Naivni pretraživači

Ako se osvrnemo oko sebe u javnom prostoru, rijetko ćemo vidjeti da netko ne drži mobitel na uhu i ne priča glasno, ili hoda nesigurno dok tipka ili iščitava neke poruke. Opasnost je veća kad se to radi u vrijeme vožnje. Također srećemo ljude koji pričaju, smiju se, komentiraju i u prvi mah se čini da sami sa sobom komuniciraju, kad ono, imaju slušalice u ušima i tako „ne gube vrijeme” da im ne bi koja riječ promakla. Ponekad se trgnemo jer čujemo pozdrav, okrenemo se, odzdravimo potpunom strancu, koji nas u čudu pogleda, i shvatimo da se virtualni svijet upleo u stvarni. „Ljudi se koriste mobitelima kao gumicama za brisanje drugih živih bića. Pritiskivanjem tipke čovječanstvo se rastvara i postaje ne-biće ili se, u najboljem slučaju, zamrzava i pretvara u apstrakciju. Najintimniji razgovori prenose se javno, pri čemu njegovi korisnici ne vode računa o tome da ih možda netko sluša, i oni koji to žele i oni koji ne žele. Na pretrpanoj ulici to se događa toliko često da nikada nisi siguran koja rečenica pripada kojemu od ovih fragmenata koji slobodno lebde u zraku.” I tako, kao što O’Brienov lik u romanu Njujorška luda s čuđenjem promatra ljude čije riječi putuju javnim prostorom, tako i ja sve više zazirem od ovih naprava koje su mi počele zapovijedati što mi je činiti. Čak me i ucjenjuju ako ne dopunim određene programe, ako ne poduzmem akciju koju mi opetovano ponavljaju, da ću ostati bez određenih mogućnosti komunikacije. U vrijeme blagdana sam dobila e-mail od umjetne inteligencije koja me „uljudno” pozdravila i predstavila se, te nabrojila neke moje online susrete i „pojasnila” mi određena događanja u prethodnom razdoblju na potpuno čudan način! Što učiniti u ovakvim slučajevima neželjenih intervencija i nepotrebnih informacija?!?

Ovisnost o napravama, koje pojedinca pretvaraju u naivnoga pretraživača svega i svačega, uzrokuje pogoršanje njegova mentalnoga ili intelektualnoga stanja uslijed prekomjernoga konzumiranja trivijalnih sadržaja. Otuda i sve prisutniji pojam brain rot (truljenje mozga ili moždana trulež) koji je u 2024. godini proglašen najaktualnijim po engleskom nakladniku Oxford University Press. Mladi su umorni i depresivni ukoliko po cijelu noć surfaju, igraju igrice ili provode vrijeme na društvenim mrežama. Kada bi trebali biti najproduktivniji, oni su nervozni i nezainteresirani jer mozak nije dobio dovoljno sna. Počinje se kvariti i uzrokovati različite bolesti cijeloga tijela. „Svaki oblik nesigurnosti, straha ili pritiska u njihovu mozgu proizvode nemir i uzbuđenje koji se šire. Pod takvim okolnostima, djeca podražajne obrasce, koji dolaze putem osjetilnih kanala, ne mogu usporediti s već pohranjenim sjećanjima. Na taj način ne mogu naučiti ništa novo i ne mogu to spremiti. Često uzbuđenje i s njim povezana zbrka u mozgu postanu toliko veliki da se ne može iskoristiti niti ono što je već naučeno”, pojašnjavaju Prekop i Huther.

Nepoželjna ponašanja

Brojna istraživanja pokazuju da stalna uporaba računala i vrijeme provedeno na internetu mijenjaju naše mišljenje, pamćenje i pozornost ali i društveno ponašanje, jer „naš mozak je prije svega socijalni mozak”, ističe Manfred Spitzer u knjizi Digitalna demencija. Misliti da digitalne mreže pružaju mogućnost pronalaska prijatelja u koje se možemo pouzdati ili sreće koju u stvarnosti ne nalazimo, iluzija je i prijevara. Digitalne mreže dodatno osamljuju ljude i čine ih nesretnima i neispunjenima. Previše boravka na društvenim mrežama utječe na broj prijateljstava u stvarnom životu, ali umanjuje i socijalne kompetencije jer se područja u mozgu zadužena za ovu aktivnost smanjuju. To dovodi do više stresa i gubitka samokontrole. „Započinje silazna društvena spirala, koja se suprotstavlja ispunjenom životu u zajednici”, zaključuje Spitzer. Svakodnevno smo svjedoci da se ljudi otuđuju, zajednice raspadaju i nema onih sretno provedenih trenutaka ili bljeskova koje želite ispuniti prisjećanjem i vlastitim otkrivanjem davno zaboravljenih činjenica pohranjenih u mozgu. Ne, sad se odmah započinje pretraživanje, radi se „googling” i evo podataka, brzih i serviranih bez ikakva mentalnoga napora! Fast food stvarnoga intelektualnog života. „U tweetu ili internetskom prilogu ne može se reći mnogo. To nužno dovodi do veće površnosti”, upozorava Noam Chomski.

Internet je pun različitih izazova koji neizgrađenom mozgu mogu biti primamljivi i obećavajući. Odrasli, koji se trebaju baviti djecom i mladima i činiti sve da ih zabave korisnim vrstama aktivnosti, koje će im pomoći u izgradnji zdrave ličnosti, često su i sami pod utjecajem ovih medija. Zaboravljaju kako su nekad mogli funkcionirati i bez njih, s drugima oko sebe, u kreativnim susretima i domišljanjima različitih aktivnosti vođeni vlastitim iskustvom i spoznajama. Spitzer komentira da onaj tko prepušta spravi da misli umjesto njega, neće postati osobit stručnjak u bilo kojem području. Kao psihijatar on stalno u praksi zamjećuje mlade ljude koji ne znaju što treba reći a što ne, kako se izraziti, kako formulirati određene misli, želje, htijenja. Ono što je veliko na Facebooku, malo je u mozgu. Ukoliko se djeca koja su još u razvoju često koriste tehnologijom, a pri tom nemaju dovoljno iskustva za prepoznati korisno od nekorisnoga, dobro od lošega, to znatno utječe na njihov poimanje realnih događanja jer su manje prisutna u stvarnom svijetu. Ovo pak dovodi do društvene frustracije i nepoželjnih ponašanja, što samo potvrđuje da online zajednica obiluje negativnim emocijama, a ova se činjenica često previđa. „Da bi se naučilo kako se treba odnositi s ljudima, jedini je način odnos s ljudima”, ističe neurologinja Abigail Baird.

Sve navedeno utječe na socijalne kompetencije i kognitivna postignuća. Ukoliko mladi nemaju valjano uporište u obitelji i vrijednostima koje se nasljeđuju generacijama, lutat će i postajati lak plijen različitih predatora, čega su svjesni oni koji profesionalno prate povećanu stopu nasilja i zlostavljanja u virtualnom svijetu koji se onda prenosi i u stvarni život. Scene nasilja i ubojstava u susjedstvu nisu više prikazi iz američkih filmova, nešto što je daleko od nas. Što prije postanemo svjesni pogubnosti ekrana u životima djece i mladih, pa i nas samih, to ćemo jasnije zapažati promjene koje se dešavaju i na vrijeme otklanjati nepoželjne posljedice. Kvalitetno provedeno vrijeme, čitanje knjiga koje bogate i krijepe dušu, vrijeme posvećeno molitvi i razgovoru s Bogom, odlasci na zajedničko misno slavlje, pridonijet će zdravlju i boljitku cjelokupne zajednice. Sveti Ivan Pavao II. je upozoravao: „Ne dajte se prevariti. Onaj tko vjeruje pronašao je svjetionik koji omogućava siguran put. Onaj tko vjeruje, poznaje pravac i može se orijentirati. Onaj tko vjeruje, pogodio je pravi put i nikakva glupost nekog lažnog učitelja neće ga s njega uspjeti skrenuti.”

Objava Fast food stvarnoga intelektualnog života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zamka anonimnosti

Možda je upravo tako lako dostupna anonimnost i mogućnost lažnoga predstavljanja i krivotvorenja identiteta izazov za korisnike. Mogu se ponašati kako žele bez posljedica, a mnogi upravo te mogućnosti koriste za različite kriminalne radnje. Još jedan fenomen je prisutan, laganje. Naime, utvrđeno je da ljudi online više lažu nego što bi to komunikacijom oči u oči činili. Anonimnost na internetu stvara velike probleme i u akademskom području jer su studentima dostupni gotovi radovi na određenim stranicama, koje oni mogu prilagati kao vlastite. Anonimnost koju digitalni mediji omogućavaju također izaziva kod mladih ponašanja koja inače ne bi pokazivali. Jedno od njih je i mobbing – učestalo uznemiravanje, vrijeđanje ili maltretiranje druge osobe, što često dovodi do tragičnih ishoda. Također, istraživanja pokazuju da stalno korištenje društvenih mreža mijenja ne samo mišljenje, pamćenje i pozornost pojedinca nego i njegovo ponašanje. „Naš mozak je prije svega socijalni mozak”, naglašava neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer u svojoj knjizi Digitalna demencija. Drugim riječima, tko svoje socijalne kompetencije stječe živom komunikacijom s drugima, korištenje društvenih mreža neće mu toliko naškoditi kao generacijama mladih osoba koje veći dio svojih društvenih kontakata ostvaruju uglavnom preko interneta. Njihovo društveno ponašanje ostat će na niskoj razini jer se moždana područja zadužena za ovo ponašanje ne razvijaju kako treba. „Mladi ljudi sve manje znaju što treba raditi, što mogu postići i što zapravo žele. Jednostavno imaju sve manje prilike da probleme rješavaju u realnom svijetu i u izravnom kontaktu”, zaključuje Spitzer.

Da ne govorim o tome da sve što se izrekne, napiše, komentira ostaje trajno zabilježeno u programima i serverima ponuđača i da se tako kreira profil pojedinca te se tim podacima dalje manipulira. Otuda različite ponude iskaču na ekranu jer je zabilježeno što pojedinca zanima, što su mu interesi, što ga muči… Sve je otkriveno, postaje ranjiv i nezaštićen, prepušten na milost i nemilost različitim utjecajima i procjenama. Nažalost, ako pogledate svoj bankovni e-račun, vidjet ćete isto profiliranje vaših uplata i isplata. Sve se to radi bez suglasnosti korisnika.

Lažna prisutnost

Žalosno je da danas sve manje vremena imamo jedni za druge, a sve više za te naprave koje nas zarobljuju i oduzimaju spokoj i slobodno vrijeme. Rijetki se pitaju treba li im toliko nepotrebnih informacija, toliko poluvijesti (uglavnom negativnih i prenapuhanih), uplitanje u živote drugih, slike pojedinaca koje u stvarnom životu uglavnom izbjegavaju, ali u virtualnom vole gledati događanja u njihovu životu. Ostavimo te naprave i okrenimo se oko sebe. Vidjet ćemo da je stvarnost puno drukčija i da smo mi bogati u obilju darovane nam milosti i ljubavi. Ne treba nam umjetna inteligencija kazivati kuda ići pored vlastite pameti. Zamjena istinskih međusobnih odnosa digitalnim mrežama može dugoročno biti povezana sa smanjivanjem naših umnih kapaciteta. „Dakle, postoji opasnost da Facebook i slični servisi dovedu do smanjenja našeg ukupnog socijalnog mozga. Stoga itekako uznemiruje činjenica da ga u međuvremenu koristi oko milijardu ljudi”, upozorava Spitzer. Svako pretjerivanje dovodi do nemira, nezadovoljstva i nemogućih želja. Postajemo prazne posude u koje se ulijevaju viškovi, otpaci virtualnoga svijeta, a pravo bogatstvo zanemarujemo i tako zatupljujemo. Svaku mladu osobu treba stalno podsjećati da podigne oči i pogleda oko i u sebe a ne u selfi na mobitelu! Nije stvorena na ovaj svijet da bi se fotkala nego živjela, obogaćivala duhovno i umno i sebe a i druge. Knjige nisu tu radi sažetaka, nego radi oplemenjivanja i to knjige-klasici koje pojedinca upućuju u život, podsjećaju na generacijski slijed i mijene vremena. Iako prisutni u svijetu, mladi ljudi često ljepotu prirode i svega stvorenog prepoznaju i doživljavaju tek putem slika, uslijed okupiranosti ekranom i brigom kako drugima prikazati svoj svijet i svoju ulogu u njemu. O’Brien primjećuje: „Ljudi se koriste mobitelima kao gumicama za brisanje drugih živih bića. Pritiskom tipke čovječanstvo se rastvara i postaje ne-biće ili se, u najboljem slučaju, zamrzava i pretvara u apstrakciju.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kultura odraza pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Naličje društvenih mreža

Čovjek će uvijek, kako to u svim područjima čini, prvo ukazati na negativne strane društvenih mreža. Tako ćemo najčešće čuti da nam „oni kradu podatke i prodaju ih za sitne novce” (misleći pri tom na bogatije, konkretno Amerikance). Kada malo bolje razmislimo, kome bi trebali osobni podatci bilo koga od nas? Podatci poput bračnoga stanja, adrese stanovanja, broja telefona, imena djece (ili često danas: imena kućnih ljubimaca), naše navike, hobiji, interesi, pa i imovinskoga stanja koje na našim područjima nije tako istaknuto… kome su potrebni? Ne trebaju nikome ti osobni podatci radi onoga na što prvo pomislimo, nitko neće osobno tražiti jednoga malog čovjeka (kojega ujedno i ne poznaje) od osam milijardi njih u svijetu na njegovoj kućnoj adresi ni na poslu gdje radi. Ne. Takvi podaci su potrebni isključivo radi financijske dobiti, tržišta, konkretno – marketinga. A zbog toga im se posjedovanje svih tih podataka i isplati.

Marketing je jedna od grana koja trenutno u svijetu ostvaruje jednu od najvećih dobiti. I sve se vrti oko njega. Svaka druga grana praktički ne funkcionira bez marketinga. Svi podatci koje podijelimo davno su otkupljeni, a danas ih zainteresirani akteri samo „pokupe” sa skrivenih područja interneta i koriste. Na koji način i u koje svrhe? Naime, internetski servisi na osnovi podataka jednoga čovjeka – svih podataka koje smo gore nabrojili – stvaraju, odnosno kreiraju određeni algoritam koji funkcionira samo za tu osobu. Pa mu tako prikazuje oglase sukladne njegovim interesima i životnim okolnostima, na društvenim mrežama daje „prijedloge za prijatelje” baš one ljude s kojima dijelite interese (ili koje ste sreli nedavno). Dakako, u proces izrade algoritma uključen je AI (umjetna inteligencija), iako je tu riječ o sustavima koji nisu nepoznanica i koji funkcioniraju kao svaka druga (pametna) tehnologija. Ne radi se o robotima, već nešto bolje programiranim sustavima. Ovdje i dalje nije isključeno da smo putem telefona i prisluškivani.

Ovom negativnom „efektu” pametne tehnologije i posebice društvenih mreža pridodat ćemo još neke. Osim što su razvile niz ovisnosti kod mladih ali i općenito ljudi, društvene mreže dovele su do otuđivanja ljudi jednih od drugih. Društvene mreže zapravo nisu tako društvene kako mislimo. Društvene su samo u onom pogledu i onom vremenu koliko je čovjeku potrebno da putem Vibera, Whatsappa ili Facebook Messengera komunicira s bližnjima koji su tisućama kilometara daleko, a pomoću ovih sredstava mogu biti tako blizu. To je jedina prvotno planirana, a danas jedina istinska korist društvenih mreža – približiti se drugima i ostati s drugima. Kako je sve manje stvarnoga kontakta s drugima, kod pojedinca se umanjuju i vještine socijalne interakcije, asertivnost je skoro nepostojana i u velikoj mjeri se javlja socijalna anksioznost.

Psihološki utjecaj društvene mreže vrše i stvaranjem lažnih slika o sebi. Ne samo oni koji se aktivnije bave društvenim mrežama nego i „običan čovjek” običava stvoriti lažnu sliku o sebi. Ona ne mora biti lažna samo prema fizičkom izgledu nego i prema onome čime se čovjek bavi, kako provodi svoje vrijeme i s kime se druži. To čini kako bi zaštitio sebe, svoje dostojanstvo i svoju privatnost, ali nerijetko i kako bi se svidio drugima. Događa se iz razloga da osoba pomisli da ne treba prikazivati bilo što negativno na svojim profilima (ne želeći širiti na druge svoja trenutno loša osjećanja), što je najčešće, a onaj drugi razlog je onaj na koji svatko prvi pomisli: pojedinac želi stvoriti sliku da živi savršen život. Ukoliko se malo zadubite u problematiku društvenih mreža, ili sami objavljujete bilo kakav sadržaj, uskoro ćete doći do zaključka da nema tako savršenoga života i da svatko objavljuje i prikazuje samo ono što želi da drugi vide. Svatko relativno dugo kreira sliku o sebi na društvenim mrežama, ona nikad nije ekvivalentna tom čovjeku u stvarnom životu jer u virtualnom svijetu nije moguće prikazati cijelu osobnost (a ni izgled!) čovjeka koji postoji, koji živi svaki dan. Taj čovjek je u svakodnevnom životu jedinstven, svojstven sam sebi, načinjen na sliku Božju i sve svoje osobenosti nikada neće uspjeti u potpunosti prenijeti u virtualni svijet. A tako je možda i najbolje.

Nove prilike za mlade?

I, koliko god loših stvari pronalazili u internetu, s orijentacijom na društvene mreže, mnogi su to znali iskoristiti. Od društvenih mreža napravili su svoja zanimanja, ostvarili stalna zaposlenja s manje-više stabilnim (i visokim!) primanjima. Tako danas imamo influencere, koje prema njihovim sposobnostima možemo nazvati stručnjacima za digitalni marketing. Ovaj oblik marketinga je danas i najunosniji marketing za brojne tvrtke. Naravno, iz razloga što svatko od nas taj oblik marketinga najviše susreće (iako o tome često ne razmišljamo), jer smo svi aktivni korisnici interneta.

Influencer (čit. influenser) je osoba koja ima sposobnost utjecati na potencijalne kupce proizvoda ili usluge promoviranjem ili preporukom artikala na društvenim mrežama. Titula influencera ne stječe se lako niti dolazi preko noći. Naravno, uvijek će biti onih koji su do toga došli nešto lakšim putem, na osnovi obiteljskoga prezimena ili popularnošću na TV-u ili reality emisijama. Uspon jednoga influencera traje najmanje 2 – 3 godine kako bi osoba došla do brojke 70 000 – 80 000 pratitelja, što je u tom svijetu zapravo malo. Sa sve većom brojkom veći je i utjecaj na publiku, influencer uživa veće povjerenje klijenata i stječe nove.

Mnogi su s ovim poslom počeli preko YouTube-a, 20-minutnim i višeminutnim tematskim ili video blogovima (vlogovima) u kojima su prikazivali svoj svakodnevni život. Pravi termin „društvenih mreža” nije čak došao u centar pozornosti s Facebookom nego s Instagramom na kojem su se mnogi ostvarili i koji je mnoge osposobio za poslove kojima se bave. A kako? Jednostavnim svakodnevnim i čestim objavljivanjem postova i priča, u posljednje vrijeme i reelsa (kratkih videozapisa), koji su morali biti kreativni i privlačiti pozornost. Ono što je bila manjkavost Instagrama ostvareno je u TikToku – mreži prilagođenoj za današnji ubrzani svijet, mreži koja nudi jako kratke videe pune korisnih (a nekad i beskorisnih) informacija ili smiješnoga sadržaja koji će pojedincu ispuniti tih 10 sekundi. Ujedno je i mreža koja, zbog tako kratkih a zanimljivih videa, 10 sekundi pretvori u 3 sata neprekidnoga listanja i tako stvara ovisnost a da pojedinac i ne primijeti koje vrijeme je protratio na takvu aktivnost. Mogućnosti zarade kroz TikTok praktički su nikakve: ukoliko u isto vrijeme osoba nije aktivna i na Instagramu, bankovni račun će ostati prazan.

Razlozi zašto se putem Instagrama mogu ostvariti takvi prihodi jesu što ima nekoliko vrsta objavljivanja sadržaja, različite mogućnosti komunikacije među korisnicima, te opcije „business profila” i praćenja analitike (čiji ispis potencijalni klijenti traže prije uspostavljanja suradnje) kao i velik broj korisnika koji će objavljeni sadržaj komentirati i prosljeđivati drugima. Instagram je na internet uspio donijeti još jednu veliku promjenu: uspio je obezvrijediti vrijednost lajkova, koji su sad postali pro forma. Prije nekoga vremena svim korisnicima je dana mogućnost da lajkove svojih objava skriju ili ostave otvorenima. U isto vrijeme promijenjen je i algoritam, tako da se korisnicima sadržaj nije preporučivao na osnovi lajkova nego komentara, te „spremi za pogledati kasnije”, kao i podatka da je taj sadržaj samo pregledan i prelistan.

Ono što je malo poznata stvar je da se Instagram svojski trudi potisnuti sve aktivnije profile na ovoj mreži, male biznise, stručnjake za digitalni marketing, i sve treće i četvrte od kojih i sam Instagram nema prihoda. Prvotni plan ove mreže nije bio da se njime razvijaju biznisi, nego da poveže ljude slikom i videom. S vremenom je stvar izmakla kontroli, pa tako brojni svoj cijeli život temelje na korisničkom profilu na Instagramu. Instagram takve račune potiskuje i umanjuje čestim mijenjanjem algoritma (prikaza objava i profila drugima), zbog čega će neke objave koje korisnik objavi istoga trenutka otići u zaborav, odnosno prikazat će se samo kod 20 % pratitelja. Samim tim pada i analitika profila koja je tom aktivnom korisniku potrebna kako bi ostvario suradnju s klijentima. Tako se oni stalno bore s Instagramovim algoritmima, osmišljavajući nove načine kako ostati ili ponovno postati vidljivi drugima. Za pretpostaviti je kako će Instagram jednoga dana jednostavno onemogućiti business profile ili čak ugasiti neke s jako visokim brojem pratitelja, odnosno one koje smatra opasnošću po samu platformu.

Poučeni iskustvom sada već „standardnih” influencera, nekoliko pojedinaca i skupina mladih odvažilo se iskoristiti isti ovaj „javni prostor” za evangelizaciju, što je za svaku pohvalu. Sada možemo listajući kroz YouTube naići na videozapise svjedočanstava izrečenih na duhovnim obnovama te videozapise svojstvene Božanstvenoj komediji u izdanju Laudato TV-a. Na Instagramu ćemo naći citate i pouke različitih svetaca koji na svakodnevnoj razini mogu biti izvrsna motivacija za približiti Isusa mladom srcu, dok na Facebooku katolički karizmatici i duhovni glazbenici dijele vrlo zanimljiv sadržaj i obavijesti o duhovnim obnovama i lijepim događajima.

Informacijska sigurnost

Još jedan aspekt društvenih mreža koji treba promotriti je da su, prvo uz pomoć blogova a danas svih društvenih mreža, korisnici u cijelom svijetu postali kreatori sadržaja. I to ne samo sadržaja na koji smo se prethodno osvrnuli, tj. tekstualnih i multimedijskih sadržaja iz svakodnevnoga života nego i generalno informacija. U 21. stoljeću svaki je čovjek postao medij, svatko treba imati sposobnosti kreiranja i adekvatnoga prenošenja i distribuiranja informacija, ali to nažalost nije tako. Umjesto stvaranja korisnih informacija, čovjek će prije posegnuti za poluinformacijom koja će u kratkom roku postati dezinformacija. S druge strane, oni koji tu informaciju primaju (odn. pročitaju ili čuju) odmah će je zaprimiti kao istinitu, bez previše razmišljanja. Rezultat je to nepostojanja vještina kritičkoga mišljenja koje se zaista trebaju godinama razvijati čitanjem, educiranjem i, zapravo, sagledavanjem raznih situacija iz različitih kutova. Općenito, na snazi je problem medijske i informacijske pismenosti, posebno uočljive na društvenim mrežama. Medijska i informacijska pismenost podrazumijeva „skup vještina, stavova i znanja neophodnih za razumijevanje i primjenu različitih vrsta medija i formata kojima se informacija komunicira te razumijevanje i korištenje komunicirane informacije na tim medijima i formatima” (Vajzović et al., 2020). Nažalost, problem medijske i informacijske pismenosti nije lako rješiv. Za njega je potrebno cjeloživotno učenje upravo zato što je tehnologija u stalnom razvoju. Ipak, kada pojedinac stekne osnovne vještine u ovom području, lakše će i bolje kreirati i komunicirati informacije te će kao takav biti podobniji za djelovanje na društvenim mrežama. Potrebno je duže razdoblje kako bi se dosegla jedna pristojna razina u kojoj se društvene mreže neće zloupotrebljavati ni u (dez)informativne svrhe, ali i kako bi čovjek počeo pronalaziti njihove korisne svrhe i dobre načine kako ih koristiti.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Koliko su društvene mreže (bes)korisne? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svuda i u svim oblicima

Za razliku od tradicionalnih medija, u kojima su profesionalni novinari proizvodili vijesti ili zabavu za svoje čitatelje, slušatelje i gledatelje, u društvenim medijima korisnici samo stvaraju sadržaj. To mogu biti tekstualne objave, komentari, digitalne fotografije, videozapisi ili pak najrazličitiji podaci što nastaju tijekom svih mogućih interakcija među stotinama milijuna ljudi što su u svakom trenutku online.

Društveni mediji javljaju se posvuda i to u najrazličitijim oblicima. Mogu se javljati kao blogovi, u kojima se ljudi izražavaju u kratim tekstovima; mogu biti i poslovne mreže, poput LinkedIna, gdje možete saznati čime se i gdje netko bavi; na društvenim medijima ljudi mogu nešto zajedno i raditi, kao na Yammeru, koji je dobro došao školama u vrijeme korone; neki zajednički projekti na internetu imaju veliki utjecaj na cijelo čovječanstvo, poput besplatne enciklopedije Wikipedije, ili stvaranja alternativnoga novca, recimo Bitcoina; na društvenim medijima ljudi mogu ostavljati kratke komentare (Twitter), mogu sudjelovati u raspravama na forumima, mogu dijeliti fotografije i videa (Flickr, YouTube, Vimeo…), mogu čitati recenzije proizvoda ili filmova (Amazon, imdb), mogu igrati razne igrice zajedno, od šaha do World of Warcrafta, mogu čak ući i u virtualne svjetove ili zajednice.

Nestanak svijeta

Sve nas to povezuje na nove i još neistražene načine. Također, sve to utječe na naš stvarni život. Društvene mreže donijele su posve novi fenomen: mi možemo egzaktno, iz dana u dana, iz sata u sat, mjeriti koliko imamo prijatelja, koliko pratitelja, tko čita naše objave, tko ih lajka, tko ih komentira, tko ih dijeli. I još gore, mi možemo vidjeti koliko drugi imaju lajkova i iz toga zaključiti da druge vole više nego nas. Ne tako davno bili smo toga pošteđeni. Imali smo svoje društvo i svoj posao, imali smo prijatelje, znance i kolege, imali smo druženja i posjete, izlete i natjecanja, proslave i sastanke. Nismo mjerili koliko ih je, nego kakvi su.

Ali tada smo još bili društvena bića. Postojao je svijet u kojem smo se kretali, u kojem smo znali razgovarati i sklapati poznanstva, u kojem smo raspravljali i borili se, opuštali se i uživali. Međutim, sada je taj javni čovjek nestao, ostao je samo privatni. A privatni čovjek je opsjednut medijima, stalno mora biti u njima prisutan, stalno smišlja tekstove, slike i videa. Društvene mreže učinile su da više ne živimo, nego da nam je jedina opsesija pretvoriti se u medijski sadržaj. A medijski sadržaj je mrtav – to su riječi koje nas ne opisuju, to su slučajne i namještene slike, dvodimenzijske i hladne. Profil na društvenoj mreži nije puno bolji od nadgrobnoga spomenika, a nije ni puno drukčiji: i na jednom i drugom stoji naše ime, katkada i slika, a broj vijenaca i svijeća pokazuje koliki misle na nas. Istovremeno, mi ležimo ispod debele i hladne nadgrobne ploče – to jest zaslona – nedohvatni.

Mržnja i isključivost

Nekada su medijima bili opsjednuti samo oni koji su od njih živjeli, političari i glumci, sportaši i estrada, sponzoruše u usponu i silasku. Ali sad smo opsjednuti svi, i svi glumimo na društvenim mrežama, i svi se na njima bavimo politikom – moramo, jer je javni prostor nestao. Pritom smo posve zaboravili da društvene mreže uopće nisu javni prostor. One su javne taman koliko i šoping centri: mi se možemo šetati među dućanima, ali ne šećemo se ulicom, nego privatnim prostorom. Ne možete u šoping centru sjesti na pod i svirati ili organizirati prosvjed, to je protiv pravila kuće. Na ulici smo još uvijek javni ljudi, građani sa svim pravima, ali u šoping centru smo samo potrošači – naš je život sveden na samo jednu funkciju, trošenje novca, a za sve drugo pobrinut će se zaštitari.

Sasvim je slično i s društvenim mrežama. Zbog nečega Hrvatskom je proširena zabluda da Facebook služi kao javni prostor, da se na njemu mogu iskazivati mišljenja o politici i društvu. A možda bi se i mogla kad bi još postojalo društvo i kad bi u njemu postojali pojedinci s imenom i prezimenom, s odgovornošću i društvenim vještinama, koji mogu konstruktivno o nečemu raspravljati. Nažalost, nestanak društva pretvorio je naše gradove i zemlje u prostore ispunjene gomilama. Te gomile su anonimne i agresivne, a njihove rečenice su govor mržnje i isključivosti, zbog čega društvene mreže zapošljavaju sve više ljudi na brisanju komentara i gašenju nepoćudnih profila – samo njemački medijski div Bertelsmann zapošljava tisuću ljudi da miču s Facebooka politički neprikladne komentare. Po kojim kriterijima se neki brišu, a neki ostavljaju?

Narcisoidnost masa

Uspjeh društvenih mreža utemeljen je na važnoj osobini masa: njihovoj narcisoidnosti. To što su nam drugi potrebni da potvrdimo svoje postojanje, znači da sebe zapravo ne volimo. Da bismo smatrali svoj život vrijednim življenja, panično ovisimo o tuđoj pažnji i divljenju – a takav je život, naravno, nemoguć. Jer moramo ulagati i izlagati sve više i više sebe, ići na sve dalja i dalja mjesta, svlačiti sa sebe sve više i više, riskirati sve opasnije i opasnije, čak i smrt u plamenu na vagonu, unovčavati svoje ukućane i djecu, samo da bismo skupili virtualni smajlić, palac gore ili crveno srce. Još se tu i tamo nađe neki nadobudni roditelj koji klincima ograničava vrijeme boravka u virtualnom svijetu. No kako je to moguće kad stvarnoga svijeta više nema? Njihovi tehnološki zaostali roditelji još skupljaju mrvice javnoga života, ali svojoj djeci ne mogu ponuditi više nikakvu društvenost. Djeca su nepovratno prešla u svijet selfija i traže mjesto u njegovim klasama i staležima. A hijerarhija selfija slična je našem poretku: ili slikate selfije za bogate ili one za siromašne. Selfie se jednostavno mora slikati, a jeste li na selfiju iz raja ili na selfiju pakla, snimku nije briga.

Društvene mreže neprekidno svima signaliziraju svaku promjenu, ne samo u stvarnom nego i u virtualnom svijetu, pa tako djevojke znaju ako im dragi pogleda koju curu iste sekunde, ma koliko daleko bile. Mi svi stalno živimo zajedno, i to u staklenim kavezima, kako nam ništa ni iz čijega života ne bi bilo skriveno. I ne samo da smo svi virtualno neprestano dostupni jedni drugima nego nam je i sve neprestano dostupno. Svi filmovi, sve serije, sve knjige, sva glazba, svi mediji, sva putovanja, sve pripovijesti, sve, sve, sve, uopće sve što je ikada kultura stvorila – sve je tu uz nas, udaljeno samo jedan klik na gumb za download.

Trenutna dostupnost

Mediji su u povijesti bili u stalnoj mijeni, stalno su se pojavljivali novi i tako tjerali stare da nađu svoje novo mjesto – ali sada se čini da će nestati sve ono na što smo navikli, a još ne razumijemo medijski svijet koji nastaje. Očito je da se sve manje čita te da je mlađim naraštajima zazorno zadubiti se u knjigu, časopis ili novine – dapače, većina to nikada ne radi. Pametni mobiteli nisu ni dva desetljeća u masovnoj uporabi i već su znatno promijenili medijsku sliku svijeta. Na zaslonu pametnoga telefona u trenutku je dostupno bilo što, bilo odakle, u bilo kojem formatu i još k tome besplatno, tako da je nastao posve novi mentalitet: zašto bismo čekali nekoliko godina na novu knjigu, nekoliko mjeseci na novi film, trideset dana na mjesečnik, sedam dana na tjednik, jednu noć na jutarnje izdanje novina, pola dana na večernji dnevnik – i zašto bismo uopće za to platili?

Dodatna je muka što se sve te vijesti, lijepe i ružne, dobre i zle, iskrene i prijetvorne, šire putem društvenih mreža gdje su naslovi veliki, a tekstovi kratki, gdje su slike i videoprilozi važniji od riječi, gdje se agitacija miješa s vapajima – gdje se komentira brzo i olako, gdje rasprave prerastaju u svađe, a argumentacija blijedi pred uvredama. Ondje možete biti samo za ili protiv, i gubi se sva zamršenost života. Također, novim naraštajima posve je prirodno stavljati svoje slike na internet, zajedno s raznim objavama – mladi se sasvim prirodno pretvaraju u vijest. Život je sve manje stvaran, a sve se više odvija u medijima, gdje se bilo što može konstruirati, deformirati ili izmisliti, a sve to može raditi bilo tko, bilo kada, bilo gdje.

Navikli na laž

Laž je danas posvuda jer su nestali klasični mediji koji su provjeravali činjenice. Lažni portali izgledaju kao i pravi, lažna vijest izgleda kao i prava, a količina tih izmišljotina tolika je da ih nitko više ne može provjeravati. Štoviše, odrastaju generacije koje su se navikle na laži na zaslonima mobitela i na to da je te laži nemoguće razlikovati od istine – jer sve su to, i stvarnost i simulacija, samo odsjaji s ekrana koje nikako ne možemo iskusiti ili provjeriti. Društvene mreže preplavljene su takvim vijestima, a njihova distribucija temelji se na privatnim vezama: prijatelji i pratitelji dijele informacije ljudi i organizacija koji ih zanimaju, a to onda potom dijele njihovi prijatelji i pratitelji, u bezbroj koncentričnih i isprepletenih krugova. Nitko od nas ne može reći da je izvan toga, i zato treba biti budan i vrlo oprezan. Budni budite!

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Društveni mediji bez društva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poštovana docentice Marković, za početak bismo voljeli saznati nešto više o Vašem pozivu. Kako ste se odlučili za zanimanje psihologa?

Već sam u srednjoj školi bila sigurna da je psihologija nešto čime bih se voljela baviti. U tom razdoblju bilo je aktualno razgovarati, čitati i govoriti o emocionalnoj inteligenciji što mi je ponudilo novu perspektivu gledanja na čovjekovu prirodu i ono što čovjek jest. Svidjelo mi se što psihologija nudi i način na koji komunicira o čovjeku i ljudskoj prirodi. Nisam bila ona koja je tragala za instant odgovorima, meni je uzbudljivo i krajnje zanimljivo bilo to kako psihologija vrlo taktično s velikim razumijevanjem pristupa ljudskoj prirodi i pokušava predvidjeti čovjekovo ponašanje s ciljem da mu učini život boljim, ali i kontekst u kojem živi pristupačniji i prikladniji čovjeku. Mnoge stvari su mi tada bile zanimljive, a ostale su jednako zanimljive i danas. To znači da psihologija i dalje intrigira svojim pitanjima te odgovorima koji nikada nisu konačni, ali jesu jasni i empirijski i teoretski vrlo utemeljeni.

Danas se može čuti kako mnogi posežu za kreditima samo kako bi se mogli predstaviti, primjerice na Instagramu, u što boljem i glamuroznijem svjetlu. Što Vi mislite koliko lažni Instagram životi imaju utjecaja na ljude? Na koji način čovjek uopće doživljava sve ono što se putem društvenih mreža plasira?

Gledajući na ovo pitanje iz psihološke i sociološke perspektive treba se zapitati što je zapravo nama taj cyber ili kibernetski svijet donio. Prvobitna ideja je sasvim sigurno bila vrlo filantropski orijentirana – tražili smo nove načine da prevladamo vlastita ograničenja i nedostatke. Pokušali smo izgraditi identitet koji je zapravo meta-identitet onomu koji imamo u fizičkom svijetu, a koji bi prevladao te socijalno-psihološke, vremenske i prostorne granice i uvukao nas u novi svijet u kojem ćemo brže i lakše moći doći do ljudi sličnih orijentacija, razmišljanja i vrijednosnih sustava. Jedna od vrlo važnih stvari koja se pojavila s tim kibernetskim svijetom je unaprijeđena komunikacija koja je omogućila novi efikasniji način rješavanja socijalnih i psiholoških pitanja i problema te je kibernetski prostor učinila dostupnim svakome tko želi nešto reći ili ponuditi rješenje. Forumi, rasprave, sve je to postalo mnogo lakše nego što je, i vremenski i prostorno, bilo ranije. Međutim, važno pitanje je na koji se način ovaj prostor koristi? Što s njim želimo? Od trenutka kada je čovjek prvi put ušao u taj prostor nevjerojatnih mogućnosti kreativnoga izražavanja, učinilo mu se da je to svijet u kojem se jako dobro osjeća. Međutim, problem nastaje kada čovjek počne shvaćati da se taj medijski projektiran identitet (koji se skoro pa spontano konstruira onoga trenutka kada potpišete neki implicitni ugovor da ćete sudjelovati u tome) počinje sam od sebe izgrađivati. Tada se nameće pitanje jeste li izbor o tom identitetu napravili vi ili ga je netko drugi oblikovao.

Na društvenim mrežama dobijete direktnu i vrlo brzu povratnu informaciju o tome tko ste i što ste jer ljudi prate vaše profile i pozdravljaju ono što radite. U trenutku kada čovjek shvati da mu se dopada ono kako izgleda i dojam koji ostavlja na druge ljude, osvijestite i da se morate jako truditi da održite tu sliku koju ste stvorili i to postane kognitivno i psihološki vrlo naporno. Da biste išli ukorak s tim, onda i podižete kredite kako biste održali tu sliku aktualnosti i ostali ne samo prepoznati već i poznati. Da biste npr. slijedili nametnute ideale ljepote, morate biti stalno lijepi, morate stalno biti ono što zagovarate i što želite imputirati onima što vas prate i promatraju, a za to je, s vremena na vrijeme, potrebno mnogo novca i jako je naporno i teško pratiti.

Kako zaustaviti ovaj negativni trend koji je uhvatio veliki mah i zauzeti kritički stav prema ovoj platformi?

To su dva vrlo važna pitanja, a na prvo ću odgovoriti ovako: nije ga moguće zaustaviti. Što se tiče drugoga pitanja, autor Erving Goffman je u svom djelu „Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu” ukazao na nevjerojatnu sličnost između toga kako se ponašaju glumci na sceni i toga kako se ljudi ponašaju svaki dan kada se žele predstaviti svijetu oko sebe. Ta njegova dramaturška teorija postavila je nekoliko zanimljivih okosnica za razumijevanje ljudske prirode iako je primarno sociološka. On kaže da svaki čovjek, poput glumca na sceni, ima nešto što se zove prvi plan ili prednji plan i zadnji plan. U tom prednjem planu, kao glumac koji igra neku ulogu, u obavezi je da svojoj publici nametne dojam o tome tko je on. Ako taj dojam nije dobro imputiran ili komuniciran, publika je razočarana. Ako je dobro komuniciran, interakcija se može nastaviti. U tom prvom planu čovjek nudi sve ono što je u skladu s ulogom koju treba predstaviti. U kibernetskom svijetu ljudi postavljaju tzv. postove tj. fotografije i videozapise koji trebaju korespondirati s onom ulogom ili idealnom medijskom slikom sebe koju žele ponuditi prema vani. Međutim, iza toga prednjeg plana postoji jedan čitav plan koji Goffman naziva zadnji plan. Taj plan predstavlja vrijeme za odmor. U tom vremenu za odmor čovjek radi sve ono što ne bi volio da bude u prvom planu i da publika vidi – psuje, govori ružne riječi, vrlo se direktno seksualno izražava, kiše, kašlje,… Danas to vrijeme za odmor postaje sve kraće, a sve se više gleda ovaj prvi plan. Međutim, čovjek je i jedno i drugo; ako pokušavate stalno igrati prednji plan, ne možete u kontinuitetu igrati istu ulogu, iscrpljujuće je. Publika, s druge strane, traži prvi plan. Došla je gledati vas zbog toga, a ako dozna za drugi plan, prestaje interakcija. Što čovjek može uraditi kao glumac i što radi svakodnevno? Ili se ponaša defanzivno tj. skriva taj drugi plan ili mu publika pomaže u tome tako da primjenjuje neke aktivnosti koje se mogu nazvati protektivnim – čak i kad primijeti vaš zadnji plan, pravi se da ga ne vidi, odnosno daje vam prostor da se i dalje opravdavate u tom prednjem planu. U kibernetskom svijetu to se pokušalo regulirati na način da informacije koje plasirate na svojim profilima odobrite samo nekim ljudima da ih vide i to je taj zadnji plan, a sve ostalo je dostupno svima. Međutim, to ne može dugo trajati. Sam Facebook je u jednoj prilici sve slike i objave na vremenskoj crti učinio vidljivima svima čime je apsolutno doprinio tome da drugi plan iziđe na vidjelo što je izazvalo veliku ogorčenost korisnika.

Važno je znati da čovjek nije žrtva društvenih mreža, on je sudionik jer kroz ovaj prostor uspijeva ispuniti niz psiholoških potreba mnogo brže i mnogo efikasnije i zbog toga ga koristi. I upravo se zbog toga taj trend i neće završiti. Ono što je ključno jest kritički razmišljati o tom prostoru, biti svjestan u čemu sudjelujemo i definirati vlastite ciljeve koji moraju biti takvi da odgovaraju i prijaju vlastitom psihološkom profilu i onome što netko želi biti i što u konačnici i jest.

Društvene mreže su omogućile da svatko tko želi može biti slavan. Što to znači za čovjekovu privatnost? Može li se s tim u vezi uopće govoriti o privatnosti?

Društvenim mrežama mi zapravo prodajemo svoju privatnost u mjeri u kojoj to želimo, a u kibernetskom svijetu sudjelujemo u mjeri u kojoj smatramo da je to važno. Međutim, pitanje je koliko pojedinac ima emocionalne i socijalne zrelosti kojom može nešto procijeniti kao dovoljno ili previše. U tom smislu osjetljive grupe su mlađi ljudi, tinejdžeri i osobe koje nemaju čvrsto izgrađen identitet na neki drugi način. Oni u kibernetskom prostoru traže sebe. Ako nemaju alternativu za taj identitet koji je medijski programiran, onda dolazi do problema kontinuiteta psihološke konstrukcije identiteta što može biti izuzetno loše za mentalno zdravlje. Društvene mreže nisu univerzalno loše niti su univerzalno dobre. Prema vlastitoj privatnosti se moramo odnositi u skladu s onim što znamo o sebi, a problem je u tome što često vrlo malo znamo o sebi. Drugi nam pričaju o tome tko smo, oslanjamo se na to što je naša slika u javnosti i pokušavamo je opravdati. U ljudskoj prirodi je to da nam je važno tuđe mišljenje, ali rijetko tko će vam to priznati. U određenom trenutku psihološkoga razvoja čovjeka važnu ulogu imaju roditelji, a poslije postaju značajni drugi tj. vršnjaci i to je vrlo osjetljivo doba. Naravno, postoje razlike kod ljudi s obzirom na to koliko drugima tko pridaje važnost, ali svi vole biti prepoznati, svi vole biti uvaženi. Kibernetski svijet je područje u kojem izgrađujete identitete, birate diskurse u kojima možete biti i pozicionirate se u njima. Tu možete imati više od jednoga identiteta. Društvene mreže vam nude mogućnost da se oprobate u nekom identitetu i da vam netko drugi odgovara na njega. Pitanje je samo koliko se dobro snalazite u svemu tome. Psihološki se nekada govorilo o identitetu koji je čvrst, stabilan, jak, koji se izgrađuje postupno. Danas, pojavom kibernetskoga svijeta mi govorimo o mogućnosti kreativnoga izražavanja čovjeka na više načina što mu daje mogućnost da participira u izgradnji više identiteta. Najbolje bi bilo da su svi ti identiteti u potpunoj korespondenciji, ali nailazimo na situacije gdje imate identitete koji nisu u potpunosti usklađeni i tu nastaje problem. Možete konstruirati identitet koji je potpuno neutemeljen, a da za to dobijete potvrdu ljudi koji participiraju u tom kibernetskom svijetu i kažu vam: „Baš si dobar zbog toga što si takav.” Kad imate nagradu za takvo nešto, a istovremeno u stvarnom okruženju, npr. u školi ili u obitelji nemate takvu reakciju, onda shvaćate da ova igra koju igrate postaje vrlo zanimljiva i nagrađujuća. I uz sve to, imate dojam da ste sada autor svoga života. Dakle, netko vam je dao ime, netko vam je dao društveni kontekst u kojem živite i sada ulaskom u kibernetski svijet birate svoj život, stvarate svog avatara, preuzimate njegovu ulogu i radite s njim što vas je volja. I ljudi ulaze u to namjerno jer svjesno ili nesvjesno žele zadovoljiti niz psiholoških potreba koje se vrlo lako zadovoljavaju na taj način.

Kada gledamo fotografije korisnika na društvenim mrežama, svi su „savršeni” i bez mana, svi žive idealnim životom koji je fotografiran iz određenoga kuta i pozicije, a zapravo realnost priča drugu priču. Vlada li kriza samopouzdanja i samopoštovanja među mladima?

Svatko voli lijepo. To lijepo nije samo fizičke prirode, to može biti nešto duhovno, nešto čemu se teži, što ispunjava čovjeka radošću i zadovoljstvom. Dakle lijepo je, iako nemoguće univerzalno definirati, nešto što privlači. Svi mi želimo sudjelovati u nečemu što je lijepo. Čak i ako smo svjesni da je na društvenim mrežama često riječ o lažnim ili nedovoljno jasnim i nedovoljno autentičnim slikama, volimo vidjeti lijepo i to nas odvede u razmišljanja: Zašto ne bih mogla i ja tako? Zašto ne bih mogao i ja biti tako uspješan? Treba li mi uopće obrazovanje za tako nešto? I onda zaboravimo da je to što gledamo samo nečiji prvi plan i da je dojam koji stječemo o nekome dobar samo dok intrigira ljude. Onoga trenutka kada (a dogodit će se) ta osoba prestane igrati prvi plan, nastaje katastrofa. Mladi ljudi tek tada prvi put razmišljaju o istinitosti onoga što se postavlja u kibernetskom prostoru. S druge strane, sudjelovanje u tom prostoru daje ljudima priliku da budu prepoznati i da njihova kreativna ideja brže dođe do drugih ljudi koji će reći: „Bravo! Odlično si ovo napravio. Da nemaš Facebook profil, ne bih nikad znao da to radiš.” Na taj način izgrađuju svoje samopouzdanje što je, u ovom slučaju pozitivan primjer izgrađivanja samopouzdanja, međutim gledanje u neke apsolutne „ideale” ljepote i uspješnosti može biti dezorijentirajuće mladim ljudima, ali i onim starijima.

A što je s kriterijem onoga što se objavljuje na društvenim mrežama?

Postoji fenomen koji se pojavio s razvojem tehnologije, tzv. tehnologija reproduciranja koja je učinila da se svaki sudionik društvene zajednice, dakle potencijalno bilo tko od nas, u jednom trenutku osjeti kao autor. Prije se znalo da je velika stvar napisati tekst, napraviti film, odigrati ulogu u filmu ili se izraziti kreativno nekom fotografijom, a ljudi koji su se time bavili imali su elitistički status autora. Razvojem tehnologije reproduciranja došlo je do toga da svatko može snimiti sebe i postati ulogom u nekom filmu ili okupiti grupu ljudi i snimiti film. Danas svatko piše tekstove i plasira ih u javni prostor, omogućeno nam je da fotografiramo svaki dan i da se pokušavamo kreativno izražavati. To znači da je razvoj tehnologije i reprodukcije doprinio tome da se na neki način izgubi taj elitistički status autora.

U kibernetskom prostoru gdje se sve što proizvedemo može plasirati, vi dobivate nevjerojatnu mogućnost da bez cenzure i bez uredničkoga posla odjednom postanete autor – autor ne samo svoga života nego nečega što ćete nuditi publici koja će to čitati, gledati i evaluirati. Dakle, razvoj tehnologije omogućio je nekim ljudima da brzo budu prepoznati kao talentirani za nešto, a drugima je dao neprekidan i skoro pa bezgraničan prostor da igraju uloge pisaca, stručnih kritičara itd. koji to zapravo nisu zbog toga što nema uredničke politike. Granica između autora i publike je izbrisana i svako od nas tko sudjeluje u društvenim mrežama zapravo samo čeka trenutak kada će postati autor, a to je jako nagrađujuće.

Puno je onih koji se tajno bore s depresijom i osjećajem manje vrijednosti zbog svega što im društvene mreže i njihovi korisnici nameću. Obraćaju li Vam se takve osobe za pomoć?

Sva priča o krizi samopouzdanja usko je vezana za javljanje depresivnih poremećaja, psihosomatskih poremećaja i depresivnih epizoda kod ljudi. Ne mora uvijek biti riječ o depresiji kao kliničkoj slici. U pitanju mogu biti i depresivne epizode koje svaki čovjek proživi jednom ili više puta u životu, a koje su dovoljne da osjetimo koliko smo krhki i preispitamo koliko je naš identitet snažan i gdje ima svoje uporište. Iz razgovora s kolegama, iz prakse i čitanja o onome čime se bave kolege u inozemstvu, rekla bih da su depresija i depresivne epizode pošast ovoga vremena. Ljudi se često obraćaju psiholozima zbog tih razloga, ali ne imenujući ih na način kako ste ih vi imenovali. Ljudi dolaze jer kažu da se ne osjećaju dobro i jer su nesretni, a onda se razgovorom i terapijom osvijeste da je riječ o problemima koji su vezani upravo za sliku koju imaju o sebi i koja je ugrožena.

Za kraj, kakav je Vaš stav općenito prema društvenim mrežama?

Društvene mreže su donijele mnogo dobroga, ali donose i trendove koji mogu biti izuzetno opasni i već jesu, ali koji se, kao i sve ostalo što je produkt ljudskoga rada, mogu samo donekle kontrolirati. Morali bismo računati na odgovornost emocionalno i socijalno zreloga pojedinca u društvu da bismo mogli izići na kraj s negativnim posljedicama društvenih mreža, ali to jednostavno nije ostvarivo. Zato ćemo morati računati na obrazovanje, odgoj i pružanje pomoći obiteljima, mladim ljudima i svim sudionicima društva u tome da kritički i s jasnim definicijama ciljeva koriste tehnologiju i sudjeluju u kibernetskom svijetu, nastojeći avatare koje igramo u tom svijetu jasno definirati u skladu s onim što je naša priroda. Onoga trenutka kada počinjemo osjećati nelagodu i nepostojanje reciprociteta između toga što je naša priroda i toga što predstavlja naš avatar, znači da to trebamo prestati raditi. Ako vam je postavljanje slika u kontinuitetu, da bi vas pratitelji mogli držati stalno aktualnim, obveza koja vas opterećuje, ne trebate to raditi. Internet i kibernetski svijet su izuzetno važni, pogotovo u poslovnom svijetu jer tim putem ljudi brže dolaze do potrebnih kontakata. Ovo je samo jedan primjer dobre upotrebe toga prostora koja se može ostvariti kada birate identitete koji su vam bitni i koristite ih na najbolji mogući način. Međutim, mladi ljudi često ne znaju kako to uraditi i zbog toga im treba pomoć, a mislim da je, u cijelom tom procesu, najvažnije obrazovanje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Mirna Marković: Društvene mreže i lažno predstavljanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što je nama potrebno da bismo prepoznali što se oko nas događa? Jedno smo vrijeme bili uvjereni kako su nam potrebne informacije. Mislili smo da bez informacija ne možemo dobro procijeniti svijet u kojem se nalazimo. Stoga smo izgradili informativne sustave, cijeli svijet premrežili informacijama i našli se preplavljeni, zagušeni i prezasićeni informacijama koje više ne možemo ni probaviti, a još manje prosuditi. Sada više nije pitanje kako doći do informacija. Puno je teže pitanje kako ih procijeniti i kojem izvoru vjerovati. A već smo, čini se, dospjeli do pitanja kako se zaštititi od informacija. Jer ih više ne doživljavamo kao pomoć pri snalaženju u svijetu, nego kao napad, bombardiranje, agresivno zatrpavanje kroz koje nam se nameću ideologije, propaganda, interesi i profit.

Kako prepoznati svoje vrijeme? Možda ponovo trebamo učiti od smokve. Svijet informacija nas je odvikao od pogleda u prirodu. Prirodu više ne vidimo, a kad je vidimo sve manje je razumijemo. Svijet informacija je ljudski i u njemu ćemo naći sve ljudsko.

Priroda je puno bliže razumijevanju kraljevstva nebeskoga. Smokva ne reagira na prvu zraku sunca kako mi reagiramo na prvu poruku. Smokva ne daje odmah plodove kao što mi hoćemo odmah i sada informaciju koju smo poželjeli ili nam je zatrebala. Smokva ima vremena. Mi vremena više nemamo jer virtualni svijet od nas traži da odmah odgovorimo na njegove zahtjeve. Nije li opet došlo vrijeme učiti od smokve? Nije li vrijeme da više vjerujemo smokvi nego društvenim mrežama?

Post je dobro vrijeme odvikavanja i zaštite od štetnih posljedica neprestane izloženosti informacijama. Uz to post je najbolja škola o prolaznosti informacija i neprolaznosti Božje riječi. Informacije su kratkog vijeka i često štetne. Božja riječ je neprolazna i ljekovita. Post je škola razlučivanja.

(Izvor: bitno.net)

Objava Nije li vrijeme da više vjerujemo smokvi nego društvenim mrežama? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Društveni mediji doista su globalni fenomen koji je promijenio način na koji ljudi komuniciraju te dijele i konzumiraju informacije. U nastavku s vama dijelimo nekoliko zanimljivosti o najpopularnijim društvenim medijima koje možda do sada niste znali ili ih niste bili svjesni:

• Prema nedavnim statističkim istraživanjima, ukupna svjetska populacija iznosi oko 8 milijardi ljudi, od čega Internet koristi više od 5 milijardi, a gotovo svi su aktivni korisnici društvenih mreža, točnije njih 4,62 milijarde. Uzimajući ove podatke u obzir, lako je zaključiti zašto su društveni mediji tako moćan alat.

• 71% malih i srednjih poduzeća u svijetu koristi društvene mreže u svrhu promocije svojih proizvoda i usluga, a procjenjuje se da će se 2023. godine na oglašavanje na društvenim mrežama potrošiti oko 1268,7 milijardi dolara.

• Najposjećenija web stranica na svijetu je Google, a slijedi je YouTube, dok treće mjesto po posjećenosti zauzima Facebook, a četvrti Instagram.

• Osoba s najviše sljedbenika na društvenim mrežama na svijetu je nogometaš Christiano Ronaldo čije objave prati 711 milijuna ljudi. Na drugom mjestu je pjevač Justin Bieber dok je na trećem mjestu glumica i pjevačica Selena Gomez.

• Više od 3,2 milijarde fotografija i 720 000 sati videa se dnevno podijeli preko društvenih medija. Ljudi postavljaju fotografije raznih sadržaja, a često su to fotografije hrane.

• Pizza je najpopularnija hrana na Instagramu gdje se može pronaći oko 62,5 milijuna objava s oznakom #pizza. Na drugom mjestu je sushi dok je treća najpopularnija hrana na Instagramu – odrezak.

• Fotografija sa najviše lajkova na Instagramu ikada, postavljena je 4. siječnja 2019. godine od kada je skupila 60 milijuna lajkova, a prikazuje jaje…Ne pečeno, ne kuhano, aranžirano, animirano, nego jednostavno obično jaje.

Najnoviji podaci iz Global Web Indexa otkrivaju da je prosječno vrijeme koje osoba dnevno provede na društvenim mrežama 147 minuta. To znači da ljudi provedu otprilike 15 posto svog budnog života koristeći društvene medije. Kada se uzme u obzir cijeli svijet, to iznosi više od 10 milijardi sati provedenih na društvenim mrežama svaki dan. Drugim riječima, ljudi svaki dan provedu na društvenim mrežama ekvivalent 1,2 milijuna godina ljudskog postojanja. Nije malo,… zato se potrudite da ih pametno koristite i iskoristite.

Objava Zanimljivosti o društvenim medijima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko upravlja našim životima?

Kako preživjeli iz totalitarnih režima kazuju, putem televizije se mijenjalo ljude, utjecalo na njihova razmišljanja i obiteljske vrijednosti. Danas je ovaj trend opet prisutan, ali televizija više nije jedini ekran kojim se nadgleda i utječe i treba dobro propitivati informacije koje se nameću i iskaču iz svake pojedine naprave. Puno je propagande s različitom svrhom i mladi umovi to jednostavno ne znaju razlikovati. „Budite oprezni u duhovnome boju, jer zvijer može biti varljiva. Ona može izgledati poput savršenstva, čak i onda kad mu se zapravo izruguje”, upozorava Rene Girard, francuski antropolog. Vaclav Benda, koji je živio u Čehoslovačkoj u vrijeme SSSR-a i radio kao profesor, nije se htio predati i prepustiti da mediji, politika i drugi utjecaji države upravljaju njegovim životom. Stoga je osmislio paralelni polis u kojemu se odvijao društveni i intelektualni život izvan službeno odobrenoga. Bio je to pokušaj odupiranja totalitarizmu koji je po Bendi propisivao „odricanje od razuma i učenja (i) gubitak tradicija i sjećanja”. U njegovo vrijeme totalitarnost se prenosila na sve sfere ljudskoga življenja, utječući na osobnost ljudi, njihovo razmišljanje, potrebe, savjest, čak i vjeru. „Komunizam je pokušao razoriti obitelj, monopolom nad obrazovanjem i poučavanjem mladih da budu ovisni o državi. Mlade je također nastojao odvući od Crkve uvjeravajući ih u to da im država jamči seksualnu slobodu.” Takve tendencije se opet podmuklo podmeću, ali ovaj put dolaze sa Zapada u kojemu se vrijednosti mijenjaju i koji sve više tone u poganstvo. Ovo što liberalizam danas nudi preslika je onoga što se događalo u komunizmu. Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži primjećuje „…kako se današnji liberali služe naoko neutralnim, pa čak i pozitivnim riječima poput dijaloga ili tolerancije da razoružaju i naposljetku poraze nesvjesne konzervativce, a da drugim riječima ili frazama – hijerarhiji, primjerice, ili tradicionalnoj obitelji – pripisuju negativne konotacije”.

Važnost obitelji i tradicije

Današnji mladi nisu naviknuti na ideološku zloupotrebu jezika, nemaju iskustvo prepoznati uljeza i djelovati suprotno. Ljudima koji znaju tko su, čija tradicija i kultura jesu prisutne u obiteljima, koji su upoznati s prošlošću koja je njihove roditelje tjerala u progonstvo ili im oduzimala zajamčena prava samo zato što su otvoreno kazivali što misle, znaju kako se oduprijeti navalama manipuliranja i razorne moći države koja nastoji uništiti sjećanja i usaditi neke nove trendove i utjecaje, koji se kose s moralnim, etičkim, estetskim i svim drugim vrednotama koje se prenose preko tradicije u obitelj. „Osobita ideološka vizija komunizma zahtijevala je uništenje tradicija, pa i tradicionalnog kršćanstva. Izvan komunističkog poretka nije smjelo biti ničega. Slično tomu, u današnjem kapitalizmu kulturno sjećanje podređeno je logici slobodnog tržišta, čiji se mehanizmi podudaraju s oslobođenjem individualne želje”, pojašnjava Dreher. Diktatura koja se nastavlja i koja ne skriva svoju mržnju i odbojnost prema svima koji ne slijede ideje koje se nastoje nametnuti ne libi se primijeniti različite mjere protiv takvih pojedinaca. Dreher navodi: „Diktatura misli i govora koju spremaju progresivci, režim je utemeljen na lažima i propagandi. Većina konzervativaca, kršćana i nekršćana, shvaća to do neke mjere, no rijetki među njima uviđaju dublje posljedice prihvaćanja tih laži. ‘Politička korektnost’ je gnjavaža; to su laži koje nagrizaju sposobnost jasnog promišljanja o stvarnosti…” Uskoro se ni master studij neće više tako zvati jer se jedno od značenja riječi master vezuje za robovlasništvo. Iako se glagol ‘to master’ koristio u engleskom jeziku u kontekstu stjecanja novih znanja i vještina, „osjetljivi mladi ljudi kojima riječi ranjavaju dušu iako ih slabo poznaju – a možda baš zato – tu riječ povezuju samo s robovlasništvom i kolonijalizmom i ne žele je čuti”, zaključuje novinarka Nada Mirković.

Neznanjem do totalitarizma

Svijet laži je zauzeo svoje pozicije. Na nama je da pristanemo slijediti ga ili mu se oduprijeti i spriječiti njegovo širenje. Ne smijemo popustiti dvomišljenju zbog straha od odbacivanja ili etiketiranja. „Trenutni proces duhovne demagogije i krajnjeg retoričkoga pretjerivanja preobrazio je zabrinutost za žrtve u totalitarnu zapovijed i neprestanu inkviziciju”, upozorava Rene Girard. Memorijalna zaklada za žrtve komunizma koju je osnovao američki Kongres svake godine provodi istraživanje kako bi utvrdila odnos američkih građana prema komunizmu, socijalizmu i marksizmu. Rezultati istraživanja iz 2019. godine pokazali su da ogroman broj Amerikanaca odraslih nakon hladnog rata gleda pozitivno na lijevi radikalizam, a tek 57 % milenijalaca, generacija odraslih s novim tehnologijama, vjeruje da je Deklaracija o nezavisnosti bolje jamstvo ‘slobode i jednakosti’ od Komunističkoga manifesta. Mladi tu ideologiju smatraju romantičnom jer im nitko nije kazivao drukčije ili im se nudila neka pročišćena verzija koja im je zvučala privlačno, a nije ih pozivala na dublje istraživanje. „Ne znati što se dogodilo prije tvog rođenja znači zauvijek ostati dijete”, upozorava Ciceron. Stoga Dreher zaključuje: „Kolektivni gubitak povijesnoga sjećanja na Zapadu – ne samo sjećanja na komunizam već i na zajedničku kulturnu prošlost – nesumnjivo će razorno djelovati na našu budućnost. I nije stvar u tome da se, zaboravljajući zla komunizma, izlažemo opasnosti obnove upravo toga oblika totalitarizma, već u tome da se i samim činom zaborava izlažemo opasnosti totalitarizma općenito. Drugim riječima, totalitarizam moramo pamtiti ne samo da bismo mu se mogli oduprijeti; moramo ga pamtiti da bismo znali pamtiti uopće.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Manipulacija novoga doba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U ovom vrlom novom digitalnom svijetu najvišu vrijednost ima informacija: osobni podaci. Društvene su mreže postale novi javni dosjei: sve što podijelimo, svjesno ili ne, sortira se (ili NETKO sortira?) i skladišti u svijetu globalnih podataka da bi se onda prodalo oglašivačima, vladama i trećim licima, trgovcima informacijama koji o nama žele saznati sve što se saznati može. Internet je postao ogromna i besplatna pećina s blagom informacija, a svako naše sudjelovanje ostavlja iza sebe digitalni trag koji je sada već toliki da se može popuniti Kongresnu knjižnicu u Washingtonu – najveću knjižnicu na svijetu.

Ti se podaci naravno mogu koristiti u različite svrhe: dobre i loše. Međutim, poneseni varljivom idejom da smo korisnici, a ne proizvod, uglavnom preskačemo pitanja kako se svi ti podaci stvaraju, skladište, analiziraju i prodaju – na svoju vlastitu odgovornost. Upravo zbog ove kompleksnosti, pitanje je u kojoj smo mjeri svjesni što stvarno činimo kad sudjelujemo na društvenim mrežama – čemu se izlažemo i kakve informacije dajemo.

U knjizi Rat lajkova: kada društvene mreže postanu oružje P. W. Singer i E. T. Brooking ističu da su društvene mreže nevjerojatno moćne, a lako pristupačne i prilagodljive. Na njima se odvija borba za našu budućnost, a jedina moć koju korisnik ima jest moć odabira: „Ne odlučujemo samo koju ćemo ulogu utjeloviti, mi utječemo i na ono što drugi znaju i čine, a time oblikujemo ishod svih tih bitki. U ovom novom svijetu isti se zakon primjenjuje na svakoga od nas: Ono si što dijeliš. A svojim izborom dijeliš svoju bit.” Drugim riječima, znamo li uistinu koliko nas koštaju društvene mreže?

Prelistaj novi broj revije Svjetlo riječi

Pretplati se na reviju Svjetlo riječi i izaberi digitalno i/ili tiskano izdanje

Objava Društvene mreže: Koliko znamo o njima? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.