Tri stupnja hoda ljubavi

Ljubav započinje u osjećaju, ali ne završava u njemu. Na svom putu prema zrelosti ona mora prijeći iz sfere nagona i emocije u prostor slobodne odluke i duhovne odgovornosti. U mladosti često mislimo da je dovoljno „osjećati”; da je ljubav toplina srca i privlačnost koja nas pokreće, da se mjeri razinom ugode i zadovoljstva. No s vremenom se pokaže da ljubav koja se ne preobrazi u odluku ne može preživjeti ni prve oluje života. Kršćansko iskustvo nas uči da ljubav sazrijeva kao čovjek: polako, kroz borbe i kroz rast, kroz svjetlo i tamu, u vjernosti svakodnevnom darivanju.

U tom hodu ljubav prolazi tri stupnja: osjećaj, odluku i milost. Ta tri koraka ne poništavaju jedan drugoga, nego se nadograđuju – kao tri razine pokreta ljudskoga srca. Ljubav raste kada je vođena umom oblikovanim umskim krepostima i kada se učvrsti u volji. To je put na kojem se pročišćava i postaje duhovna, a kao takva sposobna dosegnuti svoju svrhu i puninu u predanju Bogu.

Prvi stupanj ili korak jest ljubav osjećaja. Svatko od nas poznaje onu prvu iskru ljubavi, koju tako lako rasplamsa ljepota koja nas privuče, pogled koji nas dotakne, prisutnost koja u nama pobudi radost. Riječ je o ljubavi na razini osjećaja, ljubavi koja nas zahvaća u dubinu osjetilnosti i osjećajnosti. Može biti nevina i čista, i često je obilježena određenom spontanošću. Ona je dar stvaranja, poput materijalnoga odraza ljepote i životnosti koje nas nadilaze. Njezina sposobnost da bude privučena lijepim i dobrim, njezina sposobnost da omekša ljudsko srce i učini ga sposobnim za primanje, čini je u tom smislu bližom božanskoj ljubavi, koja je privučena Dobrom, nego voljnoj ljubavi vođenoj isključivo razumom.

Ali osjećajna ljubav, ako ostane sama, brzo izgubi snagu. Osjećaji su poput vjetra: pokreću jedra, ali ne određuju smjer. Oni su početak, ali ne i cilj. Bez razuma i volje, osjećaj lako postane imanje, želja da drugoga posjedujem, a ne da mu pripadam. Zato je potrebno da ljubav osjećaja bude pročišćena i usmjerena. Da bi postala osobna, u skladu s ljudskom naravi, mora se otvoriti istini o drugome i njegovu istinskom dobru, a ne samo vlastitom užitku. Tu započinje odgoj srca ili askeza ljubavi – proces kojim osjećaj prerasta u sposobnost darivanja i sebedarja. Ne radi se tu o potiskivanju osjećanja, nego o tome da ih se nauči stavljati u službu istinskoj ljubavi. Ta ljubav se ne protivi osjećajima, nego ispravlja njihovu sklonost ka zlu i vodi ih k punini, gdje se više ne traži posjedovanje, nego zajedništvo.

Drugi stupanj ili korak jest ljubav odluke. Ona je čin volje – volje slobodne da se daruje. Više je ne rađa dojam, nego izbor, odluka. U njoj čovjek otkriva da ljubiti znači htjeti dobro drugome, pa čak i onda kada osjećaji utihnu ili kada nas navode na mržnju i osvetu. „Hoću voljeti” – te dvije riječi čine granicu između nezrelosti i zrelosti.

Danas se rijetko govori o volji. A i kada se govori, najčešće je to u iskrivljenom značenju ili s negativnim stavom. Prema tradicionalnom katoličkom nauku, volja nije puka sposobnost djelovanja, nego duhovna težnja prema dobru koje razum spoznaje. Ona je, zajedno s našim umom, duhovna moć naše besmrtne duše. Kad volimo voljom, ljubav postaje osobni slobodni čin. To je trenutak kad ljubav dobiva moralnu i duhovnu dimenziju: ona postaje izbor dobra, a ne odgovor ili reakcija na privlačnost.

Zato ljubav volje ne isključuje osjećaje, nego ih usklađuje s istinom. Tada srce i razum djeluju zajedno: srce daje toplinu, razum pokazuje smjer, a volja čini da ljubav postane postojana. Tko voli voljom, uči ostati i kad osjećaji izblijede, jer zna da ljubav nije raspoloženje nego vjernost.

To je trenutak ljudskoga sazrijevanja osobe, u tom pojavku i rastu osobne ljubavi – ljubavi koja prepoznaje drugoga kao neponovljivu osobu, vrijednu po sebi, i želi njezino dobro bez traženja vlastite koristi. To je trenutak kad „ja” i „ti” postaju „mi”, ali bez gubitka slobode. U toj dinamici ljubav počinje nalikovati na prijateljstvo: slobodnom daru koji želi i gradi zajedničko dobro.

Treći stupanj ili korak jest božanska ljubav. To je duhovna ljubav u kojoj božanska milost preobražava ljudskost. Ona nadilazi čovjeka jer izvire iz Boga. Ova duhovna ljubav nije tek snažnija ljudska odluka, nego sudjelovanje u Božjoj ljubavi. Sveti Pavao piše: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rim 5,5).

To znači da istinska ljubav nije samo ono što činimo mi nego ono što Bog čini u nama. Božja milost nije puki dodatak našim ljudskim naporima niti tek pomoć ondje gdje naša volja slabi, nego snaga koja zahvaća cjelokupnu ljudskost – duh, dušu i tijelo. Tada ljubav prestaje biti samo ljudski napor i postaje dar Duha Svetoga. Ona nas uči da istinski ljubiti znači sudjelovati u samom Božjem načinu postojanja: biti dar.

Zato duhovna ljubav ne gleda više samo lice drugoga, nego u njemu prepoznaje Stvoriteljev trag. U njoj ljubav i vjernost postaju jedno, jer Duh Sveti čini da čovjek ostane u onome što ljubi. Kad ljubimo u Bogu, ljubav postaje poput molitve: ne traži da bude shvaćena, nego da se daruje. To je ljubav koja ne prestaje jer je ukorijenjena u Onome koji je vječan.

Ljubav sazrijeva u predanju

Put od osjećaja do odluke, a zatim do milosti, put je rasta u slobodi. Na početku ljubav prima; na kraju se daruje. Na početku traži da bude voljena, a na kraju postaje sposobna ljubiti i onda kada ne prima odgovor. U tom sazrijevanju ljubav sve više nalikuje na Krista: ona ne čeka povoljne uvjete, nego se daruje do kraja (usp. Iv 13,1).

Takva je ljubav najčišći izraz slobode. Ona se ne boji obveze jer zna da je svaka vjernost plod slobodnoga „da”. I zato ona više ne govori mnogo o sebi, nego šuti i djeluje: u svakodnevnoj službi, u postojanosti malenih gesta, u tihoj prisutnosti. Tada ljubav postaje djelotvorna istina, djelo koje ostaje za život vječni (usp. Iv 6,27).

Put predanja kao put rasta u ljubavi izrazito je osoban. Ne postoje dva identična sveca, jer Bog voli raznolikost: svatko od nas odražava nešto od njegove ljepote i dobrote, ne iscrpljujući je nikada potpuno. Ipak, postoje određene zakonitosti duhovnoga rasta koje su svima zajedničke, jer dijelimo istu palu ljudsku narav i isti poziv na vjernu ljubav. Te su zakonitosti opisali velikani katoličke duhovnosti sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa, pokazujući kako se ljubav čisti, produbljuje i učvršćuje u vjernosti kroz kušnje. Isus ih je sažeto izrekao riječima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24) – jer samo ljubav koja ostaje, i kad boli, postaje istinski slobodna i zrela.

Objava Ljubav i vjernost II.: Od osjećaja do odluke – rađanje duhovne ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rast duhovne ljubavi

Prva razina utjelovljenja ljubavi je ona darivanja tijela supružnika jedno drugome. Ovo bi darivanje uvijek trebalo činiti s poštovanjem i nježnošću. Nježnošću i poštovanjem ljubav se izražava s velikom delikatnošću. Zato možemo reći da je istinska nježnost izraz bračne ljubavi, dok nedostatak nježnosti može imati ozbiljne posljedice, pa čak i dovesti do raspada braka. Nježnost nam je svima potrebna, bez obzira na godine, ali često zaboravljamo da su nam upravo zbog toga dani osjeti i osjećaji. Ljubav koja se utjelovljuje gestama nježnosti polako liječi i oplemenjuje našu grijehom ranjenu osjećajnost te je čini pogodnom za rast i produbljivanje duhovne ljubavi. Možemo reći da nježnost postaje kao znak duhovne ljubavi, omogućavajući njezino izražavanje, konkretno ostvarenje, rast i produbljenje. Ovdje vidimo zašto je Bog želio da muž i žena međusobno odgajaju jedno drugo kako bi se njihova duhovna ljubav u potpunosti utjelovila i kako bi njihovi osjeti i osjećaji prestali biti prepreka njihovoj duhovnoj ljubavi i postali ono što pomaže njezinu rastu. Zahvaljujući tijelu, supružnici mogu međusobno izražavati svoju duhovnu ljubav i omogućiti joj da bude stvarna i snažna. Muž bi trebao upoznati svoju ženu u njezinu ženskom senzibilitetu, a žena bi trebala upoznati svoga muža u njegovu muškom senzibilitetu. Bog je autor njihove različitosti i komplementarnosti i zato je vrlo važno da se prema tome odnose inteligentno i delikatno. Bog je u svojoj mudrosti htio da tijela muškarca i žene budu komplementarna, da se nadopunjuju na svim razinama: na razini osjetila, osjećaja, strasti, mašte, pa čak i na razini uma i volje. Žena tako ima po naravi snažniji osjećaj za vjernost, dok je muž po naravi svjesniji sklada i reda, čime može pomoći cijeloj obitelji da skladnije raste u ljubavi. Trebamo se čuvati svakoga projiciranja vlastitih subjektivnih osjećaja na drugoga i naučiti ne tumačiti olako tuđe ponašanje. Naš supružnik za nas uvijek ostaje određena nepoznanica koju nikada nećemo moći savršeno upoznati.

Uzajamno darivanje tijela supružnika nije samo mjesto realizma i snage međusobne ljubavi nego i mjesto poteškoća i borbi. S jedne strane postoji opasnost od opijenosti strašću, a s druge strane vrebaju zamor i dosada. Zato se supružnici moraju brinuti da njihova duhovna ljubav bude dovoljno snažna kako bi im uvijek mogla davati novi poticaj. Kako bi se ljubav uvijek obnavljala, potrebno je da se supružnici s ljubavlju i nježnošću brinu za vlastito tijelo i zdravlje, a poštovanje im omogućuje da vole svoga supružnika i u njegovoj krhkosti, borbama i slabostima. Na duhovnoj razini supružnici bi uvijek nanovo trebali donositi odluku da vole svoga supružnika. Jer prava obnova bračne ljubavi proizlazi iz volje da svoga supružnika volimo duhovnom ljubavlju. Ako zanemarimo rast duhovne ljubavi, nemojmo se iznenaditi kad se poteškoće nagomilaju i zavlada imaginarna dosada.

Bog je u svojoj mudrosti htio da muž i žena, sjedinjujući se u ljubavi u osobnom darivanju tijela, budu izvor plodnosti. Plodnost je svojstvena bračnom angažmanu i čini njezinu bit. Zato je supružnici nemaju pravo ukloniti ili postupati s njom na način koji se kosi s Božjom dobrotom i mudrošću. Bog je htio da se bračni čin ne živi samo u uzajamnoj duhovnoj ljubavi nego i da usvaja naravne strasti, sa svrhom prokreacije. Time prokreacija daje njihovu uzajamnom tjelesnom predanju sveto ili božansko obilježje. Jer sam Bog stvara duhovnu dušu u embrionalnom tijelu djeteta i tako daje svoj odgovor na zajedničku inicijativu muža i žene da se otvore novom životu. Bog želi tu suodgovornost muškarca i žene i zato je potrebno da njih dvoje bude jedno u svojoj važnoj i ozbiljnoj odgovornosti.

Ljubav prema djeci

Suradnja supružnika s Bogom u začeću novoga ljudskog bića već od prvoga trenutka uključuje poštivanje djetetova života i ljubav prema njemu. Otac i majka odgovorni su za to novo biće u njegovoj krhkosti i slabosti te se obvezuju da će ga voljeti. Dotle bi morala ići uzajamna vjernost oca i majke, jer dijete je izravni plod njihove ljubavi. Ne voljeti i ne poštovati svoj plod predstavljalo bi najdublju povredu uzajamnoga predanja supružnika u ljubavi. Njihova bi ljubav morala biti čuvarom njihova zajedničkoga ploda jer upravo im ona omogućuje da svoj plod čuvaju u savršenoj suradnji i odgovornosti. Tu je posebno važna uloga majke. Što se tiče oca, on prije svega pomaže majci da u potpunosti živi svoju majčinsku odgovornost, svoju vrlo duboku i veliku odgovornost jer Bog je upravo njoj povjerio to novo biće. Stoga je svako nepoštivanje vlastitoga ploda znak nepoštivanja Onoga koji je njegov izvor.

Nakon djetetova rođenja, utjelovljenje ljubavi ubrzo počinje uključivati još jednu dimenziju. Riječ je o suradnji roditelja u pomaganju djetetu, a ta pomoć u prvim mjesecima djetetova života ima naglašenu tjelesnu dimenziju. Roditelji su pozvani i da shvate da im je Bog dao to malo dijete i da je na njima da ga njemu prikažu ili predaju. Za kršćanske roditelje to znači predanje djeteta Isusu po sakramentu krštenja, kako bi dijete po njemu primilo milost božanskoga posinjenja. Tražeći krštenje za svoje dijete, roditelji se zajedno obvezuju da će mu pružiti kršćanski odgoj.

Utjelovljenje obiteljske ljubavi uključuje dakle različite dimenzije: vjernost, poštovanje, nježnost, nerazrješivost, suodgovornost, svetost kroz rađanje, suradnju u zajedničkom radu za dobro djece, služenje. Tako zahvaljujući sakramentu ženidbe obitelj postaje ono što Drugi vatikanski koncil naziva domaćom ili obiteljskom Crkvom. Sakrament ženidbe preobražava ljubav muža i žene na takav način da Kristova milost dolazi usvojiti cjelokupnu njihovu naravnu ljudsku ljubav. Supružnici time jedno drugom postaju izvor milosti i svetosti. Naime, po sakramentu ženidbe Isus je prisutan u njihovoj međusobnoj ljubavi i obuzima njihova srca i njihova tijela kako bi im pokazao koliko blagoslivlja njihovu ljubav i čini da ona poprimi vrijednost vječnosti. Po sakramentu ženidbe njihova ljubav istodobno očituje i ostvaruje savez između Krista i Crkve, Zaručnika i Zaručnice (usp. Ef 5,22-32). Po sakramentu ženidbe tjelesna plodnost supružnika omogućuje ne samo opstanak čovječanstva već i širenje Mističnoga tijela Crkve i upotpunjenje broja spašenih. A svojim radom na kršćanskom odgoju djece roditelji surađuju u apostolskom životu Crkve, čiji su oni temeljni dio. Kršćanski parovi nastavljaju živjeti otajstvo Svete obitelji za današnji svijet na svoj, očito nesavršen, ali ipak stvaran način. Zato možemo reći da otajstvo Marijina božanskoga majčinstva, da njezin fiat po kojem se Sin Božji utjelovio među nama, predstavlja božanski model predanja svojstven kršćanskom braku. I to je ono što u konačnici daje puni smisao kršćanskom braku i obitelji.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Utjelovljenje obiteljske ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kakva ljubav može biti?

Svaka ljubav je odnos prema nekom dobru. Dobro nas privlači upravo zato što je naše dobro, a ljubav nas na njega upućuje i k njemu nas usmjerava. Dobro koje volimo može biti bilo koje vrste: osjetilno dobro, duhovno dobro, božansko dobro. Svako od tih dobara volimo na njemu svojstven način. Osjećanom ili strastvenom ljubavlju volimo osjetilna dobra koja nas privlače. Duhovnom ili voljnom ljubavlju volimo duhovna dobra, odnosno volimo osobe, bića obdarena duhovnim moćima uma i volje. Božanskom ljubavlju volimo Boga – u njemu samom ili u drugim stvorenjima. Voljeti duhovno znači željeti dobro onome koga volimo, kako nas uči sveti Toma Akvinski. Zato je duhovna ljubav voljna – jer onome koga volimo, voljno odabiremo dobro. Stoga i možemo neke ljude voljeti više od drugih, na način da je čin naše volje više ili manje snažan, ili ako osobama koje volimo želimo veće ili manje dobro. Kada nekome želimo dobro koje je božanska milost koja ga sjedinjuje s Bogom, želimo mu najveće dobro apsolutno gledajući. To najveće dobro koje je Bog sȃm možemo željeti svima koje Bog stavi na naš životni put. No što se tiče ostalih dobara, ne možemo reći da svima želimo isto, niti da sve ljude volimo istim intenzitetom. Sveti Pavao nas uči da ljubav treba poštovati određeni poredak, da više volimo one koji su nam bliži. Kada je braku pitanju, oni koji su nam najbliži su naši supružnici.

Bračni angažman prvenstveno je angažman duhovne, voljne, osobne ljubavi koja se ostvaruje slobodnim uzajamnim odabirom supružnika. Specifičnost bračne ljubavi je u tome što ona usvaja i osjećajnu i strastvenu ljubav koja uključuje i spolni nagon. Ali ono što se u braku ostvaruje po duhovnoj ili voljnoj ljubavi doseže nešto puno dublje u ljudskoj osobi. Riječ je o uzajamnom daru dviju osoba, a taj dar seže dublje od razine privlačnosti i spolnosti, dublje i od razine osobnih kvaliteta i zajedničkih interesa i aktivnosti. A kada je riječ o sakramentu ženidbe, uzajamni dar supružnika doseže nešto što nadilazi i samu ljudsku razinu.

Davati cijeloga sebe

Brak karakterizira uzajamna, jasna i vidljiva ljubav koja zahvaća cijelu našu osobu i usmjerena je na cijelu osobu supružnika, s njegovim duhom, dušom i tijelom. Bračna ljubav treba neprestano rasti, a rast se ne može postići osim borbom, radošću, kao i žalošću. Ona zahtijeva da naučimo prevladavati vlastite osjećajne reakcije i loša raspoloženja, odnosno da steknemo moralne kreposti. Bračni angažman zahtijeva od nas da naučimo gledati dalje od izvanjskih kvaliteta, pa čak i onih unutarnjih. One su nas možda u početku privukle toj osobi, ali u braku trebamo naučiti usmjeravati svoj pogled na drugoga kao osobu. Jer samo tako ćemo se moći osobno darivati onome koga smo odabrali i koga želimo uvijek više voljeti. Osoba koju smo odabrali za supružnika za nas predstavlja tako veliko i značajno dobro da s njom želimo ići do kraja u ljubavi, u zajedničkoj volji da se volimo i pomažemo. Jedno drugome postajemo pomoćnicima u rastu u ljubavi i svetosti. I zato u ljubavi prema supružniku možemo sebe staviti na drugo mjesto, zaboraviti sebe kako bismo drugome izišli ususret.

Duhovna ljubav ne poznaje granice jer svoga supružnika uvijek možemo voljeti još više. No ako par predugo ostane na razini sentimentalne i strastvene ljubavi, njihova će ljubav nakon nekoga vremena dosegnuti svoj limit, a ponekad i preobraziti u mržnju. Strast je potrebna u braku, ali budući da je karakterizira određeno svojatanje kojim drugoga volimo u funkciji onoga što nam daje da nas usreći i zabavi, trebamo je nadići kako ne bi uništila samu sebe i onemogućila nam istinski angažman. Bračna ljubav koja doseže razinu duhovne ljubavi ujedno je sposobna nadići odnos koji nalikuje pravnom ugovoru ili trgovačkoj razmjeni, odnosno koristoljubivu ljubav. Riječ je o braku u kojem od supružnika zahtijevamo da nam uzvrati točno istom mjerom kojom mi njemu dajemo ili o braku u kojem volimo supružnika jer nam pomaže ili pruža određena dobra.

Bračno zajedništvo zahtijeva od nas da svoj um, svoju inteligenciju stavimo u službu ljubavi. Dopustimo li da naš kritički um postane mjerilo naše predanosti i uzajamne ljubavi, vrlo brzo ćemo prestati voljeti svoga supružnika. U braku je normalno da nakon što nas prvo privuku kvalitete i vrline supružnika, polako počinjemo otkrivati ​​određene nedostatke i mane. Ako pritom počnemo uspoređivati kvalitete i nedostatke, postoji opasnost da pomislimo da smo prevareni. Naravno, uvijek postoji mogućnost da smo stvarno prevareni, da smo u brak ušli s neiskrenim zavodnikom, ali to nije redovit slučaj. Ono što se najčešće događa je da dopuštamo svom kritičkom umu da nas navodi da mislimo da smo bili prevareni. Razlog takvih misli je taj što smo mi osobno ostali na razini osjećajne ljubavi prema spoznatim kvalitetama, umjesto da dosegnemo razine duhovne i božanske ljubavi. Zbog toga postoji opasnost da naša ljubav izgubi snagu i da se malo ugasi. Pritom ona prestaje biti slobodna jer je naš kritički um postao njezino mjerilo, a ne osoba drugoga i u konačnici Bog sam. Ako, naprotiv, volimo svoga supružnika radi njega samoga, odnosno radi Boga, tada ćemo ga doživljavati kao svoje duhovno dobro i jedan od najvećih Božjih darova. U tom trenutku, čak i ako otkrijemo njegove slabosti, grijehe i nedostatke, ljubav koju ćemo gajiti prema njemu bit će snažnija i nastavit će rasti.

U današnjem društvu gotovo sve nas navodi da požudu i kritički um učinimo mjerilom svoje duhovne ljubavi i da tražimo izravnu učinkovitost, dok naša volja ostaje slaba i nerazvijena. Tada volja ne uspijeva biti pobjedonosna nad strastima i kritikama (koje, ponajčešće, dolaze od drugih). Gubitak unutarnje snage, snage duhovne voljne ljubavi koja nam omogućuje potpuni bračni angažman rezultira sve većim brojem nevjera, uključujući i nevjere u srcu uslijed požudnih pogleda. Vjernost se uvijek doima lakom kada sve ide dobro. Ali postaje teškom i zahtijeva veliku snagu u ljubavi, snagu osvajanja, kada naiđemo na nedaće kojih u početku nije bilo. No kada donesemo voljnu odluku da ćemo nastaviti voljeti svoga supružnika, otkrivamo da borbe i poteškoće mogu postati sredstva rasta u ljubavi. Zato su nas sveci učili da imamo dva načina napredovanja na putu spasenja, naime dobro koje činimo i zlo koje strpljivo podnosimo. I da ovo dvoje postaje našim istinskim dobrom tek kada ih usmjerimo prema božanskoj ljubavi kao krajnjem cilju.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Bračna ljubav pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.