U Svetište Gospe Olovske, zacijelo najstarije Gospino svetište na jugoistočnoj Europi, hodočastilo se još u predtursko doba, a njegova stradalnička sudbina tijesno je povezana sa sudbinom olovskoga franjevačkog samostana, odnosno Provincije Bosne Srebrene. Olovski samostan utemeljen je vjerojatno oko 1360., a od 15. stoljeća u svetištu se čuvala čudotvorna slika Gospe Olovske, pred kojom su se događala brojna čudesna ozdravljenja. Zabilježeno je da je kraljica Katarina u znak zahvalnosti poslala darove olovskom Svetištu pošto se 1454. njezin otac herceg Stjepan Kosača izmirio s njezinim mužem, tj. kraljem Stjepanom Tomašem. Hodočašća u ovo svetište nastavila su se i pod turskom okupacijom sve do kraja 17. stoljeća. Tada, zbog teških kriza i progona koji su uslijed Bečkog rata pogodili Bosnu Srebrenu, olovski je samostan jako osiromašio, a nedugo nakon što su 1700. godine olovski franjevci s pukom preselili u Ilok, u podmetnutom su požaru izgorjeli i samostan i crkva, zajedno s čudotvornom Gospinom slikom.

Hodočašća su obnovljena potkraj 19. stoljeća, a napose nakon 1936., kada je zalaganjem fra Luje Zloušića, a po nacrtu Karla Paržika, sagrađena nova crkva, kasnije ukrašena lijepim vitrajima Slavka Šohaja i novom slikom Gospe Olovske, koju je izradio Gabrijel Jurkić. Godine 2010. ove je građevina proglašena nacionalnim spomenikom kulture BiH, a zalaganjem sadašnjeg rektora fra Ilije Božića Svetište se temeljito obnavlja i dograđuje prema izvornom projektu.

Objava Spomendan bl. Kraljice Katarine i „Fra Lujin dan“ u Olovu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pjesnik – siromah

Šopova biografija očit je dokaz da prave, iskrene, autentične poezije nema bez velike patnje. Drugim riječima, da bi netko bio dobar pjesnik, valja mu najprije iskusiti patnju. A Šop ju je itekako iskusio. Rođen 19. kolovoza 1904. u Jajcu, u strogo katoličkoj obitelji gradskoga geodeta Josipa Šopa, sa svega 8 godina ostao je bez oca, a nakon 6 godina i bez majke. Osnovnu školu završio je u Jajcu, a pet razreda niže gimnazije u Banjoj Luci. Iz svoga bajkovitoga jajačkog zavičaja, uz franjevački svjetonazor koji su mu usadili jajački franjevci, mladi je Šop u svijet ponio nostalgična sjećanja na čarobni vodopad pod gradom okruženim kulama i zidinama, svoju obiteljsku kuću, idiličnu ponoćnu tišinu i pjev pijetlova, ali i na svakojake fizičke poslove koje je obavljao kako bi se prehranio. Jer, daleko od bilo kakve romantike, njegovo djetinjstvo i dječaštvo bilo je prije svega obilježeno neimaštinom koja se može naslutiti iz kazivanja jedne njegove nećakinje: „Striko Nikica je kao gimnazijalac znao pješačiti iz Banje Luke u Jajce jer nije imao za prijevoz.”

Iz Banje Luke je 1921. otišao rodbini u Beograd i upisao se na prestižnu Prvu mušku gimnaziju, gdje mu je francuski predavao pjesnik Momčilo Nastastijević. U Beogradu je potom 1931. diplomirao komparativnu književnost i latinski jezik, a paralelno je u Zagrebu studirao rimsko pravo.

Šop je počeo objavljivati svoje stihove još kao 14-godišnjak: najprije u katoličkim glasilima Anđeo čuvar i Luč, a od 1924. u Vijencu. Do II. svjetskog rada objavio je četiri pjesničke zbirke, a prve dvije, Pjesme siromašnog sina i Nocturno, još kao student (1926./1928.). Ni jednoj ni drugoj tadašnja literarna kritika nije dala velik značaj. Naime, nakon što su se u hrvatskoj lirici tijekom neposredno nakon I. svjetskog rata pojavili avangardni pravci kojima su ton davali M. Krleža, A. Cesarec, U. Donadini, A. B. Šimić i drugi, Šopovo ustrajavanje na vezanom stihu, s izrazitim isticanjem kršćanskoga, štoviše franjevačkoga svjetonazora, i posezanjem za kristološkim imaginarijem, zaodjenutim u nostalgično sjetan zavičajni krajolik, lijeva je književna kritika ocijenila nepodobnim, klasno zaostalim i ideološki nazadnim, što u konačnici i nije neočekivano. Neočekivano je međutim da ni katolički orijentirani časopisi nisu Šopu dali zeleno svjetlo: dežurni čuvari čiste vjere, okupljeni oko isusovačkoga časopisa Život, smatrali su njegovo portretiranje Isusa kao prolaznika ili čovjeka iz susjedstva u najmanju ruku neopreznim i neprimjerenim, dok im pjesnikovo intimno prijateljevanje s božanskim gostom Isusom, poistovjećenim s običnim malim čovjekom, naizgled lišenim svega božanskoga, izgleda nedolično. Šopov se Isus zajedno s pjesnikom i njegovom sestrom u jednopregu noću vozi usnulim gradom i propalim imanjem; sjeda s pjesnikom za stol odloživši svoju aureolu poput šešira na vješalicu, a ponekad njome u ljutnji i lupi o stol; kao siromašan i gladan putnik namjernik prihvaća da mu pjesnik kupi odijelo, cipele i šešir, prije nego svrate u krčmu u kojoj će s bolom dočekati pijetlov krik; čitajući novine, u kojima kao da je zgusnuta sva patnja i nevolja ovoga svijeta, Isus se ljuti i tuguje nad posrnulim čovječanstvom dotle da ga pjesnik tješi komadom topla kruha… Strogo usredotočeni na dogmatsku ispravnost Šopove poezije kao jedino mjerilo njezine vrijednosti, katolički su mu kritičari zatvorili vrata svojih redakcija predbacujući mu da tobože miješa uzvišeno s komičnim, duhovno s trivijalnim, da se njegova „duhovna nepristojnost” ne gubi ni pred svetohraništem, da mu se religioznost zaustavila tek na pola puta do pravovjerja, a da spominjanje životinja, napose pijetlova, u pjesmama/molitvama podsjeća na patarenstvo. Dakako, motiv pijetlova noćnoga pjeva aludira na Petrovu izdaju Isusa, odnosno čovjekovu grešnost općenito, a nalazimo ga i kod kršćanskoga pjesnika Prudencija početkom 5. st.: „Već glasnik dana krilati / o blizom svjetlu popijeva, / a Isus, duša budilac, / svoj puk na život poziva.”

Zagledan u male stvari

Nakon što je 1931. završio studij i zaposlio se kao gimnazijski profesor latinskoga, Šop je počeo intenzivno prevoditi rimske pisce te je 1935. doktorirao na Horaciju. U Beogradu se tih godina družio ne samo s tamošnjim istaknutim književnicima, okupljenima oko Srpskog književnog glasnika nego i s bosanskim franjevcima Josipom Markušićem i Augustinom Čičićem te generacijski bliskim Ljubom Hrgićem, kojemu je priznao „da mnogo voli djevojke”. Platonski zaljubljen u svoju sedam godina mlađu učenicu Divnu Denković (1911. – 1986.), napisao joj je više od 200 pisama (Hrgiću je spomenuo čak 600), neka i nakon što su osnovali svoje obitelji. Ta su pisma odraz jedne posve originalne ars amatoria, već interpretirane u Nocturnu (1928.), a objavio ih je Dragutin Tadijanović 2002. pod naslovom Knjiga vječne ljubavi,zajedno sa Šopovim pismima njemu. Preko Divne je stupio u kontakt s tada čuvenim francuskim pjesnikom Francisom Jammesom (1868. – 1938.), čijim se motivskim repertoarom obogatio. Primjerice, Jammes kazuje Molitvu da odem u raj s magarcima, a Šop San magaradi.

U sljedećim zbirkama – Isus i moja sjena (1934.) i Od ranih do kasnih pijetlova (1939.) – Šop produbljuje svoj interes za naoko beznačajne stvari koje prikazuje svom Isusu kao molitve: da svi imaju posla, da tvornice polaganije rade, da seljaci sretno stignu, da volovi ne ostanu bez posla i sl. U svome Dnevniku fra Ljubo Hrgić piše da Šopov Isus „hoda svukuda, ali je najmanje u crkvi, on je njemu pred očima, a sigurno kao osoba i u srcu […]. I to je kod Šopa lijepo što se on ispovijeda Isusu […] što on nije rušitelj nego zida s Isusom. Isusa stavlja kao glavno lice na ovaj svijet.”

Zagledan u zvijezde

Nakon što se početkom 1941. vjenčao s Antonijom Erceg i preselio u Zemun, Šop je doživio strašnu traumu: pri njemačkom bombardiranju 6. travnja skočio je s velike visine iz zgrade koja se rušila i pritom teško ozlijedio kralježnicu, zbog čega će do kraja života ostati djelomice ili posve nepokretan. Pošto je sa suprugom i posinkom 1943. prešao u Zagreb, iste je godine objavio zbirku pjesama Za kasnim stolom, a odmah zatim i zbirku čudesno neobičnih pripovijedaka Tajanstvena prela. Distancirajući se od poezije po narudžbi, tj. u službi komunizma, Šop je nakon rata ponovno iskusio neimaštinu: tek 1947. zaposlio se kao lektor u nakladničkoj kući Zora, a 1949. Krleža ga je angažirao da za JAZU prevodi djela hrvatskih latinista: Česmičkoga, Šižgorića, Ferića, Katančića i dr.

Već dvjema posljednjim zbirkama Šop pokazuje da se nalazi na pragu nove faze svoga pjesništva, tj. da je sve manje zagledan u prirodni, a sve više u natprirodni svijet, prepuštajući se istraživanju onostranoga, ne samo u vjerskom nego i u kozmološkom smislu. Na pola svoga životnoga puta, brutalno suočen s iskustvom krhkosti vlastitoga tijela, Šop gradi novu strategiju: prkoseći gravitaciji, tijelom prikovan za postelju, započinje svoju svemirsku pustolovinu i otiskuje se u međuzvjezdane prostore. I dok je u prethodnoj fazi njegova pjesništva pijetlov pjev ispunjavao prostor nad krajolikom, u sljedećim zbirkama (Kućice u svemiru, 1957.; Svemirski pohodi, 1957.; Astralije, 1961. i dr.) pjesnik se okreće svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova u kojima spoznaje sebe, a njegov izraz pritom postaje sve apstraktniji i nedokučivo hermetičan, kao da je doslovno poslušao Opomenu brata po peru A. B. Šimića: „Čovječe pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda. // […] Na svom koncu / mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde!”

Do konca života, osim još nekoliko poetskih zbirki, objavio je i poetsku dramu Bosanska trilogija (1980.) u tri čina, u kojoj tematizira okolnosti pada Bosne pod Osmanlije. U njezinu epilogu fra Anđeo, odlazeći da živi u kostrijeti, vraća sultanu darovani plašt:

Uzmi svoj plašt jer u njem ti je vlast
a, Mehmede, beli, vlast nije čast.

Providnost je htjela da Šop i Krleža, stari znanci, budu pokopani na Mirogoju istoga 4. siječnja 1982. I dok se na jednoj strani Partija fanfarama oduživala Krleži, na drugoj je strani Šopov ukop predvodio bibličar fra Bonaventura Duda.

Osim što je prisutan u školskim čitankama, Šopov nas lik promatra s novčanice od 100 KM, a uspomenu na ovoga sveca/pjesnika već 20-ak godina početkom listopada njeguje jajački HKD Napredak manifestacijom „Šopovi dani na Plivi“.

Objava Nikola Šop – Iskrene poezije nema bez velike patnje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pozdravljajući sve prisutne na početku misnog slavlja, fra Dalibor ih je pozvao da zahvale Bogu za dar života, za svećenike, kao i za sva ostala dobra kojima nas Stvoritelj obdaruje, a fra Ivica je intonirao svoju propovijed mislima Ive Andrića (Ex ponto) koje sjajno ilustriraju svećenički poziv i poslanje:

U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putem. Nisu mi bile ni četiri godine kad sam usnuo da je s ikone sišao preda me jedan svetac i predao mi raspelo koje je njemu dotežalo. I ništa mi drugo nisi dao na put. Tebi me je zavjetovala moja majka u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema pomoći niotkud osim pomoći Tvoje i kad su sva vrata zatvorena osim vrata Tvojih. Tko je vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet: s križem siromaštva i teretom velikih zavjeta. I hodao sam svijetom i udarao na vrata ljudskih sudbina, ali sva su redom za mene bila zatvorena. Kasno sam shvatio da se ne otvaraju silom. […] I postavljao si svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta i da me onda prkosna i ostavljena okružiš svojom ljubavlju, koja boli i posvećuje.

Ja znam da nitko živ nije prešao svoj put, a da mu se Ti nisi približio, položio svoju ruku na njegovo rame i pošao s njim barem jedan čas. Prevelika je i preteška ta mudrost i ta snaga kojom nas iskušavaš. […] Osjećao sam uvijek da si ti bio prisutan u kruhu koji jedemo i vodi koju pijemo, da si tako prožimao tijelo naše i uvlačio nam se u krv, da tako ravnaš korake naše.

U ugodnu druženju nakon misnog slavlja prisutni su izrazili svoje zadovoljstvo što su ova dvojica franjevaca proslavili svoje jubileje skromno i bez pompe.

(dr. Marija Prskalo)

Objava Proslava sv. Ane u župi Foča pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.