Taj neopravdano zapostavljeni pisac, koji je u franjevački red ušao s imenom fra Eugen Matić, a u književnost sa pseudonimom Narcis Jenko, u život je ušao višestruko hendikepiran. Rano je ostao bez oba roditelja. Kao dječaka prihvatili su ga franjevci, koji su ga s jedanaest godina poslali u Franjevačku gimnaziju u Visoko, a poslije četiri godine na studij teologije u Sarajevo. Kad je diplomirao, postavljen je za nastavnika matematike u franjevačkoj gimnaziji u Visokom, ali je već poslije dvije godine morao napustiti pedagoški rad jer ga je savladala teška bolest. Godine 1915. u Beču mu je amputirana noga, pa je utočište našao u samostanu na Gorici, potpuno se posvetivši književnom radu. Osjećajući da ga njegova „otpilana noga vuče k zemlji”, kako je pisao prijatelju Gabrijelu Jurkiću, žurio je da ostavi neki trag o sebi. A bio je svjestan da mu za njegove književne aspiracije treba mnogo više i književnoga i životnoga iskustva:

„Sad baš čitam” – pisao je Jurkiću – „kako je Ibzen po pet – šest puta prepisivao svoja djela prije nego ih je izdao. Tako su i drugi činili. I ja bih to mogao i znam da bih tada dotjerao djelo kako sam želim – ali nada mnom visi Damoklov mač. Znaš li, moj Gabrijele, da se ja ne nadam iz nijedne zime živ izvući. A u meni vrije mnogo toga i pišem da sebe zabavim u dosadnim časovima, i pišem jer pisati moram (…) I da mi nije unutarnje potrebe pisanja, ja bih klonuo. Ja osjećam u sebi da bih mogao biti dobar književnik, ali bih morao zdrav biti, mnogo hodati, mnogo gledati, mnogo doživljavati.”

Ipak, unatoč tom hendikepu Narcis Jenko je stvorio pripovjedačko djelo nesumnjive vrijednosti. On je bio bolji stilist od većine bosanskohercegovačkih pripovjedača prije njega. A bio je i jedan od najnačitanijih. O tome svjedoči njegov briljantni ogled o Matošu, koji je napisao povodom Matoševe smrti 1917. godine, kao i pronicljiv prikaz romana Put u Nebo Hermanna Bahra. O tome svjedoče mnoge usputne opaske o vlastitoj lektiri u pismima prijateljima, posebno u prepisci sa slikarom Gabrijelom Jurkićem. (Vraćajući Jurkiću nekoliko pozajmljenih knjiga, on uz njemački prijevod Slike Dorijana Greja primjećuje: Niko  nije tako snažno opisao grijeh kao Wilde u tom djelu, izuzev Dostojevskog.)

Tu je erudiciju Narcis Jenko prenosio na junake svojih pripovjedaka, koji u razgovorima citiraju Baudelairea, pozivaju se na Fichtea,  govore o umjetnosti, polemiziraju o vjeri i o pravdi, konstatiraju nemoć znanosti i seciraju vlastitu dušu. A to je njegovom pripovjedačkom svijetu dalo neku duševnost, koja je bila nepoznata starijim bosanskim piscima. Na taj intelektualizam je upozorio još Ilija Jakovljević, skicirajući u nekrologu njegov portret:

„U balkanskoj Bosni jedini Europejac i onda kad piše iz narodnog života. U zemlji nekulture jedan od najkulturnijih. U zemlji još sa filozofijom narodnih poslovica i socijalističkih mudrolija, već po načinu života, filozof. Naravno: skolastik po strpljivosti, u boli stojik. I opet: ne stidi se sa svoje duševne visine sići među narod.”

Taj novi intelektualistički duh, koji je Narcis Jenko unio u bosanskohercegovačku pripovijetku može se osjetiti već u jednoj od prvih njegovih novela pod naslovom Pod jesen (1915.). Njezin junak je mladi intelektualac Justin Pravdić koji je bio nevino optužen za ubojstvo i koji je zbog toga odležao godinu dana dok se nije utvrdilo da je nevin, ali je na njemu ipak ostao „žig sramote”, pa je i djevojka koju je volio od njega okrenula glavu i udala se za drugoga. Ta fabula iznesena je u formi dnevnika koji po izlasku iz zatvora piše sam junak. U tim njegovim dnevničkim zapisima miješaju se uspomene na sretne dane ljubavi, rezignirana razmišljanja razočaranoga idealista, slike iz svakidašnjega života, filozofske refleksije i pripovijedanje o vlastitom slučaju. Narcis Jenko nije bio u prilici da upozna tehniku struje svijesti, tj. način kako se „uređuje unutrašnji nered”, pa nije ni znao kako tu „zbrku” dovesti u red. Međutim, za povijest književnosti je ipak značajno da je Narcis Jenko među prvima u Bosni koncipirao pripovijetku u jednom konzistentnom autorefleksivnom obliku. Prije njegova Justina Pravdića nijedan junak bosanskohercegovačke pripovijetke nije imao takvu moć autorefleksije.

A tko su bili junaci njegovih pripovjedaka? Sve odreda mladi intelektualci: jedan student filozofije, ateist i cinik (Predodređeni), jedan mladi svećenik koji je izgubio „duševnu ravnotežu”, kad su ga zanijela „dva crna žarka ženska oka” (Sumnja), jedan mladi književnik koji ne može naći zajednički jezik s ljudima iz svoje okoline (U času stvaranja), mladi kipar koji je izgubio inspiraciju, pa se vratio u rodno mjesto (U rodnom  mjestu), još jedan mladi svećenik idealist koji se zbog svoje duhovnosti i tankoćutne osjećajnosti ne može prilagoditi svojim župljanima, ogreznulim u siromaštvu i neukosti (Župnik Ninić) i dr. Svi ti mladi ljudi doživljavaju unutarnji sukob „duha” i „materije”, ideala i prostote, „visokih” i „niskih“ načela života. A čini se da je autor u svojim pričama zapravo reproducirao samoga sebe: vlastite sumnje, vlastita razočarenja, vlastite nemire. Tek kasnije on je iz toga intelektualističkog ambijenta sišao u svijet ljudskoga stradanja. Naime, on je pred smrt pripremio knjižicu sa sedam pripovjedaka koju je, pod naslovom Bosančice, 1923. izdalo „Društvo sv. Jeronima” u Zagrebu. U njoj je okupio pripovijetke s ratnom tematikom, koje redom prikazuju dubinu patnje koju je kod običnoga, siromašnoga svijeta prouzročio rat. Bez patetičnih riječi, u jednostavnim, svedenim  slikama, u prikazu ljudi koji u nijemom bolu trpe glad i tugu,  Narcis Jenko je uspio izraziti glasni protest protiv rata kao rijetko koji bosanskohercegovački pripovjedač.

Narcis Jenko nije bio jedan od onih tradicionalnih pripovjedača, koji su svoje priče ispredali u jednoj nepresušnoj kreativnoj imaginaciji, lako se suživljavajući s najneobičnijim ličnostima i najčudnijim sudbinama. On je bio bliži onim modernim prozaistima koji u svojim pričama neprestano obnavljaju i umnožavaju sebe, svoja iskustva i svoje unutarnje svjetove. A u tome je bio među prvima u bosanskohercegovačkoj književnosti.

Objava Narcis Jenko alias fra Eugen Matić – Bosanski Šenoa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bogata književna ostavština

Bio je darovit, dobro načitan i izuzetno zainteresiran za književnost. Literarne sastave počeo je objavljivati još u đačkom listu Cvijet. Tijekom svoga kratkoga života objavio je velik broj pripovijesti i romana koji se uglavnom tiču bosanskoga čovjeka i pučkoga života u Bosni, a napose bosanske i franjevačke prošlosti. Za života su mu objavljeni brojni radovi u periodičkim publikacijama, npr. u Hrvatskoj zajednici, u Sarafinskom perivoju, u Našoj misli, u Hrvatskoj prosvjeti, u Hrvatskoj obrani, u Narodnoj slobodi, u Kalendaru Napredak, u Seljačkom kalendaru, u Kalendaru sv. Franje, u Anđelu čuvaru, u Glasniku sv. Josipa itd. Među tim radovima ističu se npr. Bosančice, Nijema bol, Pod jesen, Sin bijede, I nestade najjačeg dima, Jozinica, Kočijaš Zulfo, Nad vodama, Naš čovjek, Stipurin Omer, Župnik Ninić itd.

Objavljivao je također feljtone, npr. Dert, Mehrak, Misli, Pri zapadu sunčanom, Uskrsno slovo, Portreti nutarnjeg čovjeka, Misterija boli, Venus primitiva itd.). Osim toga bavio se i književnom kritikom. Tako je npr. pisao o A. G. Matošu, H. Sienkiewiczu, H. Bahru i drugima. U tekstovima s tog područja pokazao je solidno poznavanje i hrvatske i europske književnosti. Za života je objavio i prijevod s talijanskoga djela Fioretti di san Francesco (Miomirisni cvjetići iz života siromaha Isukrstova sv. Franje Asiškoga, Zagreb, 1913). Za tiskanje je također priredio Muku Gospodina našega Isusa Krista i Plač majke njegove fra Petra Kneževića te Malo Biserje sv. Ante za vojnike (oboje 1916. godine). Napisao je isto tako predgovor za Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, koje je 1915. objavio Zbor „Jukić”. Započeo je napokon i rad na romanima Ahmet-beg Begović, Đakovačka katedrala i Sinovi sunca, ali ih zbog prerane smrti nije uspio dovršiti.

Poslije smrti prvo mu je u Jeronimskoj pučkoj knjižnici Društva sv. Jeronima objavljeno djelo Tri pučke pripovijetke. Pod tim naslovom objavljene su fra Eugenove pripovijesti Naš čovjek i Kočijaš Zulfo zajedno s pripoviješću Naša bakica (povijest jedne žene) Vjenceslava Novaka (Zagreb, 1921). Nakon toga tiskani su Razlomci (uredio i uvod napisao Petar Grgec, Zagreb, 1922), zatim Spiritus procellarum: roman u tri dijela (Osijek, 1922) te Bosančice: pripovijetke iz hrvatskog pučkog života, također u izdanju Društva sv. Jeronima (Zagreb, 1923).

Obitelj vojvode Hrvoja

Najpoznatije Jenkovo djelo Obitelj vojvode Hrvoja: historijski roman objavljeno je (s ilustracijama Gabrijela Jurkića) u Zagrebu 1934. godine te ponovo 1971. također u Zagrebu, u izdanju Matice hrvatske. Roman ima dva dijela, a svaki od njih obaseže tristotinjak stranica.

Djela fra Eugena Matića svjedoče o neospornom pripovjedačkom talentu i umijeću naracije, ali imaju i dosta slabosti koje se ponajprije tiču stilske i jezične nedorađenosti. Te su slabosti, po mom sudu, osobito vidljive u oblikovanju dijaloga.

Iz romana Obitelj vojvode Hrvoja navest ću četiri ulomka, dva iz prvoga i dva iz drugoga dijela. Iz tih će ulomaka biti uočljive i spomenute slabosti, ali i neke od dobrih strana Jenkova pripovijedanja, koje se u prvom redu odnose na uspjele opise prirode.

U prvome ulomku iz prvoga dijela riječ je o tome kako se vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić s vojskom približava Radasiljama, franjevačkom samostanu nadomak Glamoču:

Tiha je večer. Kopita odjekuju, put se skraćuje. Ondje na jugoistoku, poviš visokih, šumom obraslih planina, mirno je sjao uštap. Upravo pod njim bijeljele se zidine Glamoč-grada. Jasno se zamjećivao obris zidova koji su se dizali prema nebu lijepo se ističući s pravokutnim nadozicima, što su bili u jednakom razmaku poredani. Tek u zapadnoj kuli svijetlila se svjetiljka iz tog velikog grada. Više nigdje. Visoki zidovi sprečavali su da se vidi iz malih kuća, kojih je bilo dosta unutar gradskih zidina. Naprotiv – činjaše se da je rasvijetljeno njegovo podnožje.

– Ono je valjda kakvo konačište! – upita Hrvoje Mogolovića koji je bio iz tih krajeva.

– Uzmnožni vojvodo, ne! Nije konačište! Ono su Radasilje, samostan redovnika sv. Franje. Dobri su ljudi. Svakome će pomoći gdje mogu. Eno – vidite li … opažate li? Sad se jasno može razabrati zvonik crkve sv. Ilije … A dobro bi bilo, uzmnožni gospodaru, da k njima svratimo. Bit će im čast, a lijepo će nas dočekati. Doduše, neće biti zabava, no one i nisu za nas umorne, nego dobar počinak. Imaju oni prostora. Velik je njihov samostan. A svakako bi zgodno bilo da ih zamolimo neka prime ranjenike. U samostanu se nalazi vješt ranarnik, kojega svijet zove na sve strane: mogao bi brzo izliječiti naše ljude …

U drugom ulomku opisuje se Hrvojev grad Jajce, i to u vrijeme dok ga je Hrvoje gradio.

Grad Jajce još se jednako zidao. Ni bedemi ne bijahu gotovi, ni Medvjed-kula, ni velike sjeverna kula, ni nužne zgrade unutar zidina. No bio je gotov slavni dvor na jugoistoku. To bijaše divna i prostrana palača. Dovratnici glavnog ulaza pravili su sa šiljatim lukovima lijepi portal. Među lukovima bijaše isklesan Hrvojev grb. Povrh portala kočio se veliki doksat stojeći na usukanim stupovima, kojih su glavice bile urešene akantovim lišćem.

         Približavao se Božić godine 1401. Na krovu dvora ležao je snijeg i na nedograđenim bedemima i kulama. On bijaše posve svjež i čist, te izgledaše lijep kao zibelinovo krzno.

         Batalo Santić obilazio je po dvorištu držeći ruke u naborima kabanice. Nadzirao je, ali ne rad oko zidanja nego pripreme za doček gostiju – svatova. Hrvoje već vodi Grlicu iz Bistrice.

U prvom ulomku iz drugoga dijela romana pripovijeda se o trgovanju robljem u starom Dubrovniku:

U jednoj zabitoj ulici staroga Dubrovnika kočila se duga kuća sa već pocrnjelim zidovima, koji su tu i tamo obrasli zelenom mahovinom. Vrata su joj se gotovo svaki čas otvarala, budi da je tko ulazio, budi da je izlazio. I najmanje dijete slavne republike sv. Vlaha znalo je da se tu prodaju bijeli robovi i ropkinje, i to je svakom bilo nešto posve naravno, jer su državni zakoni dopuštali tu trgovinu, pretpostavljajući samo da rob ili ropkinja moraju biti patarenske vjere. U sjevernom dijelu kuće nalazili se robovi, a u južnom ropkinje. Robovi i jače ropkinje, osobito ako su bile ružne, kupovali su sami vlastelini dubrovački, da im u župi obrađuju zemlju i obavljaju druge poslove, a trgovci iz Venecije i Aleksandrije dolazili su te probirali ljepše robinje da sramotnom prostitucijom njihovom zgrću sebi novac.

I napokon, drugi ulomak iz drugoga dijela sadrži nadahnut opis kasne jeseni:

Jesen se primicala kraju. Nastali tmurni dani, puni drijemeža i mrtvila. Nebo se sa svojim oblacima spustilo blizu zemlje… Oni su ispijali i sušili cvijeće i ljepotu, svježost i život. A kiša padala za kišom. U blatu je gnjilo opalo lišće. I studen je dolazila iz onih oblaka. Kao s nekom mukom naginjale se jelke i omorike zanjihane valovima južnog vjetra, naoko blaga… No u njemu se krila klica izumiranja […] Vani negdje pjevao je netko svatovsku pjesmu. Ona se odbijala od golih brežuljaka, i kao da je prkosila i naravi i jeseni i kiši i blatu. Vesela je bila kao proljetna kiša … A pjev je taj navlačio bol u Miroslavinu dušu.

Objava “Obitelj vojvode Hrvoja” Narcisa Jenka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.