Lik Fra Grge Martića

Rodio se 24. siječnja 1822. u siromašnoj hercegovačkoj obitelji nedaleko od Posušja, točnije u Rastovači, od oca Grge i majke Jele, rođene Kukuljević. Na krštenju je dobio ime Mato. Oca je izgubio s osam godina, a brigu o njemu, braći i sestrama preuzima stric Rade. Živjeli su skromno u nevelikoj trošnoj kući u Rastovači pokrivenoj raževim snopljem, složenim po drvenim gredama. Na sredini jedne i jedine prostorije nalazilo se ognjište gdje se ložila vatra, pekao kruh i kuhala kaša od brašna, koju bi čeljad jela za sinijom, nakon što bi se Bogu zahvalili na onome što im je podario taj dan. Ono čega se kasnije fra Grgo Martić rado prisjećao jesu gusle okačene u kutu sobice, koje bi u zimskim večerima okupljale mještane i u njegovoj kući na sijelu, gdje bi stric Rade dugo u noć pjevao junačke pjesme, što je fra Grgu kasnije potaknulo da pjeva i piše u narodnom desetercu.

Još u dječaštvu zapažena je njegova darovitost, te ga je otac nakanio poslati u svećenike. Budući da ga je smrt u tome spriječila, to je učinio stric Rade. Kad mu je bilo dvanaest godina, stric ga je doveo u kreševski samostan 1834. god. Veoma nadaren brzo je napredovao te je stupio u franjevački novicijat 1837. obukavši franjevački habit, a za redovničko ime uzeo je fra Grgo. Nakon godine novicijata otišao je u požešku gimnaziju gdje je proučavao klasične jezike kao i ostale znanosti. Dvije godine filozofije završio je u Zagrebu gdje je upoznao ilirski pokret i usvojio njegove ideje te se upoznao s Ljudevitom Gajem i drugim ilircima. Nakon završene filozofije otišao je u Stolni Biograd u Ugarsku da uči bogosloviju i tu je ostao četiri godine. Kroz to vrijeme održavao je čvrste veze s hrvatskim ilircima pišući pjesme i novinske članke. Godine 1844. vratio se u Bosnu gdje ga je na Božić biskup fra Rafael Barišić zaredio za svećenika, a prvu misu slavio je 14. siječnja 1845.

Bio je tri godine kapelan u Žepču (1847-1850), a nakon toga imenovan župnikom u Sarajevu (1850-1854). Zatim je 1854. preuzeo službu župnika u u Ponijevu – današnja župa Novi Šeher, a potom opet u Sarajevu od 1856.

Išao je i na kraće vrijeme u Bugarsku i Rumunjsku, a tri je godine bio i nastavnik mladim franjevcima u Kreševu (1857-1860) te ponovno župnik u Ponijevu (1860-1863). Nakon toga uprava provincije ga 1863. šalje u Sarajevo za župnika i zastupnika kod turskih vlasti, tu ostaje do okupacije 1878. godine. Tih godina bio je redoviti gost i prijatelj đakovačkog biskupa Strossmayera. Ubrzo po okupaciji BiH otišao je u Kreševo gdje je kao umirovljenik ostao do svoje smrti, a odatle je ponekad išao u Prekosavlje, putovao u Dalmaciju pa čak i u Rim.

Fra Grgin rad za katolički puk i franjevce bio je plodonosan. General Reda mu je 1893. dodijelio čast jubilata. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti imenovala ga je počasnim članom. Huršid-paša, osmanski vojskovođa i veliki vezir, odlikovao ga je svojim prstenom i monogramom, a Franjo Josip I. viteškim redom i željeznom krunom. Fra Grgo je bio marljiv i željan naobrazbe. Poznavao je više stranih jezika: latinski, talijanski, francuski, turski, mađarski te njemački. Zbog svog pjesničkog opusa slavljen je kao naš Homer. Fra Grgo je umro u Kreševu 30. kolovoza 1905. gdje je i pokopan.

Drugi o fra Grgi Martiću

Prije govora o društvenom i kulturnom angažmanu fra Grge Martića, navest ćemo neka mišljenja o njemu zabilježena u ljetopisu kreševskoga samostana koja govore o njegovoj osobnosti. Ljetopisac, što se jasno zapaža, daje subjektivne ocjene o fra Grgi i treba ih uzimati s rezervom. Tvrdi da je fra Grgo bio najnaobraženiji u Bosni i Hercegovini u pitanju svjetovnog znanja, ali se nije puno snašao kao redovnik i svećenik. Uživao je pohvale među svjetovnjacima, dok u zajednici nije bio na dobru glasu. Trudio se ne izgubiti milost kod svjetovnih vlasti, među kojima je neprimjereno govorio o redovničkoj subraći. Uživao je u mirovini koju mu je dala vlada, imao je svoju konobu… Od svih najmanje je, piše ljetopisac, pridonio za gradnju novog kreševskog samostana, ali ipak je za sebe odabrao dvije sobe.

No, neki podaci upadno odudaraju od ljetopiščevih zapisa. Primjerice, kada je na Badnjak 1868. izgorjela samostanska štala i samostan pretrpio ogromnu materijalnu štetu, novac se tražio od samostanskih župa i pojedinaca. Među glavnim donatorima bio je fra Grgo Martić sa 188 groša, više nego sva sela i župe.

U mnogim neprilikama fra Grgo je posuđivao novac i vraćao tuđe dugove te je javno slavljen i poštovan. Godine 1902, u povodu njegova 80. rođendana, Kreševo ga je pozdravilo bakljadom, gvardijan mu pripremio banket te je upriličena svečana akademija. Počast mu je iskazana i znatno kasnije, kada je 1972, u povodu 150. obljetnice njegova rođenja, u Sarajevu na Filozofskom fakultetu upriličen znanstveni skup, a pošta mu se odužila posebnom markicom s njegovim likom.

Politički rad fra Grge Martića

Teške političke i društvene prilike u BiH tijekom osmanske vladavine, pa i za života fra Grge Martića, uzrokovale su da franjevci postanu i politički zastupnici puka pred vlastima. U uvjetima društvene obespravljenosti katolici su se mogli uteći samo fratru kao školovanom i susretljivom čovjeku koji će ih zastupati pred osmanskim vlastima i boriti se za njihova prava. Tako se stvarao još bliži odnos između puka i franjevaca, a dokaz te blizine, kroz povijest, jest i u oslovljavanju franjevaca ujacima, čime se izražava jedna vrsta obiteljskog odnosa. Uprava provincije Bosne Srebrene uvidjela je sposobnost i komunikativnost fra Grge Martića u borbi za društveni interes. Zbog toga ga je imenovala agentom Provincije u Sarajevu, gdje je posredovao između Provincije i tadašnjih vlasti. Agencija bosanskih franjevaca, u kojoj je Martić imenovan agentom, osnovana je 1856. u Sarajevu.

Već je bilo govora o njegovoj povezanosti s konzulima i vezirima, napose s Omer-pašom Latasom, Osman-pašom te sa Safet-pašom. Sva ova poznanstva koristio je da zaštiti interese katolika i franjevaca, ali čineći usluge pojedincima, ne samo katolicima, nego pravoslavcima i muslimanima, mnoge je spasio od vješala. Iako je u mladosti bio žestoki ilirac i zalagao se za široko narodno jedinstvo, ulazeći u zrelije godine, oko 1866, mijenja svoj stav. Shvativši namjere velikosrpskih krugova, polako se preusmjeravao prema idejama hrvatskog državnog prava, no, pritom je zadržao dobre odnose s pravoslavcima i muslimanima. U svom djelu Zapamćenja sam navodi kako se poslije 1860. po Bosni razmahala srpska propaganda svojatajući Bosnu za Srbiju i Dušanovo carstvo. Poznata mu je i mudra domoljubna izreka: „Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske”.

Želja fra Grge Martića i njegove subraće franjevaca bila je život u slobodi bez tuđinskih pritisaka. Takav stav izići će na vidjelo tijekom održavanja Berlinskog kongresa 1878. na kojem su sudjelovale tadašnje velike sile Njemačka, Austro-Ugarska, Francuska, Velika Britanija, Italija, Rusija i Osmansko Carstvo. Nešto prije toga Rusija je prisilila Osmansko Carstvo na sklapanje Sanstefanskog mira (potpisan 3. ožujka 1878. u San Stefanu, naselju zapadno od Istanbula) kad dolazi do prekidu rusko-turskog rata, nakon čega je stvorena velika Bugarska, a djelomično proširene Srbija i Crna Gora. Protiv takvog čina Rusije bile su europske sile pa su sazvale kongres u Berlinu, gdje se trebalo raspravljati i o sudbini Bosne i Hercegovine. Postojala su dva rješenja. Prvo od Srbije i Crne Gore, da se Bosna pripoji Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori. Drugo rješenje dala je Austrija koja je željela da se te pokrajine pripoje Monarhiji. Austro-ugarski ministar vanjskih poslova Andrássy s Berlinskog kongresa poslao je brzojav austrijskom konzulu u Sarajevo, kojim je priopćio kako pristaše srpskih planova tvrde da nitko u Bosni ne želi Austriju, pa ni katolici. O tome se konzul posavjetovao s Martićem, a on mu je dao protivnu izjavu. Martić je tvrdio kako Srbija za sedamdeset godina uprave u svojoj zemlji nije napredovala te kako je netolerantna prema katolicima i ne dopušta sagraditi niti jednu katoličku crkvu.

Ova izjava možda i nije bila presudna za predanje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, ali jasno pokazuje Martićev stav tih godina. Iako nije bio naklonjen Austro-Ugarskoj, ipak se nadao kako će Hrvati i drugi Slaveni jedino tako ostvariti svoje narodne težnje. Čak je tih dana bio i član Hadži-Lojinog medžlisa koji je upravljao ustankom protiv austrougarske okupacije BiH, iako se Martić založio za austrijsku okupaciju. Sve je to činio jer je sa svima nastojao održati dobre odnose i ne doživjeti sudbinu svog prijatelja Jukića, ali je Stevo Petranović, poznati srpski pedagog, kulturni i nacionalni radnik, želio nauditi Martiću poručivši Osmanlijama kako je on jedini krivac za predaju Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. I biskup Strossmayer i povjesničar Franjo Rački bili su bijesni što je tako postupio pa su ga nazvali kukavicom i izdajicom, pa čak i Judom, iako se kasnije đakovački biskup s njim pomirio. Za vrijeme okupacije Martić je posredovao i savjetovao austrijskog generala i vojskovođu Josipa Filipovića o svakom daljnjem postupku u nadi sjedinjenja s Hrvatskom, što se naravno nije dogodilo.

Kulturni rad fra Grge Martića

Kroz sve vrijeme osmanske vlasti u BiH franjevci i puk borili su se za svoja prava, tako da bi teško bilo govoriti o povoljnim uvjetima za kulturni rad i prosvjetu. Teško stanje potrajalo je do sredine XIX. stoljeća. Jedina rasadišta zapadne prosvjete bila su tri franjevačka samostana i to u Kreševu, Fojnici i Sutjesci nakon Bečkog rata (1683-1699). Franjevci su bili jedini u Bosni sa solidnim obrazovanjem koji su završavali studij na učilištima u zapadnim zemljama. Vrlo loše stanje u prosvjete vladalo je kod dobrog dijela pravoslavaca i muslimana. Ni pripadnici pravoslavnog klera nisu dobro stajali s pismenošću. Sam je fra Grgo nerijetko prevodio pisma vladikā upućena pravoslavnim svećenicima, jer su bili nepismeni, te nisu mogli ni pročitati ni odgovoriti na njih. Kod muslimana stanje je bilo još i teže. Vlast se nije brinula za opismenjavanje, a od siromašne raje teško se moglo nešto i dobiti za podizanje škola.

Mladi franjevci koji su svoje studije završavali po svijetu nastojali su raditi na opismenjavanju. Kako vlast nije dopuštala podizanje katoličkih škola, biskup fra Augustin Miletić uveo je analfabetske tečajeve 1815. gdje su se učila slova i osnove pismenosti. Već u tridesetim godinama XIX. st. fra Ilija Starčević otvorio je prvu školu u BiH u Tolisi. Franjevci su 1830. poslali molbu carigradskom sultanu Abdul Azizu da im dopusti slobodno podizanje škola, na što nisu dobili nikakav odgovor. Zato su zagrebački ilirci pomagali i bodrili svoju bosansku braću franjevce. Na tom području iznad svih bio je zauzet fra Ivan Frano Jukić koji je napisao predstavku Visokoj Porti 1850. u ime bosanskih kršćana, da mogu slobodno otvarati škole, dovoditi učitelje iz drugih zemalja, slati učenike u druge zemlje te je tražio od države da financira škole.

Iz jednog Jukićeva pisma fra Grgi Martiću iz 1847. jasno se vidi kako fra Grgo ni blizu nije onako revnosan i gorljiv pučko-prosvjetiteljski radnik kao fra Ivan Frano Jukić. U tom pismu Jukić potiče mlađeg brata na prikupljanje umotvorina i otvaranje narodnih učilišta: „Deder, brate, nastoj ti koliko god možeš oko ljudi tih tuda, da što prije prodrete i tvorite! Ja sam sve poslove sad na stranu metnuo dok to ne uradim. Tako valja da i ti uradiš, jer doista to je djelo jedno najslavnije i najkorisnije za buduće naše biće!”.Kako je Martić uvelike bio angažiran u politici te stvorio dobre veze, angažirao se i na ovom području te ostvario zapažene rezultate.

Martić i Jukić složno su radili oko organizacije školstva u BiH i realizacije ideja ilirskog pokreta. Nakon što se Jukić 1850. obratio Visokoj Porti da katolici i pravoslavci osnivaju zajedničke škole, gdje bi se uveo minimalan porez narodu od čega bi se škole uzdržavale te se i narod međusobno zbližio; no, kako je narod bio veoma siromašan, ne usudiše se franjevci uvoditi školski porez. Zato su se biskup fra Marijan Šunjić i fra Martin Nedić obratili bečkom Ministarstvu prosvjete za pomoć, nakon čega je car Franjo Josip I. odobrio bosanskim franjevcima kroz tri godine pomoć od 1500 forinti za podizanje i uzdržavanje osnovnih škola. Ovo je kod franjevaca pobudilo veliki interes za školstvo, a u prilog tomu išao je i sultanov proglas „Hatihumajun” iz 1856. g. po kojem svi podložnici, bez razlika vjere, mogu pohađati sve škole. Već 1858. u Bosni je bilo 17 škola, a nove su se konstantno otvarale. Nakon Jukićeva progona iz Bosne, brigu za školstvo i prosvjetni rad preuzeo je fra Grgo Martić. Tako je već 1854. sa starješinstvom organizirao pučko školovanje i donio određene statute i odredbe.

Fra Grgo je 1857. započeo svoj nastavnički rad u Kreševu. Predavao je bogoslovske nauke. Prema đacima uvijek se odnosio kao drug, učitelj i roditelj. U kreševskoj školi ostao je zapamćen kao vrlo točan i dosjetljiv profesor s mudrim citatima i poslovicama, a jedno vrijeme imenovan je i prodirektorom kreševske gimnazije. Uz pomoć austrijske, osmanske i francuske vlade, Martić je 1865. u Sarajevu osnovao uglednu školu za mušku i žensku katoličku djecu, tzv. realku. Kada je uvidio da pada zanos za škole te one počinju nazadovati, uz pomoć dobročinitelja zauzeo se za reformiranje i osnivanje novih. Tada su pozvali sestre milosrdnice, koje su po raznim mjestima otvarale škole, te su 1871. došle u Sarajevo. Kako je bilo veoma teško dobavljati školske knjige, franjevci su bili primorani pisati ih sami. I fra Grgo je napisao jednu i obavio je 1871. pod naslovom Početni zemljopis za katoličke učione u Bosniu obliku katekizma.

Književni rad fra Grge Martića

U svemu što je radio fra Grgo Martić se najviše pronalazio u pjesništvu. Počeo je još kao đak u Zagrebu pisati stihove i to je radio tijekom šest desetljeća. Za života je ispjevao preko sto tisuća stihova. Najpoznatiji su mu Osvetnici, sastavljeni od sedam cjelina, u kojima je opjevao borbe u Bosni i Hercegovini u 19. st. Znatno kraći su Posvetnici u kojima veliča duhovne velikane, na prvome mjestu sv. Franju, kao i druge istaknute likove Franjevačkog reda. Od ostalih djela tu su: Osmanida, Put u Dubrovnik, Krštenik u 13 poglavlja, Makabejci, Skončanje vladavine izraelske, Obrana Biograda 1456., Boj na Kosovu, Zapamćenja, te mnogobrojna pisma, posvete i prigodni govori. Još od očeva doma bavio se prikupljanjem narodnih pjesama, a kasnije je to činio s Jukićem i biskupom fra Marijanom Šunjićem. Prikupili su mnogo pjesama od kojih je fra Filip Kunić 1858. u Osijeku izdao samo jedan dio. Ostatak pjesama predao je Andriji Torkvatu Brliću u Brodu da ih s vremenom tiska, a nakon što je Brlić umro, pjesme su se zagubile.

Kao trajni spomen na fra Grgu Martića, franjevci su u kreševskom samostanu nakon njegove smrti priredili spomen-sobu koja je privlačno mjesto za mnoge posjetitelje. Spomen-soba nalazi se u novom muzeju Franjevačkog samostana u Kreševu i u njoj su pohranjeni predmeti i knjige kojima se služio fra Grgo Martić. Važno je spomenuti samo neke stvari poput darova poznatih ličnosti, priručnika, lovačkih pušaka, odličja, rukopisa itd. U ormaru se nalazi 159 naslova Martićevih knjiga, kao i stol s ladicom kupljen od Omer-paše Latasa. Tu su i pepeljare, lule, satovi, šalice, tanjurići, oprema za konje, kao i najdraži fra Grgin instrument – gusle.

Fra Grgo Martić ostavio je iza sebe dubok trag djelujući u pastoralnoj službi, književnosti, kulturi, politici i prosvjeti. Kao književnik bio je za života hvaljen, a kasnije dugo vremena nepravedno osporavan. Danas se na njegovo stvaralaštvo gleda uravnoteženo, bez nekritičkog izdizanja, s jedne, ili podcjenjivanja, s druge strane. Fra Grgo sada zauzima primjereno mjesto u povijesti bosanskohercegovačke i hrvatske kulturne povijesti, upravo ono koje mu i pripada!

Mnoge zemlje nezgoda prijela,
Mnoga majka oplakala sinka,
I drugovi bjesno pateničtvu…
Moj Jukiću! moj prvotni druže!
I Tebe mi to zlodobje skruši,
Al ti osta vječni spomen duši!

(G. M., „Osvetnici” )
(Izvor: Bilten franjevačke teologije 2020/2021)

LITERATURA:

ČIČIĆ A., Monografija o fra Grgi Martiću, Zagreb 1930.
KARAMATIĆ M., Biografije bosanskih franjevaca, Sinopsis, Sarajevo – Zagreb 2015., 603 – 633.
KECMANOVIĆ I., Fra Grgo Martić, Sarajevo 1956.
MILAKOVIĆ J., Fra Grgo Martić: Spomen knjiga, Napredak – Sarajevo, 1906.
ŠIMIĆ J., Fra Grgo Martić, Diplomski rad, Sarajevo 2021.

(Fra Marko Cvitković, Kalendar sv. Ante 2025)

Objava Pogled na život i djelo fra Grge Martića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Skup je organiziran u povodu 120. godišnjice smrti fra Grge Martića, jednog od najistaknutijih franjevaca i kulturnih djelatnika 19.stoljeća.

Na skupu su sudjelovali znanstvenici i stručnjaci koji su kroz izlaganja predstavili nova istraživanja i poglede na život i djelovanje fra Grge, s posebnim naglaskom na doprinos književnosti, školstvu, prosvjetiteljstvu, političkom životu, prevoditeljskom i uredničkom radu, sakupljanju narodnog blaga te svećeničkom i redovničkom djelovanju.

Od domaćih snaga, govorili su Milo Jukić, također dio organizacijskog odbora, na temu “Knjiga dužnika fra Grge Martića” te mr.sc. Irena Stanić Radić. Stanić Radić je imala rad na temu društveno političkih okolnosti djelovanja franjevaca u BiH u zadnjem stoljeću osmanske vladavine i neposredno prije austrougarske okupacije.

Nazočni su posebno zanimljivim ocijenili “nastup” Amera Masle koji je govorio o fra Grgi i franjevcima kroz djela Hamdije Kreševljakovića koji je također imao značajne obiteljske poveznice sa Kreševom.

Prof.dr. Marinko Marić predstavio se temom “Dubrovačke slike i prilike u putopisu fra Grge Martića 188. godine.

Prof.dr. Katica Krešić i prof.dr. Irina Budimir odlučile su se fra Grgin leksik Tevtera od likaria dok je dr.sc. govorila o jezičkim osobitostima Martićevih Posvetnika.

O Bosanskom Homeru, kako nazivaju fra Grgu Martića pripovijedao je prof.dr. Ivica Petrović a da ovog franjevca iznimno cijene i izvan naših granica, nazočni su se uvjerljivi kroz rad prof.dr. Tomasza Jaceka Lisa iz Poljske.

Svi prihvaćeni radovi će biti objavljeni u posebnom zborniku.

Skupu su nazočili i predstavnici Općine Posušje, fra Grginog rodnog mjesta a svi sudionici imali su priliku upoznati se i sa znamenitostima Kreševa.

Objava U Kreševu obilježena 120. godišnjica smrti fra Grge Martića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Očekujemo radove koji će iz arhivskih izvora donijeti nove detalje o fra Grginom životu i djelovanju te radove koji će dodatno osvijetliti njegov prinos u pojedinim područjima (književnost, školstvo i prosvjetiteljstvo, politički život, prevoditeljski rad, urednički rad, sakupljanje književnog narodnog blaga, svećeništvo i redovništvo, itd.). U obzir dolaze i teme kojima će biti prezentirani društveni i politički ambijent fra Grgina vremena. S obzirom na fra Grginu svestranost, dobrodošao je interdisciplinarni pristup u obradi tema.

Sažetke (do 200 riječi) treba poslati do 1. IV. na e-mail simpozijfragrgomartic@gmail.com. Autori će biti obaviješteni o (ne)prihvaćanju teme do 15. IV. te dobiti možebitne sugestije i prijedloge. Cjelovite radove treba poslati do 20. VIII., ali ovaj rok u iznimnim slučajevima može biti produžen. Radovi će biti recenzirani (dvostruka anonimna recenzija) i objavljeni u posebnom zborniku.

Autori uz sažetak trebaju dostaviti i sljedeće podatke: ime i prezime, naziv i adresu institucije u kojoj su zaposleni, te e-mail adresu.

Pozivamo autore da obrate pozornost i imaju u vidu da su neke teme već obrađene na prethodno održanim znanstvenim skupovima o životu i djelu fra Grge Martića (Sarajevo, 1972., Zagreb, 1995, Đakovo, 2022.).

Organizatori će osigurati naknadu za prijevoz do Kreševa, smještaj i hranu, a autorima čiji radovi budu prihvaćeni bit će osiguran honorar.

(Organizacijski odbor)

Objava Poziv na skup o fra Grgi Martiću pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Za opismenjavanje običnoga puka franjevci su koristili knjigu fra Stipana Margitića Markovca, rođenoga sredinom 17. stoljeća u Jajcu a koji je umro 1730. godine u Fojnici. Najveći dio života proveo je u samostanima u Fojnici i Kreševu, a mnogo je putovao po Bosni. Njegova najpoznatija knjiga Ispovid karstianska, objavljena u Veneciji 1704., u narodu je bila poznata kao Stipanuša.Jedna od najčešće korištenih početnica, tzv. bukvara za učenje čitanja i pisanja, bila je ona biskupa fra Augustina Miletića (1763., Fojnica – 1831., Vidoši kod Livna) Početak slovstva i nauka krstjanskoga, tiskana u Splitu 1815. i 1822. godine, jednostavno prozvana Biskupovača. Ova početnica imala je desetak stranica i bila je pogodna za opismenjavanje običnoga puka. Fra Julijan Jelenić ističe: „Pa buduć u ta vremena još ne bijaše dopušteno graditi škole, franjevci su održavali neku vrstu analfabetskih tečajeva među bosanskim katolicima, služeći se pri tom bukvarom biskupa Miletića.” Biskup Miletić je preporučivao „da oni koji slova poznaju stave svoju pomnju za uvižbat dicu mušku i žensku u poznanstvu i sastavljanju Slova: a kad Dica nauče neka i oni drugim neumitnim pokazuju”. Prvo se učilo čitanje pa onda pisanje. Ovakav pristup je poznat kao samoučko opismenjavanje „najstarija škola koju je stvarao narod”.

Prve knjige za školu

Fra Ivan Frano Jukić (1818. – 1857.) napisao je početnicu Početak pismenstva i napomena nauka kerstjanskoga na službu pučkih učionica u Bosni. Knjiga je tiskana 1848. godine u Zagrebu posredovanjem Ljudevita Gaja. Početnica je imala tri izdanja. Radeći kao učitelj u školi u Varcaru, fra Ivan izvješćuje: „Moja varcarska ovako stoji: 18 kerstjanske muške i 12 ženske, ristjanske 17 dietce broji; među ovim posliednim imaju tri oženjena đakona koji će se zapopiti.” Fra Ivan se izravno obratio sultanu Abdul-Medžidu predstavkom, koja u očima osmanskih vlasti i Porte nije shvaćena dobronamjerno, tražeći „da je slobodno svakoj obćini učionice i škole zavoditi, učitelje potrebne iz druge zemlje zovnuti, svi da se iz zemaljske kase platjaju, a da je slobodno učenike radi većeg napretka u druge države slati”. Jer „brez nauke neima sreće, neima blagostanja”. Zbog ove predstavke prognan je u Malu Aziju, odakle se vratio iscrpljen i bolestan i umro u Beču u bolnici.

Tek se škola u Tolisi pojavljuje kao jedna od prvih organiziranih škola koja je imala svoju zgradu, plaćenoga profesionalnog učitelja, utvrđen raspored sati i nastavni plan i program preuzet iz Hrvatske. Ovu školu je 1823. godine osnovao fra Ilija Starčević koji se brinuo za materijalne potrebe škole ali i njezin odgojno-obrazovni ustroj.

I fra Grgo Martić (1822. – 1905.) istaknuo se svojim nastojanjima vezanim za školstvo u vrijeme osmanske uprave. Dok je bio župnik u Sarajevu, njegovim zalaganjem je otvorena osnovna škola s tri razreda, 1865. godine, koju su mogla pohađati djeca svih vjeroispovijesti i oba spola. U njoj se poučavalo čitanje, pisanje latinicom i ćirilicom, nauk vjere rimokatoličke, opća povijest, opći zemljopis, računica, hrvatski i talijanski jezik, a po mogućnosti njemački i francuski. Nastava je bila besplatna. Ova škola je nazvana realnom zbog proširenoga programa i stranih jezika. Fra Grgo je napisao i nova pravila o organizaciji i nastavi škole kojima se regulirao ukupan život škole.

Franjevci su, također, nastojali tiskati knjige za školu te tako pripomagali odgoju i obrazovanju u nimalo zahvalno vrijeme. Fra Didak Buntić (1871. – 1922.) radio je na opismenjavaju puka u Hercegovini koristeći istu metodu kao i biskup Miletić. Već opismenjeni prenosili su svoje znanje drugima i tako je broj pismenih rastao. Fra Didak je isticao važnost opismenjavanja žena ističući: „Velite, da škola nije nužna za ženske: no ja vam kažem da upravo na to važnost polažem da se i naše žene školuju isto tako kao i muški, jer je mjerilo naobrazbe svakog pojedinog naroda naobrazba njegove žene i na kom je stupnju naobraženosti njegova žena, na tome je i ostali rod. Ne veli li i naša poslovica, da tri ugla kuće stoje na ženi, a četvrti na čovjeku. K tome je, kako vam mora biti poznato majka prvi i glavni učitelj svoga poroda, koga nitko do jedinoga Boga nadomjestiti ne može, pa čemu će majka naučiti svoju djecu, te svoje najmilije učenike, ako je i sama neznana i neuka?”

Nekad i danas

Ako usporedimo tadašnju i sadašnju situaciju u obrazovanju, vidjet ćemo da nepismenost nije odlika samo vremena u kojemu nije bilo mogućnosti za redovito školovanje. Tadašnji seljak nije ni razumio potrebu opismenjavanja, radeći i živeći na zemlji o čijoj je ćudi ovisio. Osobitih potreba za pisanjem nije ni imao. Danas, osnove pismenosti postoje, ali se mladi nerado prihvaćaju pisanja sastavaka i sklapanja složenijih rečenica jer ih tehnologija odvlači u druge vrste ‘pismenosti’. Nerado čitaju pa se to onda osjeti i u pisanju. Bogatstvo riječi se svodi na kratice i neke nametnute strane riječi, a pisanje olovkom po papiru postalo je rijetkost. Žalosna pojava novoga doba, osobito u nordijskim zemljama, jest i isticanje nepotrebnosti učenja pisanih slova jer, navodno, tehnologija pokriva i ovo područje. U Finskoj je 2016. godine ukinuta pouka učenja pisanih slova jer je, kako je kazano iz ministarstva, takvo pisanje naporno za učenike koji se tada više fokusiraju na rukopis a ne na sadržaj. I neke njemačke škole prihvatile su ovakav pristup. Usprkos istraživanjima i upozorenjima stručnjaka koji kazuju da djeca brže i bolje nauče čitati ako se koriste pisanim slovima te da studenti bolje pamte ako zapisuju svoje bilješke rukom, ovaj trend se nastavlja. Djeca razvijaju finu motoriku pišući pisana slova i bez ove pouke njihov se razvoj osiromašuje kao i svi procesi kojima se pisanje i čitanje povezuju, razvoj govora i misli. Ubacuju se ‘tableti’ u škole i time se navodno smatra da će djeca biti obogaćena, a zapravo nestaje jedna važna školska pouka ali i kreativnost. Poučiti djecu da znaju samo osnovne poteze bez uljepšavanja rukopisa i značaja koju ovaj trag na papiru ostavlja zapravo je osiromašenje. „Digitalni mediji čine nas ovisnicima i otimaju nam san. Škode pamćenju, ometaju nam mentalnu aktivnost i zato su načelno nepogodni za poticanje učenja”, upozorava Manfred Spitzer, autor knjige Digitalna demencija. Kako god, ovih dana se sve više piše o prestanku korištenja ‘tableta’ u nastavi kao i o povratku uposlenih s ‘online’ rada u matične institucije. Je li konačno došlo do pameti da udaljenost od drugih ne predstavlja prednost i da ljudima trebaju zajednički susreti? Rad od kuće je opravdavan boljom produktivnošću i rezultatima, a sad se pokazuje da to ipak nije tako. Jedino kroz ljudski pristup, zajednički dogovor i razgovor, razvija se pojedinac u sigurnu osobu spremnu pomoći drugome, uočiti potrebe drugih, razvijati empatiju i komunicirati oči u oči a ne putem ekrana. Ako su franjevci s početka teksta teškom mukom nastojali opismeniti običan puk i u tome skromno uspijevali zbog različitih okolnosti, zar danas trebamo dopustiti da se djeca i mladi o(ne)pismenjavaju i postaju ovisni o nečemu što im sigurno neće pružiti valjan ljudski odnos niti im pomoći razviti osobine po kojima se čovjek razlikuje od svakoga drugog stvorenja. Ako smo obdareni razumom, onda ga trebamo zahvalno i koristiti na vlastitu dobrobit ali i dobrobit drugih. „Ako ne koristimo mozak, tamo neće nastajati tragovi, to jest ništa nećemo naučiti”, upozorava Spitzer.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Opismenjavanje puka u Bosni pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije svega treba spomenuti da je fra Grgo tijekom svoga dugog i plodnog života rado i često putovao te da je neka od svojih putovanja i opisao. Putovao je tako dvaput u Rim, prvi put 1881. kad je sudjelovao na proslavi jubileja svete braće Ćirila i Metoda, a drugi put 1892. kad je predvodio slavensku delegaciju na proslavi četiristote obljetnice otkrića Amerike. God. 1882. putovao je niz Neretvu do Dubrovnika i Kotora, i to putovanje opisao u desetercima pisanom tekstu koji je naslovio Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882. Hercegovinom je putovao i prije, još 1859. godine, i to putovanje opisao u proznom tekstu Katolici u Hercegovini. Putne bilješke 1859. Dvije godine prije toga (1857) putovao je u Rumunjsku i Bugarsku, gdje je trebao i pastoralno djelovati. God. 1883. nalazimo ga na liječenju u Topuskom, a 1884. opet putuje Hercegovinom i Dalmacijom. Godinu dana poslije (1885) posjećuje Požegu. Kao što je bilo rečeno u prethodnom napisu, čak sedam puta, i to između 1878. i 1900. kao štovatelj i prijatelj posjećuje biskupa J. J. Strossmayera u Đakovu itd.

Iz djela u kojima je Martić opisivao svoja putovanja navest ću dva ulomka, jedan u stihovima, a drugi u prozi. Prvi je s početka Putovanja u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882:

Viknu vila sa visa Lisinja,

Pa doziva u podgorju druga,

E kršno smo ljetovali druže,

U bosanskom gorju zelenomu,

Dok je žarko prižigalo sunce,

Ono žeglo, gore lahorale

Pa nije nam dodijalo sunce,

Veće nas je milovalo blago,

Ali prođe Gospojina mala,

Zamicat će za gore sunašce,

Nadat se je mrazu po lisinju,

A kad mrazi u prodolje sađu,

Omrazi se i ti s ljetovikom,

Jaši konja, pritegni opanke

Pa okreni k’ zavičaju tvomu […]

Drugi je ulomak iz putnih bilješki objavljenih pod naslovom Katolici u Hercegovini:

Evo naglim onamo, i kano nejako čedo, kad ugleda majku svoju svakolika nježna uda trza da joj u milo krilo što prije skoči, hitim prevaliti uske provale neretavske, preći Ramu na visokom kamenitom hiljadugodišnjem svodu, presedlati Tovarnicu, staro hajdučko vrebalište te iskoračiti danas na među te divne zemlje, za kojom mi srce čezne. Podne nagnu, a padosmo u Doljane. Selo muslomansko, položaj krasan, meni se zahtjede ukraj tih potočića, koji malo niže u visoku slapu žuboraše, na zelenoj rudini u hladu mlade murve otpočinuti i užinom se okrijepiti. Tik mene pred osamljenom kućom stajaše mlada žena zanebljušena, behnući valjda od putnikah koji se rijetko ovuda namahuju. I u nje zaiskasmo: ne bi l’ u kući vatre imala da nam peče kahvu? „Boga mi ja je nijesam nigda pekla, već ako vi umijete, ima vatre. Hajdete u kuću pa pecite!” – Poznadosmo iz zakletve, u prijeko kod kršćanah rijetko čuvene, da je druge vjere, i pri tom nenadano nam bi što nas u kuću nudi Turkinja; ali znajući da seljani u ovih krajevih nijesu slijedci fanatičnih kriocah ženskih glavah, poslužismo se njezinim blagovoljenjem.

Kao što je na početku rečeno, najboljim se fra Grginim djelom danas smatraju njegova Zapamćenja (1829–1878). Zanimljivo je da te svoje memoare Martić nije napisao, nego ih je po autorovu kazivanju zabilježio profesor Janko Koharić, a za tisak priredio i objavio povjesničar Ferdo Šišić u Zagrebu 1906, dakle godinu dana poslije fra Grgine smrti. Iz toga izvanredno zanimljivoga djela navest ću također dva ulomka. U prvome od njih fra Grgo opisuje događaje vezane za progonstvo u Carigrad njegova subrata, prijatelja i suradnika Ivana fra Frane Jukića:

[…] Druge godine Omerove vlade, a 1851. godine, dozna austrijski konzulat da ona fra Jukiću radi o glavi, a, nota bene, Jukiću s kojim je, jedinim pored Fazli paše u Bosni, konfidencijalan bio, pa ga zato slao i Jelačiću u poslanstvo. To meni tajno priopći generalkonzul, koji je imao pouzdane dokumente. Rekne mi: „Imate li po kom sigurnom da mu pišete? Javite mu neka se ukloni. Još ima vremena jerbo je ovo Omer pisao u Carigrad 4. oktobra”. A ja rekoh: „Imam baš čovjeka ovdje. Mogu mu pisati tajno”. Nađem Nikolu Ćorića iz Varcar Vakufa, gdje je Jukić učiteljstvovao, napišem mu pismo skrovito: „Čujem iz točna izvora da se tebi o glavi radi, i savjetujem ti da u taj čas pobjegneš preko granice u Austriju. Tvoj prijatelj”. Izvrnutom rukom sam napisao, a nijesam se ni potpisao. Dadnem to pismo da ga odnese, a nuto srpski učitelj Đorđe Margetić iz Imockog isto dozna i on opširno napiše čitav list, te se potpiše; bio to austrijski podanik i zato hrabriji od mene. Dobije Jukić ova dva pisma i nije se ništa na njih obazirao, niti im lakouman čovjek vjerovao, volio je vjerovati Omeru […] Mene je veoma dirnula ova katastrofa Jukićeva i stoga što sam ja s Jukićem u literaturi u društvu bivao, a drugo što sam na njegove molbe sastavio i dao štampati u slavu Omerova došašća u Bosnu, nadajući se svakom dobru raji od njega. Potom držao sam se i ja upropašćenim kod ovoga mogućnika pošto na toga do malo dana kad se čulo po svoj Bosni za nesreću Jukićevu, opći glas je među našima buknuo da će i mene takova nesreća snaći zbog onoga lijepoga pozdrava i poradi našega drugovanja, jerbo je ta pjesma u slavu Omerova došašća austrijskoj vladi nešto zazorna bila. Međuto, ja sam slobodan bio svaki dan bivati s Omerom i pokazivati se kod njega bez ikakova straha […]

Pjesma pohvalnica o kojoj u navedenom ulomku govori Martić, a koju su potpisali on i Jukić, objavljena je u Zagrebu 1851. godine pod naslovom: Slavodobitnica svietlomu gospodaru Omer-paši carsko-turskomu muširu, saraskeru od ciele rumelisko-bosanske vojske […]

U drugom ulomku opisuje fra Grgo pogibeljnu situaciju u kojoj se on sam našao dok je bio župnik u Sarajevu:

Sutradan se Turci saberu u Begovoj džamiji; tu pozovnu njekoliko hrišćana i Jevreja i sklope sklad. To ustanak sviju, da se opru Austriji. U tom sastanku neki Dalmatinac Stevo Petranović, bivši učitelj, upita Turke glasno: „A znate li tko je predao Bosnu Austriji?” Turci šutili. „Evo vam ja kažem da je nitko drugi nego fra Grga Martić” i pročita neki dopis iz srpskih novina kako je Srbija zaključila osvojiti Bosnu. I stane im govoriti: „Braćo! Mi smo svi jedna krv”, itd. itd. Iz te skupštine dođe k meni moj prijatelj Omer beg Hadžilić, krajišnik iz Dubice, pa ga ja upitam: „Što to uradiste u džamiji, a mene ne zvaste”, jerbo nijedna skupština nije bivala gdje ja nijesam bio pozvan. „Boga mi, kaže, brate, mi sklopismo među nama sklad i ustanak. Pa baš i s hrišćanima. A to biva, moj prijatelju, ona stara poslovica: O Turčine za nevolju kume, a ti Vlaše silom prijatelju”. „A Boga ti, što ste od mene govorili?” Boga mi, kaže, nije dobro jer kazao Petranović da si izdao Bosnu i da si napisao knjige na sve strane po međi Bosne na skele pokrajinske Hrvatskoj i Dalmaciji, kud će vojska prolaziti, da bude od kršćana dočekana i primljena” […] A ja rekoh begu: „Bolan, reci mi što može biti sa mnom. Je li meni u pogibelji život?” Kaže on: „Turci nijesu ništa rekli, a večeras opet je skupština u džamiji, pa ako bude za te štogod pogibljiva, ja ću doći odvest ću te u moj harem na vjeru junačku, a ako ja ne mogu doći, poslat ću ti sina Mustafu, pak ću ovako: rekao je otac da mu ono po meni pošalješ što si danas njemu obećao”.

Dodajmo na kraju da o velikoj popularnosti fra Grge Martića svjedoči i činjenica da su opširne monografije o njemu objavili Augustin Čičić (Monografija o fra Grgi Martiću, Zagreb, 1930) i Oton Knezović (Fra Grga Martić, Sarajevo, 1931) te da je velik broj tekstova o njemu objavio fra Rastislav Drljić. Djela su mu objavljena još za života u sedam svezaka, koje je izdala Milena Mrazović u Sarajevu 1888. godine pod naslovom Pjesnička djela fra Grge Martića, a izbore iz djela priredili su Ilija Kecmanović (Izabrani spisi, Sarajevo, 1956), Branko Letić u tri sveska (Izabrana djela, Sarajevo, 1990) te fra Marko Karamatić u knjizi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. do konca XIX. stoljača (Sarajevo, 2006).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Fra Grgina „Zapamćenja” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Odmjeren u pogledima na stvarnost

Fra Grgo Martić rođen je Rastovači kod Posušja 1822. godine, a umro u kreševskom samostanu 1905. Osnovno školovanje završio je u Kreševu, a član franjevačkoga reda postao 1838. godine. Gimnaziju je pohađao u Požegi, studij filozofije u Zagrebu, a teologije u Stolnom Biogradu (u Mađarskoj). Po povratku u Provinciju najprije je od 1845. do 1848. boravio u Kreševu, potom je bio kapelan u Osovi (1848–1851), a od 1851. do 1854. župnik u Sarajevu, gdje je bio imenovan voditeljem franjevačke agencije i zadužen za održavanje veza s osmanskim vlastima, a i s diplomatima iz drugih država koji su djelovali u Sarajevu. Nakon toga kratko je boravio u Bugarskoj i Rumunjskoj, gdje je trebao i pastoralno djelovati, ali se nakon tri mjeseca vratio i 1857. godine preuzeo dužnost učitelja franjevačkih pripravnika u Kreševu. Potom je bio tri godine župnik u Ponijevu kraj Žepča, a onda je ponovo župnik u Sarajevu, gdje je bio vrlo angažiran zastupnik katolika i voditelj katoličke škole. Pošto je 1879. godine u velikom požaru izgorjela župna kuća u Sarajevu (na Bistriku), prešao je ponovo u Kreševo i tu uglavnom, uz kraća izbivanja, boravio do kraja života.

Kao vrlo darovit i angažiran intelektualac Martić je primio i brojna društvena priznanja, među ostalima i red međedije, naslov jubilarnog lektora, a bio je i počasni član JAZU. Bio je, za razliku od svoga prijatelja i bliskog suradnika Ivana fra Frane Jukića, odmjeren u pogledima na stvarnost, osobito političku te vrlo mudar, oprezan i snalažljiv u teškim i nepredvidivim okolnostima u kakvima je zapravo stalno živio. Još u vrijeme školovanja u Zagrebu upoznao se s vodećim ilircima Ljudevitom Gajem, Stankom Vrazom, Vjekoslavom Babukićem i Bogoslavom Šulekom te prijateljevao s njima. Bio je prisni prijatelj i biskupa Josipa Jurja Strossmayera, kojega je čak sedam puta posjetio u Đakovu. Svesrdno je slijedio ideje sveslavenstva i aktivno sudjelovao u kulturnim i društvenim zbivanjima i u Bosni i Hercegovini, i u Hrvatskoj, i u Srbiji.

Intenzivno stvaralaštvo

Pisati je Martić počeo još u školskim danima i nastavio vrlo intenzivno do kraja života. Napisao je mnoštvo djela različita sadržaja i objavljivao ih bilo zasebno bilo u vrlo brojnim periodičnim publikacijama. Skupljao je i narodne pjesme te prevodio, posebno s francuskoga i talijanskoga. Mnoga je od tih djela potpisao pseudonimima kao što su Ljubomir, Ljubomir Hercegovac, Nenad Poznanović itd.

Svoja stihovana djela Martić je pisao u duhu narodnog pjesništva, prije svega deseteračkoga. Najviše je pisao o povijesnim, a i njemu suvremenim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori vezanima za oslobađanje od osmanskoga gospodstva. Najpoznatije i najomašnije mu je djelo ep Osvetnici, koji se sastoji od sedam dijelova, i to: I. Obrenov (Događaj iz godine 1857), II. Luka Vukalović. Boj na Grahovcu, III. Boj turski i crnogorski g. 1862–1865, IV. Kiko i Zelić. (Događaj u Bosni od g. 1832), V. Hadži-Lojina krajina. Spomen Sarajevu g. 1878, VI. Ustanak u Bosni i Hercegovini od 1876–78. i bojevi srpski i crnogorski te VII. Posjednuće Bosne i Hercegovine po cesarsko-kraljevskoj vojsci god. 1878–1883. U Pjesničkim djelima, objavljenim između 1893. i 1895. godine, uz Osvetnike je objavio i ep Posvetnici. Osim toga u stihovima je objelodanio i Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882, Pjesničke kitice svetoga Frane Asiskoga po A. E. Ozanumu, Plač od Bosne te Obrana Biograda: god. 1456: slavlje svetoga Ivana Kapistranskog. Od proznih djela fra Grginih uz najpoznatija Zapamćenja treba svakako spomenuti putopis Katolici u Hercegovini. Putne bilješke 1859. te priručnik Početni zemljopis za katoličke učionice u Bosni.

Kad je riječ o jeziku Martićeve epike, treba prije svega spomenuti velik broj novotvorenica (neologizama), uključujući i posve neobične i teško razumljive lokalizme odnosno tzv. idiotizme i/ili hapakse. Takve lekseme (ovdje masno otisnute) susrećemo npr. u svakom stihu ovoga ulomka iz Osvetnika (iz dijela pod naslovom Kiko i Zelić).

Poklie mudrac hiru dolovio,

I lukave svjete doslovio,

Hajduk oč’ma jedan drugog prieča

Jer jih mučna uzgojgoli priča.

Za ilustraciju spomenutih, ali i drugih jezičnih i stilskih osobitosti Martićeve epike (npr. obilje aorista i imperfekta, relativno česta poraba turcizama, čudne sintaktičke konstrukcije, neobičnosti u redu riječi i sl.) navest ću tri ulomka. Prvi je iz prvog dijela Osvetnika pod naslovom Obrenov (Događaj iz 1857), i tos početka odjeljka (pjevanja) pod naslovom Bašibozuci:

Vedro biše, pa se naoblači,

Dobro biše, pa se naopači.

Nije vedra kad tišine nije,

Nit je dobra sa namjerah zlijeh.

Malahno je povrijemilo bilo.

Kako vojsku svedje na Grahovo

Derviš-paša i topove svučje.

Ter upali kulu Jakovovu

I na vjeri samori Jakova,

Velikoga kneza grahovskoga;

Osta pusto prostrano Grahovo,

I Morača bez obranioca,

I bez dobra Piva pouzdanja;

Osta puku spominjanje teško,

Ko kad djeca ostanu bez otca […]

Drugi je ulomak također iz prvog dijela Osvetnika, i to iz odjeljka pod naslovom Osveta:

Jadni aga jadno se odziva;

Jer zlotvora prigje svijest kriva

Na izdahu kazat djela prijeka,

S kih je čeko doć tog osvetnika.

Gdje trup mu se u krv svali crnu,

Crna duša s dimom u zrak prhnu.

Na kuli se zapriješe dveri,

S oba kraja prosu vatra ljuta;

S oba kraja treska, huka, larma

Od leleka, kuku i jauka,

Strava stravna, kano i noć tavna;

Kula ječi, a oružje zveči,

Hrti viju, hati nogam biju.

Jadne noći, jadnijega sijela,

Koje nije ljubav donijela;

No kako jim bilo milovanje,

Onako jim sada cjelovanje

Crnim prahom, zrnjem olovnijem,

Zao zajam vraćajuć gorijem […]

Treći je ulomak s početka jedne od uspjelijih fra Grginih pjesama kojoj je naslov Plač od Bosne:

Sunce žarko, skrij se pod oblake!

Sinje more, razdri brijege jake!

Sorite se, visoke planine!

Procvilite, prebijele stine!

Zapištite, sivi sokolovi!

Pocrnite, bijeli labudovi!

Od jauka bijednih tavničara,

Grdnih rana, krvavih handžara.

Evo ima trista godinica

Kako kod nas kuka kukavica,

Krv nedužnu otkako lijemo,

I za ime Krista vojujemo,

Drobna čeda maču podnosimo,

Sijede djede na kolju gledimo,

Oce naša groznih u okova,

A matere pod nogam hatova.

S vrućim znojem oremo, žanjemo,

A hljepca se najest ne možemo.

Što god dobra na svijetu imasmo,

Za iskupljat golu dušu dasmo.

Smirno ovdje živjet ne možemo,

A bježati nikud ne smijemo…

Jadni ljudi, što smo zaslužili!…

Jesmo li te tako uvrijedili,

Sveznajući stvoritelju Bože?

Da nam s’ nikad oprostit ne može.

Jesu l’ grijesi porodice naše,

Koji tebe jednog vjerovaše?

Da mi takve muke podnosimo,

U sindžirim do vijeka živimo.

A mila se braća prosvjetljuju,

Divne glase slobodnosti daju.

Naše tužbe nitko da ne čuje,

I u sudbi crnoj se smiluje?…

O hrvatski dični vitezovi,

Hvala vami vjekovječna budi

Od širokog prijed svijeta ljudi,

Koji naše plače uslišaste,

I Ugare na pomoć poslaste,

Da krstjanin krstjane obrani,

I tolike dušice sahrani […]

Zaključno bih htio posebno naglasiti da je fra Grgo Martić najplodniji epski pisac među Hrvatima, da je njegovo pjesništvo u današnje vrijeme nepravedno zapostavljeno, da je njegov doprinos ilirskome pokretu i njegovu širenju vrlo važan, a doprinos kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine trajan i nezaobilazan te da će već zbog toga fra Grgo bez sumnje zadržati vrlo ugledno mjesto u povijesti hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti i kulturne povijesti uopće unatoč činjenici da je epska poezija u međuvremenu postala izrazito nepopularna te da su Martićeve epske pjesme uz to danas teško razumljive, ponajprije zato što je jezik kojim su pisane izrazito neobičan, pa do neke mjere i neprirodan.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava “Osvetnici” fra Grge Martića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.