Prije sv. mise upriličen je prigodan program na početku kojeg se hodočasnicima i nazočnim vjernicima obratili područni i nacionalni duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda Kraljice Katarine fra Miro Relota te nacionalna ministra Ivana Vidović koji su izrazili radost što se već 15. godinu OFS okuplja na nacionalnom hodočašću u Kraljevu Sutjesku povodom smrti kraljice Katarine koju smatraju blaženom i od koje, kako je Vidović istaknula, “možemo naučiti mnogo toga, kako svjedočiti svoju vjeru, imati pouzdanje u Boga čak i u teškim trenutcima i ostati vjeran svome pozivu”. Također su istaknuli kako je druga prigoda 800. obljetnice Božića što ga je Sv. Franjo na nov način obilježio u svome samotištu u Grecciu, a zatim je pročitano razmišljanje o Božiću u Grecciu.

Uslijedila je pobožnost krunice, a bila je i prigoda za sakrament pomirenja.

Služena je zatim sv. misa koju je predvodio definitor Provincije Bosne Srebrene fra Drago Pranješ uz koncelebraciju župnika i gvardijana fra Bone Tomića, vikara Hercegovačke franjevačke provincije fra Mire Šege i 15-ak drugih svećenika te asistenciju franjevačkih bogoslova.

Na početku sv. mise gvardijan i župnik fra Bono pozdravio je nazočne te izrazio dobrodošlicu braći svećenicima, časnim sestrama, a posebice fra Miri koji je pristigao s hodočasnicima i predvoditelju misnoga slavlja fra Dragi.

Čovjek stvoren na sliku Božju

U prigodnoj propovijedi fra Drago je govorio o dostojanstvu “koje nam je svima darovano i na koje smo svi pozvani”, a koga “danas mnogi ne prepoznaju ili ga odbacuju”. Osvrnuo se na biblijsko izvješće o stvaranju i odluku “načinimo čovjeka na svoju sliku” (Post 1,26). “Ne radi se o slučajnom pozivanju u život nekoga bića, nego se radi o posebnom biću koje ima biti pozvano u svijet s posebnom Božjom željom i posebnom Božjom nakanom. Prva, dakle, biblijska istina o čovjeku jest da je čovjek poseban i posebno pozvan. Kakvo to biće treba biti?”, upitao je propovjednik pojašnjavajući kako Bog želi biće sebi slično. “Mi se možemo pitati zašto Svemogući, Neizmjerni, koji je punina bitka, koji svojim bićem proniče sve, kako on želi biće sebi slično ili kako želi još nekoga osim sebe? Ali činjenica je da ga želi i da ga stvara”, istaknuo je fra Drago nadalje razjašnjavajući kako to biće treba biti slobodno jer je to “jedna od temeljnih sličnosti s Bogom”. Posvijestio je kako se biće iz svoje slobode treba okretati svojem Stvoritelju, ne iz moranja ili zato što je tako programirano. “U to biće ulivena je i ljubav koja je također božanska snaga. Ljubav se ljubavi može okretati samo u slobodi, jer nikog ne možeš prisiliti da te voli”, rekao je, nastavljajući kako biće treba biti biće blizine, “intimno Bogu”. “U našem govoru ono mora biti sin ili kći. ‘Prije postanka svijeta, izabra nas Bog sebi za posinstvo’ (Ef 1,4). To biće neće biti običan ‘zemljar’, nego je u projektu planirano da bude intimno Bogu, u intimnom zajedništvu s Bogom”, kazao je ističući posljednju odliku – da biće treba sudjelovati u Božjem životu, odnosno mora biti vječno.

Biti svet i bez mane

Nadalje je progovorio o tomu što se događa kad se čovjek okrene od Boga, kazavši kako je to okretanje od života i biranje puta smrti, te je u tom smislu progovorio o ljudskoj slobodi. Propovjednik je kazao kako je čovjek slobodan samo ako je usmjeren i okrenut Bogu. “Ako zloupotrijebi svoju slobodu, onda ona gotovo redovito prelazi u oholost koja čovjeka proglasi Bogom. Tu oholost vidimo u protivljenju životu; u ubijanju nerođenih u bahatosti i prijeziru prema siromašnim, obespravljenim i starim; u besramnim i šarolikim povorkama diljem svijeta. Tu oholost vidimo u čovjekovim pokušajima redizajniranja genetske strukture života, u nepoštivanju prirodnog zakona i čistog razuma. Ako čovjek u svojoj slobodi okrene leđa Bogu, ili ako sam sebe proglasi bogom, on više nije slobodan. On pada pod vlast smrti”, posvijestio je upitavši se zatim “zašto ga je Bog tako stvorio?”. Objasnio je kako Bog ne odustaje od čovjeka te će doći u njegovu smrt. “Krist će na sebe uzeti sva čovjekova lutanja, svu nevolju i patnju pa ismrt. Susret Boga i čovjeka moguć je sada samo u konkretnoj situaciji u kojoj se nalazi čovjek, a to je smrt. Krist će u smrti ponovo zaokrenuti čovječanstvo Bogu jer će pobijediti i smrt i probit će ponovo čovjeku put do Boga”, rekao je zaključujući kako bi trebalo bi zahvaljivati Bogu za čast i dostojanstvo i “živjeti svoje dostojanstvo, živjeti ga ma u kakvoj ulozi života bili: ulozi kraljice, ulozi političara, učitelja, svećenika, radnika, oca, majke, učenika, djeteta”.

Trebali bismo poput Sv. Franje zaroniti u otajstvo utjelovljenja pa s otvorenim srcem i divljenjem zahvaljivati Ocu nebeskom koji želi s nama podijeliti sve kako nas nikada ne bi ostavio same. Trebali bismo – kako Sv. Pavao jednostavno kaže – biti sveti i bez mane pred njim”, potaknuo je na kraju propovjednik.

Misno slavlje animirao je župni zbor.

Tradicionalna smotra folklora

Nakon sv. mise u dvorištu samostana upriličena je XXIV. smotra folklora Dani kraljice Katarine na kojoj se predstavilo devet društava, zborova i udruga.

Dobrodošlicu je poželio načelnik Kaknja Mirnes Bajtarević, a uz domaćine – Hrvatsku folklornu skupinu Bobovac, nastupili su: zbor Kraljica Katarina iz Kraljeve Sutjeske, HKUD Ognjišta iz Lug Brankovića, KUD Fadil Dogdibegović-Dikan iz Kaknja, RKUD Proleter iz Sarajeva, KUD Ivan Planina iz Tarčina, HKUD Gromiljak iz Kiseljaka, udruga građana Milenko Đukić-Čiko iz Bijeljine te KUD Jajce iz Jajca.

Objava Obilježen Dan kraljice Katarine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sabor je započeo Euharistijskim slavljem koje je u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metodija predvodio nadbiskup Vukšić u zajedništvu s kardinalom Puljićem i uz koncelebraciju nazočnih svećenika.

Na početku Mise rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić pozdravio je nadbiskupa Vukšića, kardinala Puljića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađana Ćosića kao i sve ostale nazočne misnike.

Nadbiskup Vukšić pozdravio je sve nazočne te izrazio radost da su se danas ponovno sabrali na Euharistijskom slavlju i to u veoma velikom broju primijetivši da to predstavlja jedan „vrlo lijepi izraz međusvećeničke solidarnosti“ i svećeničke molitve i brige za ovu partikularnu Crkvu. Također se osvrnuo na potrebu obnove crkve u kojoj se sabor održavao „Ova crkva očito treba obnovu kao što i naše duše trebaju obnovu. Ponekad nešto žbuke ‘otpadne’ i u našim srcima, i u našim savjestima… u našim životima, pa je potrebno Božje milosrđe, jedna ‘mistrija’, da to lijepo zatvori“, kazao je nadbiskup Vukšić izrazivši uvjerenje da će u budućnosti biti i obnovljeno cijelo sjemenišno zdanje kako bi sjemenišna crkva „zasjala u svoj svojoj ljepoti“.

Izrazivši radost zbog ovog godišnjeg svećeničkog okupljanja, nadbiskup Vukšić u prigodnoj propovijedi osvrnuo se na misni evanđeoski odlomak koji je dio Isusova razgovoru s Nikodemom, „pobožnim i uglednim Židovom farizejske sljedbe, članom Velikoga vijeća i učitelja Mojsijeva zakona, koji se zanimao za Isusov nauk i djelovanje“ te je ukazao okupljenim svećenicima na pouke koje oni danas mogu i trebaju primijeniti u svom dušobrižničkom radu s ljudima. Kazao je da je, prije svega, Nikodem bio čovjek koji je tražio Boga, te da svoje izbore, očito, nije donosio „odjednom i naglo“ nego „postupno i sazrijevajući“. Dodao je da je Nikodem bio „neumoran i uporan u traganju za istinom i tražio ju je gdje je smatrao da će naći pravi odgovor na svoja pitanja i nedoumice“, a da je Isus bio „vrlo strpljiv s njime i s njegovom duševnom potrebom da u laganom procesu napreduje u svojim uvjerenjima i raste u svojoj vjeri“.

Citirajući prvu rečenicu pročitanog odlomka iz Ivanova evanđelja „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16), nadbiskup Tomo rekao je da glavna poruka ovih riječi da je Bog „vrlo ljubio svijet!“ te da ga i danas „jednako snažno ljubi“. Iako ljudi – istaknuo je pastir Crkve vrhbosanske – najčešće vole ono za čim osjećaju potrebu, ono što žele imati, što im koristi i što im čini dobro, Bog, naprotiv, nema potrebu za ničim. „On je punina dobroga i ne ljubi iz koristi. Bog ljubi ne radi svoga dobra nego radi dobra drugoga. Bog je darivanje sāmo. Dapače, daruje sebe. Svoga Jedinorođenca! Tako je govorio Isus“, kazao je mons. Vukšić.

Na kraju je pastir Crkve vrhbosanske svim svećenicima zahvalio za njihovo služenje; za svaki susret u kojemu su kao „drugi Krist“ strpljivi sa svojim vjernicima i drugim ljudima, koji im se obraćaju; što znaju čekati da „milost Božja u njima dovrši dobro djelo obraćenja i posvećenja“ te pozvao da uvijek zahvaljuju što su „izabrani naviještati i poslani svjedočiti istinu da Bog toliko ljubi čovjeka da je dao svoga Sina Jedinorođenca radi toga da nitko ne propadne nego da svi imaju život vječni“.

Na početku radnog dijela u dvorani Svećeničkog doma vrhbosanske nadbiskupije sve je još jednom pozdravio nadbiskup Vukšić ističući da ga istinski raduje nastavak godišnjih svećeničkih susreta započetih još ratne 1995. godine u Franjevačkom samostanu u Visokom. Poželio je da se svećenici vrate svojim kućama duhovno obogaćeni zajedništvom na Misnom slavlju te svakovrsno obogaćeni međusobnim susretima i sudjelovanjem u radnom dijelu susreta. Najstariji definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Drago Pranješ prenio je pozdrave u ime odsutnog provincijala fra Zdravka Dadića i Uprave te poželio svima Božji blagoslov, uspjeh, sreću i radost.

Moderator radnog dijela susreta mons. Slađan Ćosić podsjetio je da se ovaj susret redovito održava u drugu srijedu nakon Uskrsa pa takve susrete redovito nazivaju emaus prema evanđeoskoj zgodi koja opisuje dvojicu učenika na putu u selo Emaus nedaleko od Jeruzalema kojima se pridružio uskrsli Krist i kojega su prepoznali u lomljenju kruha. Također je kazao da će ovaj susret u određenom smislu biti i nastavak susreta u četiri arhiđakonata Vrhbosanske nadbiskupije.

Prigodno predavanje o upravljanju vremenitim dobrima Crkve održao je docent na Katedri kanonskog prava Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu i župnik u Ilijašu vlč. Ilija Marković. Govorio je o suradnju župnika s članovima župnog pastoralnog i župnog ekonomskog vijeća. Također je podsjetio i da su pojedine crkve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji proglašene nacionalnim spomenicima kulture BiH pa je, osim s upravom nadbiskupije, potrebno voditi računa o odredbama mjerodavnog državnog povjerenstva. Na kraju je zaključio da vremenita dobra Crkve moraju prvotno služiti pastoralnom i evangelizacijskom poslanju Crkve kao i da to može biti jedan od načina za doprinos pastoralnom obraćenju župne zajednice i ispunjenju njezine osnovne svrhe „donositi evanđelje naviještanjem vjere i slavljenjem sakramenata“.

Mons. Ćosić je izvijestio o susretima u četiri arhiđakonata Vrhbosanske nadbiskupije pod vodstvom nadbiskupa Tome Vukšića i uz sudjelovanje njegovih suradnika u Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom održanim u ožujku 2023.: toliškog arhiđakonata održanog u Tolisi 1. ožujka, plehanskog arhiđakonata na Plehanu 2. ožujka, fojničkog arhiđakonata 3. ožujka u Kreševu i gučogoranskog arhiđakonata 8. ožujka u Travniku. Zahvalio je domaćinima i glasnogovorniku Vrhbosanske nadbiskupije za medijsko praćenje spomenutih susreta te je iskoristio priliku i da zamoli svećenike da u većem broju sudjeluju na Misi posvete ulja podsjećajući da je ona vidljivi znak zajedništva s nadbiskupom i prigoda za obnovu svećeničkih obećanja.

Svoja izvješća dali su i ekonom i kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Vladimir Pranjić i preč. Mladen Kalfić, a susret je završen zajedničkim druženjem u blagovaoni Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Objava Održan 29. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.