No, Dan Europe predstavlja gramatičku i pojmovnu netočnost budući da taj pojam ostavlja dojam da se jedinstvo Europe mora slaviti samo jednom godišnje ili, rečeno pučki, kao jednodnevna fešta. A možda je Dan Europe, s obzirom na probleme s kojima se danas susreće njegov nusprodukt Europska unija, uistinu kratkoročni politički i povijesni eksperiment? Jer svaki politički sustav, sa svojim danima sjećanja, u svakom povijesnom razdoblju, smatra sebe jedinstvenim, neponovljivim i vječnim. Nakon poraza Napoleona, europska carstva zamišljaju 26. rujna danom Europe, s obzirom da je na taj dan 1815. godine osnovana europska Sveta alijansa koja je imala zadatak uspostavu trajnoga mira među europskim narodima. No, ni Sveta alijansa nije imala dug vijek. Jalovih primjera „dana i bezdana” Europe ima napretek. Nakon pada komunističkoga Berlinskog zida, 9. studenoga 1989. godine, također se proglašava „dan Europe” – koji prelazi nešto kasnije u jezičnu lakrdiju, budući da dvije godine kasnije slijedi krvavi raspad europske miljenice komunističke Jugoslavije. Vjerojatno, kada se jednoga dana, bilo tijekom deset godina ili najvjerojatnije tijekom godinu, dvije, konstrukt zvan Europska unija raspadne, tada će ponovno netko izmisliti novi „dan Europe”, dakako pod nečijim tuđim žezlom, ili pod nečijom tuđom čizmom i nečijim tuđim političkim idejama. Tako je uvijek bilo u povijesti.

A što to uopće znači „dan Europe”? Ili bolje rečeno, čije i kakve Europe? Ideja ujedinjene Europe stara je koliko i sami Europljani. Julije Cezar, neposredno prije nove ere razmišljao je o ujedinjenom Rimskom Carstvu koje bi obuhvaćalo cijelu Europu, prednju Aziju i sjevernu Afriku. Rimski carevi su stoljeće kasnije tu ideju velikim dijelom i ostvarili. U devetom stoljeću franačko-germansko-europski kralj Karlo Veliki pokušao je ujediniti sva europska plemena od Sjevernoga mora pa sve do dunavskoga sliva i Crnoga mora u pokušaju da stvori zajednički europski bedem protiv invazije muslimanskih Arapa. U šesnaestom stoljeću španjolsko-flamansko-njemački car Svetoga Rimskog carstva Karlo V. dobro je procijenio tursku opasnost za cijelu Europu i puno radio na jačanju ujedinjene kršćanske europske domovine za sve njezine narode. Rani boljševici u ranom Sovjetskom Savezu također nisu krili svoj plan o stvaranju ujedinjene komunističke Europe. Slično su razmišljali nešto kasnije i njemački nacionalsocijalisti i njihovi europski fašistički saveznici. Od milijun vojnika Waffen SS-a, preko 400 000 činili su europski SS dragovoljci, od Finaca, Albanaca, Francuza i Šveđana, Španjolaca, do Bjelorusa i Ukrajinaca, uključujući i desetke britanskih i irskih prebjega. Počinje li ili završava „dan Europe” 3., 8., ili 9. svibnja? 2. svibnja 1945. u paklu Berlina nisu to bile njemačke trupe već ostaci francuske Waffen SS divizije „Karlo Veliki” (Charlemagne) koji su se borili za svoju viziju „dana Europe” pružajući otpor nadolazećim boljševičkim postrojbama. Uz francuske borce bilo je tamo i nekoliko stotina antikomunističkih boraca iz cijele Europe, uključujući nekoliko desetaka Latvijaca, kao i tridesetak španjolskih Waffen SS-a pod zapovjedništvom Miguela Ezquerre Sancheza. Svatko od njih imao je svoju vlastitu viziju „dana Europe”.

EU d. o. o.

Ideja o izgradnji Europske unije vrsta je akademskoga iluzionizma, ili rečeno hrvatskim jezikom vrsta pomodarskoga opsjenarstva po svojoj naravi sličnoga multietničkom, multikulturalnom i propalom jugoslavenskom i sovjetskom eksperimentu nastalom nakon Prvoga odnosno Drugoga svjetskog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata, na pritisak sile pobjednice Amerike, ideja o lansiranju Europske unije dobila je krila. Europska unija bila je samo logičan proizvod vojnoga poraza Njemačke 1945. i naknadnoga interesa američkih korporacija. Ta ideja prvenstveno je imala za cilj vezanje najbrojnijega naroda u Europi, tj. njemačkoga naroda, u veliki nadnacionalni sveeuropski gospodarski konstrukt temeljem kojega bi Njemačkoj bila zabranjena bilo kakva samostalna visoka vanjska politika. Otud i rasprostranjeni klišej, ali i istina, da je „Njemačka gospodarski div, ali i politički patuljak”. Vrijedi spomenuti da do dandanas pobjedničke sile, uključujući Ameriku, nisu potpisale mirovni sporazum s poraženom poratnom Njemačkom koja danas čini glavnu os Europske unije; da na njemačkom teritoriju obitava i dalje više od 30 000 američkih vojnih dužnosnika; da je Amerika iz svojih brojnih vojnih baza i „informativnih centara” (špijunski uredi, o. a.) u Njemačkoj, u posljednjih tridesetak godina vodila sve vojne operacije, počevši od Balkana do Bliskoga istoka i Azije. Također, za razliku od ostalih europskih država članica Europske unije, njemačkim građanima nije bio dopušten ni referendum o ulasku u Europsku uniju 1958. godine ni referendum 2002. godine glede prihvaćanja euro valute.

Nadalje, od sadašnjih 27 zemalja članica Europske unije, njih 21 članice su NATO saveza, čiji je glavni ideološki pokretač, ali i vojni motor SAD. Stoga ne treba čuditi da do dana današnjega Europska unija, uključujući i Njemačku, ne može, ne smije, ne zna, ili ne želi donijeti samostalnu, zajedničku, sveeuropsku odluku u vanjskoj politici ili vojnom angažmanu – osim, dakako, ako prije toga ne dobije blagoslov ili naredbu od svojih američkih prokonzula. Najbolji primjer nedostatka sveeuropskoga suvereniteta bio je očit u jalovoj ulozi Europske unije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom raspada Jugoslavije, kao i prokonzulske politike koju danas vode namjesnici EU-a, tj. komesari, u protektoratu zvanom Bosna i Hercegovina. Doduše, svaka velika država članica Europske unije, kao npr. Francuska ili Italija, voli se zaklinjati u svoju samostalnost u donošenju vanjskopolitičkih odluka – no u praksi, s obzirom na zajedničkoga prekomorskog nadzornika, ona mora prvo dobiti američki blagoslov ili odbijenicu.

Glavna vjera Europske unije jest kapitalizam, tj. vjera u svemoć slobodnoga tržišta u kombinaciji s građanskom religijom multikulturalizma i antifašizma, uz jaku promidžbu transrodnoga kurikula u školstvu zemalja članica. Najveći strah Europske unije su europski nacionalizmi, stoga je njezin ključni zadatak zatiranje svih europskih naroda, kao i brisanje državnih granica Europe putem apstraktnoga i nesuvisloga izraza „ustavni patriotizam”. No ne postoji „europski narod”, te je stoga nemoguće i donijeti europski ustav. No postoje zato europski narodi koji se izjašnjavaju kao Irci, Flamanci, Englezi, Nijemci, Hrvati itd. Stoga zamisao o nekom Europskom ustavu, kao što je to bio prijedlog 2004. godine, postaje proces bilo propagandne laži bilo namjernoga političkog samozavaravanja. Što znade visoki predstojnik Europske komisije o položaju ribara na grčkom otoku Rodosu ili slovenskoj Savudrijskoj vali? Rumunjski pastir iz Transilvanije nema pojma, niti želi znati što radi briselski birokrat koji ne zna njegov jezik, a još manje njegove probleme. Nije ni čudo da u takvom okruženju jezične akrobacije, slične bivšem komunističkom novogovoru, postaju pravilo, a ne izuzetak među eurobirokratima. To ujedno objašnjava zašto su birokrati Europske unije u posljednjih petnaestak godina prisiljeni stalno obnavljati prvobitni Ugovor Ustava izrađenoga 2004., kako bi novim bombastičnim imenima i pridjevima dodatno sebi dali etiketu stručnjaka. Nova/stara verzija staroga preuređenog Ugovora Ustava iz 2004. godine predstavlja se ponovno 2007. godine pod pompoznim imenom „Ugovor iz Lisabona” i to u pokušaju da se bolje namame neposlušne države članice koje nisu sklone prihvaćanju Ustava. No, prema pravilima Europske unije, ugovor ne može stupiti na snagu ako ga ne ratificira svih 27 država članica.

Stari kadrovi i nova zamjena stanovništva

Stvarni i konačni cilj Europske unije jest pretvoriti cijelu Europu u jednu anacionalnu, nadeuropsku bezličnu masu ljudi bez nacionalnih identiteta. Ujedno to i objašnjava politiku glavnih zemalja članica – što je presedan u povijesti Europe – da se milijunima neeuropskih migranata, pod jezičnom krinkom i „izbjeglice”, dekretom širom otvore vrata Europe. Većina europskih velegradova, kao npr. London, Frankfurt, Marseille imaju već više od 30 posto građana neeuropskoga podrijetla – što samo potvrđuje tezu o dugoročnom planu o zamjeni stanovništva. U tom smislu jasno je zašto je Europska unija, na čelu s Njemačkom, otvorila 2015. svoja vrata milijunima neeuropskih migranata. Riječ je o velikoj zamjeni europskog autohtonoga stanovništva s neeuropskim došljacima: proces na kojem europska i američka politička klasa rade od završetka Drugoga svjetskog rata.

Glede imenovanja svojih čelnika, Europska unija voli isticati demokratska načela i svoju navodnu transparentnost u imenovanju svojih čelnika. A koja se zemlja na svijetu ne voli kititi „demokratskim” pridjevom? Sjetimo se da su i bivši Sovjetski Savez i Kina, kao i bivša komunistička Jugoslavija službeno sebe također označavale demokratskim zemljama. No ako se pobliže promatraju biografije čelnika Europske komisije ili Vijeća Europske unije, vidljiva je procedura reciklaže starih političkih kadrova zemalja članica u nova nadeuropska tijela. Europski parlament već je donio uredbe glede sve veće kontrole medija zemalja članica. Na meti kritika Europske unije su lokalni političari i osobe iz kulturnoga i javnoga života koji se usprotive neeuropskim masovnim migracijama i transrodnom kurikulu u školama. Vrlo popularan ovogodišnji kandidat za predsjednika Francuske pisac Eric Zemmour stalno je na meti medijskih napada zbog svojih kritika prema neeuropskim muslimanskim došljacima u Francuskoj. Premijer Viktor Orban već je niz godina trn u oku Europske unije jer odbija slijediti centralističke ukaze glavnih tijela Europske unije u vanjskoj politici. Svaki oblik državnoga suverenizma, kod bilo koje zemlje članice, nailazi na oštre osude Europske unije, koja pod krinkom „slobode medija” guši u biti alternativne oblike stvaranja ili jačanja ujedinjene Europe. Sve veća kontrola medija zemalja članica, dakako uz podršku novinara koji podržavaju postojeći konstrukt Europske unije, čini to tijelo sve manje funkcionalnim, tako da je pitanje može li Europska unija još dulje opstati u sadašnjem obliku. Prema uredbama Europske unije žene su još uvijek u nepovoljnom položaju, stoga se usrdno radi na sve većoj kvoti zastupnica u glavnim tijelima Europske unije – bez obzira na njihovu stručnu spremu ili njihov prijašnji rad u njihovim matičnim zemljama.

U načelu, čelnike Europske unije, kao i masu od tridesetak tisuća ljudi koji direktno ili indirektno primaju plaću od poreznih obveznika Europske unije, ne biraju njihovi građani, nego su oni ustoličeni temeljem internih kvota, ukaza ili međuvladinih intriga zemalja članica. Na primjer, visoki dužnosnici Neven Mimica, Dubravka Šuica, ili njihova šefica, bivša njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen, kao i ostali dužnosnici, već su ranije imali značajne funkcije u svojim matičnim zemljama, bilo u sektoru bankarstva, obrane ili diplomacije. Europski parlament, koji doduše izravno biraju europski građani svakih pet godina, ima samo pro forma ulogu velike pričaonice gdje se doduše dosta otvoreno diskutira – no glavne političke odluke donose komesari tzv. „povjerenici” Europske komisije. Dakako, uvijek pod budnim okom američkoga nadkomesara tj. prokonzula, tj. veleposlanika pri Europskoj uniji (sadašnji američki veleposlanik Mark Gitenstein).

Da bi se shvatilo kako funkcionira moderni globalni liberalni sustav i njegova europska podružnica zvana Europska unija, potrebno je samo slijediti trag novca i njegove glavne korisnike. Godišnji proračun Europske unije iznosi cca 160 milijardi eura koji uplaćuju sve države članice i to u visini svoje gospodarske moći. I opet njemački porezni obveznici igraju ključnu ulogu jer bez njemačkoga novca, ali i bez Njemačke, nema ni Europske unije. Premda Njemačka čini glavnu os Europske unije, njemački jezik se malo koristi u brojnim dokumentima europskih birokrata. U praksi, njemački jezik je u nepovoljnijem položaju u odnosu na francuski i engleski jezik. Odatle i novi paradoks, ako već ne i političko-jezična groteska: premda je Velika Britanija 2020. izišla iz Europske unije, engleski jezik – u svom lošem američkom izdanju – koristi se kao glavno sredstvo komunikacije među birokratima Europske unije, što se lagano može protumačiti kao uvreda za ostale jezike velikih naroda u Europi, prvenstveno Nijemaca ili Talijana. Gotovo 90 posto tekstova u službenom prometu EU-a pisano je na engleskom ili francuskom – a samo nekoliko posto na njemačkom. Premda Europska unija broji oko 100 milijuna građana, čiji je materinski jezik njemački, njihov jezik je na sporednoj listi uporabe među činovnicima Europske unije.

Dosad su od europskih fondova najviše koristi imali Grčka, Poljska i Mađarska – a najmanje njemački građani. Njemačka je 2020. dala najveći financijski doprinos proračunu EU-a, s cca 28 milijardi eura. Slovenija, Malta i ostale male zemlje daju godišnje najmanje novaca u zajedničku kasu. Prvenstveno se cijela Europska unija može okarakterizirati ne kao politička unija već kao „transfer unija”, tj. kao veliko dioničko društvo u kojem kolaju veliki novci iz jedne do druge podružnice. Prošle godine, 2021., Njemačka je uplatila u proračun Europske unije 38 milijardi eura, što je otprilike 20 posto ukupnoga proračuna Europske unije. Zastupnici Europskoga parlamenta, čiji broj iznosi 705, primaju prosječnu plaću od oko 9000 eura mjesečno. No oni također uživaju i masu ostalih beneficija, bilo u zdravstvenom osiguranju, mirovinskim fondovima, kao i brojnim plaćenim troškovima glede svojih putovanja u svoje matične zemlje.

Na institucionalnoj razini Europska unija je oblikovana poput multietničkoga bivšeg Sovjetskoga Saveza ili bivše komunističke federalne Jugoslavije. Europski parlament sliči Vrhovnom sovjetu, dok njegovo izvršno tijelo od 27 članova, pod imenom Europska komisija, funkcionira kao bivši sovjetski ili jugoslavenski Politbiro. 1992. godine, nedugo nakon pokretanja osnivačkoga dokumenta Europske unije poznatoga kao Ugovor iz Maastrichta, i uoči raspada Jugoslavije, Europska komisija i njezin glavni čelnik, komesar Jacques Delors, nisu krili nezadovoljstvo raspadom umjetne i multietničke Jugoslavije. Jugoslavija je desetljećima bila sjajan akademski model multikulturalnoga udruženja za sve multietničke države na svijetu. Da je kojim slučajem Jugoslavija ostala čitava nakon 1993. godine, da nije došlo do njezina raspada 1991. godine, bila bi prvi istočnoeuropski postkomunistički kandidat za ulazak u Europsku uniju. Shvatljivo je stoga da je hrvatskoj političkoj klasi danas itekako stalo zadržati svoje mjesto u Europskoj uniji jer je ona u skladu s njihovim bivšim jugokomunističkim navikama i tikovima. U biti, bitnih razlika u ponašanju sadašnje i bivše hrvatske političke klase nema: nekad su hodočastili u jugoslavenski Beograd, danas hodočaste u euroslavenski Bruxelles.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Dobro došli u Euroslaviju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U Parizu nisu razumjeli

Identične riječi čule su se iz Budimpešte prije 66 godina. Češki pisac i disident Milan Kundera napisao je 1983. članak pod naslovom Kidnapirani Zapad u kojem je naveo apel ravnatelja mađarske novinske agencije iz rujna 1956., nekoliko trenutaka prije nego će njegov ured uništiti sovjetsko topništvo; njegova poruka završila je ovim riječima: „Umiremo za Mađarsku i za Europu!” Što je značila ta rečenica, pita se Kundera i nastavlja: „Sigurno da ruski tenkovi ugrožavaju Mađarsku i zajedno s njom Europu. No u kojem je smislu Europa bila ugrožena? Jesu li ruski tenkovi bili spremni prijeći mađarsku granicu u smjeru Zapada? Ne. Direktor mađarske novinske agencije htio je reći da je Europa ugrožena na tlu Mađarske. Bio je spreman poginuti da Mađarska ostane Mađarska i Europa!”

Alain Finkielkraut, francuski pisac i član Akademije, koji se za vrijeme Domovinskoga rata snažno angažirao u prilog hrvatskoj neovisnosti, u knjizi U prvom licu, dostupnoj i hrvatskim čitateljima, navodi taj ulomak, povlačeći paralelu s borbom Hrvatske 90-ih. „Umrijeti za svoju domovinu i Europu”, kaže on, „rečenica je koja se u Parizu nije mogla razumjeti.” Jer europski projekt sebe ideološki i identitetski definira kao postnacionalnu zajednicu posvećenu promicanju mira i ljudskih prava, kako je napisao politolog Stevo Đurašković, docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u dvodijelnoj raspravi na portalu Ideje.hr, u ožujku i travnju, posvećenoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti EU-a.

Problem identiteta

U prvom članku Đurašković pokazuje kako je Europska unija polako evoluirala kroz sve tješnju gospodarsku suradnju, ali istovremeno su vodeći europski političari izbjegavali usporedno stvaranje europskoga identiteta. Međutim, nakon ekonomske krize 2008. i ljevica i desnica sve su se više počele odupirati europskom postnacionalnom identitetu, vidjevši u njemu sredstvo hegemonije Bruxellesa i društvenih elita, bilo u socijalno-ekonomskom smislu, bilo stoga što su u njemu vidjeli opasnost za tradicionalni nacionalni i kršćanski identitet.

Agresiju na Ukrajinu, koja je opet pokazala da nacionalno i europsko nije isključivo, što misli i Finkielkraut, Đurašković vidi kao priliku za napuštanje napora u smjeru postnacionalnoga identiteta, i za izgradnju europskoga nadnacionalnog identiteta. Jer ovaj prvi nije dostatan da se ostvari zajedništvo i solidarnost – kao što je pokazala i kriza s pandemijom, u kojoj su države svaka za sebe donosile mjere – a drugi zagovara uključivanje pojedinaca i raznih identitetskih grupa.

Zajedničko sjećanje

Drugi Đuraškovićev članak razmatra sadržaj europskoga identiteta, odnosno koja sjećanja treba u njega uključiti. Da se izbjegne evociranje beskonačnoga broja europskih sukoba, navodi inicijativu jednoga njemačkog i jednoga francuskog mislioca, sociologa i filozofa Jürgena Habermasa i filozofa postmodernizma, začetnika pokreta dekonstrukcije, Jacquesa Derride. Oni su bili istaknuli potrebu izgradnje europskoga postnacionalnog identiteta na praksama koje Europu bitno razlikuju od SAD-a, a koje su se ukorijenile u Europi nakon II. svjetskoga rata: sekularno društvo i političke slobode neraskidivo povezane sa socijalnom pravdom koja proizlazi iz naslijeđa radničke borbe i tradicije kršćanskoga socijalizma, uz obvezno sjećanje na holokaust, kao podsjetnik na pogubnosti nacionalizma i rata.

Citirajući ideje britanskoga povijesnog sociologa Anthonyja D. Smitha, zalaže se za zajedničku europsku jezgru sjećanja koja bi bila izgrađena na isticanju političkoga naslijeđa rimskoga prava, prosvjetiteljstva i judeo-kršćanske etike, te kulturnoga naslijeđa renesanse, racionalizma, empirizma, klasicizma i romantizma, kombiniranoga s poučavanjem i o naličjima tih povijesnih pojava, poput inkvizicije, kolonijalizma, revolucionarnoga nasilja, klasnoga tlačenja, zločina nacizma i komunizma.

Kršćanski izvori

Veoma je zanimljivo da Đurašković, uzimajući u obzir veliku heterogenost europskih zemalja, njihove povijesti i kulture, kao zajednički kulturni koncept vidi samo kršćansko kulturno naslijeđe – uz napomenu da ga ne vidi u religioznom nego u društvenom smislu, u kojem su „svi autohtoni Europljani kršćanski ateisti”, lišeni osobne vjere, ali ne i višeslojnoga kršćanskog pogleda na svijet. Naime, argumentira Đurašković, vrijednosti prosvjetiteljstva, pa i Napoleonov građanski zakonik, tek su sekularizirana verzija vrijednosti koje je Isus propovijedao u evanđelju, ali i Muhamed u Kuranu, poput pomoći slabima i potrebitima, uz naglasak na osobnoj odgovornosti; k tome su evanđelja puna primjera Isusova djelovanja protiv društvenoga tlačenja ili, pak, govore u prilog rodne ravnopravnosti.

Đurašković među povijesne likove ključne za europski identitet ubraja Tomu Akvinskoga koji je u ranom srednjem vijeku preuzeo Aristotelovu političku filozofiju antičke demokracije, ugradio je u svoja djela te tako otvorio put za odvajanje Crkve od države i kasnije stvaranje sekularnoga društva, kao i Franju Asiškoga koji je prvi izjednačio prirodu s čovjekom u modernom smislu, ukazavši na važnost poštivanja okoliša; također je u doba križarskih ratova propovijedao da su svi ljudi jednakopravna Božja djeca te je, zbog promicanja skromnoga života, svojevrsni vjesnik buduće postmaterijalističke Europe.

Nemoć novca

Đurašković podsjeća na inicijativu Ivana Pavla II. koji se zalagao da budući europski ustav nužno spominje kršćanske korijene našega kontinenta jer „to ne bi ni u kojem smislu umanjilo sekularnu prirodu Europske unije”, te je podupire mišlju da „Europa počiva na kulturnom i političkom naslijeđu koje proizlazi iz kršćanstva kao sastojka svakodnevne kulturne prakse u europskim društvima”. Kad je ta ideja tako izložena, zapravo se čini samorazumljiva: kršćani imaju ono što je trenutno najnužnije Europskoj uniji – zajedničku povijest i osjećaj nadnacionalne pripadnosti.

Imaju i nešto više, u čemu EU posebno oskudijeva, a to su moralne norme i potreba djelovanja iz etičkih principa, a ne samo trgovačkih. Europa, razdirana ratovima i nasiljem, isprobala je ujedinjavanje pod prisilom, i nije nijednom uspjelo. „Europom nije moguće vladati hegemonijom”, piše nizozemski književnik Cees Nooteboom u knjizi Kako biti Europljanin?. No, smatra on, ni financijski interesi ne mogu osigurati jedinstvo – pa čak ni mir, kako pokazuje nemilosrdni ruski napad na Ukrajinu koji je uništio tri desetljeća razvijanja trgovinskih odnosa EU-a i Rusije. Novac nema „mitološku moć prisiljavanja na nešto za što duša nije spremna”, piše Nooteboom, i tako nas ne ostavlja u sumnji o čemu je riječ: Europa traži svoju dušu.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Europa traži svoju dušu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Među sedam kontinenata Europa se izdvaja kao svojevrsno socijalno i političko središte svijeta. No, pored činjenice da je njezina povijest poprilično ispunjena podjelama i ratovima, da je kolijevka dva svjetska rata i domaćica glavnih svjetskih kolonijalnih matica, Europa je bila i ostala središte gospodarstva, napretka i kulture. Samim time ona je bila i još je uvijek faktor svjetske (ne)stabilnosti.

Svoj dan Europa obilježava 9. svibnja. Ovaj datum označava godišnjicu povijesne Schumanove deklaracije koja je unijela jedan sasvim novi oblik političke suradnje u Europi u kojoj bi bio nezamisliv rat među europskim državama. Schumanov prijedlog smatra se začetnikom današnje Europske unije. Obilježavanje Dana Europe bio nam je glavni povod da odaberemo temu Europske unije za svibanjski broj revije. Naši suradnici su u svojim sjajnim prilozima analizirali različite kontekste u kojima se Europa nalazila i nalazi danas.

Koliko god se govori o europskom miru i jedinstvu inzistirajući na nadnacionalnim, nadspolnim i nadreligijskim načelima i zakonima, oni i dalje ostaju nedostižan san koji ne može istinski zaživjeti jer se gradi na gospodarskoj i političkoj uvezanosti zemalja članica EU-a. No, ni gospodarstvo ni politika ne mogu biti faktori stabilnosti i trajnije održivosti. Jer, pored Velike Britanije koja je već napustila EU i neke druge članice sve glasnije spominju ovu mogućnost.

Osnovni razlog što se EU pomalo raspada jest taj što se danas potpuno odmaknula od svoga kršćanskog identiteta, a to znači da se odrekla svoga temelja i izvora. Da bi bila uključiva, EU se odrekla svoje duše i to sve kako bi obukla neki novi bezlični odnosno virtualni identitet. Ako je išta uključivo na ovom svijetu, onda je to kršćanstvo s Kristovim svevremenskim i sveprostornim porukama ljubavi, milosrđa, opraštanja, solidarnosti, poštovanja, pravičnosti, jedinstva, mira itd. No, lijepa je vijest da u EU-u ipak postoje države koje se ne odriču svoga kršćanskog, moralnog, etičkog i nacionalnog naslijeđa zbog nekoliko novčića. Njihovi lideri i građani znaju da im ništa ne bi koristili, ne samo ti novčići nego čak i kad bi sav svijet zadobili ako bi pritom izgubili sebe i svoju dušu (Usp. Mt 16,26).

Objava Bez svog pravog identiteta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Medijsko bombardiranje

Iskreno me nije briga, kao ni većinu građana Hrvatske, što notorni srbijanski nacionalist Vulin misli o Hrvatskoj ili pjevačica čiji je umjetnički i estetski glazbeni izričaj zanemariv o hrvatskoj glazbenoj sceni. No, prateći mnogobrojne hrvatske medije može se steći dojam da smo jednostavno bombardirani vijestima „iz regiona” i da je jako važno što o svemu ima reći Beograd, kao da još živimo u istoj državi. A kad se akterima poput Vučića ili Vulina redovito daje prostor u hrvatskim medijima, makar redovito pljuvali po Hrvatskoj i svemu što je hrvatsko, onda njihova važnost u njihovim vlastitim očima raste, kao i potreba da svako malo dociraju, dijele packe ili kritiziraju te time zarađuju političke bodove kod istomišljenika u vlastitoj zemlji. Kad bismo im pokazali koliko nam je njihovo mišljenje nebitno, vjerojatno bi promijenili i dio zapaljive retorike.

Pitate li urednike za ovaj medijski fenomen, reći će vam kako se to jednostavno u Hrvatskoj čita, kako ljudi vole vidjeti što se događa u susjedstvu te kako neke provokativne poruke izazivaju emocije i komentare, a time i broj klikova, reakcija, lajkova i drugih pokazatelja koji potom mame oglase od strane korporacija. A od oglasa se živi i zarađuje.

Neki pak vjeruju kako se to ne događa slučajno, pa u svemu vide specijalni medijski rat, koji Srbija mudro vodi u regiji, a Hrvatska naivno nasjeda. Iako je Hrvatska dobila medijski rat u Domovinskom ratu, kad se bilo teško izboriti za istinu – kažu – gubi ga u miru, jer nam drugi kreiraju naše ukuse, poglede na svijet, nameću svoju relevantnost i dugoročno utječu na političke procese. U prilog tome navode činjenicu kako je najgledanija hrvatska nacionalna televizija Nova TV u rukama srpskoga tajkuna Dragana Šolaka i njegove United grupe, baš kao i često citirana televizijska mreža N1. U rukama srbijanskoga poduzetnika Igora Žeželja, nakladnika Kurira i niza drugih tiražnih medija u Srbiji, vodeća je nakladnička kuća u Hrvatskoj kad su u pitanju magazinska izdanja – Adria Media. To su činjenice – kažem – ali ipak čitatelji i gledatelji odlučuju što će konzumirati pa je, unatoč svemu, njihova zadnja. Oni presuđuju hoće li neki medij biti utjecajan ili nebitan. Daljinski upravljač i prst na zaslonu mobitela ili tastaturi računala imaju veliku moć, kao i onih par eura koje ostavljamo na kiosku. No, lako je izmanipulirati medijske konzumente – tvrdi kolega profesor koji predaje medijske kolegije. „Ako čitatelje redovito hranite smećem, oni nakon nekog vremena postaju ovisni o takvom sadržaju i traže ga još više, ako ih hranite kvalitetnim štivom, onda će njihovi standardi biti visoki i tražit će takve sadržaje!” – dodaje. A kao primjer navodi srbijanske, mahom tabloidne, medije. Njihovi senzacionalistički naslovi, dezinformacije koje nude, manipulativni pristup i zabrinjavajuće niska razina profesionalnosti općenito iz hrvatske perspektive izgledaju smiješno. Ali je problem u tome što se u Hrvatskoj prate i citiraju, a njihov stil i pristup postaju trend koji preuzimaju i pojedini hrvatski mediji, iako je Zagreb uvijek nametao regionalne trendove kad su u pitanju kvaliteta medijske i kreativne industrije općenito. Nažalost, moramo priznati da je najveći dio građana Srbije u ovakvim političkim okolnostima i uz takve kontrolirane i manipulativne medije, dezinformiran. A višegodišnje takvo medijsko bombardiranje i zaglupljivanje, uz autoritarnoga vođu, dovelo je do pada demokratskih standarda i političke kulture u toj zemlji, te gotovo potpuni gubitak bilo kakve relevantne i normalne oporbe.

Tabloidna demokracija

Hrvatski tjednik Nacional prije dvije godine među prvima je objavio kako „na hrvatskom medijskom tržištu Vučiću bliske medijske kuće iz Srbije pokušavaju pokupovati kontrolne udjele u većem broju hrvatskih elektronskih i tiskanih medija”. Jedan od Nacionalovih izvora tada je rekao: „Oni hodočaste vlasnike većeg broja medijskih kuća u Hrvatskoj i nude ozbiljni novac za kontrolni paket udjela ili dionica koji bi im donio ključni utjecaj na njihovu uređivačku politiku. Novac im uopće nije problem jer sve to posredno pozadinski financira srpska država. Ali je sve to nominalno upakirano u naoko tržišne interese. Cilj je jednostavan. Ući na hrvatsko medijsko tržište i tim putem sukreirati ključne političke procese u Hrvatskoj. Plenković to naoko nezainteresirano prati. Pravi se da ne razumije što se zbiva, neslužbeno to komentirajući da se radi o tržišnoj utakmici. Može to gledati i na taj način, ali bi mu se to moglo ubrzo žestoko obiti o glavu. Pa pogledajte samo što Vučićevi tabloidi rade svojim protivnicima u Srbiji. Sličan bi se scenarij mogao gledati i u Hrvatskoj.” Iako Vučić i vlasnik United grupe predstavljaju dvije naoko sukobljene strane u pokušajima medijskoga preuzimanja, činjenica je da bi se o kadrovskoj i uređivačkoj politici odlučivalo u Beogradu, a ne u Zagrebu. A davanje prostora polusvijetu i nevažnome umjesto činjenicama, važnim društvenim pitanjima i kvalitetnim sugovornicima vodi tzv. tabloidnoj demokraciji, u čijim se raljama već nalazi Srbija.

Kakve su posljedice takve tabloidne demokracije, možda bi nam najbolje mogao posvijestiti citat velike njemačke filozofkinje Hannah Arendt (1906. – 1975.): „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da narod ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet samo kapacitet za akciju već sposobnost da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi što god hoćete.”

Srednjoeuropska država

Mediji su iznimno važni za oblikovanje javne percepcije, ali i za funkcioniranje demokracije. I ako su mediji u pogrešnim ili zlonamjernima rukama, posljedice mogu biti katastrofalne za jednu naciju – od razvodnjavanja vlastitoga identiteta i kulture do vođenja politika koje nisu u interesu građana već interesnih ili političkih skupina, a nažalost moguće je – i drugih država. S druge strane to stalno nametanje Balkana kao nezaobilazne odrednice hrvatskoga identiteta pomalo iritira. Hrvatska je zemljopisno poveznica srednje Europe i Mediterana. Politički ju se redovito smještalo na Balkan. Sve do ulaska u Europsku uniju 2013. u službenim dokumentima u međunarodnim odnosima smatralo ju se dijelom Zapadnoga Balkana. Bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se tome protivila i zalagala se da se umjesto toga termina koristi barem jugoistok Europe. No, tijekom ovih deset godina hrvatskoga članstva u EU-u puno toga se promijenilo. Hrvatsku gotovo nitko više u relevantnim europskim institucijama ne smatra dijelom Zapadnoga Balkana. To su sada države koje čekaju na ulazak u zajednicu europskih država i naroda, uključujući Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Na službenim kartama koje su sve više u uporabi Hrvatska je konačno dio Srednje Europe. Jasno nam je da politika određuje i nameće kriterije. A ako za staru Europu više nismo balkanska već srednjoeuropska država, onda iznenađuje to stalno medijsko guranje Hrvatske na Balkan i vječita usporedba s istočnim susjedima. Iako nam slični jezici i niz drugih faktora omogućuju dobrosusjedsku povezanost, ne moramo baš nekritički preuzimati sve što nam se nudi ili dobacuje. Mogli bismo malo i selektirati te informacije. Također nema nijednoga razloga da ne dobijemo više informacija, primjerice, o tome što se događa u Bosni i Hercegovini, koju većina hrvatskih medija jednostavno preskače ili joj posvećuje prostora samo kad su izbori ili neki problem. A zasigurno bi dobar dio hrvatskih građana htio čuti što ima novoga ili što misle o nama u našem talijanskom ili austrijskom susjedstvu s kojima smo koracali stoljećima i dijelimo život u zajedničkoj Europskoj uniji. Ne moramo reći zbogom Balkanu, jer ne možemo pobjeći s ovoga prostora, ali možemo se više fokusirati prema boljim uzorima u onim dijelovima Europe s kojima dijelimo kulturnu, identitetsku i povijesnu pripadnost.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Srednja Europa i(li) Balkan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.