U samom središtu ove velike duhovne i društvene transformacije nalazi se opasni ideološki triptih: radikalni feministički pokret, rodna ideologija i LGBT pokret. Iako povijesno nastali u različitim kontekstima i s izvorno različitim proklamiranim ciljevima, ova tri pokreta danas djeluju u sinergiji kao jedinstveni ideološki aparat. Iz akademskih kabineta postmoderne oni su silovito iskoračili u odgojno-obrazovne sustave, pravni poredak, visoku politiku, medijski prostor, industriju zabave pa i u samu Crkvu. Pri tome više ne nastupaju s pozicija puke zaštite manjina ili traženja pravednosti, nego s pozicija isključivog ideološkog hegemonizma. Njihov konačni cilj nije nikakva tolerancija i zaštita ljudi, nego potpuni preodgoj društva, dekonstrukcija naravnoga zakona i zamjena objektivne stvarnosti subjektivnim konstrukcijama.

Filozofski korijeni: Od feminizma do queer teorije

Nacrt ove suvremene antropološke dekonstrukcije nije nastao stihijski, nego iz filozofskih pretpostavki koje su postupno i sustavno odvajale ljudsku egzistenciju od njezine naravne i tjelesne osnove. Jedan od ključnih povijesnih momenata dogodio se u feminističkoj teoriji s pojavom Simone de Beauvoir. Njezina čuvena maksima iz djela Drugi spol (1949.) – „Ženom se ne rađa, ženom se postaje“ – postavila je teorijski temelj za odvajanje biološkog spola (sex) od društvene uloge i kulturnog obrasca (gender). Iako je Beauvoir primarno nastojala ukazati na povijesne i kulturne uvjetovanosti ženskog položaja, njezin je koncept širom otvorio vrata radikalnijim postulatima u kojima tijelo gubi svoju ontološku datost i postaje tek pasivna podloga za izvanjske društvene upise.

Daljnji korak učinio je radikalni feminizam druge i treće struje (npr. Shulamith Firestone), koji je utvrdio da izvor ženske “podčinjenosti” ne leži samo u pravnim ili ekonomskim strukturama, nego u samoj biološkoj reproduktivnoj funkciji i strukturi obitelji. Nešto najljepše za jednu ženu, brak, trudnoća i majčinstvo, proglašeni su biološkim teretom, a tradicionalna obitelj primarnom stanicom patrijarhalne opresije. Time je feminizam prešao put od opravdane borbe za pravnu jednakost i dostojanstvo žena do otvorene objave rata biološkoj naravi i majčinstvu.

Pola stoljeća nakon Beauvoir, američka feministička teoretičarka Judith Butler u djelu Nevolje s rodom (1990.) dovodi ovaj proces do radikalnog kraja, tvrdeći da ni biološki spol nije nikakva činjenica, nego već unaprijed društveno konstruirana kategorija. Za Butler, rod je tek “performativni čin”, ponavljana uloga koja se glumi bez ikakva temelja u biologiji ili stvorenom poretku. Na tim je temeljima izgrađen aparat queer i rodne ideologije koji svaku stalnost, komplementarnost i naravnu zadanost proglašava opresivnom “heteronormativnošću”, dok potpunu fluidnost (fluidity) i samokreaciju uzdiže na razinu vrhunskog ideala.

Ideološka normalizacija i inverzija vrijednosti

U sklopu ovog antropološkog preokreta, lgbt aktivizam odavno je prešao put od traženja tolerancije i zaštite od diskriminacije lgbt osoba do agresivnog nastojanja da se ne samo normaliziraju homoseksualnost i slične prakse, nego da se one prikažu kao moralno, estetski i relacijski superiorniji u odnosu na tradicionalni brak i prirodni odnos između muškarca i žene. Dok se klasični brak i obitelj u medijskom i ideološkom diskursu učestalo prikazuju kao zastarjeli, sputavajući i po svojoj naravi opresivni i patrijarhalni koncepti, homoseksualni queer odnosi sustavno se idealiziraju kao utjelovljenje “prave, slobodne i nepatvorene ljubavi”.

Ova se inverzija vrijednosti i ideološki inženjering najuputnije i najvidljivije očituju u suvremenoj filmskoj industriji i književnosti. Holivudski studiji i vodeće globalne streaming platforme (pogledajte samo npr Netflix i druge servise) pretvorile su industriju zabave u primarno oruđe ideološkog odgoja. Prikazivanje homoseksualnih i transrodnih likova više nije tek sporadični element priče, nego je postao obvezna kvota i normativni obrazac tako da je više postalo nemoguće pogledati ni akcionu seriju ili film bez homoseksualnih odnosa među likovima. U tim se narativima u pravilu primjenjuje dvostruki standard gdje se obavezno idealizira queer relacija u samom filmu i seriji i gdje se homoseksualne veze u pravilu prikazuju s iznimnom estetičnošću, osjećajnošću, emocionalnom zrelošću i dubinom, sugerirajući da su ti odnosi oslobođeni “sebičnosti” i “stega” koje navodno navlači tradicionalna obitelj.

Skupa s tim redovno ide dekonstrukcija i karikiranje braka te muško-ženskih odnosa koje se uvijek prikazuje tamnim i depresivnim bojama. Tradicionalni heteroseksualni brak i obitelj u suvremenim se filmovima i serijama sve češće prikazuju kao poprište monotonije, nasilja, toksičnosti, neostvarenosti i skrivene opresije. Muškarac i žena u braku prikazuju se kao zarobljenici društvenih konvencija, dok se prijevare među supružnicima i izvanbračni izleti, napuštanje obitelji ili ulazak u homoseksualne relacije slave kao vrhunski čin osobne emancipacije, hrabrosti i autentičnosti.

Posebno zabrinjavajući aspekt ove strategije očituje se u industriji namijenjenoj djeci i mladima. Kroz animirane filmove, dječje serije i slikovnice sustavno se uvode lgbt likovi i teme. Pod maskom učenja o “raznolikosti” i “prihvaćanju”, djeci se od najranije dobi nametljivo sugerira da je biološka spolna komplementarnost muškarca i žene tek jedna od opcija, i to često manje privlačna ili manje suosjećajna od homoseksualnih odnosa. Time se izravno nastoji dekonstruirati naravni osjećaj za obitelj i preodgojiti svijest novih naraštaja.

Sličan se obrazac odvija i u suvremenoj beletristici te akademsko-književnim krugovima. Nagrađivani romani i popularna literatura preplavljeni su motivima u kojima se tradicionalni oblici života prokazuju kao zaostali i mračni, dok se queer identiteti i odnosi uzdižu na razinu moralne i duhovne superiornosti. Književna kritika i izdavačke kuće otvoreno favoriziraju djela koja dovode u pitanje prirodni poredak, dok se autori koji brane biološke i obiteljske vrijednosti marginaliziraju i izlažu cancel kulturi.

Na taj se način kroz sedmu umjetnost i pisanu riječ odvija tiha, ali iznimno snažna dekonstrukcija naravnog zakona. Proizvodnjom takvih kulturnih narativa nastoji se stvoriti dojam da su komplementarnost muškarca i žene te naravna obitelj inferiorni i prevladani oblici ljudskog postojanja, čime se čovjeka usmjerava prema potpunom gubitku vlastitog utemeljenja u Stvoriteljevu naumu.

Ludost zvana queer-teologija

Lgbt pokret, feministička i rodna ideologija su se stopile u jednu bizarnu pojavu zvanu queer-teologija koja naravno s teologijom nema nikakve veze jer se radi o čistom aktivizmu i rastakanju kršćanske vjere. „Queer teologija“ (Queer Theology) počela se oblikovati krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, iako su njezini neposredni korijeni u feminističkoj teologiji te teologiji oslobođenja s početka 1970-ih.

Prvi korak bio je razvoj gej i lezbijske teologije (često pod zajedničkim nazivom gay theology), koja se pojavila nakon tzv. Stonewallskih nemira u New Yorku 1969. godine i uspona modernog pokreta za prava homoseksualnih osoba. Tada su se prvi teolozi počeli javno „outati“ (coming out) i propitivati „homofobna“ čitanja Biblije.

Radikalni zaokret se događa devedesetih godina prošlog stoljeća. Prelazak s “gej/lezbijske” na “queer” teologiju dogodio se s razvojem queer teorije zahvaljujući između ostalih i spomenutoj Judith Butler.  Queer teologija ne traži samo “mjesto za stolom” za homoseksualne vjernike unutar postojećih crkvenih struktura, već ide u radikalnu dekonstrukciju samih rodnih identiteta, binarnih podjela (muško–žensko) i tradicionalnih heteronormativnih struktura unutar kršćanske dogmatike. Queer teologija nema jednog jedinog osnivača jer je nastala kroz akademski i aktivistički rad više teologa i teologinja, ponajprije u angloameričkom svijetu.

Queer teologija (i srodna joj feministička i teologija) polazi od toga da je klasična, tradicionalna teologija stoljećima gradila slike Boga, Isusa i Djevice Marije kroz prizmu stroge heteronormativnosti, binarnog shvaćanja spolova (isključivo muško–žensko) i odbacivanja tijela te seksualnosti.

Evo nekoliko citata iz djela Indecent theology (Nepristojna teologija) argentinske katoličke teologinje Marcelle Althaus Rheid (1952-2009) koje se smatra jednim od temeljnih djela queer teologije, u kojem spaja teologiju oslobođenja s queer kritikom i marksizmom:

„Isusovo tijelo na križu bilo je otvoreno, probodeno i fluidno, što ga čini arhetipom queer tijela koje ruši granice između muškog i ženskog te otvara prostor za transrodnu i biseksualnu stvarnost Boga.“ Zatim je ovako govorila: „Tradicionalni Bog je heteroseksualni patrijarh. Queer teologija mora osloboditi božansko iz ormara binarnih spolova, priznajući da je Bog u svojoj biti i muško i žensko, ali i nešto posve izvan ljudske anatomije – radikalni queer.“ Tu je naravno i dekontrukcija uloge Blažene Djevice Marije i samog majčinstva: „Djevičansko začeće ne govori o biološkom čudu poslušne žene, nego o subverzivnoj slici tijela koje odbija patrijarhalni vlasnički odnos nad ženskom seksualnošću, čineći Mariju prvom ‘ queer ikonom’ koja izmiče tradicionalnoj ulozi supruge i majke.“

Međutim, nasuprot ovim bizarnim pokušajima redefiniranja kršćanskog nauka, znamo je Sin Božji u utjelovljenju postao konkretnim čovjekom i rodio se kao muškarac, Isus iz Nazareta, zbog čega njegovo pretvaranje u „queer ikonu” ili simboličku dvospolnost direktno briše njegovu stvarnu povijesnost te predstavlja modernu gnostičku reviziju evanđelja kojom se suvremene rodne ideologije i spolna fluidnost nasilno nameću osobi Bogočovjeka. Jednako tako, prikazivanje Djevice Marije kao buntovne ikone rodne subverzije u potpunosti niječe njezinu stvarnu ulogu skromne i ponizne djevojke koja je slobodnom voljom (Neka mi bude po riječi tvojoj) prihvatila Božji plan, čime njezino biološki i duhovno sveto majčinstvo te savršeni uzor suradnje čovjeka s Bogom u otajstvu spasenja svodi na ideološki konstrukt modernog aktivizma. U konačnici, nasuprot biblijskoj antropologiji i jasnom nauku da je čovjek stvoren kao „muško i žensko” u sklopu uređenog Božjeg stvorenja, „queer teologija“ proizvoljno prekraja stvoreni svijet u fluidnu igru ljudskih konstrukata; iako Crkva uči da Bog u svojoj biti nadilazi biološki spol, on je u stvaranju i utjelovljenju htio jasne i darovane uloge, pa svođenje Boga na „queer identitet” zapravo znači stvaranje Boga na vlastitu sliku i priliku, što predstavlja klasični oblik teološke idolatrije.

Ideološka agresija: Totalitarizam pod maskom ljudskih prava

Danas je nužno nazvati pravim imenom manipulativnu strategiju kojom se koristi ovo destruktivno trojstvo. Pod plaštom navodne tolerancije, ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, provodi se agresivni oblik intelektualnog i društvenog totalitarizma. LGBT aktivizam i rodna ideologija odavno su prestali biti pokreti za građanska prava; oni su se pretvorili u agresivnu dogmu koja ne trpi pluralizam mišljenja niti znanstvenu istinu.

Tko god se usudi usprotiviti tvrdnji da se čovjek može roditi u “krivom tijelu”, tko postavi pitanje opravdanosti kemijske i kirurške kastracije djece ili tko brani biološku istinu o dvjema spolnim kategorijama, biva izložen nemilosrdnom medijskom linču, cancel kulturi, gubitku radnih mjesta, medijskom i pravnom progonu. Riječ je o klasičnom ideološkom inženjeringu koji jezik koristi kao oružje za ispiranje mozga: ukidanjem riječi poput “majka”, “otac”, “muškarac” i “žena” briše se prirodna stvarnost i datost, jer su ideolozi ovog pokreta lukavo shvatili da onaj  tko kontrolira jezik, kontrolira i svijest građana. Radikalni feminizam i rodna ideologija tako ne oslobađaju čovjeka, nego ga svode na beskičmenog potrošača vlastitih iluzija, potpuno ovisnog o političkim dekretima i farmaceutskoj industriji.

Psihofizičke posljedice: Tranzicija spola, pubertet i uništenje dječje psihe

Kada se ove teorijske postavke pretvore u političko-aktivističke programe LGBT i rodnog pokreta, najteži udarac doživljavaju oni najranjiviji: djeca i adolescenti. Pubertet je po svojoj naravi razdoblje intenzivnih neurobioloških, hormonalnih i psiholoških preobražaja, praćeno prirodnom nesigurnošću, traženjem identiteta i povremenim nezadovoljstvom vlastitim tijelom. Umjesto da se mladoj osobi pruži stabilno vodstvo koje će joj pomoći da prihvati biološku realnost vlastitog utjelovljenog spola, suvremeni obrazovni i medicinski sustavi pod utjecajem transrodnog lobija nametnuli su tzv. “afirmativni model” koji izaziva psihološku disocijaciju i ireverzibilnu štetu po djecu i mlade.

Sa stajališta razvojne psihologije, sugeriranje djetetu da se rodilo u “krivom tijelu” stvara duboku disocijaciju, rascjep u kojem je psiha djeteta trajno zavađena s vlastitim tijelom. Umjesto rješavanja primarnih psiholoških poteškoća (poput depresije, anksioznosti, trauma ili neurodivergentnosti kao što je autizam), sve se patologizira i podvodi pod “rodnu disforiju”. Preusmjeravanje djece prema blokatorima puberteta, unakrsnim hormonima i kirurškim zahvatima vodi do ireverzibilnih posljedica: trajne neplodnosti, gubitka seksualne funkcije, smanjene gustoće kostiju i doživotne ovisnosti o sintetskim hormonima i farmaceutskoj industriji. Ljudsko tijelo time prestaje biti hram Božji i dar nego se tretira kao plastična masa podložna tehnološkoj manipulaciji.

Razaranje obitelji

Na sociološkom planu, djelovanje ovog ideološkog trojstva proizvodi temeljnu destabilizaciju obitelji kao osnovne stanice društva i ukidanje roditeljskog autoriteta. Procesi koji se odvijaju u odgojno-obrazovnim sustavima izravno oduzimaju roditeljima primarno pravo na odgoj vlastite djece. Državne i odgojne institucije, prožete LGBT i rodnom agendom, često tajno i bez znanja roditelja potiču djecu na društvenu i medicinsku tranziciju. Roditelji koji nastoje zaštititi svoju djecu bivaju stigmatizirani, a u nekim pravnim sustavima i kazneno gonjeni ili lišeni roditeljskih prava. Time država vrši uzurpaciju obitelji, pretvarajući se u primarnog vlasnika dječje svijesti.

Razaranjem obitelji i zamjenom pojmova “majka” i “otac” neutralnim izrazima (“roditelj 1/2”, “osoba koja rađa”), društveno se tkivo atomizira. Pojedinac odvojen od obitelji, tradicije i naravnog identiteta postaje iznimno ranjiv i nesposoban za pružanje otpora. Takav atomizirani subjekt postaje ovisan o državnom aparatu, medijskoj propagandi i tržišnim ponudama novih “identiteta”, što vodi ka bezobzirnom ideološkom totalitarizmu.

Pobuna protiv Stvoritelja i neognosticizam

Promatrano s filozofskog i teološkog stajališta, radikalni feminizam, rodna i LGBT ideologija predstavljaju obnovu drevnog gnosticizma u modernom ruhu, na radikalnu pobunu protiv naravnoga reda i samog bitka. U kršćanskoj antropologiji čovjek je stvoren kao nedjeljivo jedinstvo duše i tijela, na sliku Božju: “Muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27). Spolnost nije slučajni biološki dodatak niti društveni konstrukt, nego konstitutivni element ljudskog bića, stvoren za relaciju, darivanje i stvaranje novog života. Tijelo je utjelovljeni dar i hram Duha Svetoga. Rodna ideologija i queer teorija, nasuprot tome, obnavljaju gnostički prezir prema tijelu gdje se tijelo promatra kao zatvor ili sirovina kojom ljudska autonomna volja može ovladati i preoblikovati je po vlastitom nahođenju.

Na ovu opasnost redovno su upozoravali i pojedini pape. Tako je Ivan Pavao II napisao. „Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku: muško i žensko stvori ih (Post 1, 27). Muškarac i žena su stvoreni jedno za drugo… Obitelj, temeljena na nerazrješivoj ženidbi između muškarca i žene, predstavlja prvotno mjesto u kojem se čovjek rađa, raste i uči ljubiti. Pokušaji redefiniranja naravi obitelji i ljudske spolnosti vode u moralni i društveni slom.“ (Iz pobudnice Familiaris Consortio)

Papa Benedikt XVI. proročki je razotkrio filozofsku zabludu ovog pokreta: „Ono što se ovdje izražava jest duboki gnostički prezir prema stvorenom tijelu. Čovjek danas želi samoga sebe stvarati, odbacujući činjenicu da je njegovo tijelo dar Stvoritelja. Tamo gdje se nijekanje Boga proteže na nijekanje Njegova stvorenja, nastaje antropološki slom. Čovjek više ne prihvaća svoju narav, nego tvrdi da je sam svoj gospodar i stvoritelj.“ (Iz obraćanja Rimskoj kuriji, prosinac 2008.).A na jednom drugom mjestu papa Benedikt je napisao: „Napad na istinsku formu obitelji, sastavljene od oca, majke i djece, događa se putem širenja rodne ideologije, Ona se temelji na filozofiji koja želi emancipirati čovjeka od stvorene naravi i od Boga. Čovjek se želi samokonstruirati i mijenjati po vlastitom nahođenju. Ali tamo gdje se osporava Stvoritelj, gubi se i dostojanstvo čovjeka.“ (Iz knjige Svjetlo svijeta, 2010.)

I brojni suvremeni mislioci iz različitih perspektiva upozoravaju na pogubnost ove dekonstrukcije. Kanadski psiholog Jordan Peterson naglašava kako oduzimanje sidra u biološkoj stvarnosti gura mlade generacije u trajnu egzistencijalnu tjeskobu i neurozu. On upozorava da bez biološkog i prirodnog uzemljenja čovjek gubi orijentaciju i stabilnost: „Ako djetetu ili mladoj osobi oduzmete biološko sidro i uvjerite je da je njen identitet potpuno proizvoljan, ne oslobađate je, nego je gurate u bezdan egzistencijalne tjeskobe. Kada ukinete jasne granice stvarnosti i naravi, umjesto slobode dobivate duboku nesigurnost, zbrku i neurozu.“ Prema Petersonu, Ljudsko tijelo i biologija nisu zatvor iz kojeg se treba pobjeći, nego nužan temelj na kojem se izgrađuje stabilna i zrela ličnost.

Njemački filozof Robert Spaemann isticao je da čovjek ne nalazi slobodu u nijekanju naravnog zakona, jer proglašavanjem sebe apsolutnim gospodarom vlastite prirode postaje žrtvom vlastitih iluzija i tehnološkog inženjeringa. „Čovjek ne postaje slobodan tako što objavljuje rat vlastitoj prirodi i proglašava se njezinim apsolutnim gospodarom. Onoga trenutka kada odbaci naravni zakon i povjeruje da može sam sebe iznova konstruirati, čovjek ne postaje bog, nego stvara iluziju u kojoj na kraju postaje običan objekt tehnološkog i ideološkog inženjeringa.“  Za Spaemanna, priroda i spolnost su nam date kao dar i okvir unutar kojeg čovjek jedino može ostvariti istinsku slobodu i dostojanstvo.

Francuska filozofkinja Chantal Delsol odlično uočava da zapadna kultura pod utjecajem ovih ideologija ulazi u doba potpunog raskida s kršćanskim naslijeđem, gdje se opipljiva stvarnost žrtvuje u ime ideoloških utopija: „Zapadna kultura prolazi kroz korjeniti preokret: napušta se kršćansko naslijeđe koje je stoljećima spajalo razum, prirodu i vjeru. Na mjesto opipljive, stvarne činjenice postavlja se ideološka utopija. Kada ideologija zamijeni stvarnost, od društva se traži da zažmiri pred očitim činjenicama i da povjeruje u konstrukcije koje nemaju utemeljenja u stvorenom svijetu.“ Ona upozorava da žrtvovanje opipljive stvarnosti radi ideoloških utopija vodi u krizu u kojoj društvo gubi sposobnost prepoznavanja onoga što je dobro, istinito i prirodno.

Metafizička tragedija ove ideološke matrice leži u pokušaju da se ukine sama ontološka datost ljudskog bića. Čovjek se u suvremenom transhumanističkom duhu pokušava izmjestiti iz reda stvorenoga i zasjesti na prijestolje Stvoritelja. Međutim, nijekanjem tjelesnosti i bioloških granica, čovjek ne postaje bog, nego tragični nomad bez zavičaja, otuđen od vlastitog utjelovljenja. Kada se ukine metafizičko utemeljenje čovještva, čovjek biva predan na milost i nemilost tehnokraciji i političkim elitama. Bez definiranog uvida što čovjek jest po svojoj naravi, svaka definicija čovjeka postaje proizvoljna, tekuća i podložna dekretu moćnih. Onoga trenutka kada tijelo postane tek plastična smjesa za obradu, a identitet puka psihološka projekcija, ljudsko biće gubi svoje neotuđivo, od Boga dano dostojanstvo i postaje objektom tržišta, ideoloških pokusa i biopolitičke kontrole.

Poziv na otpor

Odgovor na razornu narav rodne ideologije, LGBT pokreta i radikalnog feminizma ne smije se svesti na puku političku reakciju, pasivno promatranje, gorčinu ili ne daj Bože nasilje prema osobama koje proživljavaju osobne krize, patnje i identitetske nedoumice. On zahtijeva duboki, metafizički i moralni preokret, na beskompromisnu borbu za istinu o čovjeku. Ovo je ontološki i duhovni boj koji od nas traži hrabrost. Pozvani smo bez straha i oklijevanja pružiti otpor, u obitelji, u društvu, ali i unutar same Crkve.

Ne smijemo dopustiti da nas preplavi paralizirajući strah od društvene izopćenosti, niti se smijemo povući pred ucjenama suvremenih ideologa koji se nalaze u svim institucijama. Vrijeme je da se odbaci strah od etiketiranja (zaostali, nazadni, desničari, mračnjaci, homofobi…) ili bilo kojih drugih polemičkih diskvalifikacija kojima se nastoji ušutkati glas savjesti i razuma. Lijepljenje stigmatizirajućih optužbi tek je prozirna maska za intelektualnu nemoć ideologije koja ne može izdržati sudare s istinom i naravnim zakonom.

U obiteljima treba biti hrabar i nepokolebljivo braniti roditeljski autoritet, bdjeti nad odgojem svoje djece, poučavati ih ljepoti biološke istine i spolne komplementarnosti te ih štititi od ideološkog nasilja u školskom sustavu. U našem društvu javno progovarati, pisati, svjedočiti, odbiti usvajati iskrivljeni ideološki jezik i hrabro nositi teret neprihvaćanja u akademskim, medijskim i profesionalnim krugovima. U Crkvi ne pristajati uz one koji jeftinim sofizmima, moralnim ucjenjivanjem i parolaškim akrobacijama o „drugom i drugačijem“ pokušavaju normalizirati prihvatljivost ovog destruktivnog triptiha koji razara obitelj i ljudsku dušu.

Nemojmo se zavaravati iluzijama da je ovo neki prolazni kulturni hir koji će proći sam od sebe. Borba koja se vodi pred našim očima bitka je za ljudsku dušu i našu budućnost. Ako bez borbe prepustimo javni prostor i obitelji ideologiji koja čovjeka lišava spola, obitelji i Boga, obitavat ćemo u distopijskoj pustinji u kojoj su djeca eksperiment, roditelji suvišni svjedoci, a čovjek tek programirani artikl u rukama moćnika. Čovjek nije nikakav autokreirani produkt vlastitih prohtjeva niti žrtva društvenih konstrukcija; on je stvoreno, spolno, relacijsko i voljeno biće čije se neotuđivo dostojanstvo temelji na činjenici da je pozvan na život u istini i zajedništvu. Hrabro i bez ikakvog uzmaka i straha posvjedočimo neshvatljivu ljepotu, snagu i Istinu Stvoriteljeva nauma: Stvori Bog čovjeka na svoju sliku, muško i žensko stvori ih!

Objava Destruktivno trojstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.