Kao solisti su se predstavili Marta Brkljačić (sopran), Jana Stoilevska (sopran), Lana Fiedler (alt), Ivo Majer (tenor) i Sebastijan Nedeljko (bariton).

Program: Hildegard von Bingen, Zoltán Kodály, Jaakko Mäntyjärvi, Miklós Kocsár, Karl Jenkins, Michael John Trotta, Francis Poulenc, Vinko Jelić, Ivan Lukačić, Mato Lešćan, Vlado Sunko, Vigo Kovačić, Andrej Makor, Arvo Pärt, Sergej Rahmanjinov, Maurice Duruflé, Franz Xsaver Biebl.

Koncertni program pripreman je pod mentorstvom prof. art. Jasenke Ostojić.

Izvor: Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu

Objava Crkva sv. Ante: Koncert Hora Muzičke akademije Sarajevo i Akademskog zbora Cappella Odak iz Zagreba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Petar Knežević rođen je 1701. godine u blizini Knina. U vremenu kada je Crkva bila jedno od najvažnijih uporišta vjere, kulture i identiteta naroda. Franjevci su tada, vjerni svome poslanju, bili blizu ljudi: propovijedali su, poučavali, ispovijedali, ali i pjevali s narodom. U tom ozračju nastajale su Kneževićeve pjesme – ne kao umjetnost radi umjetnosti, nego kao produžetak molitve. Njegovo stvaralaštvo neraskidivo je povezano s Blaženom Djevicom Marijom. Upravo zato s pravom nosi naslov Gospin pjesnik. Marija u njegovim pjesmama nije daleka i uzvišena figura, nego Majka koja sluša, tješi i zagovara. Knežević je znao da narod Mariju ne doživljava samo teološki nego životno – kao onu kojoj se obraća u nevolji, bolesti, strahu i zahvalnosti. Njegovi stihovi zato su jednostavni, razumljivi i topli, ali istodobno duboko prožeti vjerom Crkve.

Posebna vrijednost njegova rada leži u spoju riječi i glazbe. Fra Petar Knežević nije bio samo pjesnik nego i glazbenik, svjestan snage pjevane molitve. U Crkvi, gdje je pjevanje uvijek bilo oblik zajedničke molitve, njegove su se pjesme brzo udomaćile. Melodije su bile prilagođene narodu, lako pamtljive i pjevne, što je omogućilo da se šire i prenose i tamo gdje nije bilo knjiga ni zapisanih notnih zapisa. Zanimljivo je da mnoge Kneževićeve pjesme dugo nisu bile povezivane s njegovim imenom. Postale su dio zajedničkoga crkvenog pamćenja, dio tradicije. To možda najbolje govori o njegovoj poniznosti i pravoj naravi njegova stvaralaštva: on nije pisao da bi bio poznat, nego da bi Bog bio slavljen, a Marija čašćena. No, to ne znači kako ne treba spomenuti dva rukopisna kantuala koja je napisao fra Petar Knežević 1767. godine. U teološkom smislu, njegove pjesme odražavaju duh franjevačke duhovnosti: naglasak na poniznosti, pouzdanju u Božju providnost i bliskosti s Majkom Božjom. One nisu opterećene složenim pojmovima, ali nose jasnu poruku evanđeoske jednostavnosti. Upravo u toj jednostavnosti leži njihova trajna snaga.

Danas, kada se u Crkvi sve više govori o potrebi nove evangelizacije, lik fra Petra Kneževića dobiva novu aktualnost. On pokazuje kako se vjera može prenositi pjesmom, kako liturgija i pučka pobožnost mogu ići ruku pod ruku, te kako umjetnost može biti snažno sredstvo navještaja. Njegove marijanske pjesme i dalje se pjevaju u svetištima, na hodočašćima i u župnim zajednicama, svjedočeći da istinska duhovna baština ne zastarijeva. Fra Petar Knežević ostaje primjer redovnika koji je u skrovitosti služio velikom poslanju. Njegovo djelo nije samo dio povijesti crkvene glazbe nego živa baština vjere. Dok god se njegove pjesme budu pjevale, dotle će i njegov tihi, ali snažni glas nastavljati pozivati vjernike na povjerenje u Boga i ljubav prema Majci Gospodinovoj.

Na početku nove godine Crkva nas ponovno stavlja pod plašt Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke naše vjere. U njezinoj tišini i povjerenju prepoznajemo put kojim je hodio i fra Petar Knežević: put predanja, jednostavne molitve i pouzdanja u Božju blizinu. Marija ne obećava život bez poteškoća, ali nas uči kako svaku neizvjesnost povjeriti Bogu, noseći je u srcu s nadom.

U svijetu nemira, podjela i brzih riječi, Marijin primjer nas poziva na mir koji se rađa iznutra, iz slušanja, iz strpljivosti i iz vjere da Bog i danas djeluje u tišini. Poput marijanskih pjesama fra Petra Kneževića, i naš svakodnevni život može postati molitva ako ga živimo s pouzdanjem, zahvalnošću i ljubavlju.

Neka ova godina bude vrijeme u kojem ćemo, nadahnuti Marijinim: neka mi bude, učiti prihvaćati Božju volju i u radosti i u kušnji. Neka u našim obiteljima, župama i srcima odzvanja pjesma nade, tiha, ali postojana, koja nas podsjeća da nismo sami i da je mir dar koji se umnaža kada ga dijelimo. Pod zagovorom Blažene Djevice Marije, Kraljice mira, u ovu godinu ulazimo s pouzdanjem. Neka nas njezina majčinska blizina prati na svakom koraku, a Kristov mir ispuni naša srca i učini nas svjedocima nade u svijetu koji je gladan svjetla.

Objava Gospin pjesnik i glazbenik pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevačka teologija u Sarajevu tijekom svoje povijesti prepoznala je upravo tu neraskidivu vezu između teološke misli i umjetničkoga izraza. U središtu njezina djelovanja nije bila samo riječ nego i ton, sklad i ritam koji su pronosili duhovnost kroz kulturu. Njezin doprinos razvoju glazbe i kulturnoga života pokazuje kako teologija nije zatvorena u akademske zidove, već je živa, stvaralačka i duboko ukorijenjena u narodu u BiH kojem služi. Taj stvaralački duh godinama je življen kroz organiziranje priredbi – barem pet puta godišnje: za početak i za kraj akademske godine, zatim „Dan Teologije” (8. studenoga – blagdan bl. Ivana Duns Škota) te priredbe povodom Božića i Uskrsa. U okviru tih priredbi studenti bogoslovi aktivno sudjeluju kroz glazbu. Bend „Vis Jukić” studentski je bend Franjevačke teologije, osnovan 1969. godine, koji je djelovao više od 50 godina, snimio je albume, a počeo je sa skromnom opremom nabavljenom vlastitim radom. Ovaj bend su vodili nadareni studenti koji su studirali na Franjevačkoj teologiji. Osim benda, prisutan je i zbor „Fra Nenad Dujić”. Zbor je to bogoslova koji izvodi polifoniju i animira euharistijska slavlja. Zatim zbor „Fraternitas”  koji njeguje kulturu gregorijanskoga pjevanja. Franjevačka teologija s ponosom može reći kako je godinama imala i Tamburaški orkestar koji je nastupao širom BiH, Hrvatske, Austrije, Njemačke.

Glazba je zauzimala značajno mjesto u životu i radu Franjevačke teologije u Sarajevu. Fra Slavko Topić u Zborniku radova koji je objavljen u povodu 100 godina Franjevačke teologije u Sarajevu navodi: „Glazbena formacija važna je iz više aspekata: kulturnog, umjetničkog, liturgijskog, duhovnog, pastoralnog, teološkog i ne na zadnjem mjestu, povijesnog.” Prema istraženim dokumentima može se uočiti kako se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu inzistiralo na glazbenoj formaciji. Iako vremena nisu bila laka, naime, teška su bila uvijek s obzirom na postojanje glazbenoga kadra. Teologija u Sarajevu mogla se pohvaliti imenima koja su bogoslove učili glazbenom umijeću. Ovdje ću navesti samo neka: Franjo Matejovsky, istaknuti češki glazbenik, skladatelj, dirigent i orguljaš, fra Nenad Dujić, po njemu zbor nosi i ime, fra Vjekoslav Šunjić, fra Borivoj Piplica, fra Slavko Topić, fra Ivo Marković, fra Anto Kovačić te moja malenkost. Imena su to fratara i civila koji su dali svoj doprinos u kreiranju mozaika zvanoga: Glazbeni život na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

U vremenu ubrzanosti, digitalne buke i površne komunikacije, glazba često gubi onu dubinu koja joj daje smisao. Sve rjeđe je doživljavamo kao umjetnost i molitvu, a sve češće kao prolaznu zabavu. Posebno u duhovnom kontekstu glazba je pogođena promjenama – manjak prostora za žive nastupe, ograničeni resursi, nedostatak mladih koji se žele posvetiti sakralnoj glazbi i opće društveno zanemarivanje kulturnih sadržaja – sve to ostavlja trag.

I Franjevačka teologija u Sarajevu osjeća te izazove. Nekoć su navedeni zborovi, bendovi i glazbene sekcije okupljali brojne studente koji su glazbom svjedočili vjeru i zajedništvo, dok danas ta tradicija opstaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i malih skupina.

U teškim vremenima, kada se čini da tišina sve češće nadglasava melodiju, upravo oni koji vjeruju u snagu glazbe i zajedništva postaju njezini čuvari. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu ta luč svjetla i dalje gori zahvaljujući ljudima koji ne dopuštaju da ton vjere utihne. Među njima se i dalje s poštovanjem spominje zbor „Fra Nenad Dujić” koji glazbenim djelovanjem ostavlja trag ne samo u liturgiji nego i u srcima mnogih generacija bogoslova. Zbor je to koji i dalje njeguje ljubav prema glazbi. Glazba pjevana glasovima bogoslova više je od umjetnosti. Ona je način svjedočenja radosti evanđelja kroz ton, ritam i zajedništvo.

Slično tomu, studentski zbor „Fraternitas” nastavlja nositi tu iskru dalje. U vremenu koje često zaboravlja vrijednost tišine i ljepote, bogoslovi se okupljaju, sviraju, pjevaju i svjedoče da glazba još uvijek ima snagu povezati, iscijeliti i podsjetiti čovjeka na ono što je bitno.

Dokle god postoji jedan glas koji pjeva, dokle god jedna ruka svira u vjeri, dotle glazba na Franjevačkoj teologiji ne može umrijeti. U toj melodiji, tihoj ali postojanoj, skriva se nada. Ona ista nada kojom Franjevačka teologija u Sarajevu već stoljećima spaja duhovnost, kulturu i čovjeka s Bogom.

Objava Most duše i svjetlo nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kroz ovu popijevku Franjo nas uči da priroda nije samo pozadina ljudskoga života već je naš suputnik na putu prema Bogu. Sunce grije, mjesec i zvijezde svijetle, voda daje život, zemlja rađa plodove – a iza svega toga stoji ljubav koju je Bog imao za svijet.

Pjesma stvorenja nije ostala samo na razini teksta, ona tijekom stoljeća nadahnjuje i glazbenike. U njoj su prepoznali unutarnji ritam i melodiju ponavljanja stiha Hvaljen budi, Gospodine koji podsjećaju na refren. Zato se vrlo rano počela pjevati u zajednicama, najprije u jednostavnim gregorijanskim napjevima, a poslije i u složenijim skladbama. Skladatelji koji su pisali umjetničku glazbu, svoj skladateljski dar su razvijali i kroz oratorije Cantico del Sol di San Francesco d’Assisi. Ovaj oratorij napisao je Franz Liszt. U njemu je Franjina ideja prikazana kroz monumentalni orkestralni i zborski zvuk. Na ovom tragu imamo i druge skladatelje koji se bave Franjinom idejom. Carl Orff također obrađuje Franjin hvalospjev u djelu Sonnengesang iz 1930. godine gdje kombinira moderni izraz i drevni tekst.

U suvremenoj duhovnoj glazbi popijevku su preuzele mnoge zajednice i zborovi te se često izvodi u sklopu franjevačkih dana i hodočašća. Ona se također i prevodi na suvremeni glazbeni jezik; postoji u obliku zborskih skladbi, kantata, oratorija i pjesama bliskih suvremenoj liturgijskoj glazbi. Time se potvrđuje da je Franjina popijevka univerzalna i bezvremenska.

Za sv. Franju glazba nije bila umjetnost radi umjetnosti, ona je odraz unutarnje radosti. On je znao da je pravi sklad u tome da cijelo stvorenje – čovjek, priroda i glazba, zajedno postanu živa simfonija Bogu. Franjina pjesma nije samo pobožna uspomena – ona je poziv. Poziv da se vratimo jednostavnosti, da ponovno otkrijemo ljepotu života, da prepoznamo Božji trag u svakom čovjeku, u svakoj ptici, rijeci, cvijetu i dahu vjetra. Zato i mi, u svijetu rastrganom podjelama, glađu za moći i zaboravom na ono bitno, unatoč tami vremena, biramo svjetlo – i pridružujemo se Franjinu poniznom i radosnom refrenu:

„Hvaljen budi, Gospodine, sa svim stvorenjima svojim!”

Objava Melodija zahvalnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U europskoj tradiciji nalazimo brojne marijanske himne i oratorije, no na našim prostorima posebnu toplinu nose kompozicije koje se prepliću s narodnim duhom. Upravo u tom spoju klasične sakralne glazbe i jednostavne, srčane melodije bosanske popijevke rađa se jedinstven glazbeni identitet. Upravo ovakav spoj otkrivamo u popijevkama ne tako nepoznatoga g. Zlatka Špoljarevića. Naime g. Špoljarević je napisao kompozicije: Zdravo, Gospo Lipnička, Zdravo, Gospo gradovrško-bačka, Gospi Brežačkoj, Himan husinskoj Gospi i još neke lijepe tradicionalnim duhom obojene melodije. G. Špoljarević pisao je tekst i skladao melodije. Njegove popijevke izraz su pučke duhovnosti i čežnje, bliske su srcu puka. Stihovi, puni nježnosti i osjećaja pripadnosti rodnoj grudi, stapaju se s marijanskim motivima. U njima Marija nije samo nebeska Kraljica nego i Majka koja razumije svaku patnju i radost, baš kao što majka razumije dijete koje raste na bosanskoj zemlji.

Tijekom povijesti mnogi su lokalni skladatelji u svoje marijanske pjesme utkali elemente popijevke; jednostavne melodijske linije, prepoznatljive ritmove i osjećajnost koja priziva slike rodnoga kraja. Tako je nastala glazba koja se ne doživljava samo u crkvi već i u srcu naroda. U njima srce bosanskoga čovjeka biva ispunjeno ljubavi prema Lipnici, Breškama, Husinu i Gradovrhu.

U ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji i ljubavi prema domovini postoji duboka srodnost. Jedna nas uzdiže prema vječnosti, dok nas druga čvrsto veže uz tlo na kojem rastemo. U bosanskoj popijevci te se dvije ljubavi često prepliću: pjevajući Mariji, narod ujedno pjeva i svojoj zemlji, svojim brdima, rijekama i dolinama.

Zato marijanske kompozicije koje nose duh popijevke nisu samo puka glazba – one su most između neba i zemlje, između vjere i pripadnosti, između univerzalnoga i domaćega.

Budući da je iza nas mjesec kolovoz a ispred nas mjesec rujan u kojima imamo važne svetkovine posvećene Gospi, u sljedećim brojevima ćemo se pozabaviti glazbenom analizom djela koje je skladao g. Zlatko Špljarević a koje svakako imaju svoju vrijednost kako glazbenu tako i vjersku.

Kompozicije posvećene Blaženoj Djevici Mariji u bosanskoj glazbenoj tradiciji predstavljaju spoj duhovnoga i narodnog, nebeskog i zemaljskog. One u sebi nose molitvu, ali i nostalgiju, pobožnost, ali i ljubav prema bosanskoj grudi.

Neprolazna ljepota Gospinih popijevki upravo je u tome što one nikada ne zastarijevaju. Njihova melodija, ma koliko jednostavna bila, uvijek nosi toplinu majčinske blizine i sigurnosti. Svaka generacija u tim pjesmama pronalazi nešto svoje, djeca u njima čuju nježnost, mladi snagu i nadu, stariji utjehu i sjećanje. Kao što zemlja svake godine rađa novi plod, tako i ove popijevke neprestano rađaju novi život u srcima onih koji ih pjevaju.

U njima se susreću Nebeska Majka i zemaljska majka, raj i rodna gruda, a taj susret nikada ne gubi na ljepoti. To je glazba koja ne prolazi s vremenom jer se temelji na ljubavi, a ljubav bilo prema Bogu, bilo prema rodnoj zemlji, ostaje vječna.

Objava Neprolazna ljepota Gospine tetralogije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glazba u Novom zavjetu ima ne samo ulogu slavljenja već i oblik pouke, ohrabrenja i zajedničke molitve. Od biblijskih vremena do rane Crkve, nakon Kristova uskrsnuća, prva kršćanska zajednica nastavila je moliti i pjevati psalme u duhu židovske tradicije, ali sada ispunjene novim sadržajem: radosnom viješću o Kristu. U Djelima apostolskim vidimo kako se zajednice okupljaju na molitvu i lomljenje kruha, a glazba je bila prirodni dio tih susreta. U prvim stoljećima Crkve, osobito u vremenima progona, bogoslužje se često slavilo u skrovitosti – u domovima i katakombama. Tamo su se pjevali psalmi, jednostavne pjesme i himni koji su se lako pamtili. Glazba je bila način izražavanja zajedničke vjere i utjehe. U 4. stoljeću, nakon što kršćanstvo postaje slobodno i priznato, razvija se bogatija liturgija, a time i liturgijska glazba. Sv. Ambrozije iz Milana sastavlja himne koje se i danas nalaze u liturgiji časova. Te su pjesme pjevane antifonalno što znači da dva zbora pjevaju naizmjenično, čime se postiže dubok osjećaj dijaloga i zajedništva. Tijekom srednjega vijeka razvija se gregorijanski koral, karakteristično jednoglasno liturgijsko pjevanje koje Crkva i danas njeguje kao najuzvišeniji glazbeni oblik liturgije. Tijekom svih razdoblja povijesti Crkva je jasno naglašavala: glazba u liturgiji treba služiti svetome, uzdizati dušu i biti u skladu s duhom bogoslužja.

Ona nije samo estetski doživljaj. Glazba je molitva, zajedništvo i teološki govor.Sv. Augustin je rekao: „Tko pjeva, dvostruko moli.” Glazba pomaže vjerniku izraziti ono što riječima često ne može: radost, zahvalnost, kajanje, čežnju. Glazba oblikuje nutarnji prostor molitve i olakšava susret s Bogom.Pjevanje u zajednici potiče osjećaj pripadnosti i jedinstva. Kad vjernici zajedno pjevaju, više nisu pasivni promatrači, već aktivni sudionici bogoslužja. To je osobito važno u euharistijskom slavlju, gdje glazba pomaže cijeloj zajednici da bude jedno tijelo u Kristu.Osim toga, liturgijske pjesme često sadržavaju duboke teološke poruke: o otkupljenju, uskrsnuću, euharistiji, Božjoj milosrdnoj ljubavi. Glazba na taj način postaje i sredstvo evangelizacije, koje u srcu vjernika ostavlja snažan trag vjere.

Danas, kada u crkvama pjevamo psalme, himne i misne napjeve, nastavljamo živu tradiciju koja seže tisućama godina unatrag. Svaka pjesma koju pjevamo u liturgiji povezuje nas s Davidom, s apostolima, sa svecima, s tisućama vjernika koji su tijekom stoljeća slavili Boga pjesmom.

Liturgijska glazba nije ukras. Ona je poziv! Poziv na molitvu, na svetost, na zajedništvo. Zborovi, orguljaši i voditelji liturgijskoga pjevanja pozvani su ne samo svirati i pjevati nego voditi Božji narod u slavljenju svetih otajstava.

U vremenu buke i površnosti, liturgijska glazba nudi prostor tišine i uzvišenosti. Ona ne mora biti složena da bi bila sveta – dovoljno je da bude iskrena, dostojanstvena i u službi otajstva koje se slavi. Jer kroz pjesmu, Crkva i danas moli. I kroz glazbu – Crkva i danas vjeruje.

Objava Od Davidova vremena glazba oplemenjuje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glazba kao umjetnička disciplina ujedinjuje ljude. Hector Berlioz kaže kako glazba kao umjetnost raznim kombinacijama zvukova djeluje na ljude koji su sposobni da je razumiju. Isto tako ona nije za svakoga jer uvjeti njezina postojanja, sredstva njezina djelovanja nisu za svakoga, mnogi za nju nisu stvoreni i ona uopće nije stvorena za njih.

Glazba je u isto vrijeme osjećaj i nauka, glazba od onoga tko se njome bavi zahtijeva prirodnu inspiraciju i saznanja koja se tiču dugoga učenja, dubokih promišljanja i prirodnih predispozicija. Na poseban način ovo se tiče ličnosti dirigenta jer upravljanje skupovima pjevača ili instrumentalista nije nimalo lagan posao. On zahtijeva širok spektar obrazovanja na svim područjima. Dirigent je slobodni interpretator glazbenoga djela i kao takav on je samostalan. Njegovo zvanje u današnje vrijeme nije vezano uz skladatelje i pjevače, oni se samo međusobno prožimaju.

Glazbena umjetnost ima svoje različite načine izražavanja. To je dovelo i do pojave razvoja postojanja ansambala. Prvi ansambli razumljivo je da su bili primitivni i njihov razvoj uvjetovao je vođu, rukovoditelja, dirigenta, lidera koji će kvalitativno i kvantitativno odgovoriti zahtjevima vremena u kojemu se nalazi.

Dirigent je čovjek koji je sposoban na pedagoški, tehnički i umjetnički način dovesti djelo od partiture do koncerta. On je zapravo lider. Figura dirigenta rasla je postupno. Najprije se izdvajao pojedinac iz ansambla koji je odgovarao navedenim kvalitetama, a zatim i unaprijed određenim izuzimanjem iz društvene zajednice određene osobe.

Današnje poimanje dirigenta vrlo je zahtjevno i izazovno. Diktirano je sve složenijim razvojem glazbe, a prije svega i nekim bitnim pravilima izvođenja današnjice. Hadnađev navodi kako je dirigent lider koji rukovodi metrikom, tempom, dinamikom pjevanja u određenom ansamblu, s pojedinom grupom ljudi s kojima najprije mora ostvariti odgovarajući odnos. Ovaj vid vodstva podrazumijeva profesionalno vladanje tehničkim sredstvima dirigiranja, dirigentskom tehnikom, zatim poznavanje psihologije pojedinca i grupe. Njegova uloga je u tomu veća što mora znati objediniti snagu izvođačkoga kolektiva i s njim ostvariti određene umjetničko-izvođačke zadatke.

Riječ dirigirati javlja se u našem jeziku od francuskoga glagola diriger,što u prijevodu znači: činiti, upravljati, praviti, rukovoditi, regulirati. Spomenuti glagol svoj korijen ima u latinskom jeziku, točnije iz latinskoga glagolskog oblika dirigo,što također znači upravljati, upućivati. Ova riječ dobiva svoj smisao ako se primjenjuje u glazbenoj umjetnosti pod uvjetom da se radi o rukovođenju izvođačkim kolektivom kao što je orkestar, zbor ili neka druga skupina glazbenika.

Richard Wagner je često ponavljao kako ličnost dirigenta u sebi utjelovljuje lidera, osobu koja poznaje idejni sadržaj, epohu i stil jednoga djela propuštajući ga kroz prizmu svojih osjećanja. Nastoji djelo slušateljima što vjernije dočarati. Zvanje dirigenta tijekom povijesti se mijenja, na trenutak je bio jedno da bi poslije bio sasvim nešto drugo. No jedno zasigurno ostaje, a to je da dirigiranje postaje subjektivno, ali znalački doživljeno tumačenje glazbe od strane umjetnika – dirigenta i ansambla kojim rukovodi.

Objava Poimanje dirigentske prakse: dirigent kao lider pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Slavkov se skladateljski opus počeo oblikovati još od studentskih dana. Prolazio je kroz razne faze, od strogih polifonih melodija, do upotrebe slobodne imitacijske tehnike, odlaska u izvantonalnu krajnost i na koncu zreloga, strogoga liturgijskog stila prožetoga narodnim melosom. Kantatu Bogorodici započeo je skladati 1975. godine, a završio 1982. godine: tekst je napisao fra Ljubo Hrgić. Duži proces stvaranja ovoga djela odgovara nekako i njegovu tadašnjem životu koji je bio turbulentan, oblikovan izazovima i mijenama društvenoga konteksta njegova vremena. To nam svjedoči da je maestro Topić imao osjećaja, a posebno je bio prožet marijanskom pobožnošću koja ga je i provela kroz životne mijene. Iz ovoga životnog osjećaja skladao je Kantatu Bogorodici.

Ovo djelo je skladano za soliste, zbor i klavir. Na samom početku Kantate imamo klavirski uvod od 48 taktova. Sami uvod skladan je jako lepršavo. Tematski materijal na kojem je zasnovana kantata su prva 4 takta. Ona se kroz cijelu kompoziciju – različitim kompozicijskim tehnikama i različitim pristupima glazbenom materijalu – na mjestima ukrupnjavaju i usitnjavaju notne vrijednosti, melodijski i harmonijski preoblikuju, razrađuju, provode kroz razne tonalitete modulacijskim principima, pri tome poštujući idejni materijal kompozicije.

U kompoziciji imamo naizmjenično izlaganje materijala i to u kombinaciji solista i zbora. Solist izvodi glazbenu rečenicu koja je zaokružena kadencom. Nakon zaokružene glazbene misli, zbor ponovno reprezentira izloženi rečenični materijal na jedan novi način pri čemu se postiže unutar same strukture rečenice kulminacija onoga što skladatelj želi poručiti. Kako bi razbio monotoniju kompletne fakture, maestro Topić dalje u skladbi prilikom uvođenja solista na pola takta uvodi zbor i tako dobiva izravno naizmjeničnu upotrebu solista i zbora s ciljem decidnije razrade notne zamisli. Nakon izlaganja materijala koje je povjerio zboru, skladatelj ponovno uvodi zbor.

Način na koji je uveo zbor nije prepoznatljivi stil koji je fra Slavko koristio u zrelom razdoblju svoga skladateljskog rada. Prvu dionicu povjerava sopranima, zatim na pola takta uvodi altove, na sami početak nove fraze tenore, a radi postizanja većega efekta bas tretira kao i alt. U ovom dijelu imamo izložene dvije male glazbene rečenice koje završavaju na dominanti tonaliteta što također nije uobičajen slučaj. Maestro Topić nakon kadence na dominanti uvodi duet. Sve ovo radi isključivo radi toga što skladbu želi povezati, želi voditi jednom mišlju djelo od početka do kraja pazeći da se ne razbije faktura kompletne skladbe. Do samoga završetka tretira materijal na ovako naizmjeničan način, a glavni cilj mu je jedinstvo.

Skladba pokazuje izvrsno poznavanje polifonije, harmonije i načine skladanja: velika je šteta što fra Slavko nije ostavio još sličnih djela kao što je Kantata Bogorodici.

Objava Kantata Bogorodici pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Večer je započela prigodnim pozdravnim govorima vrhbosanskog nadbiskupa mons. Tome Vukšića; fra Zdravka Dadića, provincijala Bosne Srebrene; fra Joze Grbeša, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije te fra Danijela Nikolića, glavnog urednika revije „Svjetlo riječi”. Mons. Tomo Vukšić je u svom obraćanju istaknuo kako revija „Svjetlo riječi” simbolizira očuvanje vrijednosti koje povezuju ljude, dok su fra Zdravko i fra Jozo, naglasili važnost suradnje bosanske i hercegovačke franjevačke provincije kroz čiju suradnju je revija prije četiri desetljeća prvi puta i pokrenuta. Fra Danijel Nikolić podsjetio je prisutne na povijesni razvoj revije i njezinu ulogu u bh. društvu te iskazao težnju da „Svjetlo riječi” i dalje sjaji i bude svjetionik svim ljudima u tmurnim vremenima.

Središnji dio večeri označen je govorima sudionika svečane akademije.

Prisutnima se prvo obratila prof. dr. Snježana Šušnjara – pedagoginja, redovita profesorica na Filozofskom fakultetu univerziteta u Sarajevu na odsjeku za pedagogiju i dugogodišnja suradnica „Svjetla riječi”. Prof. Šušnjara se prisjetila početaka suradnje sa „Svjetlom riječi” te naglasila kako su uz reviju godinama rasli i njezina vjera i nadahnuće.

Boris Beck – novinar i književnik, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu je s prisutnima podijelio svoja razmišljanja o tome kako vjeruje u uspjeh „Svjetla riječi” i u budućnosti jer je to revija koja se svojim sadržajem uspijeva obratiti ne samo vjernicima već i ljudima koji u sebi osjećaju neku prazninu i potrebu, a koju sami ne mogu ispuniti.

Akademija se nastavila obraćanjem renomiranog bh. književnika Valerijana Žuje koji je kroz svoj govor istaknuo vrijednost revije u kontekstu njenog značaja za autore koji se osjećaju slobodnima progovarati o raznovrsnim temama i kojima objavljivanje tekstova u reviji nerijetko otvara daljnje suradnje i mogućnosti razvoja.

Završni govor održao je fra Janko Ćuro – ravnatelj Franjevačkog medijskog centra „Svjetlo riječi”. „Kako u prošlosti, tako je i u sadašnjosti ostala uvijek ista naša temeljna poruka i želja da se riječ čita, a živi svjetlo tj. da riječ osvjetljava život, a ne da ga zamračuje. Svjetlo samo po sebi ne može biti selektivno. Ne može ono svijetliti jednima protiv drugih niti može svijetliti drugima protiv svojih. Svjetlo utjelovljeno u riječ jednostavno svijetli svima. Takav stav prema pisanoj riječi, puno je više od običnog medijskog zadatka i dužnosti. To je životno poslanje utemeljeno na evanđeoskoj riječi da budemo Sol zemlje i svjetlost svijeta” – kazao je fra Janko govoreći o temeljnim načelima kojim se revija vodi kroz 42 godine svoga postojanja.

Uz zahvalu svima koji su tijekom godina davali ili trenutno daju doprinos u uređivanju i promoviranju revije „Svjetlo riječi” kao i podršku projektima „Svjetla riječi”, večer je završena podjelom zahvalnica i priznanja koje je prisutnim prijateljima i suradnicima uručio provincijal fra Zdravko Dadić.

Program je moderirala Ivana Pekušić, a svečanost je upotpunjena i glazbenim izvedbama sopranistice Jovane Pavlović, uz klavirsku pratnju Lucije Bošnjak, glazbenim točkama Kamernog Hora Magnificat pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića kao i izložbom probranih naslovnica revija kroz godine.

Uz prisustvo brojne publike među kojima su bili i predstavnici crkvenih, državnih i kulturnih institucija te predstavnici medija i partnerskih kompanija „Svjetla riječi”, ovom svečanom akademijom obilježeno je objavljivanje jubilarnog 500. broja revije i proslavljen dugogodišnji rad bosanskih franjevaca koji svojim djelovanjem na području Bosne i Hercegovine predstavljaju važan stub kulture i to ne samo kao njeni stvaratelji već i kao njeni njegovatelji i čuvari.

Objava Održana svečana akademija u povodu 500. broja revije „Svjetlo riječi” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Slavnu prošlost naše Bosne ponosne na poseban način ispisuje i lik bosanske kraljice Katarine. Potječe iz utjecajne obitelji Kosača. Roditelji su joj herceg Stjepan Vukčić Kosača i Jelena Balšić. Rođena je 1424. godine, a preminula je 25. listopada 1478. godine. Katarina je pokopana pred glavnim oltarom u franjevačkoj crkvi sv. Marije Aracoeli, a na nadgrobnoj ploči njezin lik izrađen je u reljefu s krunom na glavi. O njezinu djetinjstvu gotovo i nema podataka. Njezina posebnost očitovala se u životu koji je bio obilježen različitim događajima. Bila je zaštitnica kulture i umjetnosti, a njezin doprinos očuvanju bosanske tradicije i identiteta ostavio je dubok trag u povijesti.

Danas se Katarina pamti kao simbol snage i hrabrosti, a njezin život i djela ostaju važan dio bosanskoga naslijeđa. Njezina priča podsjeća na ulogu žena u povijesti, često zanemarenih, koje su oblikovale sudbinu svojih naroda. Žene su često bile marginalizirane, ali su poput Katarine pokazale da su sposobne igrati ključne uloge u političkim i društvenim procesima. Kraljice i plemkinje često su koristile svoje pozicije za utjecaj na vlast, pregovaranje o brakovima, kao i za očuvanje mirnoga suživota između različitih etničkih i političkih grupacija.

Katarina se posebno istaknula svojim sposobnostima u vođenju diplomacije, što je bilo od značaja u očuvanju stabilnosti kraljevstva. Njezin doprinos u očuvanju bosanskoga identiteta i tradicije često se zanemaruje.

Dvojica franjevaca, fra Slavko Topić i fra Nikola Matošević uglazbili su tekst koji je napisao fra Ladislav Fišić o blaženoj Katarini kraljici. Jedna skladba je napisana u Es duru u 4/4 mjeri s promjenama u ¾ zbog rasporeda tekstualnih fraza, dok je fra Nikola napisao uvod u 4/4 mjeri a dalje imamo izlaganje u ¾ u tonalitetu F dur. Da bi pravilno potpisao tekst pod melodiju, Matošević je pribjegavao različitim varijantama postavljanja određenoga sloga riječi na tezu ili arzu. Obje skladbe imaju određenu formu, ali s obzirom na ozbiljnost Fišićeva teksta potrebno je dublje ući u analizu teksta i ponuditi bolja rješenja skladateljskoga zanata. Melodijska faktura obiju skladbi nije zrela. Kod Topića se radi o ponavljanju uzastopne jednostavne melodije koja ne slijedi tekst dok se kod Matoševića vidi nešto dublje promišljanje teksta i ponudu melodije koja se kreće kroz osnovne tonalne funkcije. Nažalost, maestro Topić nas je napustio i neće uspjeti ponuditi bolje rješenje Himna. Pred Nikolom je dugo učenje zanata i moći će još promisliti tekst o kraljici Katarini koja je upisana u povijest Bosne svojim imenom i životom.

Svijetla kruno roda svoga,
Katarino Kraljice!
Vjernog puka bosanskoga
sveta zagovornice!
Živi spomen tvoga lika
čuvaju u Bosni svoj
djeca tvojih podanika
u duši prastoljetnoj,
u duši prastoljetnoj.

Ne slave te kazivanja
o proslavi ratničkoj,
nego tvoja darivanja kruha
djeci patničkoj.
Tuđina ti tijelo skriva
u hladnome grobu tvom,
al’ ostaješ vječno živa
u narodu hrvatskom.
Katarino, dušo sveta,
naš te žarko moli dom;
Domovina daj da cvjeta
srećom, mirom, slobodom.

Objava Žena koja je oblikovala sudbinu naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.