Pozdravljajući sve prisutne na početku misnog slavlja, fra Dalibor ih je pozvao da zahvale Bogu za dar života, za svećenike, kao i za sva ostala dobra kojima nas Stvoritelj obdaruje, a fra Ivica je intonirao svoju propovijed mislima Ive Andrića (Ex ponto) koje sjajno ilustriraju svećenički poziv i poslanje:

U djetinjstvu mome izabrao si me i označio da idem Tvojim putem. Nisu mi bile ni četiri godine kad sam usnuo da je s ikone sišao preda me jedan svetac i predao mi raspelo koje je njemu dotežalo. I ništa mi drugo nisi dao na put. Tebi me je zavjetovala moja majka u času tjeskobe, u jednom od onih časova kad nema pomoći niotkud osim pomoći Tvoje i kad su sva vrata zatvorena osim vrata Tvojih. Tko je vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet: s križem siromaštva i teretom velikih zavjeta. I hodao sam svijetom i udarao na vrata ljudskih sudbina, ali sva su redom za mene bila zatvorena. Kasno sam shvatio da se ne otvaraju silom. […] I postavljao si svoju nevidljivu ruku između mene i svijeta i da me onda prkosna i ostavljena okružiš svojom ljubavlju, koja boli i posvećuje.

Ja znam da nitko živ nije prešao svoj put, a da mu se Ti nisi približio, položio svoju ruku na njegovo rame i pošao s njim barem jedan čas. Prevelika je i preteška ta mudrost i ta snaga kojom nas iskušavaš. […] Osjećao sam uvijek da si ti bio prisutan u kruhu koji jedemo i vodi koju pijemo, da si tako prožimao tijelo naše i uvlačio nam se u krv, da tako ravnaš korake naše.

U ugodnu druženju nakon misnog slavlja prisutni su izrazili svoje zadovoljstvo što su ova dvojica franjevaca proslavili svoje jubileje skromno i bez pompe.

(dr. Marija Prskalo)

Objava Proslava sv. Ane u župi Foča pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.