Kako upoznajemo Očevu ljubav? Boga ljubimo kad vršimo njegove zapovijedi, odnosno kad spoznamo i vršimo njegovu volju. Samo nam Duh Sveti može otkriti Očevu volju (usp. Ef 1,9). Stoga je važno da stalno osluškujemo poticaje Duha kako bismo spoznali Božju volju. Uz ovaj subjektivni kriterij spoznaje Božje volje, trebamo se držati i objektivnoga kriterija (preko Pisma i Učiteljstva). Duh Sveti zapravo oblikuje svaki vid našega odnosa prema Ocu, naše bogoštovlje i bogoljublje. Ako naša poslušnost Ocu postaje poslušnost u Duhu, onda to vrijedi i za patnju, klanjanje, meditaciju i molitvu. Stoga sve trebamo činiti „u Duhu i Istini”.

Zanimljivo je da se u molitvi Očenaš ne spominje Duh Sveti. Od sedam prošnji ni jedna se ne odnosi na Duha. Toga su bili svjesni i crkveni oci, pa su neki umjesto Dođi kraljevstvo tvoje ubacivali molbu Neka tvoj Duh dođe na nas i očisti nas! Čini mi se da Isus nije spomenuo Duha zato što Duh nije objekt molitve, nije stvar za koju molimo Oca nebeskoga. Zapravo, Duh Sveti je subjekt molitve, on u nama započinje moliti Gospodnju molitvu. Duh u nama govori i kliče Abba, Oče. Bez poticaja Duha ne možemo Boga zvati Ocem. Na početku Himna Duh Sveti je predstavljen kao božanstvo – istovremeno strašan i privlačan, snažan i nježan. Isti Duh nam pomaže da u Očenašu spoznamo otajstvo Očeva božanstva. I Otac je istovremeno blizak (imanentan) i uzvišen (transcendentan), milosrdan i pravedan. Prve dvije riječi Gospodnje molitve, Oče naš,pomažu nam da doživimo Boga kao bliskoga oca, kao nježnoga tatu, kojemu se možemo slobodno obratiti kao sinovi i kćeri. Ali sljedeće riječi koji jesi na nebesima govore nam da je taj Tata isto tako i svemogući, uzvišeni, sveti Bog, koji je veći od nas kao što je Nebo veće od zemlje, koji nas štiti od svakoga zla. Dakle, Otac, ali svemogući. Svemogući, ali Otac. To je kršćanski pojam Boga – „očinski” Bog. On nije „sladunjavi i popustljivi tatica”, nego istovremeno i „naš otac i gospodar neba i zemlje”.

To je Duh Sveti dao osjetiti i samom Isusu kad ga je poticao da naglas moli i kliče: „Zahvaljujem ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje…” (Lk 10,21). Isus iz Nazareta doživljava Gospodara neba i zemlje kao svoga Oca, odnosno njegov nježni Otac je uzvišeni Gospodar neba i zemlje. I nas je poučio da se Bogu obraćamo kao našem Ocu, nebeskom Ocu. Nadahnut Duhom Svetim, Isus je kao naša glava započeo moliti Očenaš, a mi kao njegovi učenici, kao udovi Crkve, nastavljamo tu molitvu vjekovima, kroz vremena i prostore, do svršetka svijeta. Mnogi su kršćanski mistici, moleći Očenaš, padali u duboki zanos jer su iskusili otajstvo Očeve blizine i veličine. U Očenašu je sadržana sva spoznaja o našem Ocu – njegova ljubav i svetost. U Himnu i molimo Duha da nam pomogne spoznati Boga kako nam ga je Sin objavio. Duh potiče u nama čežnju za Ocem, za izvorom i uvirom našega života, čežnju da vidimo Očevo prelijepo i uzvišeno lice. Duh Sveti je poput „stepenica kojima se penjemo do Oca” (sv. Irenej).

Dođi, Duše Ljubavi! Uvedi nas u otajstvo Očeve Ljubavi. Pomozi nam da spoznamo veličinu i uzvišenost našega Oca koji je na nebesima. Pomozi nam da osjetimo ljubav i blizinu našega Oca koji nam se u Sinu približio i zagrlio nas Isusovim probodenim rukama. Hvala ti, Duše, jer si Svjetlo koje nam omogućava da vidimo Očevu uzvišenost i svetost. Hvala ti, Duše, što si Ljubav koja nas privlači i vodi do Očeva milosrdnoga Srca – do Izvora i Uvira našega života. Pomozi nam da vjerujemo u Očevu ljubav na „taborima i golgotama” našega života. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nam daje spoznati Očevu ljubav pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

I jer osjećaju da su na strani Evanđelja – svakako: da žele biti na strani Evanđelja – stalo im je da Evanđelje zaživi posvuda, da ono bude mjera svakog nastojanja, svakog srca i susreta. Događa se da u tome budu nestrpljivi, pa i isključivi, pa da zbog toga prečuju barem ponešto od Evanđelja, od njegove susretljivosti i obuhvatnosti.

Isus je došao ne samo donijeti Evanđelje svijetu koji ga nije poznavao, nego i biti Evanđelje posred tog i takvog svijeta. Išao je otvorena srca ususret onima koji Evanđelje nisu razumjeli, onima koji su ga se bojali prihvatiti u strahu da će zbog toga morati promijeniti svoj život i sebe same. Izgubiti oslonac na koji su se naučili, stečevinu koja s Evanđeljem nije u skladu.

Išao je ususret i onima koji su Evanđelju – bilo hotimice bilo i ne znajući – okretali leđa. Išao im je ususret s pouzdanjem da je evanđeoska ljubav odgovor na svako čovjekovo pitanje, svjetlo u svakoj njegovoj dvojbi.

On ljude nije dijelio po tome vjeruju li ili ne vjeruju. On ih je razlikovao po tome jesu li ili nisu ljudi. I nikoga nije nastojao pridobiti za vjeru. Darivajući ih svojim životom – i božanskim i ljudskim – nastojao ih je obdariti vjerom. I onim po čemu se vjera ispunja: ljubavlju. I toliki su povjerovali. Toliki su postali ljudi ljubavi. Neki ubrzo, gotovo u trenu. Neki kad su iskusili da je i za njih došla punina vremena.

Isus se ni od koga nije udaljio. Ni od koga nije odustao. U njegovom je srcu za svakoga bilo i sućuti i nade i blizine. Bilo je i jest. Jer Evanđelje – njegovo srce obuhvaća sav svijet, svu povijest. Kako onda neće i svako biće?!

U tom duhu, kad govorimo o životu po vjeri, o životu po Evanđelju, dobro je da se upitamo što mi činimo svojom vjerom? Gradimo li – ovdje među nama – novi, ljudski i Božji svijet? Dobro je da se provjerimo izdižemo li se mi svojom vjerom – i nehotice – nad druge? Jer vjerovati, živjeti Evanđelje ne znači uzdizati se nad druge, nego zauzimati se za njih. Poštivati ih i podržavati na njihovim dobrim putovima. I ne odustajati od njih niti kad pođu ljudskim stranputicama, od kojih, uostalom, nitko od ljudi nije unaprijed pošteđen.

Evanđelje je Božji dar čovjeku. I vjera je njegov dar nama. I poziv i poslanje. I kao što smo pozvani da živimo vjerna srca Bogu, poslani smo i da Evanđeljem izgrađujemo ovaj svijet, sve međuljudske odnose. Koliko uzmognemo.

I ako otkrivamo da smo milošću Božjom i trudom ljudskim osposobljeni pronicati i živjeti Evanđelje, valja nam otkrivati i onima koji to još nisu prepoznali, da su – i kroz našu obzirnost i postojanost – i oni pozvani uzeti udjela u tome. Kad iskuse Božji dodir, puninu vremena koja svakome strpljivo hiti ususret.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Ovdje među nama pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.