Stvarnost današnjice

Rat, seobe stanovništva, odlazak mladih s vlastitih ognjišta, trgovina ljudima, zlostavljanje djece, nasilje nad ženama, abortus, surogat majčinstvo, eutanazija, marginaliziranje osoba s invaliditetom, rodna ideologija, promjena spola, digitalno nasilje, sve su to neke od pojava današnjice s kojima se čovjek, htio – ne htio, suočava. Uloga Crkve kao mjesta sigurnosti, jakosti i povjerenja važna je za običnoga vjernika i njegovo je utočište. Gdje se još možemo skriti i pronaći osim u kući Oca svoga? Iako stvoren na sliku Božju, čovjek se uzoholio i misli da vlastitom voljom može vladati svijetom i drugima. Ljudsko dostojanstvo ne određuje samo podrijetlo pojedinca nego i njegovi korijeni – zajedništvo s Bogom. Stoga smo pozvani živjeti u skladu s Božjim naumom i naukom Crkve. Escriva kazuje da je „sreća na nebu za one koji znaju kako biti sretni na zemlji”. Običan čovjek je zbunjen današnjim pojavnostima kojima se čovjeka mjeri kroz materijalno i mogućnosti konzumerizma sve skupljih i nepotrebnijih stvari. Običaji koji su nekad bili ustaljeni i slijedili se, danas se odbacuju zarad nekih nakaradnih dokazivanja i gubljenja identiteta. Vjenčanja, krštenja, krizme, pričesti sve se pretvorilo u prikaz materijalizma i dovijanja kako biti originalniji od drugih. Cijela je to industrija različitih kompromisa i ideja koje sa samim činom obilježavanja određenog događaja nemaju puno dodirnih točaka. Da nema natpisa o kojoj je prigodi riječ, ne biste znali jeste li na proslavi vjenčanja, krštenja, krizme, pričesti. Sve izgleda isto i sve je puno kičastih obilježja i „oltara” koji slikovito prikazuju one kojima je taj dan posvećen. Ljudsko biće gubi bitku s nametnutim trendovima i predaje se bez puno opiranja. Pristaje na promjene viđenja stvarnosti i postaje još samo kotačić u mašineriji koja mu odnosi mir i dostojanstvo. „Depersonalizirajući sami sebe, postali smo, što je odista krajnje neobično, svoji vlastiti idolopoklonici”, primjećuju autori knjige Arhitekti kulture smrti, Donald de Marco i Benjamin Wiker. Po Ivanu Pavlu II. ovo vrijeme u kojem se gubi smisao za Boga, „teži i gubljenju smisla za čovjeka, njegova dostojanstva i njegova života; u svoje vrijeme, sistematsko kršenje moralnih zakona, posebice u teškoj stvari poštivanja ljudskog života i njegova dostojanstva, proizvodi jednu vrst potpunog zamračenja sposobnosti shvaćanja životvorne i spasonosne prisutnosti Boga”.

Važnost ljudskoga dostojanstva

U novom dokumentu Katoličke Crkve Dignitas Infinita stoji: „Sjedinjujući se sa svakim čovjekom svojim utjelovljenjem, Isus Krist je potvrdio da svaka osoba posjeduje neizmjerno dostojanstvo samim time što pripada ljudskoj zajednici; štoviše, potvrdio je da se to dostojanstvo nikada ne može izgubiti.” Zašto trebamo voditi brigu o bližnjemu, o siromašnom bratu? Jer je njegovo dostojanstvo jednako važno i jer naš odnos prema njemu određuje i nas same. „Rođen i odrastao u skromnim uvjetima, Isus otkriva dostojanstvo potrebitih i onih koji rade”, navodi se u Dignitas Infinita. Poštovati drugoga bez obzira na njegovo materijalno (blago)stanje i ne umanjivati njegovo dostojanstvo niti sebe smatrati većim ili kvalitetnijim važan je dio odgoja koji započinje od malih nogu. De Marco ističe da je najvažnija zadaća ljudskih bića sudjelovati u životu drugih s ljubavlju. A svijet konzumerizma upravo suprotno zagovara: sebičnost, oholost, vlastiti probitak, trku za novcem i skupljanje materijalnoga blaga, osjećaj moći i samodostatnosti. „Svojeglavost čovjeka neizbježno dovodi do toga da se izolira od drugih, da sam sebe otjera u progonstvo. Uz to, svojeglav čovjek raskida sa svim vrijednostima koje postoje izvan njega. To progonstvo i taj raskid imaju za posljedicu čovjekovo posvemašnje duhovno osiromašenje”, ističe de Marco. U svjetlu promicanja gore spomenutih pojava koje se protive dostojanstvu čovjeka i nagrizaju društvo i smisao ljudskoga života, rijetke su institucije, osim Crkve, koje se protive i ustaju protiv ovih novotarija koje nemaju čovjekovo dobro na umu. „Koncept ljudskog dostojanstva također se povremeno zlorabi kako bi se opravdalo proizvoljno širenje novih prava, od kojih su mnoga u suprotnosti s onima izvorno definiranim i često su postavljena u suprotnosti s temeljnim pravom na život”, ističe se u Dignitas Infinita.

Crkva kao šator Božji

Crkva kao šator Božji natkriljuje naše pameti i vodi nas u susret s našim Stvoriteljem nudeći nam sklonište i zaštitu. Upravo u sakralnom prostoru gdje čovjek dolazi potvrditi svoju vjeru, moliti i zavjetovati svoju volju i poslušnost, često se osjeća zbunjen interijerom koji ga udaljava od prvotne namjere. Moderne crkve koje se danas grade ne nude onaj osjećaj prisnosti, topline i radosti koji osjetimo kad u daljini prepoznamo toranj crkve i njezine konture. Danas, da nema križa na neobičnim građevinama, ne bismo znali da je to sakralni prostor i da nas u njemu čeka Krist. Nekad se stručnjaci, umjetnici i svećenici slože u razmišljanjima da crkva treba biti i umjetnički prostor, ali često se zna dogoditi da umjetnik nametne svoju viziju, a promatrač-vjernik ostane zakinut ili zapanjen pa i osupnut onime što (ne) vidi. Trebalo bi se prilikom gradnji novih sakralnih objekata povesti računa kome je namijenjena crkva i kako će se osjećati okružen čudnim, izobličenim likovima razvikanih majstora koji s vjerom i nisu baš načisto. Njihov umjetnički genij nastoji, ponekad, sebe postaviti na mjesto Boga i stoga dođe do nerazmjera prikaza. Često se običan vjernik žali drugima, komentira kako ga slike odvlače pa i sablažnjavaju jer to nije slika Isusa, Marije ili apostola kako ih oni, čitajući Bibliju, doživljavaju. Možda bi trebalo ući u cipele onih koji najviše posjećuju taj prostor i uživjeti se u ulogu skromnoga i predanoga vjernika i njegova viđenja Neba. Umjetnici imaju izložbene prostore za svoja viđenja i apstrakcije, a sakralni prostor neka bude u svrhu molitve i radosti susreta. „Ne gordi se moje srce, niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni” (Ps 131,1-2). Kada u poniznosti hodimo s Bogom, postajemo bolji i sretniji, zadovoljni onim što imamo jer znamo da smo zbrinuti i da Otac naš na nebesima zna najbolje što nam treba. „Zar nisi vidio svjetlo u Isusovim očima dok je siromašna udovica ostavljala svoju malu milostinju u hramu? Dajte mu sve što možete”, savjetuje Escriva.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Crkva – duhovni dom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U navedenom kontekstu Émile Durkheim, najveći francuski sociolog i jedan od klasika sociologije koja je tada nastajala kao nova znanstvena disciplina, proglasio je vjeru u ljudska prava i u univerzalno ljudsko dostojanstvo religijom moderne. Charles Maurra (1868–1952), francuski pjesnik, političar i kritičar, u tekstu pod naslovom „Prva krv” g. 1898. ustao je protiv dreyfusovaca. Prava individuuma (čovjeka pojedinca) ili ljudsko dostojanstvo za Maurrau nisu vrijedni spomena kad je riječ o instituciji kakva je vojska ili dobro nacije. Kršenje ljudskih prava on opravdava kad se radi o višem cilju. Slično njemu u Italiji je govorio Benito Mussolini.

Da bi obranio svetost individuuma u modernom dobu, Durkheim razlikuje dva individualizma: negativni i pozitivni. Negativni je destruktivan, jer za njega ne postoji nijedan viši cilj, nego samo njegov egoistički užitak ili njegova ekonomska korist. Pozitivni – kakav se nalazi kod filozofa Immanuela Kanta i Jean-Jacquesa Rousseaua te u Povelji o ljudskim pravima – nema ništa zajedničko „s egoističkim kultom svoga ja”, „s apoteozom privatnog dobra i interesa” (Durkheim), nego sa zahtjevnim idealom po kojem treba djelovati tako da se s maksimom tvoga djelovanja mogu složiti svi ljudi. Taj pozitivni individualizam nadilazi sve utilitarističke ciljeve. Durkheim je ateist, ali taj ideal, tu svetost osobe nastoji objasniti na religiozan način. Treba, kaže on, ljudsku osobu promatrati kao svetu u obrednom značenju te riječi. Crkve su, naime, onome što je sveto pridavale misterijsko obilježje, tj. pridavale su mu značenje veličanstva koje nas nadilazi i koje je odvojeno od svjetovnoga. Kao što se vjernik kaje kad povrijedi božanstvo, tako se imaju kajati i oni koji povrijede čovjeka. Takav je moral za Durkheima „religija, u kojoj je čovjek vjernik i istodobno Bog”.

Hans Joas prigovara Durkheimu da osim filozofa Kanta valja uzeti u obzir i ono što zastupa njemački filozof Johann Gottfried Herder, koji zagovara i samoostvarenje čovjeka, tj. da se čovjek kao čovjek izrazi i ostvari. Za Kanta je čovjekovo dostojanstvo iznad svake cijene i ne može uza nj postojati nijedna vrijednost koja je njemu jednaka. Bolje je govoriti o svetosti osobe nego o svetosti individuuma kako bi se izbjeglo egocentrično sakraliziranje individuuma, a time i narcistička nesposobnost za komunikaciju s drugim. Treba reći da individuum ne može dobiti svetost od samoga sebe, nego od Onoga koji je apsolutno svet. U suvremenom zapadnom svijetu vlada destruktivni individualizam, a ne onaj koji je sposoban za komunikaciju s drugim, odnosno za društvenu integraciju.

Durkheim je pokazao da njegov ateizam ne priznaje mogućnost religiozne utemeljenosti vjere u svetost osobe. Hans Joas podcrtava da ljudi koji zastupaju moralni univerzalizam imaju također i svoje partikularne (posebne) obveze u svome mjestu i vremenu. Te dvije obveze (globalna i partikularna) ne mogu se mjeriti istim mjerilom zato što su one različite vrste. Kad je riječ o moralnom univerzalizmu, riječ je zapravo o ideji ljudskoga dostojanstva, tj. o jednakom dostojanstvu svih ljudi: zdravih i bolesnih, bogatih i siromašnih, dobrih i zlih, živih i mrtvih. S moralnim univerzalizmom neraskidivo je povezana ljubav prema bližnjemu, koji je uvijek konkretan. Taj ideal univerzalnoga ljudskog dostojanstva i bezuvjetne ljubavi prema konkretnom bližnjem – a bližnji je svaki čovjek kojega susrećemo – treba braniti na svim područjima i na svim razinama života ako želimo preživjeti i bolje živjeti.

Sjetimo se da su nacionalsocijalizam i fašizam, komunizam, kolonijalizam i imperijalizam gazili ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Stoga je obveza svakoga čovjeka braniti ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. Valja imati na umu da se ljudsko dostojanstvo ne može ni steći ni izgubiti. Ono nam je darovano. Suvremeni sporovi reformatora i konzervativaca o ljudskim pravima ne smiju se pretvoriti u borbu za moć: ništa ne dobivamo ako jedna strana pobijedi jer se time šteti institucijama zaduženima za zaštitu ljudskog dostojanstva.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kraj teorije sekularizacije ili o nestanku religije (II) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Otada je bilo proteklo podosta godina. Uvjerili su me da bi mi djeca željela otići u cirkus koji je stigao u grad. Otišao sam s njima. I opet se razlijegao smijeh. I opet nije bilo ničega smiješnog. Barem za mene. I ovaj je klaun bio tužan i nespretan. Moja su djeca sva zbivanja promatrala dijelom sa zanimanjem, dijelom zbunjena. Nikada nisu poželjela ponovno otići u cirkus. Da i to spomenem: nije bilo ni kartonske kutije u obliku cirkuskoga vagončića.

I otada je proteklo podosta godina. Više nikada nisam bio u cirkusu. Najvjerojatnije i neću. Ali u sjećanja mi naiđe tužni, nespretni klaun. Kao da mi na nešto želi ukazati. Kao da mi želi nešto reći.

Razumijem: možda to uopće nije tužan i nespretan klaun, nego se takvim samo pravi. Da izazove nečiji smijeh. I tako zaradi za kruh. Za sebe i za svoje. A možda je uistinu tužan i nespretan, pa svojom tugom i nespretnošću zarađuje za kruh za sebe i za svoje.

Imam dojam kao da mi želi reći: ako nešto osjećaš, iskaži to. Nemoj glumiti. Nemoj svoje osjećaje skrivati. Nemoj se pokazivati drukčijim nego što jesi. Ako nešto kažeš, reci to s uvjerenjem. Nemoj se služiti prijetvornim riječima. Ako nešto želiš učiniti, učini to s dušom. Nemoj ništa učiniti tek tako. Nemoj ni prenaglašeno.

U tolikim je ljudima prisutan nesklad između misli i riječi. Između riječi i djela. Između onoga kako se ponašaju prije negoli uđu kod nekoga važnog – i onoga kako se ponašaju kad od njega iziđu. Kao da žive u dvije stvarnosti koje, kako im se čini korisnim ili zgodnim, lako mogu zamijeniti.

Ima ljudi tako uvjerenih u svoju veličinu da se smatraju pozvanima voditi druge. A sami ne poznaju put. Niti im je odviše stalo do njega. Stalo im je do nekih ugoda koje im taj put pruža. Stalo im je do toga što se na njemu iz nekih razloga mogu osjećati važnima. Barem katkada. I ne uznemiruju se zbog toga što su oni koje su poveli zbunjeni. Ni zbog toga što ih više ne slijede. A ugled, onaj istinski, stječe se službom onima s kojima si na putu. Ne sebi. Ne svojim umišljenim ili stvarnim probicima kojima je zajedničko što se već ubrzo pretvaraju u prah.

Dok se prisjećam klauna, pomišljam da je u njegovu nastupu bilo nešto proročko. Nešto što je nastojao saopćiti na jedan izvrnuti način. Nešto što sam djetinjim srcem mogao pomalo naslutiti. Nešto što životnim iskustvom možda mogu donekle odgonetnuti:

Budi ono što jesi. Ne glumi. Živi. Ne glumi ni sebi ni drugima. Nemoj varati ni sebe ni druge. Prevare se kad-tad razotkriju – a svi su cijelo vrijeme na gubitku. I ti, mnogo više, mnogo trajnije no što možeš pomisliti. Kad ti se smije, smij se od srca. Nemoj oplakivati sebe. Ali kad se u tebi nakupe suze, suze ganuća, dopusti im da poteknu. One su dar mnogo obilniji nego što možeš razumjeti. Nikada se nikim nemoj okoristiti. Potrudi se poslužiti. Možda to bude prihvaćeno, možda i ne. Ali neka to bude tvoj vjerodostojan ljudski čin. Kad pođeš nekim putem, budi mu vjeran. U najboljem slučaju možda uzmogneš postati i njegov dio.

Isto važi i za materijalno i za duhovno. I jedno i drugo ima svoje izvorište u Božjoj ruci. U njegovoj ljubavi. Živi tako da ne rastužiš Ljubav. Pogotovo nemoj učiniti ništa čime bi joj se narugao.

Jednom, kad sjedneš i prisjetiš se svega, o svemu promisliš, možda ćeš začuđeno zaključiti da je onaj klaun iz moje (moguće i iz tvoje) životne priče bio vjerodostojan, dostojan poštovanja. Za razliku od nekih koji su sebi unaprijed upisali i vjerodostojnost i dostojnost poštovanja pa su potom okrenuli leđa svojoj duši i krenuli nekim tužnim putem.

Ako se odlučiš za ono što smatraš važnošću i imetkom, pa u to utrošiš svoje dane, time ih prevariš… a svoju dušu ostaviš da te tužna prati izdaleka… ili ako pođeš smjerna i hrabra srca, lako moguće i neugledna… ali u zagrljaju sa svojom dušom… u nekom trenutku saznat ćeš što je život, i što život nije.

Volio bih da iskusiš – volio bih da iskusim – da nismo okrali život ni drugima ni sebi.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Proroštvo klauna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.