. Čak i kad je Bog kaznio grijeh čovječanstva općim potopom, On se smilovao ljudskom rodu i spasio njegovo potomstvo, poštedjevši Nou i njegovu obitelj od sigurne smrti.

Znamo i što se događalo tijekom povijesti spasenja, od Abrahama, Izaka i Jakova, pa sve do Krista. Svugdje vidimo prisutnu brigu i neizmjerno milosrđe Božje prema svom narodu.

U Novom zavjetu to vidimo još snažnije, jer se ovdje vidi da Bog nije milosrdan samo prema jednom plemenu ili prema jednom narodu, nego prema svakom čovjeku na cijelom svijetu. Nema čovjeka na svijetu, kojega Bog ne voli i nema na svijetu čovjeka za kojega Bog ne bi imao milosti. – Jedino što Bog traži od nas, jest naša vjera u Njega, naše oslanjanje i naše pouzdanje u Njegovo milosrđe.

Međutim, nažalost, čovjek ni iz bezbrojnih djela Božjeg milosrđa nije shvatio važnost Njegova milosrđa za svoje osobno spasenje, nego se usredotočio na Božju pravdu. Istina je da je Bog pravedan, apsolutno pravedan, ali jednako je istina i to da je Bog milosrdan i da Njegovo milosrđe nije ništa manje od Njegove pravde.

I sotona želi da se čovjek osloni samo na Božju pravdu, jer – zbog svojih grijeha – svi mi zaslužujemo zauvijek biti u paklu, po Božjoj pravdi. Ali Bog to ne želi. Bog nas nije stvorio za pakao, nego za raj! Ne za poraz, ne za tragediju, nego za vječnu sreću. I zbog toga Bog svakom čovjeku nudi svoje milosrđe. Zar ga nećemo prihvatiti?

Budući da svijet nije bio naviknut računati s Božjim Milosrđem, sam Gospodin nas je naučio da ga tražimo. Odabrao je svetu Faustinu, mladu Poljakinju, da preko nje proširi štovanje Božjeg Milosrđa po cijelom svijetu. Sveta Faustina rođena je 1905. Živjela je samo 33 godine (poput Krista!), a umrla je 1938. god. Njezin spomendan slavimo 5. listopada, na dan njezine smrti.

Bila je časna sestra, redovnica. Isus joj se ukazivao gotovo svaki dan. Tražio je od nje da proširi štovanje Božjeg Milosrđa, da naruči od umjetnika da naslikaju sliku Milosrdnog Isusa, s dvije zrake svjetlosti koje izlaze iz njegova Srca: jedna bijela, koja simbolizira vodu Krštenja, i druga crvena, koja simbolizira njegovu Krv, svetu Euharistiju. Taj je Isusov zahtjev sv. Faustina uputila preko svog ispovjednika, Mihaela Sopoćka. Isus je također tražio da Crkva ustanovi svetkovinu Božjeg Milosrđa na današnji dan – na prvu nedjelju nakon Uskrsa. Sveti Papa Ivan Pavao II. ispunio je taj zahtjev 2000. godine, kad je svetu Faustinu proglasio svetom.

Isus je preporučio svetoj Faustini i druge načine štovanja Božjeg Milosrđa, kao što su: Sveta ura (u 15 sati, kad je Krist umro na križu i kad najviše uslišava naše molitve); Krunica na čast Božjeg Milosrđa, koju vjernici mogu moliti u bilo koje vrijeme, posebno tijekom Svete ure; i Devetnica na čast Božjeg Milosrđa, koja počinje na Veliki petak i završava danas, na svetkovinu Božjeg Milosrđa.

Isus Krist obećava da će biti milosrdan prema svima onima koji se živom vjerom oslanjaju na njegovo Milosrđe, ali nam također obraća pažnju i na činjenicu da tko god se ne osloni na njegovo Božansko Milosrđe, nema drugog izlaza, nego da se suoči s njegovom pravdom, a to znači: prihvatiti muke i kazne koje je zaslužio svojim grijesima.

Stoga vam preporučujemo da se uvijek oslanjate na Božje Milosrđe – i da molite milosrdnog Isusa, bogatog milosrđem, da se smiluje i onima koji su još daleko od njega i koji ga ne ljube i ne oslanjaju se na njegovo Milosrđe, kako bi on, sveznajući i svemoćni, pronašao način da ih obrati k sebi i spasi i njih, jer bez njegova milosrđa takvi ljudi nemaju nade u spasenje.

Dakle, sretna vam bila svetkovina Božjeg milosrđa i neka nam svima ono bude na spasenje! Amen.

Objava 2. uskrsna nedjelja: Cijela povijest spasenja jest djelo Božjeg milosrđa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sinoć smo misom bdijenja započeli slavlje svetkovine Uskrsa. Nastavljamo ga dnevnom misom, sjećajući se prve vijesti o Isusovu uskrsnuću, od anđela Gospodnjih i od žena, koje su rano ujutro bile na grobu.

Ponovno smo čuli prekrasna i uvjerljiva svjedočanstva o uskrsnuću Isusa Krista od najpouzdanijih svjedoka na svijetu, koji su bili Kristovi učenici prije njegove muke, koji su osobno doživjeli njegovo uhićenje, suđenje, raspeće i umiranje, koji su ga trećeg dana nakon Kristove smrti vidjeli živog, unatoč razočaranju i nevjeri. Pojavio se živ i slobodan od granica smrti, vremena i prostora. Ulazi i izlazi kroz zatvorena vrata, razgovara s njima, jede s njima, mogu ga dodirnuti i uvjeriti se da je on živ čovjek, da ima meso i kosti, da nije duh ili utvara. No, kad im se oči otvore i kad povjeruju u njegovo uskrsnuće, on iznenada nestaje pred njihovim očima.

Sveti Petar svjedoči: „Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu općenito, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih” _{(Dj 10, 40-41)}.

Sveti je Petar povjerovao u Kristovo uskrsnuće nakon što ga je osobno susreo, a ne na temelju svjedočanstva žena koje su apostolima donijele riječ anđelâ Gospodnjih. Sveti Toma nije vjerovao ni svjedočanstvu svojih drugova apostola, nego tek kad je osobno susreo Isusa.

Međutim, većina ljudi, uključujući i nas, nema tu sreću osobno susresti i vidjeti uskrsloga Krista. Mi moramo vjerovati na temelju pouzdanih svjedoka, na temelju svjedočanstva Crkve i na temelju svjedočanstva Svetog pisma, Evanđelja.

U Evanđelju _{(Iv 20, 1-9)} danas smo čuli da čak ni sveti Ivan, apostol i evanđelist, nije bio uvjeren da je Isus uskrsnuo odmah nakon vijesti i nakon svjedočanstva žena, već je otišao sa svetim Petrom na grob. Iako je, kao mladić, prvi stigao do groba, ustupio je provo mjesto svetom Petru. Nakon svetog Petra, i on je ušao u grob, koji je bio uklesan poput špilje u stijeni – i, kako sam svjedoči: „vidje i povjerova”! Odmah se sjetio riječi Isusa Krista, koji im je unaprijed prorekao svoju smrt i uskrsnuće. Zato je povjerovao i prije nego što je osobno sreo Isusa.

Kristovo uskrsnuće potvrdilo je sva obećanja koja je Bog dao svom narodu. Potvrdilo je da Bogu ništa nije nemoguće. Potvrdilo je da će se Božji plan za čovječanstvo ipak ispuniti, koliko god to nekome nevjerojatno i nemoguće izgledalo. Bog, koji je stvorio čovjeka ni iz čega, zasigurno može i uskrisiti svoje stvorenje od mrtvih.

Osim toga, Isusovo uskrsnuće jamči nam i naše uskrsnuće na svršetku svijeta, jer ono što je Bog obećao, on će i ispuniti, bez obzira možemo li mi razumjeti to čudo ili ne. Moramo biti iskreni: ne možemo to razumjeti, ali vjerujemo Bogu i sigurni smo da će se ono što nam je Bog obećao ipak ispuniti.

Ali imajmo na umu još jednu činjenicu! Najveće i najnevjerojatnije čudo jest to što je Bog odlučio postati čovjekom i trpjeti kao čovjek za grijehe cijelog čovječanstva. Iako besmrtni Bog, odlučio je umrijeti – da spasi smrtne ljude. To je veće čudo, nego to da Svemogući Bog uskrisi svog Sina od mrtvih i uskrisi svoje vjernike, za koje je njegov jedinorođeni Sin umro na križu. Na tome se temelji naša nepokolebljiva nada u vjernost milosrdnog i svemogućeg Boga, koju nikada ne smijemo izgubiti – čak ni u najtežim životnim trenucima, niti u najneshvatljivijim situacijama, s kojima se moramo suočiti u životu.

Tko se preda Božjoj volji i tko ostane vjeran Bogu do kraja u dobru i zlu života, bit će spašen i uživat će vječnost s uskrslim Kristom!

Stoga još jednom svima vam želim: Sretan Uskrs, svetkovinu preslavnog uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista!

Hvaljen i slavljen bio Isus Krist u sve vijeke vjekova! Amen.

Objava Uskrs: Bogu ništa nije nemoguće! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas nas, prije svega, pogađa koliko je čovjek nestabilan u svojoj vjeri, u svojoj ljubavi i u svojoj vjernosti! Prije mise pročitali smo odlomak Evanđelja _{(Mt 21, 1-11),} o svečanom Isusovom ulasku u Jeruzalem na današnji dan, na Cvjetnicu, tj. samo pet dana prije njegove muke i smrti. Oduševljeni narod dočekao ga je pjesmama i plesom, kao svoga kralja, kličući iz sveg glasa: „Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje, Kralj Izraelov!”

Dakle, prepoznali su ga kao Mesiju, kao Božjeg glasnika, kao onoga koji dolazi u ime Božje da ih spasi, i počastili su ga kao svog kralja, ali – nažalost – samo na trenutak! Brzo su zaboravili tu radost, tu vjeru i sreću ovoga dana, tako da su na Veliki petak ti isti ljudi vikali: „Raspni ga! … Raspni ga!” _{(krh. Mk 15, 13. 14).} – Kakva bijeda, kakav užas!

Istovremeno, Isus se ponaša sasvim drugačije. Ponizno ulazi u Jeruzalem, jašući na magarcu. Dakle, ne kao kralj, nego kao običan radnik. Na Veliki četvrtak ponizio se i oprao noge svojim učenicima. Na Veliki petak ponizio se još više, baš kao što je prorok Izaija rekao u prvom čitanju _{(Iz 50, 4-7):} „Lica svojeg ne zaklonih od uvreda  ni od pljuvanja, … (jer) znam da se neću postidjeti.”

Sveti Pavao u drugom čitanju _{(Fil 2, 6-11)} govori nam da se Krist Gospodin toliko ponizio, da se pojavio samo kao čovjek. Zato ga je Bog uzvisio… Danas smo čuli kako je on završio svoj zemaljski život smrću na križu, ali trećeg dana Gospodin ga je uskrisio od mrtvih i uzvisio na nebo, sebi zdesna.

Dakle, čovjek je prevrtljiv: nema ni odanosti ni ustrajnosti. Naprotiv, Bog je uvijek vjeran i postojan u ljubavi i vjernosti sve do smrti, štoviše – i kroz cijelu vječnost. Jer nakon uskrsnuća više nema smrti. Život vlada u sreći i neprestanoj ljubavi, u vijeke vjekova.

Neka nam Gospodin bude na pomoći, kako bismo mogli nasljedovati Isusa Krista u ljubavi i vjernosti sve do kraja. Amen.

Objava Cvjetnica: Bog je vjeran i ustrajan u ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(Ez 37,12-14),} Bog, preko proroka Ezekiela, najavljuje uskrsnuće svog naroda, koji je gotovo propao u babilonskom sužanjstvu. Ali Bog, koji može uskrisiti i suhe kosti, uskrisit će i sav svoj narod iz njihove duhovne i fizičke smrti.

U drugom čitanju _{(Rim 8,8-11),} sveti apostol Pavao uči nas da oni koji žive pod utjecajem tijela i krvi ne mogu ugoditi Bogu. Ali mi nismo pod utjecajem tijela i krvi, nego pod utjecajem Duha Svetoga Božjega, koji prebiva u nama. Dakle, ako Duh Božji, koji je uskrisio Isusa od mrtvih, prebiva u nama – onda smo sigurni da će on i nas uskrisiti, da bismo živjeli s Kristom.

Današnje Evanđelje _{(Iv 11, 1-45)} detaljno nam govori kako je Isus uskrisio Lazara iz Betanije, koji je bio mrtav i pokopan prije četiri dana.

Kako se dogodilo to čudo? – Dogodilo se božanskom snagom Isusa Krista, koji je za sebe rekao: „Ja sam uskrsnuće i život!” Dakle, uskrsnućem Lazara, Bog pokazuje da se proročanstvo proroka Ezekiela počelo ostvarivati.

Sve je u Božjim rukama: i život i smrt. Bog, koji nas je stvorio ni iz čega, može nas i vratiti u život nakon smrti kad god i kako god on to želi. Međutim, za ovaj novi život u Kristu potrebna je vjera, naše potpuno povjerenje u Njega, povjerenje da je On Sin Božji, Mesija, naš jedini Spasitelj. Potrebna je naše potpuno predanje u Božje ruke.

Jesmo li spremni potpuno se predati u volju Božju u svakom trenutku života, čak i u najtežim trenucima, jer Bog jedini zna čemu nam služe patnje koje moramo podnijeti na putu svog života, na putu spasenja?

– Ako ne, obratimo se odmah, dok nije prekasno, jer bez obraćenja i bez potpunog predanja u volju Božju nema spasenja i nema vječnog života!

Gospodin nam bio na pomoći svojom milošću, da Mu se predamo tijelom i dušom! Amen.

Objava 5. nedjelja korizme: Ja sam uskrsnuće i život! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Veseli se, Jeruzaleme,
kličite zbog njega svi koji ga ljubite!
Radujte se, radujte s njime,
svi koji ste nad njim tugovali!
Nadojite se i nasitite
na dojkama utjehe njegove.”

Čuli smo tri prekrasna svetopisamska čitanja današnje mise. U prvom smo čitanju _{(1 Sam 16, 1-13)} čuli kako se Bog, kao Dobri Pastir, brine za svoj narod i postavlja mu dobrog i svetog kralja Davida na mjesto Šaula, koji nije bio vjeran i poslušan Božjoj riječi. Bog nije izabrao Davida prema osobinama koje se ističu i oduševljavaju ljude. On nije bio ni najveći, ni najjači, ni najomiljeniji u svojoj obitelji. Naprotiv, Bog je izabrao najmlađeg i najbeznačajnijeg među njegovom braćom, jer je poznavao njegovo srce, sveto i vjerno Božjem Zakonu.

Sveti Pavao u drugom čitanju _{(Ef 5, 8-14)} potiče nas da živimo kao djeca svjetla, upravo onako kako nas je Isus Krist učio, rekavši: “Vi ste svjetlo svijeta!” – Tim riječima Isus nam je dao dragocjenu i uzvišenu misiju: da nastavimo njegovo djelo otkupljenja svijeta.

U današnjem Evanđelju _{(Iv 9, 1-41)} Isus je rekao o sebi: “Dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta.” – Da bi dokazao ovu riječ na vidljiv način, izliječio je oči slijepca, koji se rodio slijep. Tako je, kao svjetlo svijeta, omogućio slijepcu da vidi ljepotu ovog svijeta, koji je Bog stvorio za čovjeka i za njegovo dobro.

Ali, više od svjetla tjelesnih očiju, Isus je svjetlo za naše duhovne oči: tako da iz njegova učenja i čudesnih djela razumijemo da je on Sin Božji, poslan na svijet da otkupi svijet od njegovih grijeha i od vječne smrti.

Ovu činjenicu potvrdila je vjera bivšeg slijepca i vjera njegovih roditelja, kao i vjera većine ljudi koji su vidjeli ovo Isusovo čudo ili čuli za njega. Ovo čudo otvorilo je oči duše mnogima, omogućavajući im da razumiju nevidljive, nadnaravne stvarnosti, na osnovu vidljivih stvarni.

Međutim, nažalost, čak ni Božja čuda ne pomažu nevjerniku! – Ne pomažu onima koji su svojom slobodnom voljom, koju im je Bog dao i koju poštuje, odlučili ne vjerovati u Boga i ne pokoravati se njegovoj volji. Oni sa zdravim tjelesnim očima i zdravim razumom, protive se zdravom razumu i očitim činjenicama koje vide, kao i jasnoj vjeri većine ljudi, te zlonamjerno djeluju protiv Krista, koji je činio čuda. Oni također ustaju protiv bivšeg slijepca, kojeg je Isus izliječio, i protiv svih vjernika, izbacujući iz sinagoge sve one koji su povjerovali u Isusova čuda i u njegovo učenje!

Takvo ponašanje ne možemo nazvati ničim drugim, osim: djelom prokletog vraga! – Zašto bi čovjek surađivao s prokletnikom, kada mu Bog nudi blagoslov, vid, slobodu, otkupljenje i sreću? Ne dao Bog da itko od nas slijedi zlobnu sotoninu „logiku”, koja nema nikakve veze s razumom, niti s ljudskom logikom!

Vrlo je važan i početak današnjeg Evanđelja. Apostoli pitaju Isusa: „Učitelju, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, te se on rodio slijep?”

Učenici su bili uvjereni da je svako zlo i svaka patnja koju čovjek trpi posljedica grijeha. Da, to jest posljedica grijeha, jer svi smo naslijedili posljedice istočnog grijeha, koji proistječe od Adama i Eve, preko svih njihovih potomaka! Međutim, nije svako zlo posljedica osobnog grijeha: niti onoga tko pati, niti njegovih roditelja. Moguće je da ni on ni njegovi roditelji nisu krivi, kao što je bio slučaj sa slijepcem iz Evanđelja. Krist je rekao da se taj čovjek rodio slijep, „da se na njemu očituju djela Božja” (Božja moć, Njegovo milosrđe i Njegova ljubav prema čovjeku). – A Božje djelo nije ni prokletstvo ni kazna, već iscjeljenje i spasenje, što se lijepo pokazalo u izliječenom slijepcu, kojeg je Božje čudo potpuno okrenulo k Bogu i vjeri u Njegova Sina, Isusa Krista.

Nikad ne smijemo omalovažavati ljude koji pate zbog nekog fizičkog nedostatka, neke nasljedne bolesti ili nekog problema za koji sami nisu krivi. Ali čak i ako bi bili krivi, moramo im pomoći da se oslobode svog zla, a ne ignorirati ih, misleći da nema potrebe baviti se njima, jer su sami krivi za svoju tragediju i jer je i sam Bog (prema nečijem mišljenju) odustao od njih.

– Ne! Isus je svjetlo svijeta, Isus je Spasitelj! Mi, poput njega, također moramo biti svjetlo svijeta i spašavati ljude od zla, koliko god možemo, uz pomoć Božje milosti.

Ako postanemo takvi, bit ćemo slični Isusu, našem Gospodinu, i baštinit ćemo njegovu nagradu u njegovu nebeskom Kraljevstvu. Amen.

Objava 4. nedjelja korizme: Živite kao djeca svjetla! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(Izl 17, 3-7)} čuli smo kako Gospodin čini čuda u pustinji, da bi spasio svoj narod od žeđi, izvodeći vodu iz stijene. Čak i danas Gospodin čini čuda za nas svaki dan u svetoj misi, dajući nam kao duhovnu hranu i piće za vječni život Tijelo i Krv Kristovu u sakramentu presvete Euharistije, tj. svete Pričesti. A to je puno veće čudo od izvođenja vode iz stijene!

U drugom čitanju _{(Rim 5, 1-2. 5-8)} apostol Pavao nas uči da smo opravdani vjerom u Isusa Krista, koji nas je pomirio s našim nebeskim Ocem umrvši na križu za nas, dok smo još bili grešnici. Isus Krist nam je također dao svoga Duha Svetoga, Duha božanske ljubavi, koji nam daje nadu u vječno spasenje, nadu koja ne razočarava, već se snagom i milosrđem Božjim uvijek ostvaruje.

Evanđelje _{(Iv 4, 5-42)} nam govori o Isusovom susretu i razgovoru sa ženom iz Samarije, odnosno sa ženom iz stranog plemena i strane religije, jer su Samarijanci bili odvojeni od židovskog plemena (od Judeje) gotovo 900 godina prije Krista, i vjerski i politički. Štoviše, on razgovara s jednom uistinu javnom grešnicom, ženom koja je živjela s tuđim čovjekom, nakon što se bila rastala s petoricom prethodnih muževa. Imala je mnogo razloga za osudu, ali Isus je došao ne da je osudi, nego da je spasi. I to ne samo nju, nego i njezine sugrađane.

Ona nije dobro prakticirala vjeru, ali je znala po nešto o vjeri, prema tradiciji svoga naroda. Klanjala je se Bogu na gori Gerizimu u Samariji, ali je također znala da mu se Židovi klanjaju u Jeruzalemu. A Isus je uči da Bog nije ograničen na jedno mjesto: ni na Jeruzalem, ni na Gerizim, nego se Bogu treba klanjati u duhu i u istini.

Donekle je mogla razumjeti što joj je htio reći, ali nije razumjela da Isus govori o Duhu Svetom i o sebi, o Sinu Božjem, koji je za sebe rekao: „Ja sam Put, Istina i Život.” Dakle, samo u toj Istini, koja je Sin Božji, Isus Krist, i u Duhu Svetom možemo štovati Boga Oca na Njega dostojan način. Bez Duha Svetoga, po kojem Bog prebiva u našim dušama, i bez Sina Božjega, koji nas je pomirio s nebeskim Ocem, ne možemo ugoditi Bogu, niti Mu se klanjati onako kako se Njemu sviđa.

Samarijanka je također čula ponešto i o Mesiji i rekla je: „Znam da ima doći Mesija, zvani Krist. Kad on dođe, objavit će nam sve.” – Iako Isus nikada nije dopustio da ga se proglasi Mesijom u Judeji, ovdje, u tuđini i među stranim ljudima, on sam kaže da je upravo on Mesija, jer ovdje nije bilo opasnosti da će ljudi pogrešno shvatiti Mesiju kao političkog osloboditelja od rimske vlasti, već su ga shvatili kao proroka koji će nam „sve otkriti”.

Kada su sugrađani te žene, prema njezinom svjedočanstvu, došli vidjeti Isusa, svidio im se kao učitelj i molili su ga da dođe k njima. Isus je prihvatio i ostao u njihovom gradu dva dana. I mnogi Samarijanci su povjerovali u njega, ne više zbog ženinog svjedočanstva, već zbog njegovog jasnog i savršenog učenja.

Tako Bog koristi i nepodobne ljude da objavi svoju ljubav prema čovjeku i da otkupi one koji u njega vjeruju. Stoga nikada ne smijemo podcijeniti one koji nam govore o Bogu i koji svjedoče o njegovoj ljubavi, jer Bog zaista spašava ljude od grijeha i vječne smrti na mnogo načina – ali uvijek od čovjeka traži vjeru, oslanjanje na njegovo milosrđe i predanje njegovoj svetoj volji.

Prosvijetljeni ovim Kristovim učenjima, obratimo se i mi od ropstva svojih grijeha i loših navika, dobro se ispovjedimo i klanjajmo se Bogu, našem nebeskom Ocu, svaki dan i na svakom mjestu gdje živimo i radimo, ali uvijek u Duhu i Istini: u Duhu Svetom, Bogu, i u Kristu, našem Gospodinu, koji je utjelovljenje Istine. Amen.

Objava 3. nedjelja korizme: Klanjamo se Ocu – u Duhu i u Istini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zaista, veliko i uistinu jako poželjno obećanje! Abraham je povjerovao Bogu i krenuo u tu tuđu zemlju, kako mu je Bog zapovjedio.

Međutim, Bog je dugo vremena nastavio iskušavati Abrahamovu vjeru, izdržljivost i vjernost. On i njegova žena Sara nisu imali djece dugi niz godina. Mnogo kasnije dobili su Izaka. Kroz povijest njegovih potomaka, Bog ih je iskušavao i postupno pročišćavao njihovu vjernost od nevjere, od idolopoklonstva i praznovjerja te usavršavao njihovu vjeru.

Izraelski narod, Abrahamovi potomci, iako su vjerovali u Boga svojih predaka – Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, nisu bili posve vjerni. Često su i lako padali u grijeh. Bog je kažnjavao grijehe naroda, ali je uvijek on bio vjeran i ispunio je sva svoja obećanja. Isus Krist je potomak Abrahama, po kojem su blagoslovljeni „svi narodi zemlje”, kao što je Bog obećao Abrahamu.

U Isusu su blagoslovljeni svi koji u njega vjeruju i svi ljudi cijelog svijeta pozvani su, po vjeri u Isusa Krista, da postanu baštinici njegova blagoslova i spasenja, za koje nas je on svojom smrću na križu spasio od vječne smrti.

Vjera i odanost Isusa Krista nebeskom Ocu također je bila iskušana teškim iskušenjima đavla, kao što smo čuli u Evanđelju prošle nedjelje. Ali sada, na kraju Isusova života, dolazi još jedan test, dolazi sablazan križa, dolazi njegova smrt na križu. Isus je dobro znao da nema spasenja, osim po križu, jer je čovjek svojim grijehom zaslužio smrt – i nema spasenja za čovječanstvo, osim ako Isus umre za nas.

Isusu je to bilo jasno, ali njegovim učenicima to nije bilo jasno. Zbog toga, kako smo čuli u današnjem Evanđelju _{(Mt 17, 1-9),} Isus je sa sobom poveo trojicu izabranih učenika: Petra, Ivana i Jakova. Odveo ih je na goru Tabor i preobrazio se pred njima, pokazujući im svoju nebesku slavu, koja ga je čekala nakon smrti na križu.

Njegova smrt na križu bila je sablazan za njegove učenike, bila im je neshvatljiva. Nisu mogli prihvatiti činjenicu da će i pravednici biti osuđivani na smrt, a posebno nisu mogli shvatiti da će Mesija, Spasitelj Izraela, Otkupitelj svijeta, umrijeti.

Kako bi ublažio tu sablazan, taj skandal, šok, traumu, Isus im je pokazao slavu koju je nebeski Otac pripremio za njega i njegove vjernike. Međutim, Isus je zabranio učenicima da govore o tom viđenju prije nego što on uskrsne od mrtvih. Iako apostoli nisu razumjeli o čemu govori, poslušali su njegovu zapovijed. Nakon Isusova uskrsnuća, ovo je viđenje ojačalo vjeru apostola.

Čuli smo i poticaj svetog apostola Pavla u drugom čitanju _{(2 Tim 1, 8-10),} kako se ne bismo stidjeli svjedočiti za Isusa Krista, „koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po Evanđelju”. Krist nam je donio spasenje i njegovo Evanđelje se naviješta po cijelom svijetu, ali nikada rat protiv Boga i protiv vjere nije bio tako velik, tako organiziran i tako podmukao, tako zao i tako prikriven iza dobara ovoga svijeta, kao što je danas.

Dakle, Bog nam je dao i velike blagoslove i najdragocjenija obećanja, ali čak i danas iskušava našu vjeru po bezbožnom svjetonazoru, po nevjerničkom mentalitetu, po ljudima koji ne vjeruju u Boga i koji preziru i rugaju se svakoj vrsti vjere i svakoj zapovijedi Božjoj i Crkvenoj. Žrtve takvih ljudi postaju ljudi sa slabom vjerom i oni kojima je stalo do toga što će ljudi reći o njima, ako se ne ponašaju kao većina nevjernika, pa takvi gube svoje duše, upravo zato što im je više stalo do onoga što će im prijatelji reći, nego što traži Bog i njegova Crkva.

Tko nema Boga na prvom mjestu u svom životu, uvijek je u opasnosti da izgubi svoju dušu. Mora se hitno pokajati za svoj grijeh, obratiti se, potpuno se pokoriti Božjoj volji, klanjati se jedino Bogu i služiti samo Njemu. Jer se inače uzalud naziva vjernikom, ako ne pokazuje svoju vjeru djelima i ako ne ostane vjeran Kristu do kraja.

Dao Bog da svi mi izađemo kao pobjednici nad iskušenjima koja nas napadaju i ostanemo vjerni raspetom i uskrslom Kristu sve do smrti! Amen.

Objava 2. nedjelja korizme: Bog nam daje velika obećanja, ali i iskušava našu vjeru pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Obično se kaže da korizma traje sedam tjedana. Sedam punih tjedana je 49 dana, a ako pažljivo pogledate kalendar, vidjet ćete da korizma ne traje 49, nego 46 dana.

Ali zašto 46 dana, kada je Krist postio 40 dana, a i Mojsije je činio isto. Izraelski narod je putovao kroz pustinju do Obećane zemlje 40 godina. Mi se tijekom korizme spominjemo upravo tih događaja iz povijesti spasenja. Zašto onda korizma traje 46 , a ne 40 dana?

Pažljivo poslušajte zašto! – Dani posta i pokore su radni dani, dok je nedjelja uvijek spomen na uskrsnuće Isusa Krista. Stoga nikada nema posta nedjeljom. Tijekom korizme imamo 6 nedjelja, plus 40 dana u tjednu. Stoga vrijeme korizme traje 46 dana. Dakle, nešto više od 6 tjedana, ali ne punih sedam tjedana.

Zašto to treba znati? – Treba to znati, jer ima mnogo vjernika koji žele postiti tijekom cijele Korizme, ali trebali bi znati da nedjelja nije dan posta. Svatko tko se želi suzdržati od jedenja mesa čak i korizmenim nedjeljama, a ima dobro zdravlje da može činiti takvu pokoru, slobodan je – ali Crkva to ne traži. I nitko nema pravo zahtijevati od bilo koga da posti i nedjeljom.

Post se preporučuje i ostalim danima korizme, a posebno nemrs, tj. da se ne jede meso. Međutim, veliki post i nemrs – bez mesa, bez jaja i bez mliječnih proizvoda – obavezan je samo na Veliki petak i Čistu srijedu.

Razumije se da mi kršćani ne jedemo meso nijednog petka tijekom godine, osim kad pada na zapovjednu svetkovinu, kao što su Božić, Velika Gospa, Svi Sveti, ili patron crkve. Inače, svaki petak je dan posta i pokore, na čast muke i smrti Isusa Krista, koji je umro na križu za naše otkupljenje upravo u petak.

Vjernik u svim svojim djelima mora biti jednostavan, iskren i ponizan. Moramo znati da smisao korizme nije samo kajanje i pokora, već obraćenje Bogu. Naše pokajanje i žrtve nemaju smisla same u sebi, već u našem obraćenju Bogu! Ne kajanje radi kajanja! Post i kajanje služe kao pomoć obraćenju, kao dokaz obraćenja i kao naknada, zadovoljština za grijehe koje smo počinili svojim lošim ponašanjem.

Nedavno je umro u Africi, u Mozambiku, jedan evangelički protestantski pastor, koji je pokušao postiti 40 dana poput Krista, bez ikakve hrane i pića. Dugo je izdržao, ali nakon 25 dana teško se razbolio, a liječnici mu nisu uspjeli vratiti zdravlje, pa je umro prije nego što je navršio 40 dana posta.

Krist nam je dao dobar primjer molitve, posta i borbe protiv iskušenja đavla, na temelju Božje riječi i oslanjajući se na njegovu milost, ali nikome nije zapovjedio da toliko posti, a pogotovo ne bez ikakve hrane i pića.

U svojim propovijedima Isus je pozivao: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Dakle, cilj i smisao svakog našeg kajanja i svake naše pokore jest vjera i obraćenje k Bogu. I to nipošto ne našim slabim ljudskim snagama, već uz pomoć Božje milosti, za koju moramo moliti, postiti i prikazivati Bogu svoju pokoru i svoje žrtve.

Hvala našem dobrom i milosrdnom Bogu, koji je dopustio ljudima da se žrtvuju jedni za druge i da naše molitve i žrtve mogu biti korisne i našim bližnjima! Adam i Eva, nažalost, ostavili su sve svoje potomke u stanju nasljednog grijeha, jer je njihov grijeh zarazio sve njihove potomke. Ali Božja je dobrota htjela da pravda, svetost i žrtva Isusa Krista, koji je bio čovjek poput nas, postanu opravdanje za cijelo čovječanstvo – za sve one koji u njega vjeruju, koji se u njega uzdaju i koji ga ljube. Isto tako, svaki od nas, ako se molimo, postimo i žrtvujemo za svoje bližnje (osobito nakon što smo se ispovjedili, pričestili i pomirili s Bogom i svim ljudima) – može pomoći svojim bližnjima na putu spasenja. Stoga iskoristimo tu prigodu tijekom ove korizme!

Sve naše obitelji imaju velikih problema, ali sve one imaju i nekoga tko iskreno vjeruje u Boga, iskreno moli i ponizno se žrtvuje za svoje mile i drage. Neka ih Bog stostruko nagradi!

Dao Bog da njihove molitve i žrtve donesu obilne plodove za spasenje i posvećenje i njih osobno, ali i svih onih za koje se žrtvuju i mole. Amen.

Objava 1. nedjelja korizme: Smisao posta jest obraćenje i posvećenje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.